Prvi rukopis: “Privatno vlasništvo i komunizam”

*ad pag. XXXIX.¹¹⁵ Ali, sve dok se ne shvati kao suprotnost rada i kapitala, suprotnost bezvlasništva i vlasništva još je ravnodušna, to je suprotnost koja još nije shvaćena u svom djelatnom razmjeru, svom unutrašnjem odnosu, kao proturječje. U starome Rimu, u Turskoj itd., u svom prvome liku, to se proturječje može izreći i bez progresivnoga kretanja privatnoga vlasništva. U tome se obliku proturječje pojavljuje kao da nije određeno samim privatnim vlasništvom. Ali kao što je rad, subjektivna bit privatnoga vlasništva kao isključenje vlasništva, i kao što je kapital, objektivan rad kao isključenje rada, tako je privatno vlasništvo kao razvijeni odnos proturječja, jedan energični odnos koji tjera k razrješenju.

ad ibidem.¹¹⁶ Ukidanje (Aufhebung) samootuđenja ide istim putem kao i samootuđenje. Isprva se privatno vlasništvo promatra samo s njegove objektivne strane, ali je tu rad ipak njegova bit. Njegov je oblik postojanja stoga kapital, koji “kao takav” treba ukinuti (Prudhon). Ili se pak, posebni, niveliran, parceliran i stoga neslobodan način rada, shvaća kao izvor štetnosti privatnoga vlasništva i njegova ljudski otuđenoga postojanja - Fourier, koji poput fiziokrata zemljoradnju shvaća kao izniman rad, za razliku od St. Simona koji tvrdi da je bitan industrijski rad, te stoga zahtijeva isključivu dominaciju industrijalaca i poboljšanje radničkog položaja. Komunizam je kao opće privatno vlasništvo, napokon pozitivni izraz prevladanog (aufgehobnen) privatnoga vlasništva. Time što shvaća taj odnos u njegovoj općenitosti, komunizam je

1. u svom prvome obliku samo generalizacija i dovršenje privatnoga vlasništva; kao takav, on se pokazuje u dvostrukome liku: u jednome je dominacija vlasništva stvari tako velika i suprotstavljena vlasništvu, da želi uništiti sve što kao privatno vlasništvo ne može postati posjed sviju; on želi nasilno apstrahirati talent itd. Fizički, neposredni posjed njemu je jedini smisao života i postojanja; definicija radnika se ne ukida, nego proteže na sve ljude; odnos privatnoga vlasništva ostaje odnos zajednice prema svijetu stvari; napokon, taj se pokret, koji opće privatno vlasništvo suprotstavlja privatnome vlasništvu, pokazuje u životinjskome obliku, kada braku (koji je u svakome slučaju jedan oblik ekskluzivnoga privatnog vlasništva) suprotstavlja zajednicu žena, kada dakle žena postaje zajedničko i javno-prostačko (gemein) vlasništvo. Možemo reći da je ta misao o zajednici žena izrečena tajna toga još posve gruboga i besmislenog komunizma. Kao što žena izlazi iz braka u opću prostituciju, tako se i cijeli svijet bogatstva, tj. čovjekova predmetna bit, iz odnosa ekskluzivnoga braka s privatnim vlasnikom, pretvara u odnos univerzalne prostitucije sa zajednicom. Taj komunizam, koji svuda poriče čovjekovu osobnost, samo je dosljedni izraz privatnoga vlasništva kojega bi htio poricati. Opća zavist što se konstituira kao moć, skriveni je oblik kojim se proizvodi požuda, i samo je drukčiji oblik njezina zadovoljenja. Misao da je svako privatno vlasništvo takvo, usmjerava zavist i strast prema niveliranju barem bogatijega privatnoga vlasništva, tako da ona čak tvori bit konkurencije. Kada polazi od predviđenog minimuma, grubi je komunist samo dovršenje te zavisti i nivelacije. On pred sobom ima određenu, ograničenu mjeru. Koliko je malo takvo ukidanje privatnoga vlasništva stvarno prisvajanje, dokazuje upravo apstraktna negacija cijelog svijeta obrazovanja i civilizacije, povratak neprirodnoj | | IV| jednostavnosti siromašnoga čovjeka bez potreba, koji ne samo što nije prevladao privatno vlasništvo, nego do njega još nije ni došao.

