Problemi uspostave novolatinske stilistike na primjeru Marulićeva Evanđelistara

Neven Jovanović

Mar 28, 2005

Contents

Chapter 1
Predgovor

Part 1
Stilistika

Chapter 2
Opća stilistika

2.1  Prvi pogled

• stilistika nije homogena disciplina; njezinu heterogenost ne uzrokuju samo različite metode, škole i fokusi istraživanja, nego i ne-znanstveni, tj. društveni i kulturalni razlozi;
• stilistika je disciplina koja nema posebne teorije i metode, već ih preuzima; najvažniji su joj izvori lingvistika, znanost o književnosti i filozofija;
• stilistika je i disciplina koja nema posebnog predmeta istraživanja, jer tekst i diskurz, kojima se bavi, dijeli (prvenstveno) sa znanošću o književnosti, književnom kritikom, i lingvistikom;
• stilistiku, kao modernu duhovnu ili humanističku znanstvenu disciplinu, obilježava napetost između analize i interpretacije, tekstualizma i kontekstualizma, lingvističkog relativizma i lingvističkog univerzalizma, pa i između lingvistike, znanosti o književnosti i književne kritike (kao ishodišnih znanosti stilistike).

L'objet de la stylistique n'est pas d'abord le style, contrairement à ce qu'on pourrait spontanément penser (...); l'objet majeur et éminent de la stylistique, c'est le discours littéraire, la littérature. Plus exactement, c'est le caractère spécifique de littérarité du discours
[Molinié20011book20013Paris Presses Universitaires de France 2001La stylistique2,1-2]

2.2  Pretpovijest

2.3  Bally i Spitzer

2.3.1  Bally

2.3.2  Spitzer

Tako se otkriva dijalektička opozicija srednjeg vijeka i našeg doba; ne samo da mi, moderni čitaoci, kritičkim postupkom pridajemo starim djelima tu opoziciju, već se ona temelji na činjenici da smo mi, ljudi današnjice, baštinici kulturnog razvoja koji se u međuvremenu odigrao [...] i kad čitamo i nastojimo shvatiti, onda se petnaesto stoljeće koje nam je pred očima neizbježno suprotstavlja dvadesetom koje je u nama. Zbog jednostavne činjenice da mi, ljudi XX. stoljeća, čitamo djelo XV. stoljeća, naš sud automatski postaje historijski.
[Spitzer19280book1928german498-536 (25-45)München M. Hüber 1928Wortkunst und Sprachwissenschaft (Stilistica e linguistica)2,58]

2.4  Stilistika pomnog čitanja

2.5  Jakobson

In poetry not only the phonological sequence but in the same way any sequence of semantic units strives to build an equation. Similarity superimposed on contiguity imparts to poetry its thoroughgoing symbolic, multiplex, polysemantic essence, (...) anything sequent is a simile
[Jakobson/1960/ 1996Closing statement0incollection/1960/ 1996english10-35London Arnold /1960/ 1996Closing statement: Linguistics and poetics2,28].

2.6  Riffaterre

2.6.1  Dijakronija i sinkronija

the degree to which and the manner in which an immutable system can continue working in changing sets of reference, with a widening chasm between the author's and the reader's codes (...) we can find in the survival of [stylistic devices] as efficient units an experimental confirmation of the expressivity revealed by other means of investigation.
[Riffaterre1959Word 15 19590article1959154-741959Criteria for Style Analysis2,160]

2.6.2  Stilski kontekst

1. AR grupa može imati previše disperzirana opažanja, previše kompleksna za interpretaciju;
2. AR može griješiti dodavanjem (elementi koji su u ranijem stanju jezika irelevantni čitaocima se ukazuju kao stilske pojave)
3. AR može griješiti ispuštanjem (stilski relevantni elementi ranijeg stanja, prešavši kasnije u opću upotrebu, gube ekspresivnost: za kasnije čitaoce više nisu obilježeni).

2.6.3  Doprinosi

2.6.4  Recepcija

znakovi koji unutrašnju strukturu književnog djela čine uočljivijom. I upravo ta njihova funkcionalna veza s unutrašnjim svijetom književnog djela daje im mogućnost da kod čitaoca pojačaju estetski doživljaj. (...) stilemi [su] jako uočljivi elementi koji nam pomažu da utvrdimo tok unutrašnjeg zbivanja, a osobito njegove vrhunce.
[Katicić1960Umjetnost rijeci 4 19601article1960a1-111960aNauka o knjizevnosti i lingvistika2,11]

2.7  Strukturalizam iznad rečenice

2.8  Chomsky

On the one hand, there are texts in which deep structure matches surface structure very closely. In others, there is considerable difference between the two. In this latter case, we may find that deep structures are relatively diverse, while surface structures are relatively uniform and deceptively simple. Or we may find that surface structures are relatively diverse, whereas the deep structures are realtively uniform. And everywhere we find transformations being exploited (...) also to create structural parallelisms which add cohesion or counteract the potential monotony of overcohesiveness.
[TraugottPratt19800book1980New York Harcourt Brace Jovanovitch 1980Linguistics for Students of Literature2,167-168]

2.9  Čitalac

Behind their theory (...) is a desire and a fear: the desire to be relieved of the burden of interpretation by handing it over to an algorithm, and the fear of being left alone with the self-renewing and unquantifiable power of human signifying.
[Fish/1973/ 1996What is stylistics0incollection/1973/ 1996english94-116London Arnold /1973/ 1996What is stylistics and why are they saying such terrible things about it?2,105]

what a reader, as he comes upon that word or pattern, is doing, what assumptions he is making, what conclusions he is reaching, what expectations he is forming, what attitudes he is entertaining, in short, what acts he is being moved to perform.
[Fish/1973/ 1996What is stylistics0incollection/1973/ 1996english94-116London Arnold /1973/ 1996What is stylistics and why are they saying such terrible things about it?2,109]

in a characteristically bald assertion of the reader's privileged omnipotence, and temporarily blind to the dialectical practice in which the reader's assumptions and those of the text interact, [Fish] declares that the reader manipulates the text, and never the reverse.
[Toolan/1990/ 19960incollection/1990/ 1996117-135London Arnold /1990/ 1996Stylistics and its discontents; or, getting off the Fish 'hook'2,129]

Odbijajući da budu lučeni od naučne lingvističke stilistike, ističući svoju zasnovanost u lingvistici i egzaktnost lingvističkih metoda, [književni stilističari] stvaraju iluziju o mogućnosti da se književnost metodama stilističke kritike objektivno studira. U metodološkoj i terminološkoj zbrci, koja se danas stvorila oko stilističke kritike, nastaje poplava djela kojima autori nemaju talenta za kreativan kritički posao, niti erudicije i opće metodološke spreme za napornu lingvističko-stilističku analizu. Dok su razlike među vodećim predstavnicima suvremene stilistike prilično jasne, prosjek je - opčinjen magijskom riječju "stilistika" - granice među njima sasvim izbrisao, metodološki se naslonio na najnevjerojatnije kombinacije kontradiktornih gledišta i počeo proizvoditi ono što je zapravo ništa.
[Petrović19720book1972Zagreb Liber - Izdanja instituta za znanost o knjizevnosti 1972Priroda kritike2,74]

2.10  Kontekst: kritička stilistika

Only the grammatical system as a whole represents the semantic code of a language. For example, it would be pointless to take one feature of the grammar of English (...) and try to relate it to some non-linguistic aspect of European or English-speaking culture. But it is far from nonsensical to take one such feature, put it together with a large number of other very general grammatical features (...) and derive from these a chain of reasoning, showing first the reasons [why this feature is favoured] within the grammar (...), and then taking the much wider canvas of which this forms one small part and relating it to the patterns of language use in our society, the historical changes that have taken place in the last 500 years, and the ideological systems that underlie them.
[Halliday19940book19942London Arnold 1994An Introduction to Functional Grammar2,xxxi]

2.11  Halliday

polje

- vrsta društvenog čina (o čemu se radi);

sadržaj (tenor)

- društvene uloge i odnosi sudionika u interakciji

modus

- vrsta retoričkog / komunikacijskog kanala i funkcija diskurza.

ideacionalna

funkcija, kojom značenje izražava i organizira iskustvo svijeta i vrlo općenite logičke odnose;

interpersonalna

kojom značenje ostvaruje društvene odnose, omogućava razmjenu, interakciju govornika i slušaoca u davanju i potraživanju;

tekstualna

kojom značenje dobiva relevantnost u kontekstu, postajući informacija (sastavljena od danog i novog, teme i reme).

The relation between the semantics and the grammar is one of realization: the wording 'realizes', or encodes, the meaning. The wording, in turn, is 'realized by' sound or writing. There is no sense in asking which determines which; the relation is a symbolic one. It is not possible to point to each symbol as an isolate and ask what it means: the meaning is encoded in the wording as an integrated whole.
[Halliday19940book19942London Arnold 1994An Introduction to Functional Grammar2,xx]

• pokriva / objašnjava / prikazuje veći dio jezičnog ustroja nego što to čini tradicionalna gramatika;
• u analizu teksta uključuje i kontekst, razrađujući i smjernice za njegovu sustavnu analizu konteksta;
• kreće od funkcija i značenja, a ne vrsta i struktura jezičnih pojava - usmjeravajući nas tako od deskripcije interpretaciji, tj. analizi svrha i učinaka stilskih sredstava;
• interpretira odnos gramatike i doživljaja stvarnosti kao plauzibilan, a ne arbitraran - implicirajući da je plauzibilan (odnosno spoznatljiv) i odnos doživljaja stvarnosti i stilskog učinka (budući da je potonji gramatički fenomen);
• opisuje i proučava podjednako rečenice i načine njihova sklapanja u cjelinu teksta - dakle: i rečenične i nad-rečenične jezične fenomene;
• naposljetku: sistemsko-funkcionalna gramatika naglašava da u jezičnom izrazu različite sile, tj. funkcije, djeluju simultano.

Often [the interpretation] will take us further away from the language into more abstract semiotic realms, with different modes of discourse reinterpreting, complementing, contradicting each other as the intricacies are progressively brought to light. A text can be a highly complex phenomenon, the product of a highly complex ideational and interpersonal environment.
It is obvious that an exegetical work of this kind, whether ideological, literary, educational or anything else, is a work of interpretation. There is no way in turning it into an algorithm, or specifying a series of operations to be carried out that will end up with an objective account of the text - still less of the culture by which it was engendered. What it is important to point out, however, is that even the first step, the analysis of the text in terms of grammar, is already a work of interpretation.
[Halliday19940book19942London Arnold 1994An Introduction to Functional Grammar2,xvi]

2.12  Slavenske stilistike

2.12.1  Slavenska funkcionalna stilistika

2.12.2  Ruska škola stilistike dekodiranja

2.13  Stil, broj i kompjuteri

2.13.1  Stilometrija

2.13.2  Kriza i kritike

• ustrojene u strukture (nasuprot raspršenim ili pravilno distribuiranim podacima koji su građa egzaktnih i društvenih znanstvenih istraživanja);
• podložne dijakroniji, i
• međusobno su zavisne.

Quantitative approaches to both authorship and chronological problems assume that the features counted are independent of the content of the work, the genre, intertextuality, and the author's will, which simply cannot be true. In addition, authorship studies assume that an author's style is as personal and definable as a fingerprint, with essentials unchanging through time, while chronological studies assume the opposite, that an author's style is evolutionary, changing in a consistent way over a lifetime of writing. No one has proven conclusively that either is true.
[Clayman1992TAPhA 122 19920article1992385-9301992Trends and Issues in Quantitative Stylistics2,387]

Fish, together with Chomsky, effectively extinguished a lot of computer-based humanities research in North America just at the time when many possibilities were beginning to emerge. Fish's (1980) condemnation of stylistics (especially computer-based work) turned many scholars away from close study of texts and shut the door on work that might have led to developments with possibly far-reaching implications.

