|
|Homepage| |
|Publicistika| |Kolegiji| |Bibliografija| |Biografija| |Radovi| |
|
Boris Buden, Barikade, Arkzin, Zagreb
1996, Arkzin, bibl. Bastard, B1
|
Filozofska
publisticika Gdje nije bilo
rascjepa, tu je stupilo Ja Knjiga pod naslovom “Barikade” predstavlja formu u kojoj su
autorove kolumnističke analize, objavljene većinom u Arkzinu, dobile onaj
oblik koji se čini nužnim uvjetom da ih jedna takva intelektualno
impermeabilna sredina poput hrvatske, koja sebe smatra kulturnom, uopće
percipira kao kulturnu činjenicu. Tome značajno pridonosi i grafička oprema
knjige (Dejan Kršić assisted by RuTta d.d.) koja unosi tekstove koncepciju
meta-medijskog poimanja poruke. Oprema knjige s metamedijskim porukama u
grafičkom i verbalnom obliku produžava svjesno jednu tematiku sabranih
Budenovih tekstova, i to onu koja je u knjizi ostala manjinska, a tiče se
teorije i kritike ideologije medija, dok većinskoj tematici —
fenomenima suvremene hrvatske ideologije kulture — daju provokativnu
masku. Budenov klasičan literarni izričaj i jasan oblik analiza različitih
fenomena hrvatske kulturne i političke produkcije doživio je tom medijskom
formom knjige neku vrstu zakrivljenja, estetskog prevođenja u metamedijski
jezik, od kojeg se još samo teško mogu odvojiti. Tako se pojedinačni Budenovi
prilozi iz Arkzina sad javljaju posredstvom knjige kao dio šire konceptualne
opreme, koja im doduše pridolazi naknadno, ali koja ih čini autonomnima u
pogledu povoda i vremena nastanka. Tek sad, u formi te nesvakidašnje knjižice
koja sadrži analitički materijal komprimiran do nabreklosti, pokazuje se sav
domašaj ne samo autorove intelektualne i analitičke dosljednosti, već
cjelovitost i koherentnost čitavog tog kolumnističkog opusa, organiziranog
oko nekolicine motiva, koji nosi osebujan epistemički učinak: Budenove
kolumne iz Arkzina su primjerci društveno-analitičkog diskursa koji u svojim
sadržajima istovremeno posreduju i formu spoznaje — “Barikade”
prikazuju analitički rad in actu, i u tome je ova knjiga presedan u hrvatskoj
feljtonistici, koja tradicionalistički održava esejistički ili dnevnički
žanr, kao neposredni literarni izraz kulta mudraca nacije. Svi tekstovi Borisa Budena, kojima on intervenira u
ideološke procese aktualnog hrvatskog društva, pisani su iz jasno izobražene
pozicije analitičara, čije krajnju filozofsko-teorijsku motivaciju odaje
rekurs na Kantovu praktičku filozofiju i Freudovu psihoanalizu kulture.
Gotovo svi prilozi sadrže eksplicitno ili prešutno psihoanalitički
impregniranu analizu društvene zbilje, koja se, za razliku od meditativne ili
refleksivne esejistike, ne stavlja u službu dijagnoze fenomena, deskripcije
ili meditacije nad njime, već služi intervenciji u smislu “praktičke” ili
“javne upotrebe” kritičke moći uma, kako ju je za moderna vremena proklamirao
Kant. Takve intervencije spadaju, osobito po svom prvom aspektu primjene
tvrde teorije u publicistici, u onaj tip redovite i programske publicistike
koji je, naprama kulturi feljtona i povremenog eseja, 80-tih godina kod nas
prakticirao tek mali broj slovenskih filozofskih autora i teoretičara poput
Rastka Močnika, Tomaža Mastnaka, Slavoja Žižeka. No, ove Budenove
intervencije iz 90-tih nisu izravna primjena i nadoknada jedne publicističke
kulture koja je manjkala u Hrvatskoj u doba svog procvata. U odnosu na
slovensku dekonstruktivističku kolumnistiku iz 80-tih i njihovu
