Francis Fukuyama: Povjerenje, Penguin Books 1995.

Ekonomije bez trenja (13. poglavlje)

Zašto je, za objašnjenje postojanja velikih korporacija u ekonomiji, ili opæenitije, za objašnjenje prosperiteta, nužno obratiti pozornost na kulturna obilježja kao što je primjerice spontano stvaranje društvenosti? Nije li moderni ugovorni sustav i sustav trgovaèkog prava bio smišljen upravo zato da se ozakoni potreba poslovnih partnera da vjeruju jedni drugima, kao što je to meðu èlanovima obitelji? Napredna industrijska društva stvorila su opsežan pravni okvir za ekonomsku organizaciju i raznovrsne vlasnièke oblike, od individualnog privatnog vlasništva do velikih, javnih, multinacionalnih kompanija. Da objasni nastanak modernih organizacija veæina ekonomista dodala bi toj smjesi još i racionalni individualni interes. Nije li istina da posao utemeljen na èvrstim obiteljskim vezama i neodreðenim moralnim obavezama može degenerirati u nepotizam, i opæenito, u donošenje loših odluka i loših poslova? Nije li sama bit modernog ekonomskog života zamjena neformalnih moralnih obaveza, formalnim i jasnim pravnim obavezama?

Odgovor na to pitanje je sljedeæi: premda su vlasnièka prava i druge moderne ekonomske institucije bile nužne za stvaranje modernih oblika poslovanja, rijetko smo svjesni da one poèivaju na socijalnim i kulturnim navikama koje isuviše èesto uzimamo zdravo-za-gotovo. Moderne institucije su nužni ali ne i dovoljni uvjeti za moderni prosperitet i društveno blagostanje; ali kako bi pravilno funkcionirale, one se moraju spojiti s odreðenim socijalnim i etièkim navikama. Strancima, prema kojima ne postoji povjerenje, ugovori dopuštaju da rade s drugima, ali taj proces djeluje mnogo svrsishodnije ako povjerenje postoji. Pravne forme poput zajednièkih dionièkih društava dopuštaju ljudima koji nisu u rodu da suraðuju, ali hoæe li to lako èiniti, ovisi o tome kako æe suraðivati s pripadnicima drugog roda.

Pitanje spontane društvenosti posebno je važno, jer se ne možemo pouzdati u te starije etièke navike. Iz logike napredne industrijalizacije ne nastaje nužno bogato i složeno civilno društvo. Upravo je suprotno. U sljedeæim æemo poglavljima vidjeti da su Japan, Njemaèka i Sjedinjene države postale vodeæe svjetske industrijske sile uglavnom zahvaljujuæi upravo zdravoj sposobnosti socijalnog kapitala i spontanoj društvenosti, tj. druželjubivosti.... U Japanu, Njemaèkoj i Sjedinjenim državama, snažne, kohezivne, velike organizacije razvile su se spontano u prvome redu iz privatnog sektora. Nasuprot sedlastoj krivulji distribucije organizacija, kojima su vrhovi obiteljske i državne organizacije, koja prevladava u Kini, Francuskoj i Italiji, japansko, njemaèko i amerièko društvo posjeduje jake organizacije u sredini krivulje... Obratimo li pozornost na industrijsku strukturu i njihova civilna društva, te zemlje imaju meðusobno više zajednièkih osobina, negoli bilo koja od njih sa obiteljskim društvima poput Tajvana, Italije i Francuske. Izvor sponatne društvenosti u svakom je od tih sluèajeva imao razlièit povijesni korijen. Japanska društvenost izvirala je iz obiteljske strukture i prirode japanskog feudalizma; njemaèka je društvenost povezana s preživljavanjem komunalnih organizacija, poput gildi, sve do XX stoljeæa; a društvenost Sjedinjenih država posljedica je sektarijanskog protestantskog religioznog nasljeða. Vidjet æemo da je, u usporedbi s obiteljskim strukturama, komunalna priroda tih industrijski najrazvijenijih društava manifestnija na mikro i makro razini, tj. u odnosima koji se razvijaju u samim trgovinama, ili pak meðu tvornièkim radnicima, predradnicima i menadžerima.