2.13.3  Humanistička informatika

2.13.4  Kognitivni potencijali stilometrije i strojne obrade

In fact, these steps [in interpretation: input, algorithm, output, and reconception] are often occurring in such rapid succession as to seem almost simultaneous. Heirs to a Romantic tradition which privileges flashes of inspiration and sudden insights, we often notice only the last step of the process: the moment when the new pattern helped us to reconceive the original text. The algorithmic production of pattern, by contrast, is often portrayed as a betrayal of that insight; as if the backdrop concealing a clever stage mechanism had suddenly fallen, revealing the deus ex machina within.
Computer systems, however, demand that we consider each of these movements separately. Despite their extreme speed and accuracy, there is no risk of the algorithmic underpinnings of literary critical interpretation being obscured by our celebration (and defense) of the patterns these algorithms reveal. When using a computer, questions like "What is the text?", "What theoretical approach am I going to take?", "What are my assumptions?", and "How will I know that this pattern exists?" are not hypotheticals, but the actual terms upon which computational tractability rests. To input a text is to make a statement about what a text is. To process a text in some way is to spell out one's theoretical approach in quite specific terms. To understand a generated pattern as something revelatory of the original is, quite literally, to mean something.
[Ramsay20020phdthesis20022002Unnatural Language: Algorithmic Models of Reading and Interpretation2,Introduction: Humane Computation]

2.13.5  Stilometrija kao izobličenje teksta

Narrative meaning (...) allows us to be convinced by the isolation of certain patterns in the text, by summaries of examples (...), by comparisons with other texts (...) - all of which belong to the wider constellation of rhetorical maneuvers permissible within the language game of humanistic discourse. The patterns themselves are at root no different from computer-generated correlation matrices. Indeed, if such matrices are permitted to dwell not in scientific, but in humanistic discourse, a rather different objection arises: namely, that (the statisticians discussed) are too timid in their conclusions - too unwilling to engage in the imaginative act of seeing their patterns as entry points to new engagements with the text.
[Ramsay20020phdthesis20022002Unnatural Language: Algorithmic Models of Reading and Interpretation2]

2.13.6  Označavanje teksta kao mjera neznanja

• koju pojavu označavamo / zapažamo;
• kakva je kvaliteta / kakav je intenzitet našeg zapažanja;
• što sve može činiti realizaciju odabrane pojave;
• postoje li / gdje su točne granice takve realizacije;
• što je s dijelovima teksta onkraj realizacije;

2.14  Kognitivna stilistika

• kognitivni fenomen figure i pozadine s književnoteorijskim konceptima otklona, očuđenja, literarnosti;
• koncept prototipova s kategorizacijom književnih pravaca;
• kognitivno viđenje deikse sa skupom sudionika u književnoj komunikaciji (pripovjedač, autor, čitalac, lirski subjekt);
• kognitivnu gramatiku i pomno čitanje;
• teoriju shema s problemima očekivanja i žanra, te s narativnom i fabularnom strukturom;
• teoriju mogućih svjetova, svjetova diskurza i mentalnih prostora s fikcionalnošću, stvarnošću i referencijalnošću;
• konceptualnu metaforu (kognitivno protumačenu kao temeljni obrazac funkcioniranja ljudskog uma) s uobičajenim književnim fenomenima alegorije, slikovitosti, metafore i metonimije, usporedbe, simbola;
• kognitivno-emotivni proces poimanja (comprehension) u susretu s književnim tekstom, posebno s aspekta kontroliranja i praćenja konteksta.

Chapter 3
Historijska stilistika

• izvan bilo kakvog konteksta,
• u kontekstu vremena kada je djelo nastalo,
• u kontekstu našeg doba,
• u nekoj kombinaciji gornjih (a možda i drugih) konteksta.

3.1  Stilistička norma teksta iz prošlosti

Čini se prirodnim da bi prije svega valjalo obaviti analizu svagdašnjeg jezika (težeći pritom da "svagdašnji jezik" razmatranog razdoblja ustanovimo kao jezik na nultoj stilističkoj razini), i to sa stajališta vremena kad je djelo nastalo. Ako je riječ o starijoj hrvatskoj književnosti, zadatak je to izvanredno težak.

[Voncina1976Radovi zavoda za slavensku filologiju 14 19760article197653-681976Jezicno interpretiranje starih knjizevnih tekstova2,53]

• Prvo: antička retorika nije homogen, koherentan, nekontroverzan i zatvoren sustav kakvim ga prikazuje npr. Lausbergova sistematizacija ([Ax19760book1976germanHildesheim Georg Olms Verlag 1976Probleme des Sprachstils als Gegenstand der Lateinischen Philologie2,142]; [Novaković1995Stilska dimenzija figura1inproceedings199511-51Zagreb Zavod za znanost o knjizevnosti 1995Stilska dimenzija figura u antickoj retorickoj tradiciji1,11-12]; [Plett2001Logo. Revista de Retórica y Teoría de la Comunicación 1 20010article2001english125-1322001Modernizing Classical Rhetoric2,125-126]).
• Drugo: umijeće stila usvajalo se više imitacijom nego učenjem pravila; mnogo učinaka konkretnog teksta retorička praecepta reguliraju odviše općenito ili čak uopće nikako - ovo vrijedi, primjećuje [Landfester19970book1997Darmstadt Wissenschaftliche Buchgesellschaft 1997Einführung in die Stilistik der griechischen und lateinischen Literatursprachen. Mit einem Beitrag von Barbara Kühn über Formen des Prosarhythmus.2,3], posebno za obligatorna (primarna, tj. gramatička) izražajna sredstva, razinu "ispod" sekundarnog, fakultativnog ornatus.³⁷
• Treće: postojanje kolektivne stilske razine ne isključuje postojanje individualne - čak i ako se ta individualna sastoji tek u neuspješnom dostizanju kolektivne razine.

3.2  Tekst iz prošlosti i naša stilistička norma

Bio sam prisutan (...) kad su učesnici [jednog tečaja] složno upravo ismijali neke Davičove pjesme. Oni su bili uvjereni, da Davičo njima nema što reći, da su te pjesme dokona književnička posla; nisu znali, da ih ne odbija Davičova vijest o čovjeku, nego njegov stil. U onim dakle pjesničkim djelima, koja slušaoci, gledaoci, čitaoci primaju kao razgovor sa suvremenikom, problem pjesničkoga jezika u prvi mah uopće se ne će postaviti. Ali što onda, ako taj pjesnički jezik na nas ne djeluje kao pjesnički jezik, tj. ako pjesničko djelo ne budi u nama nikakav estetski dojam, čak ni estetsku indiferentnost, nego nam se pričinja kao više manje zanimljiv antikvitet? Kao dokumenat povijesti, a ne poezije? Tako će redovito na čitaoca nestručnjaka (...) djelovati pjesničko djelo prošlosti, tj. onoga doba, koje se u osnovnim svojim životnim problemima, pa prema tome u svom nazoru o svijetu i životu bitno razlikuje od našega.

[Skreb1958Jezik 4 19580article1958croatian97-1031958Pjesnicki jezik i proslost2,97-98]

kod djela, koja su kao književnost živjela stoljećima, kao Homerovi epovi ili Vergilijeva Eneida, mogla bi se teoretski postaviti analiza sa stajališta svakoga od tih stoljeća, u kojima su se ta djela čitala. U takvim je slučajevima izvanredno teško lučiti sva ta razna gledišta
[Katicić1960Umjetnost rijeci 4 19601article1960b65-731960bProblemi interpretacije knjizevnih tekstova proslosti2,66].

Ovdje zaista nema ničega, osim opojno bujnih riječi. (...) A ipak se čaru tih virtuozno skladanih riječi današnji literarno senzibilni čitalac ne može oteti. Dakako, on to ne čita kao suvremenu literaturu, ali ta virtuoznost riječi tako je potpuna i u sebi zaokružena da i danas djeluje uvjerljivo
[Katicić1960Umjetnost rijeci 4 19601article1960b65-731960bProblemi interpretacije knjizevnih tekstova proslosti2,70].

La portée et la valeur de cet événement, de cet acte réalisé dans la manifestation matérielle du texte se determinent elles-mêmes à la jouissance, au plaisir dont le récepteur est comblé à ce contact - comblé, plus ou moins comblé, passagèrement comblé, ou pas du tout comblé. (...) l'étudiant en stylistique se trouve peut-ętre dans une situation analogue à celle de l'étranger devant des uvres dont on lui dit que ce sont des uvres d'art, mais auxquelles il est parfaitement insensible: un surplus de culture, et pourra monter le plaisir.
[Molinié20011book20013Paris Presses Universitaires de France 2001La stylistique2,208]

Chapter 4
Latinska stilistika

4.1  Dvije faze latinskog jezika

4.2  Latinski i retorika

Nichts in den Text hineinlegen, z.B. a) eine moderne Ansicht, b) eigene Assoziationen mit Antikem oder Modernem ohne deutlichste Hinweise im Text, c) Ähnlichkeiten mit anderen Texten (außer eindeutigen), d) Symbolismen. [Maurach19981book1998Darmstadt Wissenschaftliche Buchgesellschaft 1998Methoden der Latinistik: ein Lehrbuch zum Selbstunterricht2,101, § 80 A]

Von der antiken Rhetorik beeinflusste Stilanalysen sind verständlicherweise in der lateinischen Philologie so zahlreich, dass es von vornherein aussichtlos erscheint, hier zu einer ausführlichen Sichtung der einschlägigen Literatur und zu einer klaren Scheidung von thematischen und methodischen Differenzen zu gelangen.
[Ax19760book1976germanHildesheim Georg Olms Verlag 1976Probleme des Sprachstils als Gegenstand der Lateinischen Philologie2,141]

4.3  Latinski i stilistika

4.3.1  Povijest prema Axu

4.3.2  Landfesterove upute za opis

Prvo:

stilsku vrijednost nose ne samo fakultativni (retorički) ornatus, nego i obligatna (gramatička) izražajna sredstva. Stil postoji i bez otklona i bez figura.

Drugo:

stil postoji u svakom tekstu i skupini tekstova, ne samo u umjetničkoj književnosti.⁴⁴

• stilsko obilježje nije uobičajeno u svim tekstovima odnosno grupama tekstova, tj. nije dio nad-individualnog jezičnog sustava;
• pojavljuje se više puta u danom korpusu i nije slučajno (no puka analiza učestalosti neće dati dostatnu stilističku analizu, budući da duži tekstovi često nisu homogeni);
• kombinira se s drugim sličnim stilskim sredstvima u "komplekse" (npr. stilski kompleks "slikovitost" uključuje metafore, metonimije, poredbe i personifikacije);
• često naglašava estetsku dimenziju, pokazuje otklon od standardnog i razgovornog jezika;
• obilježje čine dominantni stilski postupci; dominantnost treba dokumentirati statistički ili kontekstualno - pokazujući važnost konkretne upotrebe pojedinog stilskog sredstva.

dieser Traum hat bisher zu keinen überzeugenden Ergebnissen geführt und auch nicht führen können, denn in der Regel stehen einzelne dominante Stilmerkmale (...) nicht in einem einheitlichen Funktionszusammenhang zur Sinneinheit des Textes
[Landfester19970book1997Darmstadt Wissenschaftliche Buchgesellschaft 1997Einführung in die Stilistik der griechischen und lateinischen Literatursprachen. Mit einem Beitrag von Barbara Kühn über Formen des Prosarhythmus.2,5-6].

4.4  Praktična stilistika: opće

• opće stilistike ("stilističke gramatike"), kako deskriptivne, tako i preskriptivne;
• retoričke analize;
• radovi iz povijesti stila;
• radovi o stilu pojedinih autora.

Ausgangspunkt ist das aus seinem Kontext gelöste isolierte Sprachfaktum, das in einer durchweg historischen Perspektive auf seinen jeweils "eigentümlichen" Gebrauch überprüft und den einzelnen Autoren, literarischen Gattungen oder Sprachschichten zugewiesen wird. Man kann nicht bezweifeln, dass ein solches Verfahren legitim ist und wertvolles sprachgeschichtliches Material liefert. (...) Sicherlich lässt sich nicht leugnen, dass besonders die beiden letzten Abschnitte (in der Stilistik von Schmalz, N. J.) Stilistiches versprechen, man wird aber vergeblich nach einem Unterschied zwischen den ersten vier Abschnitten und dem allgemeinen Syntaxteil suchen. Das Kapitel der Wortarten hätte sich z.B. auch im Syntaxteil abhandeln lassen, ohne als Fremdkörper zu wirken.
[Ax19760book1976germanHildesheim Georg Olms Verlag 1976Probleme des Sprachstils als Gegenstand der Lateinischen Philologie2,100]

4.5  Praktična stilistika: posebno

"imanentna"

analiza i interpretacija, za koju promatrani tekst "sam" odabire najbolji pristup; to je close reading klasične filologije. Počiva na holističkom shvaćanju stila kao umjetničke posebnosti teksta, posebnosti koja određuje ne samo mikrostilističku jezičnu razinu, već i makrostilističke - nadrečenične ili tekstualne - karakteristike poput kompozicije. Imanentna analiza, nadalje, pretpostavlja da među obilježjima različitih razina postoji konvergencija, da i "gore" i "dolje" djeluje identičan kreativni princip;

gramatičko-stilistički katalog

autora ili teksta; u katalogu se po rubrikama popisuju morfološke i sintaktičke osobitosti "jezika i stila", često bez daljnjih refleksija i interpretacija;

statističke, odnosno kvantitativne analize

stila (usp. dolje s. pageref);

proučavanje imitatio,

tj. stilskog utjecaja jednog autora na drugog;

argumentacija

pri datiranju, atribuiranju i kritici teksta (stilistika je ovdje shvaćena kao pomoćna struka); stilistički argumenti često s jednakom uvjerljivošću podržavaju dijametralno oprečna rješenja istog pitanja;

analiza diferencijacije

stilova kao sredstva jezične karakterizacije likova (zasniva se na uspoređivanju stilova unutar istog teksta, dovodeći tako u središte pažnje nehomogenost stila);

istraživanje geneze stila,

tj. mijenâ stila unutar cjelokupnog opusa pojedinog autora (npr. kako Tacit izgrađuje "tacitovski" stil). I ovdje proučavanja istog predmeta dovode do proturječnih zaključaka. Sredstva istraživanja najčešće su statističke analize leksika i sintakse;

proučavanje ekspresivnosti,

pristup stilu kao izrazu autorove osobnosti; ovaj spitzerovski psihologizirajući pristup u latinskoj stilistici nije osobito popularan; sjetimo se, ovu stilistiku obilježava čvrsto uvjerenje da je u rimskoj književnosti udio osobnosti manji od udjela tradicije, vrste, poetike i retorike.