Zajednica je samo zajednica rada i jednakost plaće, jer zajednica kao opći kapitalist isplaćuje taj zajednički kapital. Obje strane odnosa podignute su na razinu predviđene općenitosti, rad je određenje u kojemu svaki ima svoje mjesto, a moć zajednice postaje kapital kao priznata općenitost.

U odnosu prema ženi, kao prema plijenu i služavci opće pohote, izriče se beskrajna degradacija čovjekova postojanja, a tajna toga odnosa može se nedvosmisleno, odlučno, očito, neskriveno izreći odnosom muškarca prema ženi i u neposrednome, prirodnome spolnom odnosu. Odnos muškarca i žene neposredni je, prirodni, nužni odnos čovjeka prema čovjeku. U tome prirodnome spolnome odnosu, odnos je čovjeka prema prirodi neposredni odnos prema drugome čovjeku, kao što je odnos prema čovjeku neposredno njegov odnos prema prirodi, njegova prirodna definicija. U tome odnosu, svedenome na vidljivu činjenicu, osjetilno se pokazuje koliko je čovjeku ljudska bit postala priroda, odnosno koliko je priroda postala čovjekova ljudska bit. Iz toga odnosa možemo prosuditi kakav je stupanj čovjekova obrazovanja. Iz karaktera toga odnosa možemo zaključiti koliko je čovjek postao rodno biće, koliko je samome sebi postao čovjek i koliko je to shvatio; jer je odnos muškarca i žene najprirodniji odnos čovjeka prema čovjeku. U njemu se dakle pokazuje koliko je prirodno ponašanje čovjeka postalo ljudsko, koliko mu je ljudska bit postala prirodnom, i koliko mu je ljudska priroda postala priroda. U tome se odnosu također pokazuje koliko je potreba čovjeka postala ljudska potreba, koliko mu je drugi čovjek postao potreba, koliko je on u svome pojedinačnom postojanju postao biće zajednice.

Prvo pozitivno ukidanje privatnoga vlasništva, grubi komunizam, stoga je samo jedan pojavni oblik podlosti privatnoga vlasništva, koje želi postati pozitivna zajednička stvar.

2. Komunizam a ) po političkoj prirodi demokratski ili despotski; b ) s ukidanjem države, ali istodobno s nedovršenim i još uvijek postojećim privatnim vlasništvom, tj. s otuđenim čovjekom, s aficiranim bićem. U oba se oblika komunizam već pokazuje kao reintegracija, kao čovjekov povrat k samome sebi, kao nadilaženje ljudskoga samootuđenja, ali kako još nije shvatio pozitivnu bit privatnoga vlasništva, kao ni ljudsku prirodu potreba, još je uvijek obuzet i zaražen privatnim vlasništvom. On je shvatio njegov pojam, ali ne i njegovu bit.

3. Komunizam kao pozitivno ukidanje privatnoga vlasništva kao ljudskoga samootuđenja i stoga kao stvarno prisvajanje ljudske biti za i pomoću čovjeka; stoga kao dovršeno, svjesno i u granicama bogatstva dosadašnjega razvoja, povratak samoga čovjeka kao društvenoga tj. ljudskoga čovjeka. Taj je komunizam kao dovršeni naturalizam = humanizam, kao dovršeni humanizam = naturalizam, on je pravo rješenje opreke čovjeka s prirodom, i s drugim čovjekom, pravo rješenje sukoba između egzistencije i bića, između opredmećenja i samopotvrđivanja, između slobode i nužnosti, između pojedinca i roda. On je rješena zagonetka povijesti i zna da je on to rješenje.

| | V| Stoga je svo kretanje povijesti njegov pravi akt stvaranja, akt rođenja njegovoga empirijskog postojanja, a isto tako, za njegovu misleću svijest pojmljeno i spoznato kretanje njegova postajanja; za razliku od još nesavršenog komunizma, nastalog od pojedinih povijesnih oblika suprotstavljenih privatnome vlasništvu, što traži povijesni dokaz, dokaz u postojećemu, time što dere pojedine momente toga pokreta (naročito Cabet, Villegardelle i dr. na tom konju jašu), te kao dokaz svoje povijesne punokrvnosti fiksira upravo ono što izlaže: nesrazmjerno veći dio toga pokreta proturječi njegovim tvrdnjama i njegov prošli bitak, ono što je on bio nekoć, opovrgava njegovu pretenziju da postane bit.