Prije negoli razmotrimo svaku od tih zemalja ponaosob, potrebno je zastati i razmotriti ekonomsku funkciju povjerenja i spontane društvenosti. Posve je jasno da su institucije ugovora i trgovaèkog prava bili nužni preduvijeti za nastanak moderne industrijske ekonomije. Nitko neæe tvrditi da ih samo povjerenje i moralna obaveza mogu nadomijestiti. Ali ako pretpostavimo da te zakonske institucije postoje, postojanje visokog stupnja povjerenja, kao dodatni uvjet ekonomskih odnosa, može poveæati ekonomsku proizvodnost time što smanjuje, kako bi ekonomisti rekli, transakcijske troškove koji nastaju zbog aktivnosti kao što su pronalaženje kupaca i prodavaèa, pregovaranja oko ugovora, pridržavanja posebnih vladinih odredbi ili pak zbog prisilnog ispunjavanja ugovora u sluèaju sporova i prevara. Svaka je takva transakcija lakša ako ugovorne strane vjeruju u meðusobno osnovno poštenje; tada je potreba da se stvari izrijekom formuliraju u dugim ugovorima i potreba da se ograðujemo od neoèekivanih sluèajnosti manja; rasprave su malobrojnije, a ako do njih doðe manja je potreba za utuživanjem. Doista, u nekim odnosima s visokim povjerenjem, ugovorne strane ne moraju niti brinuti oko kratkoroènog maksimaliziranja profita, jer znaju da æe deficit iz jednog razdoblja druga strana nadoknaditi kasnije.

U stvari, teško je zamisliti moderni ekonomski život bez minimalne razine neformalnog povjerenja. Prema rijeèima ekonomista i nobelovca Kennetha Arrowa,

Obièno, minimalni stupanj povjerenja i poštenja uzimamo zdravo-za-gotovo, zaboravljamo da te vrijednosti prevladavaju u svakodnevnom ekonomskom životu i da su kljuène za njegovo pravilno funkcioniranje. Zašto primjerice ljudi èešæe ne izlaze iz restorana ili taksija a da ne plate raèun, i zašto èešæe ne zaborave uobièajenu petnaestpostotnu napojnicu u amerièkim restoranima? Ne plaæanje raèuna je naravno nelegalno, a katkada se ljudi plaše da bi ih u tomu mogli uhvatiti. Ali ako je istina, kao što tvrde ekonomisti, da ljudi samo žele maksimalizirati svoju dobit, i da ih pri tome ne ogranièavaju neekonomski razlozi kao što su konvencije ili moralna razmišljanja, onda bi o tome valja li platiti, i hoæe li ih uhvatiti ako ne plate, morali razmišljati svaki put kada odlaze u restoran ili taksi. Ako je trošak prevare (u smislu neugodnosti ili, u najgorem sluèaju, privremenog zatvora) veæi od oèekivane dobiti (tj. besplatnog ruèka), osoba æe ostati poštena; ako nije, on ili ona neæe platiti. Kada bi navedena vrsta prevare ili razmišljanja postala dominantna, trošak poslovanja bio bi nesumnjivo veæi, barem u tom smislu što bi se na vrata restorana morao zaposliti netko tko æe paziti da mušterije ne odlaze prije negoli plate, ili pak tako da tražite predujam. Èinjenica da se takve situacije ne zbivaju u tipiènim okolnostima, govori o tome da odreðena osnovna razina poštenja, koja se prakticira kao navika, a ne kao posljedica racionalnog izraèunavanja, u društvu uglavnom prevladava.

Ekonomsku vrijednost povjerenja možda možemo lakše procijeniti ako razmotrimo kako bi izgledao svijet bez poštenja. Kada bismo svakom ugovoru pristupali s pretpostavkom da æe nas partneri prevariti ako im se za to pruži prilika, onda bimso morali posvetiti neizmjerno više vremena za preispitivanje dokumenta, kako bismo bili sigurni da u njemu nema nikakvih rupa kojima bi se partner mogao okoristiti. Ugovori bi morali biti beskonaèno dugaèki i detaljni, izricali bi svaku moguæu sluèajnost i definirali bi sve zamislive obaveze. U zajednièkom poslu, zbog straha od eksploatacije, mi nikada ne bismo ponudili da uèinimo više negoli smo zakonski dužni, pa bismo nove i možda inovativne prijedloge naših partnera smatrali trikovima da se nama okoriste. Štoviše, mi bismo oèekivali, da æe unatoè našim najboljim naporima u pregovaranju, odreðeni broj ljudi uspjeti u tome da nas prevari i da izbjegne svoje dužnosti. Isto tako mi se ne bismo mogli osloniti na arbitražu, jer ne bismo imali dovoljno povjerenja u posredovanje treæe strane. Za sve sporove morali bismo se obraæati pravnom sustavu i njegovim zamršenim pravilima i metodama, a možda bismo morali pokretati èak i kriviène parnice.