ideološko-kritičku i političku motivaciju u kontekstu institucionalnog
raspada Jugoslavije, Budenove intervencije, nastale u doba ideološke
rekonstitucije hrvatskog društva od 1990., sadrže jedan ireducibilni “višak”
koji odaje njegovu univerzalističko-moralnu motivaciju, a to je upravo
kantovski apel na umnost. Po tom momentu su “Barikade” Borisa Budena genuini
izraz kritičko-filozofskog intelektualnog nasljeđa iz 70-tih godina. O tome
najrječitije govori nekolicna priloga koji nisu dio serije kolumni iz
Arkzina, poput jednog od najranijih tekstova (v. “Finkielkraut u
Zagrebu”) ili pak najrecentniji
prilog (v. “Handke u Srbiji”), a napose uvodni tekst za prvi broj časopisa
“Bastard” (v. “Sapere aude”). Ti se prilozi, iako također građeni na analizi
slučajeva, odnose prema kolumnama na način autorske refleksije o vlastitim
intelektualnim, filozofskim i medijsko-teorijskim pretpostavkama, i u tome
oni čine koncepcijski i tematski most između kolumni i uvodnog teksta u tri
dijela, koji nije naveden u sadržaju (str. 9 id.) — o problemu
emigracije na slučaju Vilema Flussera, o kritičkom subjektu koji izrasta iz
necjelovite samosvijesti kod Hegela, o figuri žene kao potencijala negacije u
psihoanalitičkoj teoriji kulture Lacana i Žižeka. Na takvoj pozadini vidi se bolje kulturološko značenje,
metodološki novum i politički cilj Budenovih publicističkih intervencija, a s
time i rizik njegove recepcije u hrvatskom kontekstu. U samozadovoljno
zaostaloj i autističnoj hrvatskoj kulturnoj tradiciji to možda jest
“usamljena” i analitički “nemilosrdna” kritika, kako je već primijećeno (I.
Mandić, Feral), ali nikako “hladna” misaonost. Ona se ne postavlja izvanjski
naprama nekom odabranom slučaju, za koji bi pretpostavljala da je
karakterističan i reprezentativan za cjelinu, da bi potom objašnjavala
cjelinu iz tog njezina dijela. Analitička metoda koju Buden slijedi ne
pretpostavlja načelo kontinuiteta i homogenosti u odnosu cjelina-dio, da bi
fenomenima ili osobama mogla pridati apriorno važeći kulturni kontekst, koji
ih objašnjava. Umjesto toga ona ih vizira sa kontingentnih, heterogenih i
bizarnih, “očigledno” nereprezentativnih momenata kojima daje status
simptoma, pretpostavke, implikacije — indikatora relacija koje
pretendiraju da tvore cjelinu. Riječ je o refleksiji i dekonstrukciji nosećih
mehanizama suvremene ideološke reprodukcije hrvatskog društva, prilagođenoj
tematski i stilski žanru publicistike koja, kako je ispravno primijećeno (J.
Pavičić, Vijenac, br. 77-78/IV, str. 15), naspram uobičajenih formi kolumne
ili feljtonskog eseja sadrži određeni višak. No taj “višak”, koji osjeća
književna kritika, nije tek nadmoć intelektualne probojnosti, koja nadmašuje
prosječnost i mediokritetstvo feljtonističke kuture hrvatskog književničkog
ceha. To je višak koji se u akademski shvaćanom pogonu “kritičke kulture”
pokazuje ireducibilnim. U tradicionalistički orjentiranim kulturama poput hrvatske,
gdje je nakon 1990. kao dominantni tip intelektualnosti ubrzano restaurirana
“duhovnost” kao dubinska kvaliteta mišljenja, zasnovana na ideologemu
organicističke cjelovitosti nacije kao države-društva-i-prirode, tip
neemancipiran od vjere u kulturu kao s krajolikom srastao spoj prirodnog i
socijalnog tijela nacije, svaki analitički postupak koji ne poštiva
kontinuirani prijelaz između očitog i očitog, već spaja neočito s neočitim,
mora izazivati “nelagodu od zaključivanja” (*tako Z. Oštrić, Arkzin br. 81*).