Cijeli revolucionarni pokret svoj empirijski i teorijski temelj nalazi u kretanju privatnoga vlasništva, u ekonomiji, a nužnost toga lako je uvidjeti.

To materijalno, neposredno osjetilno privatno vlasništvo materijelni je i osjetilni izraz otuđenoga ljudskog života. Kretanje privatnoga vlasništva - proizvodnja i potrošnja - osjetilno je otkrivanje kretanja sve dosadašnje proizvodnje, tj. ostvarenje i stvarnost čovjeka. Religija, obitelj, država, pravo, moral, znanost, umjetnost, itd. samo su posebni načini proizvodnje i spadaju u njegov opći zakon. Pozitivno ukidanje privatnoga vlasništva, kao prisvajanje ljudskoga života, stoga je pozitivno ukidanje svih oblika otuđenja, to je povratak čovjeka iz religije, obitelji, države itd. u svoje ljudsko tj. društveno postojanje. Religiozno se otuđenje kao takvo odvija samo u području svijesti čovjekove unutrašnjosti, ali ekonomsko je otuđenje otuđenje stvarnoga života, stoga njegovo ukidanje obuhvaća obje strane. Razumije se da će pokret u različitih naroda započeti ovisno o tomu odvija li se pravi, priznati život naroda više u svijesti ili u vanjskomu svijetu, je li on više idealni ili realni život. Komunizam započinje istodobno (Owen) s ateizmom, pri čemu je ateizam isprva još daleko od toga da postane komunizam, jer je svaki ateizam još čista apstrakcija. - Ateistička filantropija je stoga ispočetka samo jedna filozofski apstraktna filantropija, dok je ona komunistička istodobno realna i neposredno napeto isčekuje djelovanje.

Vidjeli smo kako pod predpostavkom pozitivno nadvladanog privatnoga vlasništva čovjek stvara čovjeka, sebe sama i drugoga čovjeka; kako je predmet, neposredni posao njegove pojedinačnosti, istodobno njegovo postojanje za drugoga čovjeka, postojanje toga čovjeka i postojanje za toga čovjeka. Isto vrijedi i za materijal rada, za čovjeka kao subjekt i za rezultat kao ishodište pokreta (i povijesna je nužnost privatnoga vlasništva upravo u tome, da to moraju biti polazišta). Društveni karakter je dakle opći karakter cijeloga pokreta; kao što samo društvo stvara čovjeka kao čovjeka, tako se i ono pomoću njega proizvodi. Po svojem sadržaju i načinu egzistencije djelatnost i užitak su društveni - društvena¹ djelatnost i društveni užitak. Ljudska bit prirode postoji tek za društvena čovjeka; jer ona za nj postoji kao veza s čovjekom, kao njegovo postojanje za druge i kao postojanje drugoga za njega, kao životni element ljudske stvarnosti; tek tu priroda postoji kao temelj njegova ljudskoga postojanja. Za njega je tek tu njegovo prirodno postojanje postalo njegovo ljudsko postojanje, tek je tu priroda postala čovjek. Društvo je dakle dovršeno čovjekovo jedinstvo s prirodom, pravo uskrsnuće prirode, provedeni naturalizam čovjeka i provedeni humanizam prirode.¹

| | VI| Društvena djelatnost i društveni užitak nikako ne postoje samo u obliku neposredno zajedničke djelatnosti i neposredno zajedničkog užitka, premda se zajednička djelatnost i zajednički užitak, tj. djelatnost i užitak što se neposredno izriču i potvrđuju u stvarnome društvu s drugim ljudima, zbivaju svuda gdje se taj neposredni izraz društvenosti može utemeljiti u biti društvenoga sadržaja i gdje je primjeren ljudskoj prirodi.