4.6  Inspirativni primjeri

• veze koje sa suvremenom lingvistikom uspostavljaju moderni gramatički ogledi [Panhuis1981Glotta 59 19811article1981295-3081981Word Order, Genre, Adstratum: The Place of the Verb in Caesar's Topographical Excursus2,Panhuis1984Glotta 62 19841article1984232-2401984Topic Shift and Other Discourse Functions of Passives in Latin Narratives2];
• opisi funkcionalnih stilova u kontekstu jednog djela [Zundel19810book1981Frankfurt/Main Haag und Herchen 1981Lehrstil und rhetorischer Stil in Quintilians institutio oratoria: Untersuchungen zur Form eines Lehrbuchs2];
• antropološki utemeljena istraživanja, kao ugledni [Hofmann[1951] 1980Lingua d'uso1book[1951] 19803italianBologna Pàtron [1951] 1980La lingua d'uso latina / Johann Baptist Hofmann ; introduzione, traduzione italiana e note ; a cura di Licinia Ricottilli2] i noviji [Hall1998Classical Philology 93 19980article1998308-3211998Cicero to Lucceius (Fam. 5.12) in Its Social Context: Valde Bella?2];
• trendovi u kvantitativnoj stilistici klasičnog latiniteta;
• napokon - kao najzačudniji u okvirima latinske stilistike - trag stilističkog eksperimenta; naznake interveniranja u proučavani tekst.

4.6.1  Panhuis

Since topography has not been developed in Rome as a literary genre, it retains foreign language structures in Caesar's hurried translations.
[Panhuis1981Glotta 59 19811article1981295-3081981Word Order, Genre, Adstratum: The Place of the Verb in Caesar's Topographical Excursus2,305])

4.6.2  Zundel

von einem Fachbuch erwartet man sich einen allgemeingültigen, sich jeder individuellen Eigentümlichkeit enthaltenden Stil

[Zundel19810book1981Frankfurt/Main Haag und Herchen 1981Lehrstil und rhetorischer Stil in Quintilians institutio oratoria: Untersuchungen zur Form eines Lehrbuchs2,1].

Von den Untersuchungen der Stileigenschaften eines Autors erwartet man sich ein besseres Verständnis des selbstverständlich auch in der Antike wirksamen Wechselverhältnisses zwischen Autor und Publikum
[Zundel19810book1981Frankfurt/Main Haag und Herchen 1981Lehrstil und rhetorischer Stil in Quintilians institutio oratoria: Untersuchungen zur Form eines Lehrbuchs2,ibid.].

[Bei der Suche nach unterschiedlichen Stilformen] sollen die Kennzeichen des normalen Lehrbuchsstils Quintilians herausgearbeitet, aber auch Stellen, an denen er seinem Werk "aliquid nitoris" beimischen wollte, davon abgehoben werden.
[Zundel19810book1981Frankfurt/Main Haag und Herchen 1981Lehrstil und rhetorischer Stil in Quintilians institutio oratoria: Untersuchungen zur Form eines Lehrbuchs2,53]

Der Begriff 'docere' z. B. könnte, im folgenden angewandt auf Quintilians Darstellung, nur besagen, dass in der damit gekennzeichneten Textpartie eine Stillage vorherrscht, die den Redeteilen ähnelt, in denen der Redner sich gemäss der antiken Theorie auf das docere konzentrieren soll, z. B. in der probatio
[Zundel19810book1981Frankfurt/Main Haag und Herchen 1981Lehrstil und rhetorischer Stil in Quintilians institutio oratoria: Untersuchungen zur Form eines Lehrbuchs2,ibid.]

4.6.3  Hofmann

4.6.4  Hall

4.6.5  Stilometrija

Jednostavna prikupljanja podataka,

kako bi ti podaci - najčešće prezentirani uz minimum statističke obrade - poslužili kao temelj budućih radova:

The scholarly objective is simply to establish a baseline of information about literary language with which new data can be compared so what is stylistically unique will not be confused with what is ordinary
[Clayman1992TAPhA 122 19920article1992385-9301992Trends and Issues in Quantitative Stylistics2,385];

Prikupljanja podataka radi provjere hipoteze;

hipoteze su uglavnom vezane uz atribuciju i kronologiju. Za takva istraživanja vrijede sve primjedbe već iznesene gore, 2.13.2; ipak, [Clayman1992TAPhA 122 19920article1992385-9301992Trends and Issues in Quantitative Stylistics2,387-88] ističe postojanje metodološki osviještenih i sofisticiranih klasičnofiloloških radova te vrste.

Posebna podvrsta

kvantitativnih istraživanja s (hipo)tezom usmjerena je na elemente koje bismo mogli nazvati tekstualnima i književnima - elementi s razina viših od jezičnog izražavanja unutar rečenica (usp. gore 2.7). Kao i u općoj stilistici, tj. u stilistikama živih jezika, i u klasičnofilološkim su stilistikama takva istraživanja tek na početku.⁵⁸

4.6.6  Eksperiment

Wenn infensus, supplicia luere oder consilia miscere in ihrer konnotativen Bedeutung und ihrer singulären Fügung den Wert des Gesuchten, Auffälligen haben, so bedeutet das nicht zugleich, dass dieser Wert auch stilkonstituierend ist.
[Ax19760book1976germanHildesheim Georg Olms Verlag 1976Probleme des Sprachstils als Gegenstand der Lateinischen Philologie2,275]

Ein Beispiel für die (...): homines defoderunt in teram dimidiatos ignemque circumposuerunt, ita interfecerunt (wofür Cicero geschrieben hätte: homines in terram defossos igni circumposito interfecerunt...)

It must be pointed out that the sentences are not identical in content or in color, the original being fuller and more successful in both respects, and that Norden's sentence is not particularly Ciceronian.
[Gotoff19790book1979Urbana, Chicago, London University of Illinois Press 1979Cicero's Elegant Style. An Analysis of the Pro Archia2,68]

• Kroz ovakve transformacije interpretatori tekstu pristupaju sa stajališta čitaoca, i to čitaoca koji reagira na tekst.
• Interpretatori tekstu pristupaju aktivno, ne tretirajući ga više kao nešto dano, nepromjenjivo i "sveto". Umjesto toga započinje igra.
• Začudnost ovakva postupka unutar moderne filologije pokazuje koliko je struka nenaviknuta i na eksplicitan pristup čitalačkog odgovora i na eksplicitnu zaigranost.⁵⁹
• Transformacije pogađaju srce stilističke problematike: ako je Tacit još uvijek Tacit i pošto mu oduzmemo njegovu najuočljiviju jezičnu karakteristiku - gdje zapravo prebiva Tacitov stil? Ako se ista rečenica Nordenu čini ciceronovskom, a Gotoffu "ne osobito" takvom - gdje je uzrok različitosti njihovih mišljenja?
• Pokušaj zahvata u latinski tekst iznosi na vidjelo krupan problem stupnja jezične kompetencije u latinskom. Pustimo sad kompetencijske razlike izvornih govornika i onih kojima je latinski naučeni jezik - drastične razlike postoje među kompetencijama korisnika kojima je latinski drugi jezik. Razlike u kompetenciji bitno određuju poimanje stila i na stav prema stilu.

Chapter 5
Stilistika varijanata latinskog

5.1  Kršćanski latinski

5.2  Srednjovjekovni latinski

Ein Gefühl für die stilistische Wertigkeit einzelner Sprachzüge - oder für Hemmungen und Widerstände der Sprachgemeinschaft gegen zu kühne Wortbildungen oder -verwendungen - konnte sich kaum entwickeln.
[Stotz19941misc1994german1994Die lateinische Sprache im Mittelalter2,11].

In general, medieval traits are discernible despite the stylistic elegance of the great authors. Imitation had not yet become a stylistic principle as it would later, during the Renaissance. One still felt altogether free to create a personal style and to adapt the language to the needs of the moment. Grammatical instruction given in the schools provided the linguistic basis on which one built new constructions. ⁶⁶

5.2.1  Skolastički latinski

5.3  Novolatinski

5.4  Stilistički pristupi varijantama latinskog

5.4.1  Praksa

Katalog

s rubrikama "stilističke gramatike" (usp. gore 4.4);

Interpretacija

koja u tekstovima nalazi potvrde, odnosno osporavanja, odabranih metastilističkih iskaza (autora, njihovih suvremenika ili antičkih autoriteta), navodeći za ilustraciju nekoliko primjera;

"Monografija"

koja prati jedno stilsko obilježje, ili jednu skupinu obilježja ("stilski kompleks") unutar odabranog korpusa.

5.4.2  Teorijski poticaji

le normativisme classiciste inhérent à la klassische Altertumswissenschaft du XIXe siècle, qui croyait devoir appliquer les normes du latin classique à tous les textes latins, était une erreur d'une portée incalculable, là où il's agissait de textes médiévaux.

1. Norme i uzori, čak i kad imaju iste nazive pod kojima ih danas poznajemo, nisu sadržajem identični s onime što danas podrazumijevamo (srednjovjekovna je gramatika nešto drugo od moderne; Seneka renesanse razlikuje se od Seneke današnjice).⁷⁶
2. Razlike između našeg doba i prošlosti daleko su krupnije na području stilistike, području finesa i suptilnosti, nego npr. na području gramatike.
3. Idealno stilističko istraživanje moralo bi raspolagati uvidom u cjelokupnost tekstualne proizvodnje nekog doba (ne samo u središnje i marginalne književne vrste, nego i u neumjetničke registre poput administrativnog i znanstvenog; ne samo u umjetničke vrhunce, nego i u primjere prosječnih i ispodprosječnih dometa).
4. U razdobljima koja priznaju autoritet klasičnog latiniteta nema originalnog stila (u smislu u kojem su originalni Tacit ili Hemingway); originalnost i osobnost kriju se u kombinaciji općeraširenih postupaka (stilistički rečeno: individualnost stila ovih razdoblja nije u otklonu, već u odabiru).
5. Nastaje tako prezentacijski problem: kako u znanstvenom istraživanju prikazati tu osebujnu mješavinu? Kako prikazati fenomen čije je osnovno obilježje dinamika?⁷⁷ Može se činiti da se radi o pitanju tehnike znanstvenog rada, ali njegove su implikacije vrlo ozbiljne (usp. niže 6.5).
6. Kada se susrećemo s teško razlučivom mješavinom kolektivnih i individualnih stilskih obilježja, posebnu važnost dobiva Spitzerovo razlikovanje Sprachstilen (stilskih obilježja koja pripadaju zajedničkom repertoaru, koja su motivirana nazorima i vrijednostima čitavoga razdoblja) i Stilsprachen (stilskih obilježja koja su upotrijebljena svjesno, sa specifičnom svrhom i motivacijom). Govoreći o tome, [Stotz1998Formenlehre1inbook1998germanMünchen C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung 1998Handbuch zur lateinischen Sprache des Mittelalters2,4, X § 1.6] ne razrađuje, ali moje je tumačenje (u svjetlu onoga što će kasnije, [Stotz1998Formenlehre1inbook1998germanMünchen C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung 1998Handbuch zur lateinischen Sprache des Mittelalters2,4, X § 1.9, 1.15] reći o odabiru) sljedeće: stilski učinci za koje čitaoci mogu naći motivaciju unutar teksta pripadaju Stilsprache, dok učinke koji ne stupaju u odnos sa sadržajem teksta uzrokuje Sprachstil.
7. Standardni su lingvostilistički pristupi neprimjereni specifičnoj komunikacijskoj situaciji varijanata latinskog (pogotovo onda kad je latinski isključivo jezik kulture, "everybody's second language"); u visoko kultiviranom, pismenošću određenom jeziku poput latinskog postoje pojave koje imaju određenu stilsku vrijednost, ali pripadaju čitavoj zajednici, "dem überpersönlichen Formenvorrat, dem allgemein Erlernten" [Stotz1998Formenlehre1inbook1998germanMünchen C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung 1998Handbuch zur lateinischen Sprache des Mittelalters2,4, X § 1.8] - pripadaju, dakle, sosirovskoj langue ili kompetenciji Chomskoga (dok stilistička učenja utemeljena na njihovim teorijama smještaju stil na područje parole, odnosno performancije). Međutim, i Marouzeauova interpretacija stila kao odabira tek je ograničeno primjenjiva u kontekstu varijanata latinskog; odabir, naime, podrazumijeva postojanje jasno određene, nezaobilazne gramatičke norme i postojanje pravih sinonima (riječi identičnih denotacija, ali različitih konotacija). Međutim, što se srednjovjekovnog latinskog tiče, i na području morfologije, i na području sintakse, i na području leksika susreću se "nichtsagende Varietäten", nezanimljive - tj. nemotivirane, značenjem nepodržane - alternative.⁷⁸ Napokon, podrazumijeva se i da se stil ne može svesti niti na ornatus (koji se dobiva nakon uklanjanja svega nužnog i banalnog), niti na afektivnost (koja se dobiva nakon uklanjanja svega neutralnog). Stil nije višak; stil je način na koji je uobličena cjelina - Geformheit des Ganzen [Stotz1998Formenlehre1inbook1998germanMünchen C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung 1998Handbuch zur lateinischen Sprache des Mittelalters2,4, X § 1.19]. Nadalje, budući da su stilski učinci - prema Stotzovu shvaćanju - uvijek motivirani, stilistika je bliska pragmalingvistici; potonja proučava jezične činove među sudionicima komunikacije (o čemu za srednjovjekovlje imamo premalo podataka), a prva jezične činove u odnosu prema oblikovanju teksta: kako tekstovi vrše neku radnju, kako na radnju reagiraju, kako radnju usmjeravaju; kao i načini na koje tekstovi osiguravaju uspješnu komunikaciju (jezična i društvena primjerenost).
8. Kao što klasično razdoblje nije homogeno, već se dijeli na posebne, stilski različite pod-odsječke, homogena nisu niti razdoblja u kojima se koriste varijante latinskoga (srednji vijek traje tisuću godina!); to znači da stilističko istraživanje biva dodatno dijakronijski usložnjeno. Pojava koja je u jednom razdoblju bila snažno stilski obilježena može u narednima postati uobičajen, čak banalan jezični obrat.⁷⁹
9. Za polazište stilističke analize [Stotz1998Formenlehre1inbook1998germanMünchen C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung 1998Handbuch zur lateinischen Sprache des Mittelalters2,4, X § 1.19] preporučuje tekst: tek iz cjeline izlazi na vidjelo autorova Stilwille, prema kojoj se određuju pojedine realizacije (ovo je usmjereno protiv "stilskih kataloga" i njihove atomizacije teksta).
10. [Stotz1998Formenlehre1inbook1998germanMünchen C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung 1998Handbuch zur lateinischen Sprache des Mittelalters2,4, X § 1.22] se dotiče i područja koje interesira modernu kritičku stilistiku (usp. gore 2.10): "Hinter den Texten steht ein Gefüge von Verhaltensnormen, das sich im Laufe der Zeit veränderte." Međutim, Stotz smatra analizu mentaliteta kroz analizu stila zadatkom teško ostvarivim za udaljena povijesna razdoblja.⁸⁰
11. U konačnici, [Stotz1998Formenlehre1inbook1998germanMünchen C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung 1998Handbuch zur lateinischen Sprache des Mittelalters2,4, X § 1.23-25] prilazi problemima stilistike pragmatički, sa stajališta znanstvenoistraživačke ekonomije: stilsku uobličenost teksta možemo promatrati kao trag autorove osobnosti (točnije, društvene uloge koju je autor dijelom odabrao, dijelom prihvatio), kao trag nadindividualnih stilskih tipova (uvjetovanih vrstom teksta i njegovom namjenom), pa i kao trag stila epohe; pitanje je tek - jesu li obilježja koja na vidjelo iznosi istraživanje odabranog korpusa toliko karakteristična, bilo za zajednicu ili za osobu, da se istraživanje može proglasiti plodotvornim?⁸¹