No prednost takve nelagodne analize jest u tome da ona polazi od “otpadnog”
empirijskog materijala koji čini samu građu slike svijeta hrvatske kulturne
elite, da bi tek otuda ispitala i prevrednovala status cjelovitosti
univerzuma, a ne da bi iz pretpostavke cjelovitosti i smislenosti sagledala,
smjestila i rangirala nove pojave i činjenice. Drugim riječima, Budenove
publicističke intervencije propituju prividno heterogene, nepripadne uvjete
mogućnosti ideja koje reguliraju ono što se zove hrvatski ideološki
univerzum, ali koje su ujedno konstitutivni dijelovi njegove empirije:
institucija, svakodnevnog kulturnog, medijskog, političkog pogona. Takav
paradoksalni postupak čini okosnicu kritike ideologije koja na metodama i
pojmovniku kulturne psihoanalize afirmira idejni instrumentarij moderne
praktičke filozofije. Koliko god fundirani u psihoanalizi kulture i njezinu
pojmovnom aparatu, Budenovi prilozi su disciplinarno tvrdi samo onoliko
koliko on pretpostavlja da jezični aparat ideologije, znanosti ili politike
indicira realne društvene odnose. (O tome rječito govore analize zagrebačkih
viceva o Hercegovcima, v. “Agrameri lete u nebo”, 46). To znači da sam jezik
kod Budena nikad ne zamjenjuje stvar, i u tom smislu on je “klasični”
freudovac u filozofiji, on ostaje s ove strane granice Lacanove
radikalizacije Freudova jezičnog obrata u znanostima; kantovska “javna
upotreba uma” kod Budena zadržava emfatički, naizgled naivni emancipatorski
karakter, koji je podjednako karakterističan i za Kanta i za Freuda, a
njihovo spajanje, koje je kod Budena više metodološke nego sadržajne naravi,
počiva na implicitnoj pretpostavci paralelizma obaju kritičkih procesa. Otud
Budenovo rekuriranje na instancu kritičkog subjekta pokazuje ispod površine
netematiziranu rezistenciju prema radikalnom stapanju filozofije s
psihoanalizom, koje nalazimo kod Žižeka; prilozi u “Barikadama” daju
prepoznati s dovoljnom jasnoćom da Budenovo implicitno teorijsko uporište
leži u istrajavanju pri dualizmu ideologije i istine, u otporu prema njegovom
teorijskom ukidanju. To intelektualno savezništvo sa slovenskom lakanističkom
školom, takoreći s ove strane “žižekizma”, je kritičko-praktičke i
diskurzivno-strateške naravi. Ono što ga razlikuje u polazištu jest
priklanjanje transideološkoj instanci kritičkog subjekta, a to nije samo
moralni već i egzistencijalni izbor. Otud njegov pathos praktičke upotrebe
uma nije samo lišen svakog teorijskog cinizma, već je explicite motiviran
prosvjetiteljskom idejom oslobađanja od samoskrivljenih idola (v. uvodni
tekst str. 9, i napose “Sapere aude”, str. 174) i ciljem da nadoknadi njezinu
propast u hrvatskoj kulturi. U toj najsublimnijoj dimenziji svoje knjige
Buden je spontani nasljednik duha, ako ne i slova, emfatički revolucionarne
interpretacije Kanta i uopće filozofije klasičnog njemačkog idealizma, kakvu
nalazimo kod Milana Kangrge. U tom smisu Budenove “Barikade” skrivaju i
ujedno odaju prazno mjesto hrvatske postpraksisovske filozofije koje tako
eklatantno zjapi. Disciplinarne psihoanalitičke intervencije u tekstovima,
koje Buden samo rijetko eksploatira u čistom vidu tehničkog žargona (v. “Tito
drugi put među Hrvatima”, str. 124) imaju na prvom mjestu funkciju da omoguće
probijanje kroz empirijski materijal do one apstraktnije razine artikulacije
gdje se otvara prostor za pravi karakter intervencija: za insistenciju, zahtjev, ono umno “treba da”.
Drugim riječima, “Barikade” markiraju mjesto na kojem psihoanalitičku kritiku
kulture nadograđuje filozofska kritika i apel za umom, mjesto gdje —
obrnuto nego kod Žižeka — na Freuda-s-Lacanom ponovo stupa Kant. Budenovo ultimativno
praktičko-filozofsko stanovište jest i dalje — sa svim rizicima koje
sadrži takvo beskompromisno istrajavanje u modernosti u uvjetima
post-modernističkog decentriranja mišljenja — kontrafaktičnost umnog
zahtjeva, a ne puko prokazivanje običaja, tradicije ili “zdravog razuma”, ne
onoga “što ljudi rade” (Kant). (O tome usp. možda najvažnije priloge s
analizama suvremenog samorazumijevanja hrvatske intelektualne elite
“Osvajanje središta”, 136, “Mudri predsjednikov savjetnik Miroslav Krleža”,
28). Otud nije slučajno da hrvatska književna kritika u svome
hermeneutičko-holističkom nastrojenju ne može ni prepoznati specifičnost
postupka tzv. “nelagodne analize” niti vrednovati njegove “metodološke
pretpostavke”. Umjesto toga, ona ih ili potpuno odbacuje s ideološkom
indignacijom (Z. Maković, Radio 101) ili pokušava “integrirati”, tako da mu
istovremeno odrekne kvalitetu radikalne diskurzivne novosti i porekne
stvarnost analiziranih fenomena (tako J. Pavičić, Vijenac). Dakle, suprotno
Mandićevoj ocjeni, hrvatski kulturni univerzum ne može prepoznati Budena kao
“točku obrata domaće publicistike”, već ga u najboljem slučaju integrirati uz
prethodnu redukciju na onu mjeru misaonog radikalizma koju može podnijeti
dobra hrvatska kritička tradicija. Problemu fantazmatskog samopoimanja suvremene hrvatske
humanističke inteligencije posvećen je ne samo najveći dio eseja, već je to
upravo opsesivna tema koja dominira svim tekstovima: Vlado Gotovac, “Matica”
i “Vijenac”, Miroslav Krleža i Stanko Lasić (i tek potom Franjo Tuđman),
najčešće su predmet oko kojeg neposredno ili posredno kruže Budenove analize.