Čak i kada djelujem znanstveno itd., a tu djelatnost rijetko mogu izvesti u neposrednoj zajednici s drugima, ja sam društven, jer djelujem kao čovjek. Ne samo što mi je dan materijal za moju djelatnost, sam jezik kojim djeluje mislilac, kao društveni proizvod, nego je i samo moje postojanje društvena djelatnost; i zato ono što od sebe činim, činim to od sebe za društvo, i sa svješću o sebi kao o društvenome biću.

Moja opća svijest samo je teorijski lik onoga što je živi lik u realnome društvenom životu, u realnoj biti zajednice, premda je danas opća svijest apstrakcija stvarnoga života, i kao takva mu se neprijateljski suprotstavlja. I zbog toga je djelatnost moje opće svijesti, kao jedna njezina instanca, moje teorijsko postojanje kao društvenoga bića.

U svakom slučaju moramo izbjeći da se “društvo” opet fiksira kao apstrakcija nasuprot pojedincu. Pojedinac jest društveno biće. Čak i kada se ne pojavljuje u neposrednom zajedničkom obliku, zajedno sa drugim izrazima života, njegovo izražavanje života, zbog toga je izraz i potvrda društvenoga života. Ma koliko je nužno način postojanja pojedinačnoga života posebniji ili općenitiji od rodnoga života, ili obrnuto, ma koliko rodni život može biti posebniji ili općenitiji pojedinačni život, čovjekov pojedinačni i rodni život nisu različiti.

Kao svijest o rodu, čovjek potvrđuje svoj realni društveni život te ponavlja svoje stvarno postojanje u mišljenju, i obrnuto, rodni se bitak po sebi potvrđuje u svijesti o rodu kao misaono biće, u svojoj općenitosti.

Koliko god da je čovjek posebni pojedinac, i upravo zato što ga njegova posebnost čini pojedincem i stvarno individualnim zajedničkim bićem, on je i totalitet, idealni totalitet, subjektivno postojanje mišljenoga i doživljenoga društva po sebi, on postoji u stvarnosti i kao predodžba, kao stvarni užitak društvenoga postojanja i kao jedan totalitet ljudskoga izražavanja života.

Mišljenje i bitak su doduše različiti, premda su istodobno u međusobnom jedinstvu.

Smrt izgleda kao okrutna pobjeda roda nad određenim pojedincem, i čini se da proturječi njihovome jedinstvu; ali određeni pojedinac samo je određeno rodno, i stoga smrtno biće.

<4.¹ Kao što je privatno vlasništvo samo osjetilni izraz da čovjek istodobno za sebe postaje predmetan, štoviše, sebi stran i neljudski predmet, da je njegov životni izraz njegovo životno izvanjštenje, da je njegovo ostvarenje njegovo obesmišljavanje, njemu strana stvarnost, tako isto moramo shvatiti i pozitivno nadvladavanje (ukidanje) privatnoga vlasništva tj. osjetilno prisvajanje ljudske biti i života, predmetnoga čovjeka, ljudskih djela stvorenih za ljude i pomoću njih; ne samo u smislu neposrednoga, jednostranoga užitka, ne samo u smislu posjedovanja i imanja. Čovjek si prisvaja svoju svestranu bit na svestran način, dakle kao totalni čovjek. Svaki njegov ljudski odnos prema svijetu, gledanje, slušanje, mirisanje, okus, osjećaj, mišljenje, opažanje, doživljavanje, volja, djelatnost, ljubav, ukratko svi organi njegove pojedinačnosti, svi organi koji su po svojem obliku neposredni društveni organi, | | VII| u svojem su predmetnom ponašanju ili u svojem ponašanju prema predmetu, njegovo prisvajanje. Prisvajanje ljudske prirode, njezino ponašanje prema predmetu jest posao ljudske stvarnosti;^* ljudska djelotvornost i ljudsko trpljenje, jer je trpljenje, shvatimo li ga ljudski, čovjekov samoužitak.

Privatno nas je vlasništvo učinilo tako glupim i jednostranim, da je neki premet naš tek kada ga imamo, dakle kada postoji kao kapital, ili kada ga neposredno posjedujemo, jedemo, pijemo, nosimo na tijelu, kada u njemu stanujemo itd. ukratko, kada ga koristimo. Međutim, privatno vlasništvo sva ta neposredna ostvarenja posjeda opet shvaća samo kao životna sredstva, namirnice, a život kojemu služe kao sredstvo, postaje život privatnoga vlasništva, rada i kapitalizacije.

