|
|Homepage| |
|Publicistika| |Kolegiji| |Bibliografija| |Biografija| |Radovi| |
|
Razgovor sa Srećkom Puligom, Zarez (god. II, br. 45-46, od 21. prosinca, str. 6-7),
pod redakcijskim naslovom: “Desničarsko meso nove vlasti” značajniji dijelovi teksta, koji nisu bili objavljeni u Zarezu,
uključeni su ovdje). |
“Zabranjena
mjesta filozofije - mit o tabuima?” (prosinac, 2000.) S. Pulig: Kad je
Jacques Derrida 1993. objavio knjigu “Duhovi Marxa”, u svijetu je to bio
prvorazredni filozofski događaj, a kod nas ni tada ni poslije. Što bi se
dogodilo da netko talentiran sad, kad navodno vlada ljevica, kod nas objavi
sličnu knjigu? B. Mikulić: Prvo,
to je posve malo vjerojatno. Marksisti koji su odustali od marksizma samo bi
se snebivali i pitali se čemu to. Za uvjerene i deklarirane protivnike bilo
čega što miriše na lijevo i na marksizam, to bi bilo kao prst u oko, lijeva
pošast, revanšizam, jugonostalgija i šta sve ne. To znači da je intelektualni
kapacitet društva takav da ovdje nakon civilizacijskog šoka s politikom i
ratovima sve može postati predmet diskusije, čak i famozni “dignitet
domovinskog rata”, osim jedne jedine stvari: da bi netko u Hrvatskoj danas
napisao knjigu o Marxu. O Titu je jedna novija knjiga prevedena, ali o
Marxu?! I ne samo o njemu, da bi netko došao na ideju da napiše pristojnu
knjigu o praxis-filozofiji, s ambicijom da filozofsko-teorijski vrednuje
praxis, a to znači: da podvrgne praksis vlastitim kriterijima!? Danas kad se
hrvatski intelektualni oportunizam zadnje dekade definitivno smatra
potvrđenim, takva analiza teško da bi ikojem izdavaču bila interesantna.
Izdavači svoj posao mahom shvaćaju kao uzvišeno kulturno poslanje, a praksis,
to je notorna lijeva ideologija; s druge strane, za prosječnu hrvatsku
svijest s kojom oni računaju, posljednji ljevičar je umro s Tuđmanom; to je
hrvatska verzija “druge smrti Josipa Broza Tita”, i to je taj naš kolac koji
je smirio duha. S. Pulig: Kako
tumačiti reakcije na ljetošnji umjetnički happening u “džamiji”, u
organizaciji Muzeja za modernu umjetnost i Arkzina povodom 150-godišnjice
Komunističkog manifesta, koji je Arkzin izdao u biblioteci Bastard još 1998.
Prvo je sama ta publikacija po novinskim recenzijama tretirana kao
postmodernistička zabava. No kritička reakcija na to uslijedila je tek s ovim
happeningom i to iz lijevih intelektualnih i akademskih krugova, dok je
ostatak kulturnih aktera uglavnom šutio. B. Mikulić: Pa
one prve reakcije su bila dakako izraz teorijskog nesnalaženja novijih
generacija. Postmodernizam je spasonosna formula za sve, hajde da se
zabavljamo. No možda je to prevođenje Manifesta na “postmodernu” izmišljeno
zato da ga ovdašnja mlađa publika provari a da se ne zarazi ozbiljno
ljevicom. Druga intervencija o kojoj govoriš je bila potpuno retro, primjer
lijevog filozofskog konzervativizma, iako je prigovor na prvi pogled bio samo
trivijalno istinit: prvo, autor je primijetio da je manifestacija zakašnjela
jer je 150-godišnjica Manifesta bila 1998., a ne 2000., i drugo, svođenje
Manifesta na umjetničarski i teoretičarski happening je po njemu ono najgore
što se moglo desiti Marxu i Engelsu, jer Manifest je bio poziv na revoluciju,
itd. itd. Taj prigovor je višestruko promašen, ali ovdje nije mjesto za
njegovu egzegezu. Kao da intencija jednog umjetničkog i teorijskog happeninga
može biti to da rekonstruira ili da naprosto ponovi historijsku intenciju
Marxa i Engelsa, i kao da se sve iscrpljuje u promašaju historijske istine o
subjektivnim namjerama pisaca jednog spisa. Tu je riječ o nesporazumu,
odnosno o nemoći komunikacije različitih diskursa, akademsko-filozofskog s
umjetničkim i umjetničko-teorijskim. To po sebi nije ništa nečuveno, ali je
utoliko interesantnije što se odvija na lijevoj intelektualnoj sceni. Tu
izbija na vidjelo nešto poput neizrečenog tabua, zabrane ili nepriznavanja
alternativnih mogućnosti mišljenja, nerazumijevanje društvene prakse
stilizirane u oblike umjetničkog happeninga. Kao da samo akademska filozofija
ima pravo na prezentaciju i reprezentaciju filozofskih pitanja poput
marksističkih. Grupa u ili oko Arkzina, nije bila nikakva čvrsta grupa, nego