Èinjenica da je ovaj opis opæe okoline poslovanja sve poznatiji amerièkim ušima, ukazuje na sve višu razinu nepovjerenja u amerièkom društvu. Štoviše, postoje posebna podruèja amerièkog poslovnog života koji potpunije odgovaraju ovom svijetu bez povjerenja...

Kao opæe pravilo, meðutim, možemo reæi, da se povjerenja pojavljuje u zajednici koja dijeli neki skup moralnih vrijednosti koje æe stvoriti oèekivanja o uobièajenom i poštenom ponašanju. U izvjesnom smislu, posebna obilježja tih vrijednosti manje su važna od èinjenice da ih odreðeni ljudi dijele; i prezbiterijanci i budisti, primjerice, vjerojatno æe smatrati da sa svojim istomišljenicima imaju više zajednièkih obilježja i da stoga oblikuju moralni temelj za uzajamno povjerenje. To meðutim nije uvijek sluèaj, buduæi da odreðeni etièki sustavi potièu neke oblike povjerenja a obeshrabruju druge. Društva vještica i kanibala vjerojatno æe biti optereæena odreðenim internim tenzijama. Meðutim, opæenito možemo reæi: što su vrijednosti etièkog sistema zajednice zahtijevnija, i što su viši uvjeti koji nekoga kvalificiraju za èlanstvo u odreðenoj zajednici, to æe stupanj solidarnosti i uzajamnog povjerenja meðu èlanovima biti veæi. Mormoni i Jehovini svjedoci, koji imaju relativno visoke standarde za èlanstvo u zajednici, poput suzdržljivosti i uzimanja desetine prihoda, osjeæat æe da meðu njima postoje jaèe uzajemne veze, negoli recimo izmeðu suvremenih metodista ili episkopalijanaca, koji dopuštaju gotovo svakome da postanu èlanovi njihovih zajednica. I obrnuto, zajednice s najjaèim internim vezama imat æe najslabije veze s èlanovima drugih zajednica. Stoga æe jaz izmeðu mormona i ne-mormona biti veæi negoli izmeðu metodista i ne-metodista.

Iz tog konteksta postaje nam jasnija ekonomska važnost protestantske reformacije. Ekonomski povjesnièari Nathan Rosenberg i L. E. Birdzell primijeæuju da su u ranom kapitalistièkom razdoblju (od kasnog petnaestog stoljeæa nadalje) ljudi imali potrebu da firme utemeljene na srodstvu prošire na druge èlanove, pa su stoga osobne financije morali razdvojiti od poslovnih. U tom je smislu tehnièka inovacija poput dvostrukog knjigovotstva postala neizbježna. Ali tehnièki napredak po sebi nije bio dovoljan. Rosenberg i Birdzell kažu:

Religija može biti prepreka ekonomskome rastu, recimo ako kler, a ne tržiše, odredi “pravednu” cijenu robe, ili kada utvrdi da je neka kamatna stopa “lihvarska”. Ali odreðeni oblici religioznog života mogu biti i krajnje produktivni u tržišnim uvjetima, jer religija pruža sredstva za internalizaciju pravila ponašanja za pravilno funkcioniranje tržišta.

Postoji i još jedan razlog zbog kojeg društva u kojima postoji viši stupanj zajednièke solidarnosti i zajednièkih moralnih vrijednosti postaju ekonomski produktivnija od njihovih individualistiènijih konkurenata. Taj je razlog povezan s takozvanim problemom “slobodnih strijelaca” ili “neplatiša”. Mnoge organizacije proizvode ono što ekonomisti zovu javnim dobrima, tj. dobra kojima se koriste èlanovi društva bez obzira na kolièinu energije ili napora koji su uložili u njihovo stvaranje. Nacionalna obrana ili javna sigurnost klasièni su primjeri javnih dobara koja država pruža graðanima, i koja pripadaju graðanima jednostavno zbog toga što imaju pravo graðanstva. Manje organizacije takoðer stvaraju dobra koja su za njihove èlanove javna. Radnièki sindikat, primjerice, pregovara o višim plaæama koje æe koristiti svim njegovim èlanovima, bez obzira na to koliko su oni pojedinaèno militantni, ili pak koliko su za to platili.