Umjesto svih fizičkih i duhovnih čula, pojavilo se otuđenje svih tih čula, osjetilo posjedovanja. Ljudsko se biće moralo svesti na tu apsolutnu bijedu, kako bi iz sebe sama moglo poroditi unutrašnje bogatstvo. (O kategoriji posjedovanja, vidi Hess, u “21 arku”.)¹¹⁷

Nadilaženje privatnoga vlasništva stoga je potpuna emancipacija svih ljudskih osjetila i svojstava; ali riječ je o emancipaciji upravo zato što su ta osjetila i svojstva subjektivno i objektivno postala ljudska. Oko je postalo ljudsko oko, kao što je njegov predmet postao društveni, ljudski predmet, stvoren od čovjeka za čovjeka. Čula su stoga u svojoj praksi postala teoretičari. Ona se odnose prema stvari radi same stvari, ali sama je stvar jedan predmetni ljudski odnos prema sebi samoj i prema čovjeku,^** kao i obrnuto. Potreba ili užitak stoga su izgubili egoističnu prirodu, a priroda je izgubila svoju puku upotrebljivost, time što je korist postala ljudska korist.

Isto su tako osjetila i užitak drugoga čovjeka postala moje prisvajanje. Izvan tih neposrednih organa grade se stoga društveni organi, u obliku društva; tako je recimo neposredna djelatnost u društvu s drugima itd, postao moj životni izraz i jedan način prisvajanja ljudskoga života.

Razumije se da ljudsko oko uživa različito od grubog, neljudskoga oka, da ljudsko uho uživa drukčije od gruboga uha itd.

Vidjeli smo. Čovjek se u svojem predmetu ne gubi samo kada mu on postaje ljudski predmet ili predmetni čovjek. To je moguće samo kada mu on postaje društveni predmet, kada on sam sebi postaje društveno biće, tj. kada u tome predmetu društvo za nj postaje biće.

Time što svuda čovjeku u društvu predmetna stvarnost postaje stvarnost bitnih ljudskih snaga, ljudska stvarnost i stoga stvarnost vlastitih sposobnosti (Wesenskräfte), svi mu predmeti postaju opredmećenost sama sebe, predmeti koje potvrđuje i ostvaruje njegova individualnost, njegovi predmeti, tj. predmet postaje on sam. Kako oni postaju njegovi, ovisi o prirodi predmeta i o prirodi njoj odgovarajuće sposobnosti; jer upravo određenost toga odnosa gradi poseban, stvarni način potvrđivanja. Oku je predmet drukčiji negoli uhu, a predmet za oko jest drukčiji od predmeta za uho. Jedinstvenost svake sposobnosti upravo je njezina jedinstvena bit, dakle i jedinstveni način njezina opredmećenja, njezina predmetno-stvarnog, životnoga bitka. Stoga se čovjek u predmetnome svijetu ne potvrđuje samo u mišljenju, | | VIII| nego i svim osjetilima.

S druge strane, subjektivno shvaćeno: kao što tek glazba budi čovjekovo glazbeno osjetilo, kao što za neglazbeno uho ni najljepša glazba nema smisla, ona za njega nije nikakav predmet, jer moj predmet može biti samo potvrda jedne od mojih sposobnosti, on za mene može biti samo onakav kakva je moja bitna snaga kao aktivna subjektivna sposobnost, jer smisao jednog predmeta za mene (ima smisla samo za njemu odgovarajuće čulo) dopire samo toliko daleko, koliko daleko ide moje osjetilo, i stoga su osjetila društvena čovjeka drukčija od osjetila nedruštvena čovjeka; tek pomoću predmetno razvijenoga bogatstva subjektivne ljudske osjetljivosti potvrđuje se glazbeno uho, oko za ljepotu oblika, ukratko, potvrđuju se samo osjetila sposobna za užitak, osjetila koja se potvrđuju kao ljudske bitne sposobnosti, osjetila koja se dijelom odgajaju, a dijelom tek stvaraju. Jer ne samo 5 osjetila, nego i takozvana duhovna osjetila, praktična osjetila (volja, ljubav itd.), drugim riječima, ljudsko osjetilo, ljudskost osjetila nastaje tek postojanjem njegova predmeta pomoću uljuđene prirode. Tvorba 5 osjetila jest rad cijele dosadašnje svijetske povijesti. Isto tako, osjetilo pod vlašću grube praktične potrebe ima samo ograničeni smisao.> Za izgladnjela čovjeka ne postoji ljudski oblik hrane, već samo njegovo apstraktno postojanje; takvo jelo moglo bi postojati i u najsirovijem obliku, a mi ne bismo mogli reći, po čemu bi se takva prehrambena aktivnost razlikovala od životinjske. Čovjek pun briga i potreba ni za najljepšu predstavu nema nikava smisla; trgovac mineralima u mineralima vidi samo trgovačku vrijednost, ali ne vidi ljepotu i autentičnu prirodu minerala; on nema nikakvo mineraloško čulo; stoga je opredmećenje ljudske biti u teorijskom i praktičnom smislu bilo potrebno kako bi se ljudska osjetila mogla učiniti ljudskima, kao i za to da se za cijelo to bogatstvo čovjeka i prirode pribavi odgovarajući ljudski smisao, odgovarajuće ljudsko osjetilo.