slijed grupacija, publicističkih praksi i djelatnosti, od
aktivista-mirotvoraca, novinara, teoretičara do dizajnera; u tom smjenjivanju
profila imala je sasvim sigurno jednu prepoznatljivu i čvrstu zajedničku
crtu: rad na emancipaciji kritičkog pogona društva ne samo iz
nacionalističkih, već prije svega iz konformističkih modela društvenog ili
ideološkog mainstreama. U tome je očigledno bio prepoznat neki kritički
potencijal, ali toga sada više nema u tom obliku. Projekt je postao dio
mainstream-normale, kao na tom happeningu u džamiji, ili se konformizirao u
društvu sa “Zarezom”. S. Pulig: Možemo
li zaključiti da mi zapravo tek dolazimo do tabua i isključivosti, da se tek
moraju uobličiti i prepoznati neki pravci mišljenja i djelovanja, neke grupe,
koje će međusobno konkurirati, jedna drugoj nametati ili obarati ograničenja? B. Mikulić: To izgleda
idealno postavljeno. Zamislimo da država ili neka opskurna domovinska zaklada
postavi filozofima pitanja i zadatke za razmišljanje, na primjer: Kako bi
filozofi izvukli zemlju iz ovog užasa a da sami ne postanu političari,
saborski zastupnici, pomoćnici ministara itd.?! Pretpostavka za takvo što
bila bi da svi filozofski pogoni u Hrvatskoj, koji su totalno zakržljali,
artikuliraju neke ozbiljne teme. Toga nema, a to nije slučajno. Zato se
filozofima kod nas može postaviti samo jedno pitanje: Što su oni kao filozofi
do sada zapravo producirali? Tabui nastaju ili se pokazuju tu, u filozofskoj
produkciji, odnosno u ne-produkciji. Što se tiče šireg ideološkog konteksta,
tabu koji sada generalno vlada jest tabu lijevog, iako nitko nije zabranio
ljevicu. Ne radi se o zabrani, već o bauku ljevice, kao o bauku droge. Da je
taj tabu na djelu, pokazalo se odmah nakon izbora u slučaju peticije protiv
tek postavljenog ministra kulture. Zašto je ta peticija izazvala toliki odium
profesionalne kulturnjačke javnosti, pokazalo se ubrzo: to je bila peticija
koja je nepogrešivo prokazala desničarsko meso ispod kore navodne lijeve
vlasti, i zato je sama bila prokazana kao “ultralijeva”. Sav kasniji slijed
događaja pokazao je da onakve reakcije na peticiju nisu bile samo simptom
tabua lijevog, već da je zazor od lijevog poprimio status hrvatskog sindroma,
*a pokazao se i njegov pravi sadržaj*: odbijanje svakog radikalnog kritičkog
govora. S. Pulig:
*Znači li to da ti famozni hrvatski tabui, na koje se vječno žalimo, nisu samo
nešto nametnuto izvana, poput navodne zabrane svega hrvatskog pod
komunističkom strahovladom, nego da se oni zapravo identificiraju tek po
efektima koje eventualno uspiju proizvesti neke teorijske ili druge
artikulacije na društvenoj sceni?* B. Mikulić: Da,
šutnja je obično znak oportunizma, to ne mora imati veze s tabuom. Tabui se
pokazuju tamo gdje stvari nemaju sadržaje. U Hrvatskoj gdje svi pušu na
lijevo naziv “lijevo” nema takoreći nikakvog sadržaja, ovdje se nitko sam ne
naziva ljevičarem osim stranke Stipe Šuvara i njegovih poletaraca, ali to je
kao da vrabac pjeva “al sam mali, al sam mali”. Tvrdnje politički poražene
desnice da je “trećejanuarska” vlast lijeva, toliko su priglupe da
dezavuiraju same sebe. Prosječan hrvatski građanin zna da je koalicija
predvođena SDP-om stub političke prosječnosti i civilne malograđanštine i da
je sasvim pouzdan reprezentant. To je odlučno i eksplicitno formulirala
najpopularnija političarka u zemlji rekavši za svoju i za koalicijske stranke
“Ne, mi nismo radikalni.” HDZ ne zna da je izgubila izbore zato što je
prethodno izgubila kontrolu na statusom subjekta koji zna i postala samo
objekt o kojemu se “sve zna”. Sad se pokazuje da je areal politike u
Hrvatskoj i nadalje takav da “se (sve) zna”, i zato se može šutjeti ili
brbljati prema potrebi. Šutnja vlade i brbljanje predsjedničkog ureda logičan
su izraz rata institucija za državnu reprezentaciju. S. Pulig: Ta
fantaziranje o ljevici nije zahvatilo samo političke gubitnike, već i same
pobjednike. Tako je kolumnist Novog lista na jednoj tribini u organizaciji
“Zareza” odmah nakon izbora tvrdio da je poslije pobjede koalicije za
zdravlje hrvatske demokracije nužno potrebna desnica, radi ravnovjesja.