Chapter 6
Polazišta stilističkog istraživanja

6.1  Neuspjeh stilistike

6.2  Što je stil?

• i ukras, i izraz afekta, i posljedica navike;
• i plod pošiljateljeva namjernog ili nenamjernog oblikovanja iskaza, i tekstna ukupnost stilotvornih potencijala, i primateljeva reakcija na (odabrane) podražaje - reakcija relevantna ili irelevantna, racionalna ili iracionalna;
• i fenomen određen kulturom, i fenomen određen situacijom (obje oblikuju i vrstu društvenog čina, i uloge sudionika u interakciji, i vrstu komunikacijskog kanala i funkciju komuniciranja);
• i sredstvo ideacije (izražavanja i organiziranja iskustva svijeta), i sredstvo interpersonalizacije (uspostave odnosa s drugim), i sredstvo tekstualizacije (strukturiranja informacije) - i to kako na razini semantike, tako i na razini gramatike i izraza;
• uza sve to stil ima i strukturalistički aspekt: jezične i stilske pojave djeluju tek u konfiguraciji, tek kad tvore Stotzovu Geformheit des Ganzen.

6.3  Figura i pozadina

• onime što se ističe;
• onime što se ne ističe;
• načinom okruživanja.

6.4  Intratekstualna dinamika

• od čega su koji sastavljeni;
• kolik im je opseg i koliko varira;
• u čemu su slični, u čemu različiti;
• na kojoj je točki određena pojava prestala donositi obilježenost.

6.5  Obilježavanje obilježenog

6.6  Tuđa stilistika

6.7  Modeli učenja stila

• Model kreativnog konstruiranja (prirodno usvajanje jezika)
  

  Izlaganje stranom jeziku Ž Obrada podataka prirođenim strategijama Ž Onaj tko uči konstruira sustav
• Model poučavanja vještini (programirano učenje jezika)
  

  Poučavanje pravilima stranojezičnog sustava Ž Vježbanje kroz programirane aktivnosti Ž Onaj tko uči asimilira sustav

• Model nesvjesnog usvajanja odlično odgovara uobičajenoj metodi, izgradnji stilske kompetencije kao nusproizvoda osobne lektire. Što je ta lektira opsežnija i raznolikija, kompetencija će biti veća (stilski smo najkompetentniji u svom prvom jeziku jer raspolažemo s najviše najrazličitijih komunikacijskih obrazaca); što je dublje naše poznavanje kulture i situacijâ iz kojih stilovi potječu i kojima su namijenjeni, naš će interno konstruirani stilski sustav biti bliži sustavu "idealnog izvornog govornika". Također, na ovakav način usvajanja stila računamo kada umjesto stilističkih analiza i opisa navodimo primjere (što je još od antike vrlo čest stilistički postupak).
• Na prvi pogled, model poučavanja i svjesnog učenja opisuje moguću adaptaciju znanstvenog istraživanja stila, praktičnu primjenu tog istraživanja kako bismo tuđinski stil bolje razumjeli. No usporedimo li pomnije model i stvarno stanje stilističkih istraživanja, zamijetit ćemo dvije diskrepancije:
  • Nema konsenzusa oko pitanja što čini stilistički sustav. Osnova poučavanja jezika jest leksikogramatika; ali što - osim primjera - odabrati za osnovu poučavanja stila? I koji su stupnjevi učenikova napredovanja od stilski lakšega na stilski teže, ili od stilskih osnova na sofisticiranije stilske porabe?⁸²
  • Stilistička teorija i stilistička istraživanja odijeljeni su od učenja stila. Stilski senzibilitet kao vještina i kompetencija predmet je rezerviran za udžbenike; istraživanja i teorija teže intelektualnoj spoznaji stila, njegovu denotativnom fiksiranju

6.8  Dodatna osiguranja

6.9  Osebujnosti latinske stilistike

• Analogija je valjana onoliko koliko su točno procijenjene sličnosti i razlike uspoređivanih pojava. Da ovdje ima razloga za sumnju vidjeli smo već iz Stotzovih napomena u vezi sa stilističkom analizom srednjovjekovnih tekstova (v. gore 5.4.2).⁸⁵
• Znatno ozbiljniji problem: ako postupamo na osnovi analogije, kako možemo govoriti o rekonstrukciji autentične percepcije stila iz doba nastanka teksta?

6.9.1  Slijepe pjege povijesne rekonstrukcije

• autentičnosti normi koje koristi za rekonstrukciju;
• autentičnosti dijapazona tekstova koje koristi za stvaranje norme;
• stupnju formiranosti normi koje koristi za rekonstrukciju (kreće li istraživanje s pozicije više ili manje akulturiranog čitaoca, tj. je li norma unaprijed formirana, ili nastaje tek tijekom istraživanja?).

Part 2
Marulić

Chapter 7
Stilistika i Marulić

7.1  Marulićeva opća stilistika

• najveći dio Marulićeva opusa oblikovan je dvjema dominantama: literarnom stilizacijom i didaktičkom intencijom; ⁹⁰
• ni jedna ni druga Marulićeva dominanta nisu uvjetovane tipom teksta; tip utječe samo na međusobni omjer dominanti, tako da su u prozi Maruliću važniji didaktički ciljevi, u poeziji "skladnost i metaforičnost";
• svejedno, Marulić je "i u poeziji etičar i u prozi književnik"; njegova uporabna proza (poput moralno-teoloških djela) nije oblikovana ni po tradicijama pučke pobožne literature (poput Imitatio Christi), ni po konvencijama znanstvenog stila skolastike;
• Marulić suvereno vlada pravilima najrazličitijih književnih vrsta, što mu omogućava da "svoj stil poetski strukturira i svjesno podešava konkretnoj temi"; pa opet, prilagodbe i transformacije stila imaju samo jednu svrhu - adekvatno djelovanje na čitaoca, učinkovitu pouku i preodgoj: "bez obzira na to o kojoj se vrsti, žanru ili području radi - [Marulić je] pun didaktičkih naboja i sugestivnih dopuna, metaforičkih niti i konotativnih značenja;"
• imperativ djelovanja na čitaoca dovodi do pojave "difuznih formi" u dužim proznim Marulićevim djelima - što znači da takvi tekstovi kombiniraju, raznolikosti i osvježenja radi, mnoge tipove diskurza i "jednostavnih oblika"; npr. u Instituciji Šimundža zapaža: refleksije, slike, citate, anegdote, priče, egzempla, legende, aforizme, biografije.⁹¹
• Raznolikost se očituje ne samo u "stilu i postupku", nego i u makrostrukturama tekstova (Šimundža to zove "koncepcija i izrada").

Welchen Leser erzieht Marulić durch seine autohermeneutischen Erklärungen? Soll sein Leser genauso funktionieren wie der Leser der Bibel?
[Erdmann-Pandzić20000inproceedings2000315-327Split i Rim Pontificium consilium de cultura, Knjizevni krug Split - Marulianum, Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima 2000Zur Poetik von Marko Marulić (I). Der geistige Schriftsinn: Allegorie und Typologie1,321]

• tumačeći Marulića njegovim autopoetičkim iskazima (osobito na osnovi posvete Juditi, ali o tome više dolje);
• pokazujući kako se Marulićeva djela uklapaju u književne tradicije (antike, humanizma, renesanse, hrvatskog srednjovjekovlja);
• promatrajući Marulićeve tekstove kao stjecište čitavog dijapazona retoričkih tropa i figura;
• demonstrirajući Marulićevu intertekstualnost (i, s tim vezano, načine na koje on preoblikuje svoje predloške);
• upozoravajući na simetriju makrostrukture Marulićevih tekstova (katkad shvaćenu kao još jedno renesansno obilježje);
• objašnjavajući vrste stihova (osobito hrvatskih) koje Marulić upotrebljava i etos tih vrsta;
• "prisvajajući" Marulića naglašavanjem mjesta i karakteristika bliskih našem današnjem senzibilitetu ("antologiziranjem" slikovitih, lirski metaforičnih, realističnih, dramatičnih i prepoznatljivim koloritom obogaćenih odlomaka).