<Društvo koje nastaje, za takav odgoj cijeli materijal već nalazi u kretanju privatnoga vlasništva, u njegovome bogatstvu i bijedi, u materijalnom i duhovnom bogatstvu i bijedi, ali isto tako, ono nastalo društvo proizvodi čovjeka u cijelom bogatstvu njegovoga bića, bogate i nadasve mudre ljude kao svoju trajnu stvarnost.-> Vidimo da subjektivizam i objektivizam, spiritualizam i materijalizam, djelovanje i trpljenje svoju suprotnost, i time svoje proturječno postojanje, gube tek u društvenome stanju; <vidimo, kako je rješenje teorijskih suprotnosti moguće isključivo na praktičan način, samo pomoću čovjekove praktične energije, stoga njihovo rješenje nije samo zadaća spoznaje, već i stvarna životna zadaća koju filozofija nije mogla riješiti upravo zato što ih je shvaćala samo kao teorijsku zadaću.-

Vidimo kako je povijest industrije i nastalo predmetno postojanje industrije otvorena knjiga bitnih ljudskih snaga, osjetilno predočena ljudska psihologija, koja se dosad nije shvaćala u ovisnosti prema ljudskoj biti, već uvijek samo prema nekoj izvanjskoj koristi, jer smo dosad, kretanjem u otuđenju, kao stvarnost ljudskih sposobnosti (Wesenskräfte) i kao akte ljudskoga roda poznavali samo opću bit čovjeka, religiju, ili povijest u njenoj apstraktno-općoj biti, u politici, u umjetnosti, u literaturi itd | | IX| . U običnoj, materijalnoj industriji (- koja se također shvaća samo kao dio tog općeg kretanja, kao što i nju samu možemo shvatiti kao posebni dio industrije, jer je sva ljudska djelatnost dosad bila rad, dakle industrija, sama sebi otuđena djelatnost -) pred nama su opredmećene bitne čovjekove sposobnosti u obliku osjetilnih, stranih, korisnih predmeta, u obliku otuđenja. Jedna psihologija, kojoj je ta knjiga, tj. upravo ovaj osjetilno najpristupačniji, najdostupniji dio povijesti, zatvorena, ne može postati najsadržajnija i realna znanost.> Što uopće možemo misliti o jednoj znanosti koja se diči apstrahiranjem od tako velikog dijela ljudskoga rada, koja u sebi ne osjeća svoju nesavršenost, i kojoj jedno takvo veliko bogatsvo ljudskog stvaralaštva ne kaže ništa, osim možda ono što se može reći jednom riječju: “potreba”, “obična potreba!”? - Prirodne znanosti razvijaju golemu djelatnost i pribavljaju sve veći materijal. Filozofija im je ostala isto tako strana, kao što su i one ostale strane filozofiji. Trenutno ujedinjenje bila je samo fantastična iluzija. Volja je postojala, ali nedostajalo je sposobnosti. Spominjanjem pojedinih velikih otkrića historiografija samo usput svraća pozornost na prirodne znanosti kao na moment prosvjećenja, koristi. Ali posredstvom industrije, prirodna je znanost tim praktičnije počela utjecati na ljudski život, ona preobličava i priprema ljudsku emancipaciju, koliko god neposredno morala prakticirati onečovječenje. Industrija je stvarni povijesni odnos prirode, i stoga prirodne znanosti prema čovjeku; ako je shvatimo kao egzoterično otkriće ljudskih bitnih sposobnosti, razumjet ćemo i ljudsku bit prirode ili prirodnu bit čovjeka, i time će prirodna znanost izgubiti svoj apstraktno materijalni ili točnije idealistični pravac, i postat će temelj ljudske znanosti, kao što je, doduše u otuđenom obliku, već postala temelj stvarnoga ljudskog života, a jedan temelj za život, a drugi za znanost, to je otpočetka laž. <Priroda koja nastaje u ljudskoj povijesti, u aktu nastanka ljudskoga društva, prava je priroda čovjeka, i zato je priroda, koja u industriji doduše ima otuđeni oblik, prava antropološka priroda.-> Osjetilnost (vidi Feurbach) mora biti temelj svekolike znanosti. Ona može biti prava znanost, samo ako polazi od osjetilnosti, u njezinu dvostrukom liku, od osjetilne svijesti ili osjetilne potrebe, dakle samo ako pođe od prirode. Cijela je povijest priprema razvojne povijesti,¹ kako bi “čovjek” mogao postati predmet osjetilne svijesti, a potreba “čovjeka za čovjekom”, potrebom. Sama je povijest jedan stvarni dio prirodne povijesti, pretvaranja prirode u čovjeka. Prirodna će znanost kasnije postati znanost o čovjeku, kao što će znanost o čovjeku uključivati prirodnu znanost: bit će to jedna znanost.