Ekonomist Mancur Olson je istaknuo da sve organizacije koje proizvode javna dobra te vrste boluju od iste njima svojstvene logike: što su veæe, to je veæa tendencija da pojedinaèni èlanovi postanu “slobodni strijelci” ili neplatiše. “Slobodni strijelac - neplatiša” koristi se javnim dobrima što ih stvara organizacija, ali ne pridonosi svoj dio zajednièkome naporu. U vrlo maloj skupini, poput partnerske organizacije s nekoliko pravnika ili raèunovoða, taj problem nije ozbiljan. Pojedinca koji popušta ili zabušava drugi æe partneri odmah primijetiti, a nesposobnost æe imati relativno velike i znaèajne posljedice za profitabilnost cijele grupe. Ali kada velièina organizacije raste, proizvod skupine na koju djeluje ponašanje bilo kojeg pojedinca razmjerno pada. Istodobno, vjerojatnost da æe suradnici uhvatiti i stigmatizirati pojedinca, slobodnog strijelca - neplatišu, postaje manja. Tvornièkom radniku u tvornici koja zapošljava tisuæe radnika puno je jednostavnije odglumiti bolest ili posebno dugo pauzirati, negoli u manjim organizacijama u kojima su èlanovi skupine meðusobno jako ovisni.

Problem “slobodnih strijelaca” je klasièna dilema grupnog ponašanja. Uobièajeno rješenje za grupu jest da provedu neki oblik prisile vlastitih èlanova kako bi se, u granicama moguænosti, ogranièilo takvo ponašanje. I zbog toga primjerice sindikati zahtijevaju da se plaæaju èlanarine i zatvaraju duæani, jer bi inaèe bilo u interesu svakog pojedinaènog èlana da napuste sindikat i bojkotiraju štrajk, ili pak da ne plate èlanarinu, ali da se okoriste dogovorom o višim plaæama. Ne moramo posebno ni isticati, istim se razlogom može objasniti zašto vlade krivièno gone ljude ako izbjegavaju vojsku ili ne plaæaju poreze.

Meðutim, problem “slobodnih strijelaca” može se ublažiti i drukèije, ako u skupini vlada visok stupanj društvene solidarnosti. Ljudi postaju neplatiše ako postavljaju svoj pojedinaèni ekonomski interes ispred grupnoga. Ali ako svoje blagostanje jako poistovjeæuju s blagostanjem grupe, ili èak ako grupne interese postave na prvo mjesto, onda æe rijeðe zabušavati ili izbjegavati svoje dužnosti. I zbog toga je obiteljsko poslovanje najprirodniji oblik ekonomske organizacije. Premda mnogi amerièki roditelji smatraju da im njihova djeca postaju “slobodni strijelci”, èlanovi obitelji ipak obièno s više volje i napora pridonose uspjehu obiteljskog poduzeæa, negoli kada rade sa strancima i zbog toga ne brinu toliko o relativnim doprinosima i koristima za svakog pojedinog èlana. Viktor Nee istièe da je problem “slobodnih strijelaca” uništio produktivnost seljaèkih komuna koje je u Kini ustanovio Mao-Ce-Tung. Ukidanje komuna kasnih 70-ih godina i njihova zamjena seoskim domaæinstvima kao temeljnim jedinicama poljoprivredne proizvodnje omoguæila je dramatièni porast produktivnosti, jer su seoska domaæinstva riješila problem “slobodnih strijelaca”.