7.2  Marulićeva hrvatska stilistika

hoću da u ovoj studiji apliciram i svoja tri stilistička zakona, koja vladaju stilom jezika. To su zakon vizuelnosti, zakon djelovanja pisca na osjećaj čitaoca i zakon o držanju pisca pri pripovijedanju.
[Skok19500inproceedings1950167-241Zagreb JAZU 1950O stilu Marulićeve Judite2,236]

Potvrđeno nam je da je Marulić bio slikar, ali nemamo njegovih slika. Možemo ipak na osnovu ove činjenice pretpostaviti, da je jak vizuelan karakter imala njegova mašta, koja točno vidi konkretne konture. Naša će stilska analiza opet pokazati, da su u Juditi najuspjeliji i najsvježiji oni odsječci, koji se odnose na gledanje, koji odgovaraju slikarskom oku: deskriptivnost, pikturalnost, razvijene poredbe i perifraza za indikacije vremena, koje se odnose na prirodu.
[Skok19500inproceedings1950167-241Zagreb JAZU 1950O stilu Marulićeve Judite2,184-185]

Gdje god [figura] ne prinosi vizuelnosti prikazivanja, gdje nije spontana, uzet ćemo, da se radi o potrebi stiha
[Skok19500inproceedings1950167-241Zagreb JAZU 1950O stilu Marulićeve Judite2,201]

• generička funkcija (figure kao znak žanra);
• persuazivna (figure podržavaju poučavanje i pokretanje čitaoca);
• aksiološka (figure otkrivaju autorov stav prema likovima);
• prikazivačka (figure djeluju na osjetila - ovo je Skokova vizualizacija);
• intertekstualna (figure uspostavljaju dijalog s Marulićevim žanrovskim uzorima);
• metatekstualna (figure - boraveći u tekstu i na njegovim marginama - autohermeneutički ističu poetičku, ideološku i žanrovsku strukturu);
• diskurzivna (kao unaprijed definirani, prepoznatljivi elementi, figure služe artikulaciji i razgraničavanju tri tipa diskursa koji se smjenju u epu, one identificiraju naraciju, deskripciju i refleksiju, te odvajaju jednu od druge, omogućujući nastajanje ravnomjernosti i harmonije);
• svjetonazorska (figure odražavaju viđenje svijeta; mi bismo možda rekli da one to viđenje i stvaraju).

pikturalnosti

- stvara slike ženske ljepote;

generičkoj legitimaciji

- signalizira epski žanr;

intertekstualnosti

- podsjeća na Vergilijeve i Homerove kataloge, na mitološke sustave Biblije i poganske antike, te potiče čitaoca da interpretira uspostavljeni intertekstualni odnos;

metatekstualnosti

- unutar samog kataloga postoji i dionica autoreferencijalnog, autorefleksivnog preispitivanja (katalog sadrži vlastiti komentar);

persuazivnosti

- retoričkim sredstvima potiče na kršćanski ispravno spoznavanje i ponašanje.[Falisevac19950inproceedings1995399-425Zagreb Zavod za znanost o knjizevnosti 1995Figura u epu (na primjeru Marulićeve "Judite")1,416-17]

genezu

Marulićeva rečeničnog stila (identificirajući "prototipove" njegovih tekstova, njegove - ponajprije žanrovske - uzore i obrasce iz književne tradicije);

strukturu

tipičnih rečenica iz svakog od očuvanih proznih Marulićevih djela;

vrijednost

(odnosno, stilski učinak) pojedinih sintaktičkih pojava i njihovih sklopova;

obrasce

koje Marulić najčešće koristi gradeći proznu rečenicu.

Jednak oblikovni sklad i kompozicijska vrsnoća ostvareni su i u sljedećem, sintaktički jednostavnije strukturiranom ulomku [Naslidovan'ja]. U prvom periodu koji se sastoji od glavne te subjektne rečenice usložnjavanje je postignuto prije svega horizontalnim širenjem i kombinatorikom sintagmatskih figura: dvjema (!) paralelnim dvočlanim sklopovima, dijelom zrcalno raspoređenim (s... prihiljenim počtovan'jem, s punom mirom) te tročlanim glagolskim nizom (služen'je... i... tican'je... i vazet'je). U sljedećem periodu između prve i ostalih dviju međusobno koordiniranih glavnih rečenica umetnuta je subordinirana načinska. Iza posljednje (treće) glavne rečenice dolaze dvije koordinirane posljedične, nadređene dvjema odnosnima (u oba para koordiniranih rečenica surečenice su spojene istim veznikom).
[Malinar20020inproceedings2002269-322Split Knjizevni krug, Marulianum 2002Marulićeva hrvatska proza1,283]

Pri sastavljanju ovog ulomka [Istorije sve na kratko u okviru Judite] i izboru pojedinih rečeničnih oblika Marulić, vjeran odabranoj stilskoj normi i istodobno vođen svojim umjetničkim osjećajem, ostvario je skladan i uravnotežen raspored te ritmičku alternaciju različitih sintaktičkih mogućnosti.
[Malinar20020inproceedings2002269-322Split Knjizevni krug, Marulianum 2002Marulićeva hrvatska proza1,300]

Enumeratio kao dominantno sredstvo ukrašavanja i ritmičke artikulacije rečenice u formalno-tehničkom smislu vezuje prethodni odsječak [poslanice Balistriliću] s postupnim smanjenjem intelektualne tenzije, sa silaznom putanjom Marulićeva obrazlaganja
[Malinar20020inproceedings2002269-322Split Knjizevni krug, Marulianum 2002Marulićeva hrvatska proza1,295]

Brojni pasusi (...) potvrđuju važnu ulogu ornatusa u oblikovanju tekstovnoga tkanja. Repetitivni oblici jakog intenziteta redovito prate rečenice jednostavnije sintaktičke strukture, te djeluju kao protuteža nedostatku hijerarhijskog diferenciranja opsežnijih i napučenijih sintaktičkih segmenata.
[Malinar20020inproceedings2002269-322Split Knjizevni krug, Marulianum 2002Marulićeva hrvatska proza1,281]

• u Marulićevim tekstovima postoje najmanje tri različite vrste diskurza, svaka ima neko značenje unutar teksta, a nijedna ne postoji izolirano, neovisno o drugima:
  • prva je vrsta diskurza sintaktički jednostavnija, ali obilježenija "emotivno" i interpersonalno;
  • druga, sintaktički složenija, ali stilski manje obilježena (bliža kompleksnosti govora?) uvjetovana je prvenstveno kompleksnim idejama koje treba priopćiti;
  • u trećoj vrsti diskurza sama sintaktička složenost postaje stilsko obilježje; funkcije ove vrste tek treba utvrditi, ali među njima se nalazi i "ideološko" očitovanje - tekst se pokorava estetici humanističke proze;
• izmjenjivanje ovih diskurza ima veze s čitalačkom pažnjom i pretkazivošću stila - jedni drugima diskurzi osiguravaju osvježenje i, nakon pauze, ponovnu izražajnost.

• malobrojna su istraživanja koja jasno definiraju svoje ključne termine, polazišta i metode;
• Marulićeva se djela znanstveno tretiraju kao dokumenti prošlosti, prema čijim stilskim učincima istraživač nema osoban stav (osim načelnog odobravanja: budući da je Marulić klasik pa mora biti "dobar pisac"); u takvoj situaciji, opisi i izvještavanje prirodno stječu prednost nad interpretacijama;
• najočitiji način da tekstovi prošlosti počnu na nas djelovati jest njihovo "prisvajanje"; ono se u istraživanjima Marulića - kao i u većem dijelu humanističkih znanosti - doživljava kao ne-znanstveno, subjektivno, tako da se ili primjenjuje bez posebne refleksije [Skok19500inproceedings1950167-241Zagreb JAZU 1950O stilu Marulićeve Judite2], ili je retorički prikriveno, ili je - napokon - spoznajno potisnuto u drugi plan;
• Marulićevu se stilu najčešće pripisuje estetska funkcija (stvaranje bilo "sklada," bilo "jasnoće," bilo "vještine"), tj. istraživači stil najčešće shvaćaju kao ornatus;¹⁰⁶
• druga najpoznatija funkcija Marulićeva stila jest žanrovska legitimacija: zadovoljavajući konvencije koje epoha nameće pojedinom tipu teksta, Marulić demonstrira svoju književničku kompetenciju;¹⁰⁷
• sukladno svemu gore navedenom, Marulićev se stil razmatra prvenstveno u kontekstu diskurza i književnih obrazaca Marulićeva doba, te u kontekstu (ranijih) tekstova koji su identificirani kao "uzori" ili "modeli"; rijetki su izleti u Marulićevu budućnost;
• fenomeni stila u Marulićevu djelu razmatraju se izolirano - nema istraživanja o djelovanju pojedine pojave u cjelini teksta, ili o interakciji više pojava, ili o dinamici kojom pojave (ili tipovi diskurza) mijenjaju svoje funkcije tijekom teksta;
• kao Marulićeve stilske karakteristike dosad su uočeni: interpersonalna (etičko-moralistička) motivacija, alegoreza, vizualnost, variranje, binarna struktura (kao paralelizam ili antiteza); vidljivo je da ovi fenomeni pripadaju različitim razinama teksta i konteksta.

7.3  Marulićeva latinska stilistika

7.3.1  Gramatika i retorika

hipotaksa, voluminoznija fraza, poduži rečenični periodi, skladno građeni i retorički brižno izbalansirani, biran rječnik s traženim sinonimima te razne retoričke figure koje su obilno zastupljene u općega humanističkog uzora Cicerona.
[Glavicić1983O jeziku i stilu SZL1article1983croatian89-1051983O jeziku i stilu Marulićevih Starozavjetnih licnosti2,101]¹¹⁰

• kod Marulića supostoje humanistički i srednjovjekovni latinitet, tj. jezični standardi poganske antike i različitih razdoblja kršćanske književnosti;
• u nekim Marulićevim djelima prevladava humanistički, "ukrašen" izraz (Dijalog o Herkulu, Propovijed o Kristovu posljednjem sudu), u drugima onaj funkcionalni, bilo "jednostavan" (Quinquaginta parabolae), ili "sažet" (Starozavjetne ličnosti);
• Marulić voli varirati, na svim razinama od morfološke (koristi se dubletama), preko leksičke, sintaktičke i semantičke, do tekstualne (u istom djelu susrećemo različite tipove diskurza, pri čemu su neki od njih uvjetovani tekstualno - npr. "retorički efektne ekshortacije na kraju pojedinih poglavlja i knjiga");
• u izrazu, kao i u tekstovima, važnu ulogu imaju citati, prvenstveno oni iz kršćanske književnosti (Glavičić ih razvrstava na eksplicitne - u tekstu na neki način označene -, na citatne aluzije, te na neoznačene, "prikrivene"); postoje i intertekstualne veze unutar Marulićeva opusa;
• Marulić je sklon figurativnom izražavanju - u metaforama, kako općeprihvaćenim, tako i novostvorenim, te u razvijenim poredbama;¹¹¹
• osobito karakteristične strategije sintaktičkog variranja - prisutne i istražene u "neukrašenim" Starozavjetnim ličnostima, tekstu s "nultim stupnjem stila", tako da ih možemo smatrati nečim bez čega Marulić ne može - jesu hiperbat, paralelizam, hijazam, homeoteleut, te različite kombinacije ovih figura [Glavicić1983O jeziku i stilu SZL1article1983croatian89-1051983O jeziku i stilu Marulićevih Starozavjetnih licnosti2].

Dakako, gornja je shema samo heuristički konstrukt: Marulić piše književno djelo, a ne logički izvod; njegov je Bogoslov retorički naobražen i iskusan govornik; stoga izvedba nikako nije stroga ni shematična, nego naprotiv slobodna, varirana, ne uvijek potpuna, s nejednakom duljinom i različitim redoslijedom navedenih elemenata.
[Lucin19931inproceedings1993122-124Split Knjizevni krug 1993Marulićev Hercules moralisatus: o alegoriji u Dijalogu o Herkulu1,29]

Kompozicija je, dakle, čvrsta i pregledna, ali provedena nenametljivo, bez odveć krute shematičnosti, dok je izmjenom dijaloških i monoloških dijelova izbjegnuta monotonija.
[Lucin19931inproceedings1993122-124Split Knjizevni krug 1993Marulićev Hercules moralisatus: o alegoriji u Dijalogu o Herkulu1,ibid.]

7.3.2  Genologija i stilistika

• biblijske citate;¹¹³
• njihovo konkordiranje s drugim citatima ili sa zbiljom;
• alegorezu (jednostavna i složena alegorijska tumačenja);
• postupke slične alegorezi (razjašnjavanje biblijskih metafora i metonimija);
• logičke dokazne postupke (u radu precizno raščlanjene pomoću Lausbergove retoričke terminologije);
• exempla, koja su u djelu slabo zastupljena;
• usporedbe (koje za Lučina nisu ornatus, već amplificatio, "jer se Marulić njima služi poglavito radi pojašnjavanja svojih misli (...) pa i u sklopu argumentacije";
• etimologije.