| | X| Čovjek je neposredni predmet prirodne znanosti, jer je neposredna osjetilna priroda za čovjeka neposredna ljudska osjetilnost (što je isto), neposredno, kao što je drugi njemu osjetilno dan; jer njegova osjetilnost postaje ljudska osjetilnost za njega samog tek pomoću drugoga čovjeka. Ali priroda je neposredni predmet znanosti o čovjeku. Prvi čovjekov predmet, čovjek, je priroda, osjetilnost, pa posebne ljudske osjetilne bitne sposobnosti svoju samospoznaju mogu steći tek u znanosti o prirodnoj biti, kao što svoje predmetno ostvarenje mogu pronaći samo u prirodnim predmetima. Element samoga mišljenja, element misaonog životnoga izraza, jezik, osjetilne je prirode. Društvena stvarnost prirode i ljudska prirodna znanost ili prirodna znanost o čovjeku istovjetni su izrazi. - <Vidimo kako položaj nacionalekonomskoga bogatstva i bijede zauzima bogat čovjek i bogata ljudska potreba. Bogat je čovjek onaj kojemu treba totalitet ljudskih izraza. Čovjek, u kojemu egzistira njegovo ostvarenje, kao unutrašnja nužnost, kao nužda. Pod pretpostavkom socijalizma, ne samo bogatstvo već i čovjekova bijeda poprima ljudsko i stoga društveno značenje. Bijeda je pasivna veza koja dopušta čovjeku da doživi čovjeka, drugoga čovjeka, kao najveće bogatstvo, kao potrebu. Dominacija predmetne biti u meni, osjetilna erupcija moje aktivnosti je strast koja time postaje djelatnost moje biti. ->

5. Neko biće postaje samostalno tek kada stoji na vlastitim nogama, a na svojim nogama stoji tek kada sebi samome zahvaljuje za svoje postojanje. Čovjek koji živi od milosti drugoga, smatra se ovisnim bićem. Ali u potpunoj milosti drugoga živim kada mu ne zahvaljujem samo za održanje svoga života, nego kada je on i stvorio moj život, kada je izvor mojega života, a moj život takav temelj izvan sebe ima onda kada nije djelo mojega stvaranja. I zbog toga je iz pučke svijesti tako teško iskorijeniti predodžbu o stvaranju. Njoj je neshvatljiva samostalnost (Durchsichselbstsein) prirode i čovjeka, jer proturječi svim očitostima praktičnoga života.