Pojedincu je posebno je lako poistovjetiti se s ciljevima organizacije i zaboraviti na vlastite egoistiène interese ako smisao i cilj organizacije nije prvenstveno ekonomski. Jedinice komandosa i religiozne sekte primjeri su organizacija u kojima su pojedinci visoko motivirani da grupne interese stave ispred vlastitih. To je možda razlog zašto weberijanskim ranim puritanskim poduzetnicima, ili našim suvremenicima, konvertitima na protestantizam u Latinskoj Americi ide tako dobro: puno je teže biti slobodni strijelac - neplatiša, ako vas promatra Bog (umjesto recimo knjigovoðe). Ali èak i u obiènijim organizacijama s ekonomskim ciljevima, dobri menadžeri znaju da meðu svojim radnicima moraju uspostaviti neki osjeæaj ponosa, uvjerenost da su dio neèega veæega nego što su oni sami. Kao što je jednom rekao bivši predsjednik IBM-a, John Akers, ljudi su motiviraniji da naprave svoj dio posla ako vjeruju da je cilj njihove kompanije primjerice da pomaknu granice informatièke tehnologije, nego ako im se kaže da je njihov cilj da poveæaju profit vlasnicima dionica (što je, naravno, doista bila istina).

Premda su skupine u kojima vlada visok stupanj povjerenja i solidarnosti obièno ekonomski produktivnije od onih u kojima toga nema, nije toèno da su svi oblici povjerenja i solidarnosti nužno uèinkoviti. Ako lojalnost nadvlada ekonomsku racionalnost, onda se solidarnost u zajednici jednostavno pretvara u nepotizam. Ako šef organizacije protežira svoju djecu ili nekog posebnog potèinjenog, to nije dobro za organizaciju.

Postoje brojne skupine s visokim stupnjem solidarnosti koje su vrlo neuèinkovite sa stanovišta ekonomskog blagostanja društva u cjelini. Premda su skupine i organizacije nužne za bilo koju vrstu ekonomske aktivnosti, mnoge grupe ne služe ekonomskim ciljevima. Mnoge skupine bave se redistribucijom a ne proizvodnjom bogatstva, od mafije do Blackstone Rangersa, od Ujedinjenog židovskog poziva do katolièke crkve. Njihovi ciljevi variraju, od opskurnih do blaženih, ali s ekonomistièkog stajališta, svi oni dovode do tzv. “alokativnih neuèinkovitosti”, tj. korištenja ekonomskih izvora koji ne dovode do najproduktivnijih svrha. Mnogi važni ekonomski subjekti su karteli koji svoju korist promoviraju tako da kontroliraju ulazak drugih igraèa na tržište. Suvremeni karteli ne ukljuèuju samo proizvoðaèe nafte i trgovce zlatom i dijamantima, veæ i profesionalne organizacije poput Amerièke lijeènièke asocijacije ili Nacionalne obrazovne asocijacije, koji postavljaju standarde za ulazak u medicinske i obrazovne profesije, ili pak sindikate, koji reguliraju ulazak novih radnika na tržište rada. U razvijenim demokracijama poput Sjedinjenih država, gotovo svi znaèajni društveni sektori u politièkom su procesu reprezentirani kroz dobroorganizirane interesne grupe. One pokušavaju unaprijediti ili zaštititi svoje pozicije ne samo ekonomskom aktivnošæu, veæ i uz pomoæ ubiranja rente ili pak iskazivanjem politièke moæi.

Zemlje srednjovjekovne i ranomoderne Europe u mnogoèemu su bile vrlo komunitarne zajednice. U njima je postojao niz autoriteta, crkveni, vladarski, gospodski, lokalni. Oni su se preklapali i ogranièavali ponašanje pojedinaca. Ekonomski život u gradovima bio je èvrsto reguliran... U ranim fazama industrijske revolucije, nova su poduzeæa bila smještena izvan gradova kako bi se izbjegle restrikcije gildi. Mnogi pomaci u industrijalizaciji Britanije i Francuske bili su stvoreni uništenjem gildi i oslobaðanjem ekonomskih aktivnosti od njihovog utjecaja.