Sve to daje Marulićevim tumačenjima raznovrsnost, čuva ih od shematičnosti i zamornosti, sa svrhom da se recipijentova pozornost održi stalno budnom, a ujedno i da se postigne visoka literariziranost teksta; iz brige za izraz i formu razvidna je žanrovska i auktorska svijest Marulićeva kao i njegova književna vještina.
[Lucin1998Genericke i stilske...1mastersthesis1998croatianZagreb 1998Genericke i stilske znacajke Propovijedi Marka Marulića o Kristovu posljednjem sudu : magistarski rad2,isto]

Značajke su toga odsječka nizanje susljednih zbivanja u kratkim parataksnim rečenicama uz uporabu participske hipotakse te gotovo potpuna odsutnost stilskih ukrasa. Sve to ukazuje na uporabu osobite pripovjedne tehnike koja se naziva percursio.
[Lucin1998Genericke i stilske...1mastersthesis1998croatianZagreb 1998Genericke i stilske znacajke Propovijedi Marka Marulića o Kristovu posljednjem sudu : magistarski rad2,158]

prvo, zacijelo bi se moglo dokazati da je povijesni ekskurs samo krajnji oblik niskoga stila, te da ovaj u manje ekstremnim oblicima možemo zateći i drugdje u propovijedi, osobito u onim odsječcima kojih je izrazita svrha docere (...); drugo, lako je zapaziti više različitih razina retoriziranosti i emocionalnog intenziteta unutar onih dijelova teksta koje bismo eventualno uvrstili u genus medium
[Lucin1998Genericke i stilske...1mastersthesis1998croatianZagreb 1998Genericke i stilske znacajke Propovijedi Marka Marulića o Kristovu posljednjem sudu : magistarski rad2,159]

ni antički teoretičari nisu složno prihvaćali trodiobu stila te (...) je upravo auktoritet poput Kvintilijana nedvosmisleno ustvrdio da u toj trijadi postoje brojni međupoložaji, gotovo neizbrojive stilske vrste, te da tri stila imaju samo orijentacijsku vrijednost, poput četiriju osnovnih smjerova u ruži vjetrova (Inst. or. 12,10,66-68)
[Lucin1998Genericke i stilske...1mastersthesis1998croatianZagreb 1998Genericke i stilske znacajke Propovijedi Marka Marulića o Kristovu posljednjem sudu : magistarski rad2,isto]

čini se da je odmak od tematskoga tipa znatno veći na razini stila, nego na razini genusa. Mogli bismo dakle govoriti o nepodudarnoj "starosti" raznih slojeva propovijedi.
(...) Dakako, opća težnja urešenosti, skladu i variranosti izraza raspoznaje se kao humanistička značajka, no učestalo pojavljivanje nekih postupaka omogućuje nam možda i dodatne identifikacije. Pri tome mislimo u prvom redu na Marulićevu sklonost tzv. gorgijinskim figurama [koje su] osobitu (...) omiljenost stekle u carskom razdoblju, u vrijeme druge sofistike, kada su ih preuzeli i mnogi kršćanski govornici.
[Lucin1998Genericke i stilske...1mastersthesis1998croatianZagreb 1998Genericke i stilske znacajke Propovijedi Marka Marulića o Kristovu posljednjem sudu : magistarski rad2,163]

Stoga nam je zaključiti kako se na razini elokucije naš auktor udaljuje od srednjovjekovlja preuzimajući baštinu patrističke propovijedi i kreativno je obogaćujući humanističkim utjecajima
[Lucin1998Genericke i stilske...1mastersthesis1998croatianZagreb 1998Genericke i stilske znacajke Propovijedi Marka Marulića o Kristovu posljednjem sudu : magistarski rad2,164]

7.3.3  Dijakronija i intertekstualnost

• variranje, kako u pripovijedanju, tako i u "figuralnom ukrasu";
• figure ponavljanja (prosapodoza, anafora, epifora, hijastičko ponavljanje; figure ponavljanja u kontaktu - anominacija, poliptot, anadiploza);
• antiteza i paradoks, kao figure misli.

Poput drugih novolatinskih pjesnika i Marulić je čitajući klasike stvarao vlastitu bazu gotovih versifikacijskih rješenja, od formula kojima se započinje ili zaključuje stih do konektora koji uspostavljaju vezu između dviju pripovjednih ili argumentativnih cjelina. Iz toga desetljećima taloženog thesaurusa gdjekad su izvlačeni višečlani doslovni citati, gdjekad su iz njega izranjale samo razvodnjene kratke reminiscencije; neke su od tih intertekstualnih veza posljedica svjesnoga čina, druge su proizvod amorfne pjesničke podsvijesti.
[Novaković1999Marulićevi glasgowski1inproceedings1999bcroatian253-270Zagreb Matica hrvatska 1999bMarulićevi glasgowski stihovi2,265]

Nije ovdje važno je li Marulić [intertekstualnu] vezu (...) uspostavio svjesno ili nesvjesno; verbalna podudarnost jamči nam da je ta veza za Marulića postojala. Jednom uočena, podudarnost nas potiče da pronađemo vlastitu interpretaciju te veze. Nastaju dinamika, napetost, neizvjesnost: stvaramo svijet Davidijade, ulazimo u nj i tamo zatječemo Marka Marulića.
[Jovanović20011inproceedings2001croatian381-408Split Knjizevni krug, Marulianum 2001Pogled u konkordanciju Marulićevih latinskih pjesama1,405]

7.3.4  Naratologija i genologija

variranje krute biblijske karakterizacije, svođenje višečlanih ocjena na jednočlane, ipak [je] najlakše tumačiti Marulićevim poznavanjem antičke biografske prakse. Poseban odvjetak te prakse tvorile su biografije u nizu. Nanizani životopisi, objavljeni kao jedinstvena zbirka, jednostavno ne smiju ponavljati iste formulacije, pogotovo ne više istih formulacija, na istom mjestu i s istim, dalekosežnim ambicijama. Iako je pokazivao najdublje strahopoštovanje za dokumentarnu dimenziju Pisma, Marulić je ipak njegovu mjestimičnu ostentativnu nebrigu prema bilo kakvoj stilizaciji pokušavao prekriti varijacijama na razini izraza, ostavljaju[ći] nedirnutim bitan sadržaj biblijske obavijesti.
[Novaković1989Starozavjetne licnosti1inproceedings1989croatian176-192Split Knjizevni krug 1989Marulićeve "Starozavjetne licnosti" i anticka biografska tradicija1,186-87]

1. uvodnu biografiju sveca svodi na najkraće podatke (često sve sažeto u jednu rečenicu);
2. izabire ključne događaje iz svetačkog života koji svjedoče o njegovoj vjeri, hrabrosti ili nekim drugim vrlinama, a uklapaju se kao primjeri u tematsku strukturu pojedinih poglavlja Institucije;
3. opisuje izuzetnu smrt kao dokaz prave vjere i potpune predanosti Bogu.

[Zlatar20011inproceedings200177-86Split Knjizevni krug 2001Transformacije hagiografske matrice u Marulićevu djelu De institutione bene beateque vivendi per exempla sanctorum2,83]

riječ je o izboru onih radnji koje u sebi imaju dramsku napetost jer su organizirane na principu sukoba (vjera - ne-vjera) i suprotstavljanja. Stoga su likovi u konfliktu, prema binarnoj logici
[Zlatar20011inproceedings200177-86Split Knjizevni krug 2001Transformacije hagiografske matrice u Marulićevu djelu De institutione bene beateque vivendi per exempla sanctorum2,84]

Pokazalo se da je konstrukcija priča na događajnoj razini relativno tipizirana, i da velik broj priča ima identičnu osnovnu događajnu strukturu, odnosno, da se izvjestan broj struktura ponavlja.
[Stepanić20000inproceedings2000419-430Split - Rim Pontificium consilium de cultura, Knjizevni krug Split - Marulianum, Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima 2000Quinquaginta parabolae: tipologija povrsinskih narativnih struktura1,422]

događajna je struktura u parabolama, kako se pokazalo, iako tipizirana, prilično raznolika. U nekima se od parabola nazire svojevrsni "višak pripovijedanja": broj događaja koji nisu nužni za odvijanje ili usmjeravanje radnje, opisi u nekim parabolama, daleko prelaze opseg nužan za oslikavanje i objašnjenje neke vjerske istine ili njezine primjene u svakodnevnom životu.
[Stepanić20000inproceedings2000419-430Split - Rim Pontificium consilium de cultura, Knjizevni krug Split - Marulianum, Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima 2000Quinquaginta parabolae: tipologija povrsinskih narativnih struktura1,428]

7.3.5  Jaz

Chapter 8
Stilistika i Evanđelistar

8.1  Evanđelistar

8.2  Stilističke spoznaje o Evanđelistaru

Čini mi se, kao da je upotrijebio sliku korijena, debla i grana, lišća i cvjetova, da prikaže dinamiku kršćanskog života.
[Lekić1974Dobri pastir 24 19740article1974147-1911974Zivot i djelo Marka Marulića2,159]

realističke sličice iz života, psihološki artikulirane, (...) male studije naravi i karaktera, s primjerima za pouku ili pokudu, mjestimično uokvirenim sentencijama, maksimama (...) neobično živo zapažanje stvarnosti
[Tomasović19990book1999Zagreb - Split Erasmus naklada, Knjizevni krug - Marulianum, ZAZNOK 1999Marko Marulić Marul: monografija2,80]

8.2.1  Glavičić

širokim stilom oblikovane poduže religiozne refleksije i retorički efektne ekshortacije nalazimo na kraju poglavlja i knjiga gdje vrše funkciju zaključka raspravljanju o pojedinim temama. [Glavicić1986Evan elistar kao umjetnina1article1986acroatian380-3821986aMarulićev "Evan elistar" kao knjizevna umjetnina2,380]

Evanđelistar nije samo lijep primjer Marulićevih književnih ambicija i umjetničkih dostignuća nego, vjerujem, i najbolji primjer njegove, uvjetno rečeno, znanstvene proze, što se ogleda u sustavnosti izlaganja građe, dokumentiranosti, iscrpnosti, raščlanjenosti, logičnosti i neospornoj stručnosti [Glavicić1986Evan elistar kao umjetnina1article1986acroatian380-3821986aMarulićev "Evan elistar" kao knjizevna umjetnina2,382].

• intertekstualnost (najčešće citiranje Vulgate; rjeđe se susreću odjeci iz crkvenih otaca, pogansko-antičkih autora i drugih Marulićevih djela - Institucije, Quinquaginta parabolae, Davidijade, De humilitate);
• stilski kompleks slikovitosti;
• alegorezu;
• tragove konteksta situacije u kojoj je djelo nastalo (aluzije na suvremene prilike);
• autorske komentare.

8.2.2  Šimundža

U moru onodobne teološke, etičke, hagiografske, biblicističke, moralne i ascetskomistične literature, Marulić se je nametnuo Evropi svojim književnim stilom, umjetničkim senzibilitetom i plastičnim izričajem.
[Simundza19891inproceedings1989193-211Split Knjizevni krug 1989Literarne znacajke Marulićeva Evan elistara1,194]

Jasnoća, oštrina zapažanja i postupnost, etički zapleti i raspleti, (!) s kratkim poredbama i ilustracijama, metaforičnost i stilska sugestivnost, živahnost i književni postupak u izlaganju daju ovom moralnom kodeksu dramsku dinamičnost i literarnu ponesenost.
[Simundza1985Opći pristup1inproceedings1985croatian13-40Split Knjizevni krug 1985Opći pristup Marulićevu Evan elistaru2,34]

odvija [se] na binarnoj strukturi stare stilistike: forma mu je humanistički ponesena i dinamično tkana, dok su mu motivika i sadržajna poruka didaktički obilježene. Obilno se služi pjesničkom riječi i plastičnim slikama, briljantnim stilom i anegdotskim ekskursima, no nikada ne gubi iz vida svoju temeljnu opciju i konačnu svrhu.
[Simundza1985Opći pristup1inproceedings1985croatian13-40Split Knjizevni krug 1985Opći pristup Marulićevu Evan elistaru2,34-35]

Riječi, sintagme, odjeljci, stil - sve je pažljivo birano i umjetnički stilizirano. Ne treba posebno tražiti primjere. Sav je Evanđelistar protkan literarnim sredstvima, retoričkim intonacijama, živahnim opisima, skladnom naracijom, gipkim izričajem, figurativna, metaforična i funkcionalno sugestivna iskaza.
[Simundza19891inproceedings1989193-211Split Knjizevni krug 1989Literarne znacajke Marulićeva Evan elistara1,204]

[Marulićev] prozni, pripovjedački talent dolazi do izražaja u njegovim biranim riječima, ritmičkim rečenicama i kompozicijskim odnosima, u umjetničkom tkanju i brojnim književnim sredstvima koja su, rekao bih, jednako važna za Marulića pjesnika i pisca.
[Simundza19891inproceedings1989193-211Split Knjizevni krug 1989Literarne znacajke Marulićeva Evan elistara1,209]

• postojanje narativnog elementa;¹²⁸
• raznolikost izričaja, povezanu sa sadržajem;¹²⁹
• "komparaciju" (točnije: analogiju) kao osnovni logički postupak;¹³⁰
• stilski potencijal sveprisutnih citata;¹³¹
• "česte" stilske figure:
  • paralelizam, gradaciju, kontrast, nabrajanje;
  • figure didaktičkog diskursa, usmjerene na održavanje veze s adresatom ili na zornost izlaganja (pitanja i odgovori, upravni i neupravni govori, apostrofiranja, stanke - možda digresije? -, uveličavanja, ironija, karikatura, primjeri);
  • odabir i razmještaj glagola i pridjeva.

8.2.3  Jovanović

Evanđelistar se obično smatra raspravom o praktičnoj kršćanskoj etici, "mudrim vodičem po teškom putu ljudskoga življenja", "posebnom moralkom prema sistemu triju teologalnih kreposti." On, dakle, govori kršćanima kako živjeti, što činiti, a čega se kloniti. Međutim, istovremeno - paralelno s tim, kao što marginalije teku paralelno s tekstom - Evanđelistar govori kršćanima kako čitati Bibliju; koja biblijska mjesta iskoristiti kao vodič kroz život, i kako to učiniti. (...) ukoliko, ponukani rubnim referencijama, nakon čitanja Evanđelistara posegnemo za Biblijom, riječi Svetog pisma čitat ćemo na drugačiji način i u drugačijem svjetlu - način tako drugačiji da zapravo neće biti važno jesu li te riječi već dio naše duhovne imovine ili ne.