Stvaranje svijeta doživjelo je jak udarac od geognozije, tj. od znanosti koja oblikovanje svijeta, postajanje zemlje, prikazuje kao proces, kao samostvaranje. Generatio aequivoca je jedino praktično opovrgavanje teorije o stvaranju svijeta.

Lako je pojedincu reći ono što je rekao Aristotel: Stvorili su te tvoj otac i majka, stvorila te oplodnja dvoje ljudi, spolni akt čovjeka i čovjeka. Vidiš dakle da čovjek čak i svoje fizičko postojanje zahvaljuje čovjeku. Ne smiješ dakle uočiti samo jednu stranu, beskrajni proces, po kojem ćeš dalje pitati: A tko je stvorio moga oca, a tko je stvorio moga djeda itd.? Moraš primijetiti i kružno kretanje, koje je u tome progresu isto tako očito, u kojemu se čovjek pri stvaranju ponavlja, pa subjekt uvijek ostaje čovjek. No ti ćeš odgovoriti: priznam li ti kružno kretanje, hoćeš li ti meni priznati progres, koji me uvijek dalje tjera da pitam, tko je stvorio prvoga čovjeka i prirodu uopće? Ja ti samo mogu odgovoriti: Tvoje pitanje i samo je proizvod apstrakcije. Pitaj se kako ti neko pitanje uopće pada na pamet; pitaj se: ne proizlazi li tvoje pitanje iz nekog stava, zbog kojega ne mogu odgovoriti na pitanje, jer je uvrnuto? Pitaj se, postoji li za razumno mišljenje onaj progres kao takav? Kada pitaš o stvaranju prirode i čovjeka, onda apstrahiraš i od čovjeka i od prirode. Pretpostavljaš da oni ne postoje, i onda želiš da ti dokažem kako postoje. I ja ti sada kažem: odrekni se svoje apstrakcije, pa ćeš se odreći i svoga pitanja, a ako želiš zadržati svoju apstrakciju, budi dosljedan, pa kada misliš da priroda i čovjek ne postoje, | | XI| onda misli i o sebi samome kao nepostojećem, jer si i ti i priroda i čovjek. Ne misli, ne pitaj me, jer čim misliš i pitaš, tvoja apstrakcija o bitku prirode i čovjeka gubi smisao. Ili si možda takav egoist, da sve smatraš Ničim, a sam hoćeš postojati?

Ti mi možeš uzvratiti: Ja ne želim govoriti o Ničemu prirode; ja te pitam o njezinom aktu nastanka, kao što anatoma pitam o tvorbi kostiju, itd.

Za socijalističkoga čovjeka cijela takozvana svijetska povijest nije ništa drugo doli stvaranje čovjeka pomoću ljudskoga rada, kao postajanje prirode za čovjeka, zbog toga on ima vidljiv, nepobitan dokaz svojega rođenja iz sebe samoga, svojega procesa nastanka. Pitanje o stranome biću, o jednome biću iznad prirode i čovjeka, pitanje koje uključuje priznanje nebitnosti prirode i čovjeka, postalo je praktično nemoguće time što je bitnost čovjeka i prirode, čovjek za čovjeka kao postojanje prirode, i prirode za čovjeka kao postojanje čovjeka, postala praktična, osjetilno vidljiva. Ateizam kao poricanje te nebitnosti, nema više nikakva smisla, jer je ateizam negacija Boga, on pomoću te negacije definira čovjekovo postojanje; ali socijalizam kao socijalizam ne treba više takvo posredovanje; on započinje s teorijskom i praktičnom sviješću čovjeka i prirode kao s biti. Ta je svijest pozitivna, jer samosvijest čovjeka više nije posredovana ukidanjem religije, kao što je i stvarni život pozitivan jer čovjekova stvarnost više nije posredovana ukidanjem privatnoga vlasništva, komunizmom. Komunizam je stav negacije negacije, i zato je to stvarni, za sljedeći povijesni razvoj nužan moment ljudske emancipacije i ponovnoga sticanja samoga sebe. Komunizam je nužan lik i energično načelo bliže budućnosti, ali komunizam kao takav nije cilj ljudskoga razvoja - lik ljudskoga društva.-| | XI| ¹¹⁸