Karteli, gilde, profesionalne asocijacije, sindikati, politièke stranke, organizacije za lobiranje, i sliène, imaju važnu politièku funkciju zbog toga što sistematiziraju i artikuliraju interese u pluralistiènoj demokraciji. Ali, premda one obièno služe ekonomskim ciljevima svojih èlanova time što pokušavaju redistribuirati bogatstvo tako da služi upravo njima, one rijetko služe širim ekonomskim interesima društva u cjelini. Zbog toga mnogi ekonomisti smatraju bujanje takvnih grupa preprekom ekonomskoj proizvodnosti. U stvari, Mancur Olson je stvorio teoriju koja tvrdi da je uzrok ekonomske stagnacije u stabilnim demokratskim društvima upravo bujanje takvih interesnih grupa. Kada nema izvanjskih šokova, ratova, revolucija, ili trgovaèkih dogovora koji otvaraju nova tržišta, društvena sposobnost organizacije sve se više prebacuje na stvaranje novih distribucijskih kartela, koji ekonomiji postavljaju sve veæe prepreke. Olson tvrdi da je jedan od razloga britanskog ekonomskog pada tijekom prošloga stoljeæa bila èinjenica, da je za razliku od njezinih kontinentalnih susjeda, Britanija imala trajni društveni mir, koji je omoguæio da se stalno umnažaju grupe za uništavanje produktivnosti.

Društva koja su dobra u stvaranju ekonomskih organizacija za proizvodnju bogatstva, najvjerojatnije æe biti dobra i u stvaranju neproduktivnih interesnih grupa za raspodjelu bogatstva. Pozitivni ekonomski uèinci sponatne društvenosti moraju se izraèunati tako da se od njih oduzmu rezultati aktivnosti interesnih grupa. Ne mogu postojati društva koja su dobra samo u proizvodnji interesnih grupa, a da pri tome nisu sposobna za uèinkovitu proizvodnju, jer bi se u suprotnom socijabilnost pretvorila iskljuèivo u ekonomsku pasivu. Srednjovjekovna Europa je u mnogoèemu bila tome društvu nalik, a isto vrijedi i za neka suvremena društva Treæega svijeta, u kojima postoji preveliki broj parazitskih radnièkih grupa, radnièkih sindikata, organizatora u zajednici i mnogih proizvodnih korporacija...

Buduæi da se društvene grupe u svim društvima preklapaju, ono što u izgleda kao društvena solidarnost u strogom smislu te rijeèi, iz jedne druge perspektive može izgledati kao atomizacija, podjela i društvena stratifikacija. Jaka obiteljska društva poput Kine i Italije vrlo su komunitarna kada se promatraju iz perspektive obitelji, ali su prilièno individualistièke kada primijetimo nisku razinu povjerenja i uzajamnih obaveza izmeðu obitelji. Isto vrijedi i za perspektivu klasne svijesti. Britanska radnièka klasa oduvijek je pokazivala viši stupanj solidarnosti i militantnosti od amerièke. U Britaniji je oduvijek postojao viši stupanj èlanstva u sindikatima negoli u Americi, a zbog te su èinjenice neki tvrdili da je Britanija manje individualistièna, i komunalnije orijentirano društvo od Sjedinjenih država. Ali upravo klasna solidarnost produbljuje podjele izmeðu menadžmenta i radnièke klase u Britaniji. U takvim se okolnostima radnici rugaju ideji da oni zajedno s rukovodstvom poduzeæa tvore jednu veliku obitelj ili tim sa zajednièkim interesima. Klasna solidarnost stoga može u odnosima izmeðu radnika i menadžmenta sprijeèiti komunitarne inovacije, poput radnih timova ili grupa za kvalitetu.

...

Iz navedenoga je jasno da socijalna solidarnost nije uvijek korisna sa stajališta ekonomskog blagostanja. Prema Schumpeterovoj izreci, kapitalizam je proces “kreativnog uništenja”, u kojemu se starije, ekonomski štetne i neuèinkovite organizacije moraju promijeniti ili eliminirati, te zamijeniti novima. Ekonomski napredak zahtijeva stalnu supstituciju jedne vrste grupiranja drugom.

Tradicionalna socijabilnost jest lojalnost starijim, tradicionalno etabliranim socijalnim grupama. Srednjovjekovni proizvoðaèi koji su slijedili ekonomske doktrine katolièke crkve pripadaju toj kategoriji. Spontana društvenost ili socijabilnost, za razliku od toga, jest sposobnost za druženje i stvaranje novih grupa, kako bi napredovala u inovativnom organizacijskom okolišu. Spontana socijabilnost bit æe s ekonomskog stanovišta dobrodošla samo ako se koristi za izgradnju ekonomskih organizacija koje stvaraju bogatstvo. Naprotiv, tradicionalna socijabilnost najèešæe æe predstavljati prepreku napretku.

Preveo: Darko Polšek