Evanđelistar se kroz svoje rubne naznake tako ukazuje kao biblijski metatekst, kao lako čitljiv i pristupačan izbor ključnih biblijskih mjesta, tematski odabranih i preraspoređenih, a prearanžiranih i anotiranih na popularan, (Marulićevoj) suvremenosti razumljiv način.
[Jovanović20031inproceedings200323-46Split Knjizevni krug Split, Marulianum 2003Paratekst i loci Biblici kao put od stila do tumacenja Marulićeva Evan elistara1,41-42]

Chapter 9
Tekst Evanđelistara

9.1  Preliminarije: koji tekst?

9.2  Autentičnost teksta

Cęterum omnia ab archetypo deerrata (non omnino - ut videbis - magni momenti fuerint) codici apposui.
[Marvli Spalatensis15160book1516Venetiis Industria ac summa diligentia Francisci de consortibus lucensis (... ) in êdibus Iacobi leuci (... ) Impensis vero Melchioris sessê 1516Evangelistarivm2,f. <151v>]

9.3  Računalna verzija

• zadržana je ortografija modernog izdanja;
• nije preneseno rastavljanje riječi i podjela na retke (kako bi se olakšalo kompjutersko pretraživanje);
• ispravljene su bjelodane slovne pogreške;
• interpunkcija izdanja 1516. u strojnoj verziji nije modernizirana, za razliku od one u izdanju 1985. To znači da logička interpunkcija nije zamijenjena gramatičkom. S druge strane, interpunkcija je normalizirana: retoričku sam artikulaciju teksta per cola et commata proveo i ondje gdje predložak postupa nedosljedno ili nelogično;
• zabilježeni su važniji tekstološki podaci, tj. varijante u kojima se dva izdanja razlikuju.

<text>
     <front> [ uvodni popratni tekstovi... ] </front>
     <body> [ osnovni tekst... ] </body>
     <back> [ zaključni popratni tekstovi... ] </back>
</text>

<div1 type='liber' n="I">
     <div2 type='caput' n="I.01">
     ... </div2>

     <div2 type='caput' n="I.02">
     ... </div2>
...
</div1>

<div1 type='liber' n="II">
...
</div1>

• naslovi poglavlja (<head>...</head>),
• krajevi stranica (<pb/>),
• odlomci (<p>...</p>)),
• cjeline manje od odlomaka, "segmenti" (<seg>...</seg>),
• bilješke (<note>...</note>; place označava gdje je bilješka smještena),
• citati (<q>...</q>),
• bibliografske referencije (<bibl>...</bibl>).

<div1 type='liber' n="1»
<head>Euangelistarii Liber primus fidei.</head>
<pb n='1r' ed='1516'/>
<div2 type='caput' n="01»
<head>De fide Deo pręstanda</head>
<seg id=Ë1.1.1" ana="normal»
Primus igitur sperandę beatitatis gradus fides est.
</seg>
<seg id=Ë1.1.2" ana="mark»
Credamus Deo, credamus Dei Filio - et quicquid Spiritu Sancto instructi diuini homines de iis quę non uidimus, nobis testati sunt, indubitatę credulitatis assensu suscipiamus. Ut iacto rectę fidei fundamento - cęteras quibus beata uita comparatur, uirtutes superędificare possimus - et de nobis dici queat:
<note place="margin»<bibl>Jo. 20.</bibl></note>
<q>Beati qui non uiderunt, et crediderunt!</q> Vnde etiam sacramentum corporis et sanguinis sui Dominus sub panis uini-que specie instituit, ut non quod cernimus - neque quod tangimus, sed quod credimus in terra adorantes, hoc ipsum uidere <pb n='423' ed='KK'/> in cęlo mereamur exultantes.
</seg> (...) </p> (...) </div2> <div2 type='caput' n="2»
<head>De fidei constantia et virtute.</head>
(...) </div2>
(...) </div1>
<div1 type='liber' n="2»
<head>LIBER SECUNDUS. SPEI.</head>
(...)

9.4  Označavanje interpretacije

value

kvalificira pojavu koja biva označena;

resp

pokazuje tko je odgovoran za interpretaciju;

type

kojoj vrsti pripada označena pojava (npr. slika, lik, tema, aluzija, tip diskursa);

inst

pokazuje na dio teksta koji sadrži identificiranu pojavu.

<interpGrp type="figure izraza">
<interp id="abstract" value="abstractum pro concreto"/>
<interp id="adnominatio" value="tvorba iz istog korijena"/>
<interp id="aforizam" value="pregnantno, dojmljivo, kratko"/>
...
</interpGrp>

<seg id="E5.17.26" ana="normal dvodjelno kontrast">
Cui autem uerum diuitiis potius est, 
non dona sequitur sed iustitiam. 
</seg>

<seg id="E2.11.12" ana="mark">
     <seg id="E2.11.13" ana="mark homeoteleut adnominatio">
     </seg>
     <seg id="E2.11.14" ana="mark metaf">
     </seg>
     <seg id="E2.11.15" ana="mark igra-rijeci">
     </seg>
</seg>

9.4.1  Strojno označavanje prema fizičkom

• Mnogo je lakše naknadno mijenjati oznake, bilo radi ujednačavanja ili radi utočnjavanja; isto tako, lakše je dodavati nove vrste oznaka;
• Mnogo je lakše oznake i označena mjesta dalje obrađivati i analizirati npr. izdvajajući i uspoređujući mjesta koja sadrže istu oznaku, istražujući u kojim se sve elementima javlja određena jezična pojava, prevodeći parametre teksta u brojčane ili vizualne prikaze (sve će to demonstrirati ovaj rad).
• Tzv. elektronski tekst mnogo je lakše učiniti dostupnim svakome zainteresiranome; to praktički znači da se kod elektronskih tekstova ne moramo ograničavati na izvještaje o istraživanju - svatko može imati uvid u cjelokupnu građu. Ovo smatram vrlo bitnim za stilistička i književnoznanstvena istraživanja (usp. gore, s. pageref).
• Napokon, mnogo je lakše i tekst i rezultate istraživanja prikazivati na različite načine (npr. grafički ističući istorodne segmente ili odjeljujući raznorodne, odabirući što će od enkodiranih informacija biti prikazano, a što neće) - kao što je i mnogo brže kretati se na relaciji metatekst-tekst (i obratno), budući da listanje u elektronskoj verziji biva zamijenjeno "skakanjem".

Chapter 10
Stilistički model Evanđelistara

10.1  Pretpostavke

• alat odabran za opisivanje stilskog doživljaja ( TEI podskup XML računalnog jezika) potiče formaliziranje;
• istraživanje će biti dvostupanjsko: prva faza, doživljaj teksta, bit će evaluirana u drugoj fazi, u analizi modela dobivenog pri doživljavanju;
• moj je predmet modeliranja opsežan - za razliku od npr.  lirske pjesme - te sadrži veliku količinu "stilskih stimula"; stimuli, stilski učinci, nužno će se ponavljati; višekratnim susretanjem istog učinka isključit ćemo, bar donekle, mogućnost slučajnog zapažanja (veći broj tekstualnih informacija tako preuzima funkciju većeg broja čitalaca-informanata).

10.2  Predznanje

10.2.1  Augustinova pragmalingvistika

non semper [doctor easdem res magnas] debet granditer dicere, sed submisse, cum aliquid docetur; temperate, cum aliquid vituperatur sive laudatur: cum vero aliquid agendum est, et ad eos loquimur, qui hoc agere debent, nec tamen volunt, tunc ea quae magna sunt, dicenda sunt granditer, et ad flectendos animos congruenter.
(Doctr. 4,19:38)

quantum congrue fieri potest, omnibus generibus dictio varianda est. Nam quando prolixa est in uno genere, minus detinet auditorem. Cum vero fit in aliud ab alio transitus, etiamsi longius eat, decentius procedit oratio: quamvis habeant et singula genera varietates suas in sermone eloquentium, quibus non sinuntur in eorum qui audiunt frigescere vel tepescere sensibus.
(Doctr. 4,22:51)

10.2.2  Augustin i Riffaterre

10.3  Obilježavanje

• plana - Augustinova dictio plana, čija je svrha informiranje, odnosno uvjeravanje logičkom, racionalnom argumentacijom;
• normal - Augustinova dictio temperata - gdje se susreću estetski učinak i autorova eksplicitna opredijeljenost, te je apel na čitaočevu volju pojačan simetričnošću ili skladom izraza;
• grandis - dictio grandis, ne toliko apel koliko slamanje čitaočeve volje plamenom vlastitog afekta ("cum vero aliquid agendum est, et ad eos loquimur, qui hoc agere debent, nec tamen volunt", usp. gore, s. pageref).

10.4  Mimo modela: stilističke čestice

• odviše učestale
• same po sebi premalo informativne
• opsegom manje od rečenice, kao osnovne jedinice značenja u tekstu.

• beatitudine frueretur ęterna ( E 3,10)
• perniciosas mortiferasque sequitur uoluptates (4,2)¹⁴⁵
• consequenti corrupit offensa (5,26)

• statui atque decreui ( E. Praef.)
• de omnibus dubii atque animo suspensi (1,4)
• si ab oratore aliquo apte diserteque recitentur (1,25) - usp. Ult. iud. 256 Mihi uero conuenientius aptiusque uidetur [Lucin1998Genericke i stilske...1mastersthesis1998croatianZagreb 1998Genericke i stilske znacajke Propovijedi Marka Marulića o Kristovu posljednjem sudu : magistarski rad2,143];
• beneficiaque (...) quę omnem taxationem supereminent et excedunt (1,26) - usp. Ult. iud. 242 crux illa suo lumine (...) eoque facilius reliquas celi luces supereminebit atque pręcellet [Lucin1998Genericke i stilske...1mastersthesis1998croatianZagreb 1998Genericke i stilske znacajke Propovijedi Marka Marulića o Kristovu posljednjem sudu : magistarski rad2,isto];
• pareant atque obsequantur (5,7); parendi atque obsequendi (7,9); parere atque obsequi (7,12)
• iure ac merito (1,12; 2,26; 7,12; 7,14; 7,25)
• declinare ac fugere (3,21; 3,25)
• dura atque aspera (4,11; 6,13; 7,15; proterua atque a. 7,1; difficilia atque a. 7,21; dura asperaque 1,14)
• auctis ampliatisque rebus (7,19) - usp. Ult. iud. 233 aucta ac dilatata... Christiana religio [Lucin1998Genericke i stilske...1mastersthesis1998croatianZagreb 1998Genericke i stilske znacajke Propovijedi Marka Marulića o Kristovu posljednjem sudu : magistarski rad2,isto];
• quietis ac pacis triticum (7,31), silentium quietis et placabilitatis est custos (7,32) - usp. Ult. iud. 273 in conuiuio pacis quietisque ęterne [Lucin1998Genericke i stilske...1mastersthesis1998croatianZagreb 1998Genericke i stilske znacajke Propovijedi Marka Marulića o Kristovu posljednjem sudu : magistarski rad2,isto]

Chapter 11
Modeliranje

11.1  Korpus na korpusu

11.1.1  Riječi

Dakle, kao da [Marulić] progresivno udvostručava materiju raspravljanja počev od vjere, preko nade, do ljubavi: knjige 1, 2, 4; pogl. 28, 57, 108 [sic]; str. 73, 143, 245.
[Lekić1974Dobri pastir 24 19740article1974147-1911974Zivot i djelo Marka Marulića2,159]

11.1.2  Segmenti

11.1.3  Oznake

Chapter 12
Novi krug modeliranja

12.1  Hijerarhija

12.1.1  Važnost hijerarhije u stilistici

Many of the thought figures enumerated so far (...) may also be subsumed under the modification categories, just as many of the figures mentioned in the following paragraphs (...) may fit into one of the [previous] sections
[Lausberg19980book1998Leiden, Boston, Köln Brill 1998Handbook of Literary Rhetoric. A Foundation for Literary Study2,§ 858]

12.1.2  Dvodimenzionalna hijerarhija

• figure izraza
• figure sadržaja
• tekstualni fenomeni
• deiktički fenomeni
• tip diskurza
• mješovite pojave

• ARGUMENTACIJA
  • alegoreza: alegorijsko tumačenje, otkrivanje dubljeg smisla (biblijske) slike ili situacije
  • citat: posebno uočljivo navođenje auctoritas, drugog teksta (najčešće Biblije)
  • exemplum: dokazivanje, odnosno nagovor, usporedbom s povijesnom (najčešće biblijsko-povijesnom) ili općevažećom res gesta
  • interpretacija: tumačenje na koji način citati (v.  niže) potkrepljuju autorovu tezu
  • kontrast: suprotstavljanje situacija, iskaza ili dijelova iskaza; antiteza, polarna opozicija
  • rasprava: prepoznavanje okvira (kognitivne sheme) rasprave, tj. dijalektičkog razmatranja suprotnog stajališta
• AFEKT
  • retoričko pitanje: upitni iskaz izražava ili reljefnije ističe tijek misli