Lijeva vlast ga je za to nagradila odgovarajućim mjestom u diplomaciji. B. Mikulić: Da,
to je možda najznačajniji rez na novoj društvenoj sceni koji se odvio sa
izborima. Pokazalo se naime da ti ni-lijevi-ni-desni, *ideološki “čisti”, a
zapravo idejno prazni* demokrati nisu radi tog ravnovjesja prizivali ljevicu
svih onih deset godina dok je Hrvatskom nesmetano harala kuga ustaštva. Ali
na njihov poziv odmah se odazvala ustaška baza i stala pohrvaćivati teren
dobrim hrvatskim narodnim običajem da pišaš po “tuđim” spomenicima i
svetinjama. *A radilo se, nota bene, o spomenicima NOB-a. Što to znači? To
znači da se jedna histerična zelotkinja ustaštva, ta lažna majka lažnog
hrvatskog borca, kako se kasnije pokazalo, u ime svih nas popišala na
dignitet NOB-a, a cijela javnost je prešutjela upravo taj moment da je sâma
bila reprezentirana u tome činu. Umjesto toga, dok su reprezentanti upravo
umivene države, raspršeni po Londonima, Parizima i gdje sve ne, zabezeknuto
šutjeli, javnost se zgražavala nad “nekulturnom scenom” žene s gaćama iznad
koljena, čega su se vodeće građanske političarke jako “stidjele kao
Hrvatice”. *a trebale su se stidjeti najprije i jedino kao žene!* Ali što je
zapravo izašlo na vidjelo - to da se to mokrenje po spomeniku srpskim žrtvama
ustaškog terora u selu Veljunu tretiralo kao uvreda srpske svetinje, kao da
je riječ o nekoj pravoslavnoj crkvi negdje u nekoj hrvatskoj provinciji, a ne
o “pišanju na dignitet” NOB-a. Ta pobješnjela žena nije ni znala da čara
uzalud, efekt je već bio tu: ona je činom svoje ideološke histerije samo
izrazila činjenicu da je civilizacijsko značenje NOB-a *kao najeminentnijeg i
zapravo jedinog čina političke i ljudske samoemancipacije u hrvatskoj
povijesti,* već bilo mrtvo u glavama hrvatske kulturnjačke i nove
političarske elite. Iako je forma odnošenja prema objektu različita, za njih
je ta devastacija spomenika NOB-a isto kao za tu ustašku zelotkinju,
skrnavljenje srpskog groblja. Zato sada bolje vidimo zašto nitko od
autoriteta nije pozvao na red demokratske egzorciste ultraljevice poput
sveučilišnog profesora S. P. Novaka i opinion makera Vukova Colića za požar
koji su podmetnuli, nego su završili k’o bobrezi u loju. Oni su samo
simultani prevodioci općeg duha konzervativne restauracije iz hrvatskog
trbuha. S. Pulig: Ali
što je s tabuima i zabranama mišljenja u filozofiji u vrijeme Jugoslavije?
Mislim prije svega na zadnja dva desetljeća, osamdesete i devedesete godine.