No u tome je sadržan i moment razlike spram ostatka hrvatske kritičke
publicistike: Budenov primarni predmet analize nije državno-kulturna politika
aktualne hrvatske vlasti koliko njezina hegemonijalna “alternativa” —
državotvorni, kulturno-ideološki i političko-kritički pogon tzv. “oporbenog”
bloka nacionalne inteligencije i njezinih glasila. Stoga je potpuno pogrešno
misliti da je Budenov analitički pogled zaslijepljen diskursom hrvatskog
“državnog vrha” i da zbog toga u svojoj hiperkritičnosti navodno ne vidi onu
ljepšu i, nadasve, “normalniju” stranu hrvatske društvene cjeline (tako
Oštrić, Arkzin). Naprotiv, ako je Buden ičim fasciniran, onda samo otkrićem i
dosljednim kruženjem oko zapravog predmeta svoje kritike — besprizornim
stanjem hrvatske političke, kulturne i ideološke “alternative” državnom vrhu
i njegovoj ideološkoj i kulturno-političkoj mašineriji. Po cijenu osude za
destruktivnost i nesposobnost da misli pozitivno, Buden se — i u tome
je sadržan radikalno nov karakter kritičkog intelektualca, koji se ne da
svesti na model disidenta — nije našao u izravnom sukobu s vlašću, s
režimom, već s navodnom žrtvom autokratskog hrvatskog režima — s
njezinom kulturnom elitom, s cijelom “boljom” (“drugom”) Hrvatskom, koja ne
sudjeluje u vlasti, ali zato kontrolira ideološki njezinu prizemnu,
civilno-društvenu zbilju. Budenova fascinacija tim predmetom kritike očituje
se u stalnom vraćanju jednog motiva, u figuri nacionalnog poslanika, proroka
u hramu nacionalne kulture, “njegove najautentičnije autentičnosti”, koja je
lišena smisla za “najveće umijeće življenja: znati umrijeti na vrijeme” (86). Manji broj priloga u knjizi apstrahira od tematike
hrvatstva i ispituje odnos književničke inteligencije i suvremenih masovnih
medija, mjesto medija ili ulogu spolova u sistemima represije (v. osobito
“Dečko koji obećava”, 110; “Žene ne šute”, 142; “Handke u Srbiji”, 196).
Možda upravo u tim manjinskim prilozima leži i perspektiva emancipacije od
kritike hrvatskog univerzuma, jer energija i pathos koje je autor investirao
u nju, dijametralno su suprotni njegovoj vlastitoj dijagnozi o
svjetsko-povijesnoj irelevanciji, autizmu i nesposobnosti za komunikaciju (v.