• TEKST
  • conclusio: završavanje jedne tematske cjeline (odlomka); istovremeno osvježava pamćenje - rezimira - i utječe na afekte
  • finis: metatekstualan iskaz na završetku poglavlja
  • propositio: navođenje teme o kojoj će se govoriti, onoga što treba dokazati ili preispitati
  • tekst: tekst govori sam o sebi (metatekstualan iskaz)
• DEIKSA
  • ti: pojačavanje kontakta s publikom, bilo putem apostrofiranja konkretnog adresata (čitalac kao 2. l. sg.) ili putem okretanja od "normalne" publike drugim adresatima - najčešće "negativcima"
• SADRžAJ
  • metafora: poistovjećivanje dvaju pojmova, ali bez potankog objašnjavanja sličnosti (i zato suprotno alegorezi)
• IZRAZ
  • biblijski: prepoznata shema "biblijskog načina izražavanja", ali izvan (izrijekom identificiranog) citata
  • citati: nizanje više citata
  • dvodjelno: dvočlani iskaz ()
  • exempla: nizanje više egzempla
  • kratko: kratka ili rečenice
  • lista: nabrajanje (enumeratio), nizanje više ili , kao koordiniranih dijelova cjeline

12.1.3  Odnosi na nižim razinama

<seg id=" E1.20.22" ana=" mark alegoreza ti" >
Tu igitur qui relicta syndone nudus impiorum manus effugisti, ne reuertaris tollere tunicam tuam, nec aratrum tenens respicias retro, ut aliquando imprudenter concupiscere incipias, quod propter Christum prudenter reliquisti. Multo melius est non uouisse uiam perfectionis - quam postquam uoueris regredi uelle - et cum Anania Saphiraque Spiritui Sancto mentiri audere.
</seg>

Aliud pręterea incircumcisorum genus est, quos Hieremias notat dicens: "Ecce populus hic incircumcisus auribus et nolunt audire." Aliud etiam de quo Moyses esse se fatebatur, cum se indignum officio sibi delato existimaret - et ut in Exodo habetur, diceret: "Incircumcisus labiis ego sum."
<seg id=" E5.1.9" ana=" interp alegoreza" >
Huiuscemodi autem circumcisiones, hoc est cordis, aurium ac labiorum, quia non corporis, sed spiritus sunt, faciunt ut ipsam quoque carnis circumcisionem intelligentię demus spiritali.
</seg>

nequius tamen peccant qui desperant - quam qui pręsumunt.
<seg id=" E2.1.8" ana=" finis uvod tekst link-prev" >¹⁶¹
De utrorunque nunc uitio, cum de spe uenię satis hactenus dictum sit, breuiter explicemus.
</seg>

12.1.4  Kombinacije oznaka kao pomoć pri definiranju

1. oznaka-skup NORMAL kombinira se kako s elementima skupova treće, tako i s oznakama četvrte razine; susrećemo i kombinacije poput normal exemplum i one poput normal ti; ovo, uostalom, vrijedi i za ostale dvije oznake-skupa viših razina čiji će odnosi biti prikazani u nastavku;
2. jedan je skup isključen iz kombinacije s normal: to je skup AFEKT, odnosno oznaka retoričko pitanje.

12.1.5  Izostavljeni aspekti

• anafora-prethodno anafora na razini segmenata - raspon teksta je tolik da se anafora otkriva tek naknadno (E2.17.20);
• citat-intro-aleg citat kao uvod u alegorezu (E5.14.16);
• citat-ponovo ponavljanje netom citiranog (E3.20.5);
• digressio odstupanje od glavne teme (E2.24.19);
• exemplum-fictum primjer koji je izmišljen, odnosno općenit, a ne povijesni (E7.22.5);
• filozofski prepoznavanje sheme filozofskog diskurza (E4.11.15);
• paralel-citatu autorski tekst čini paralelu biblijskom navodu (E3.25.22);
• percursio pripovijedanje sažeto i zgusnuto do nejasnoće (E6.2.12);
• personifikacija fictio personae: uvođenje stvari koje govore (E3.2.6);
• proverbium poslovici slično izražavanje (E6.12.18);
• tetrakolon četverodjelni period, ili njegov dio (E3.6.19);
• vi-citat citat koji apostrofira 2. l. pl. (E6.11.11).

• anakolut (incipit) sintaktički nepotpuno (2.16.1);
• ego-Christus (mark interpretatio) posebna vrsta sermocinatio - govor ex persona Christi (2.5.29);
• ex-negativo (dvodjelno) obrazac argumentacije: da nije a, ne bi bilo b (6.2.3);
• generalizacija (kratko) općenita ocjena (5.19.42);
• govor-citatima (mark anafora) biblijski citati u tuđim ustima (4.7.10);
• kazna (hipotetski) govor o onostranoj kazni (6.8.10);
• non-solum (dvodjelno) ovaj veznik uvodi gradaciju (7.30.16);
• plana-natuknice (lista) natuknice (u popisu), jednostavan stil, dictio plana (7.28.4);
• quanto-minus (mark retoričko-pitanje) ako a, tim manje b: dehortacija (7.25.37);
• quidni-pit (mark) konektorom quidni naglašeno retoričko pitanje (2.19.6);
• realia (normal opis) posebna evidentia: konkretan opis, nešto iz stvarnog svijeta (7.8.10);
• rezime (mark) sažimanje rečenoga (2.12.23);
• Seneka (aforizam) prepoznavanje senekanskog stila (3.4.12);
• unde (citati) argumentacija teze uvedena konektorom unde (7.10.25);
• varijacija (mark biblijski) ponavljanje prethodnog na drugi način (4.8.2).

• te oznake ukazuju na mjesto jedinstveno unutar E;
• one su trag čitaočeva neuspjeha pri učenju stila.

12.1.6  Ponavljanje

• veći dio dvokratnih oznaka čine pogrešne čitaočeve pretpostavke: pojave koje se mogu opisati nekom od postojećih učestalijih oznaka ili njihovom kombinacijom;
• u stilističkom je modelu lako provjeriti oznake koje su obilježene leksički, ili one koje se mogu "prevesti" na druge oznake; no, provjera oznaka određenih isključivo sintaktički ili sadržajno podjednako je teška kao i u običnom čitanju - oslanja se prvenstveno na čitaočevu strpljivost i memoriju;
• svaka je provjera modela zapravo uvod u sljedeći zavoj "spirale modeliranja" - poticaj da uočene nesavršenosti budu ispravljane, da se model još korak približi složenosti svojeg uzora (pri čemu je spirala modeliranja, dakako, beskonačna).

<seg id=" E2.26.23" ana=" aleg aluzija" >
Displicere tibi incipiat quod patre tuo relicto in regionem abieris longinquam, et ad reditum te para.
</seg>

<seg id=" E6.20.22" ana=" aluzija" >
Quousque abutere patientia Domini emendationem tuam expectantis? </seg>

<seg id=" E2.14.12" ana=" plana sermocinatio retoričko-pitanje anafora ironia" >
Graue est inquis peccatum meum. nunquid grauius quam istorum, quorum modo mentionem fecimus? quibus tamen quod nequiter deliquerant, clementer dimissum constat. Nunquid etiam grauius est peccatum tuum quam cęlum, quam terra quam mare? sed qui potuit creare ista, non poterit sceleris tui pondus eleuare - et ubi abundauit delictum, ibi gratiam abundare facere?
</seg>

<seg id=" E7.2.6" ana=" ironia" >
Tantum hac animi elatione profecit, ut duodecim tribuum rex - mox duarum tantummodo fieret - reliquis ab eo secedentibus.
</seg>

<seg id=" E4.4.11" ana=" mark quid-multa-pit" >
Quid multa? Si cui inimicus fueris, torquebit te inuidia, quoties alios aliter de illo sentire cognoueris, et non mendacio non probro, non maledicto abstinebis, atque unum odium in plurima te pręcipitabit uitia, dum morum tuorum iacturam nihili pendis uitę cupiens obesse alienę. Et cum tam immoderate ferri coeperis, ad iurgia usque contumelias-que peruenies, post rixas ne manibus quidem temperabis, in nullo prorsus phariseis cedens, qui tentarunt prius illum quem oderant, capere in sermone, ut captum accusarent - et eadem malicia os eorum qui ipsum in Hierusalem euntem laudibus prosequebantur obstruere uolebant - iubentes, ut tacerent. Deinde etiam edicto statuerant, ut siquis eum confitetur Christum, extra synagogam fieret. Postremo cum nullum finem inueniret inuidia, quandiu uiueret ille cui inuidebatur, falsis testimoniis circumuentum accusant - et totis animis ad necem innocentis maleuoli homines concitantur.
</seg>

<seg id=" E4.12.9" ana=" mark quid-multa-pit" >
Quid multa? Diuini homines adhuc in terra degentes cęlo imperant.
</seg>

<seg id=" E5.25.6" ana=" rasprava sermocinatio oponent" >
Referrem inquis, si accepti memor fuissem.
<seg id=" E5.25.7" ana=" rasprava odgovor" >
immo memor accepti fuisses, si referre gratiam cogitasses. Ipsa obliuio te ingratitudinis accusat, qua te defendere ab ingratitudine conaris.
</seg> </seg>

<seg id=" E5.26.1" ana=" rasprava oponent" >
Quid inquiet aliquis, si post beneficium acceptum affectus sim iniuria, debeone aliquid pro beneficio?
</seg>

<seg id=" E4.3.1" ana=" mark trikolon asindet" >
Diligite, inquit, inimicos uestros, benefacite iis qui oderunt uos - et orate pro persequentibus et calumniantibus uos. Quoniam tribus quidem modis ab aduersariis nostris offendimur, his iisdem ut illis propiciemus iubemur. hoc est, corde, opere - et ore. Illi in corde odium seruant, tu retine dilectionem. Illi opere lędunt, tu beneficiis contende. Illi ore detrahunt, conuitiantur, maledicunt, tu pro eis ut sese corrigant - et correcti saluentur deprecare.
</seg>

<seg id=" E6.23.5" ana=" lista asindet" >
Cęcos illuminare, leprosos mundare, mortuos uiuificare nulla possunt medicamenta; isti potuerunt.
</seg>

<seg id=" E3.5.11" ana=" grande kontrast lista" >
in illa futuri signa sunt, in hoc eorum euentus; in illa umbrę, in hoc ueritas; in illa seruitus, in hoc libertas; in illa promissio, in hoc promissionis impletio atque gratia. in utroque autem bene beate-que uiuendi pręcepta. plenius tamen exactius-que in Euangelio quam in Lege, quia Legis mediator Moyses, Euangelii Christus, per quem redempti ac saluati sumus.
</seg>

<seg id=" E6.24.8" ana=" mark kontrast lista" >
Cum igitur Deus esset, hominem quem ipse fecit assumpsit nunquam dimissurus, ut et homo fieret - et Deus esse non desineret. de paupercula matre nasci uoluit, non in urbe regali, sed in paruo oppidulo Bethleem, non saltem in domo uulgari sed in iumentorum stabulo, ubi reclinatus in pręsepio uagiit. Ab angelis nunciabatur, a pastoribus quęrebatur, a magis adorabatur, et tamen ipse contemptibilis et despectus apparere uolebat. Adultus non habuit ubi caput reclinet suum. alienis impensis sustentatus est, alieno usus hospitio. Qui cęlum terram-que fecerat - et quę in eis sunt, hic die ac nocte in laboribus fuit - docendo, sanando, orando. miracula operabatur et latere uolebat. Super asinam sedens intrauit Hierosolymam, cuius sedes cęlum - et terra scabellum pedum erat. Lauit discipulorum suorum pedes, cui angeli seruiebant.
<seg id=" E6.24.9" ana=" grande" >
Cum innocens esset, pro peccatis nostris ab incredulis quos ipse saluare uenerat, comprehendi, ligari, conspui, cędi, occidi uoluit. Atque ita se submisit obtulit-que ultro omnibus impiorum iniuriis, qui mundum pugillo continet, qui terram respicit et facit eam tremere, in quem angeli intueri gaudent, quia uita est omnium quę uiuunt, et autor quę subsistunt. Quid ergo uel magnificentia eius maius - uel humilitate abiectius?
</seg>
Nemo ęquare potest eius humilitatem, quia nemo habet tantam de qua descendat sublimitatem.
</seg>

<seg id=" E5.12.22" ana=" retoričko-pitanje" >
Quamobrem autem alia imperaret - si ad salutem sola elemosina sufficeret?
</seg>
<seg id=" E5.12.23" ana=" citat-iznebuha" >
Peccata tua elemosinis redime - et iniquitates tuas miserationibus pauperum. hoc poenitentiam agere uolenti dicitur, non in flagitiis obdurato.
</seg>

<seg id=" E6.13.5" ana=" biblij aleg" >
Non sunt igitur mittendę Euangelii margaritę ante porcos - ne conculcent eas pedibus.
</seg>
<seg id=" E6.13.6" ana=" citat-iznebuha" >
Iniuriam sibiipsi facit inquit Salomon - qui erudit derisorem, et qui impium arguit, sibi maculam generat. et iterum ait: In auribus insipientium ne loquaris, quia despicient doctrinam eloquii tui.
</seg>