napose “O hrvatskoj šutnji”, osob. 150). Pojedinačni Budenovi prilozi tako su
zgusnuti, ultimativni i nabijeni implikacijama da svaki od njih zahtijeva
ponovno čitanje i reakciju. No, jedina i kratka polemika s V. Ivančićem,
povodom teksta iz Arkzina pod naslovom “Čak i Feral” (v. u knjizi “Plivači i
plutači”, 102), prekinuta je tamo gdje je tek morala otpočeti: na
raspravljanju odnosa između angažirane publicistike i navodno ideološki
slobodnog novinarstva. Ali, na mjesto polemika ili bilo kakvih razložnih
sporenja, stupilo je javno ignoriranje. Recepcija Budenovih publicističkih
radova opisala je tako putanju čije se krajnje točke mogu svesti na dva
tipična oblika u kojima psihoanalitička teorija prikazuje odbijanje subjekata
da prihvati traumatičnu realnost: nijekanje i poricanje. U tom smislu dva su eseja najreprezentativnija za knjigu,
jer je postupak analize primjenjiv i na nju samu: “Dečko koji obećava” (110)
i “Tito drugi put među Hrvatima” (124). U prvom eseju predmet bavljenja je
već spomenuti “štapski dokument o orvellizaciji Hrvatske”, o navodnim
planovima i strategijama za totalitarističko ovladavanje medijima u
Hrvatskoj. Koristeći psihoanalitičku hermeneutiku manifestnog i latentnog
sadržaja, Buden analizira taj slučaj kao primjerak ideološke fantazme,
paranoičke konstrukcije koja za razliku od privatno-psihološke fantazme
ujedno s projektom predviđa i svoga rušitelja, unutrašnjeg neprijatelja, i
tako faktor neuspjeha sistema ne identificira u njemu, već u nesavršenoj
prirodi šeprtlja, nekompetentnih i sabotera. U drugom, složenijem i upravo paradigmatskom prilogu ove
knjige Buden prikazuje nesvjesne strategije “odbijanja analize” u hrvatskom
društvenom millieu na primjeru anegdote o jednom nesnimljenom hrvatskom
filmu. (Povod tekstu je jedna od redovitih kolumni hrvatskog režisera Z.
Berković u Globusu, gdje ovaj pripovijeda anegdotu o nesnimljenom hrvatskom
filmu o Titu, o glavnom glumcu.) U prikazu kakav tome slučaju odbijanja
analize daje Buden, taj slučaj psihodrame dobiva središnje značenje kako za
sam predmet prikaza (održanje društvene laži) tako i za autorov analitički
postupak. Bit anegodte očituje se po Budenu u izokretanju psihodramatske
scene na taj način da, u imaginarnom susretu oca i sina (Tito-Hrvati), “sin“
ili analizant, protivno smislu psihodrame kao tehnike izlječenja, stavlja
sebe u ulogu analitičara tako da do katarze ne mora doći on, nego “otac”:
razrješenje odnosa Tito-Hrvati projicirano je tako u “Titovo pokajanje” za
sve što je učinio (odnosno: nije učinio) za Hrvate, dok se oni i dalje ne
moraju suočiti s onim istim izvorom straha od autoriteta koji je određivao
njihovo političku maloljetnost kroz povijest. Naime, u imaginarnoj sceni
sinovi doduše postavljaju ono za njih ključno pitanje (“Oče, oče, zašto si
nas žrtvovao u Bleiburgu?”), ali njihovo očekivanje nije u tome da nadoknade
ono što su propustili uraditi na svojoj emancipaciji — osloboditi se
straha od autoriteta i steći povjesnu i političku punoljetnost — već da
njega dovedu do pokajanja. Naime, u toj anegdoti o “nesnimljenom hrvatskom
filmu” s Titom, onaj tko je briznuo u plač i pokajao se, nisu Hrvati, već
imaginarni Tito — odnosno predviđeni glavni glumac koji se stvarno
rasplakao. Hrvatska ideološka fantazma o tuđem grijehu i pokajanju i
vlastitoj nevinoti, Budenovom identificira u onom elementu koji nedostaje u
anegdoti: na pitanje o Bleiburgu, imaginarni Tito-glumac ne uzvraća
protupitanjem: “A zašto me to niste pitali za života?” Ovaj primjerak Budenove analize predstavlja mjesto na kojem
se otvara mogućnost da se i sama njegova knjiga pokaže kao ideološka
fantazija, kao paranoička konstrukcija koja zajedno sa slikom svijeta
projicira i svoje unutrašnje neprijatelje kao faktore neuspjeha. Nije li,
drugim riječima, idealni neprijatelj-adresat svih Budenovih intervencija
(“Hrvati”) već bio predviđen tako da se sad i izričito javlja u pretpostavci
o masovnom hrvatskom “odbijanju analize” u izigravanju psihodrame? Nije li
dakle, autor sam identificirao onaj imanentni, unutrašnji faktor opstrukcije
— autizam, ignoranciju, odbijanje, prešućivanje, obezvređenje upravo
onoga što autor sam emfatično zastupa — koji će u začetku onemogućiti
prosvjetiteljsku i emancipatorsku intervenciju njegovih eseja? Nije li dakle
apriorni ideološki ressentiment prema “hrvatstvu” ono što vodi autora da piše
te radikalno kritičke kolumne. Drugim riječima: Mrzi li Buden Hrvatsku ili
samo “zvoca iz egzila” (J. Pavičić)? Dakako, to pitanje je relevatnno samo u
teorijskom smislu, a ne u moralnom smislu; ono markira crtu na kojoj se jedna
unutarteorijska pretpostavka (ovdje o ideološkoj fantazmi) mora primijeniti
na samu teoriju. Ako posljednje sredstvo izbavljenja (postmoderne) teorije od
relativizma može biti jedino ona sama (S. Žižek), i to tako da u uvjetima
pretpostavljene kontingencije istine i krajnjih razloga ispostavi istinu
kontingencije,
onda filozofija može ponovo postati obvezujuća teorija jedino ako sama više
nije kontingentna, a to znači upravo obrnuto od očekivanog — ako ne
potpada pod vlastitu teoriju istine, tj. ako ne položi test samoprimjene. Što je dakle s “hrvatskim odbijanjem analize”? Ono nije
samo notorna činjenica hrvatskog akademsko-filozofskog pogona, intelektualne
i književne kulture uopće. (O tome rječito govori i kuriozna činjenica da je
sam B. Buden, iako jedini hrvatski prevodilac Freuda i uređivać
psihoanalitičkog pojmovnika na hrvatskom jeziku, čitavih deset godina ostao
anoniman.) Hrvatsko općenarodno “odbijanje analize” (ili famozna hrvatska
šutnja) na prvom mjestu je pokusna pretpostavka samog teksta, i time je ona
javno dostupna, provjerljiva i — u krajnjoj liniji — opovrgljiva.
Činjenica da autor ne izlaže tu pretpostavku u obliku kvaziznanstvene
rasprave o metodi, govori u prilog njegovu shvaćanju autonomnosti
publicističkog žanra, koji traži da teorijske pretpostavke analitičkog
postupka u “zgusnutom obliku” pronađu put u sam tekst, a da ne ostane njezin
heterogeni, akademski ukras. Sama anegdota predstavlja slučaj društvenog
metagovora, fantazmu autoanalize ili primjerak fantazmatskog samopoimanja
društva koje se time zatvara u nov konformizam sa svojom manifestnom laži.
Prednost Budenove analitičke intervencija u takav pseudomitski narativ
očituje se u tome što on opću tezu o hrvatskom odbijanju analize ne izvodi
apriorno, mimo anegdote, iz kulturno-analitičkih, etno-psiholoških i inih
filozofskih pretpostavki o hrvatskom društvu. Naprotiv, on je izvodi upravo
iz tog elementa, iz anegdote kao same ideološke diskurzivne prakse: u
anegdote kao obliku lažnog prihvaćanja psihoanalize on detektira i analizira
ideološku funkciju “samoanalize” kao mitskog narativa u procesu
racionalizacije. Zato je točka u koju on kao promatrač-analitičar upire prst
zapravo moment (kolektivne ili kvazikolektivne) “divlje samoanalize”, kojoj
nije cilj da dovede do “izlječenja” već da subvertira svaku mogućnost
racionalizacije. To je točka obrata u kojoj se diskurzivni momenti i sadržaji
prevode u parabole, u nov mitski (ili pseudomitski) narativ. Samo je ta intervencija u središte stroja za regeneraciju
tradicionalnih hrvatskih ideologema poput kulture, povijesti i duha ono što
sprečava srastanje hrvatske cjeline i zatvaranje hermeneutičkog kruga u
samorazumijevanju hrvatske kulturne elite. Ujedno, ona ponovo evocira
perspektive potisnutih suvremenih (disperziranih i anacionalnih) diskursâ u
teorijama, znanostima, umjetnostima i u običnim praksama života. U tome je
pojava kritičkog diskursa u publicistici Borisa Budena u uvjetima potpunog
ideološkog zatvaranja hrvatske intelektualne kulture autonomna i
ireducibilna. Zato, ako je kao “apokaliptik” objavljivanjem svojih radikalno
kritičkih kolumni u obliku knjige, jednoznačno, makar i nevoljko, integriran
u kulturni univerzumu, onda je on postao dijelom tog univerzuma samo na
paradoksalni način stranog tijela: kao “koplje što jedino zatvara ranu koju
je otvorilo”. |
|
|Homepage| |
|Publicistika| |Kolegiji| |Bibliografija| |Biografija| |Radovi| |