Ideološki prevrat u Hrvatskoj je počeo s velikom i dobro pripremljenom
eksploatacijom priče o zabranama hrvatskih tema i sl.? B. Mikulić:
Priča o tabuima je strukturirana kao mit; to ne znači da su to naprosto lažne
priče, izmišljotine itd. Mit producira uz sadržaje spontano i neupitno i
svoje intrinzično uvjerenje u njihovu istinitost, pa makar ti sadržaji bili i
posve nevjerojatni. Mit računa na primaoce koji vjeruju, koji su dionici iste
slike svijeta, ili, moderno rečeno, po načelu “zna se” koje regulira procese
cenzure i osobito autocenzure. Ako pak govorimo o tabuima u hrvatskoj
filozofiji, onda treba razlikovati najmanje dvije razine, jednu akademsku ili
unutarfilozofsku, i drugu koja je nad- ili izvanakademska, tj. širi društveni
kontekst. Ja ne vidim da je u onom prvom smislu, u unutarakademskom pogonu
bilo nekih zabranjenih tema u striktnom smislu riječi. Ponajmanje su bile
zabranjene teme takozvane nacionalne filozofije. Pa nacionalna filozofska
baština je bila ako ne isključivi, onda svakako glavni predmet bavljenja pri
Institutu za filozofiju. Postojali su klanovski sukobi i podmetanja nogu, što
se smatralo i smatra sportom puštanja krvi u svim zatvorenim akademskim
sredinama, u koje hrvatska spada napose. Praksis-filozofi, kod kojih sam
studirao i filozofski naučio što god sam mogao, vladali su svakako u
institucionalnom i intelektualnom smislu, imali su i svoju filozofsku
ideologiju, ali nisu vladali u ideološkom smislu. Nekome će se učiniti
paradoksalnim ako kažem da je jači ideološki utjecaj, makar neizrečen, imala
takozvana hermeneutička filozofija, ona navodno filozofski čista i nevina
filozofija, kakvu misle da upražnjavaju upravo hrvatski nacionalisti u
filozofiji. To se najbolje vidi danas: nakon što je grupacija praksis
izgubila institucionalno prvenstvo, koje je ionako imala samo na Filozofskom
fakultetu, izašla je na vidjelo hermeneutičarska ideološka supstanca i sva
misaona bijeda hrvatske filozofije, *koja se institucionalizirala pri Matici
i pokušala afirmirati neku nacionalnu filozofiju, ali je prije toga
izdahnula.* S. Pulig: Nije
li paradoksalna ta tvrdnja o dominaciji deprivilegiranih i ne-dominaciji
institucionalno privilegiranih? B. Mikulić: Tu
nema nikakvog paradoksa. Za razliku od nacionalno-duhovnog zelotizma mnogih
hrvatskih filozofa koji su prionuli na “zadatak uspostave hrvatske države”,
da bi se domogli državnog aparata, praksisovci nisu bili dio vladajuće
nomenklature nego notorna idejna i politička disidencija apsolutistički
prosvijetljenog Titovog socijalizma. Mogli su filozofirati na Sveučilištu do
mile volje pod uvjetom da se okanu kritike i politike. U akademskom okruženju
gledano, bili su sekularni, a ne državotvorni ili partijski filozofi: bavili
su se raznim filozofskim disciplinama, a najsofisticiraniji u tom smislu bio
je Gajo Petrović; sa multidisciplinarnim radom u filozofiji u rasponu od
marksizma, analitičke filozofije, logike do Heideggera, on je bio spona preko
koje je praksis-filozofija reflektirala meta- i interfilozofski, a to se ne
može reći ni za jednu drugu filozofsku grupaciju kod nas. Dakako, oni su bili
filozofi s određenom ideologijom, “mladomarksovci”, ali to je ne samo jednako
legitimno kao i graditi na kasnom Wittgensteinu i baviti se političkom
filozofijom, nego je i poželjno. Filozofija ne može nemati ideološki stav,
pitanje je kako dolazi do njega, kako je on konstituiran i što je sadržajno. S. Pulig: Što
se promijenilo s uspostavom nacionalne države na samoj akademskoj sceni, a
što u široj društvenoj percepciji filozofije? Nije li za ovih deset godina
postojao tabu praksisa i nije li to u filozofiji bila zapravo glavna
tabu-tema? B. Mikulić:
Tokom desetogodišnjeg zatiranja imena praksisa pod božjim revnosnikom Jurom
Zovkom, hermeneutičarski umjerenjaci, koji su osim jedne jedine iznimke
revnosno šutjeli, nudili se i tražili nagodbe sa zelotima (uzmimo samo slučaj
“Hrvatskih studija”). Danas, da ne bi bili na strani gubitnika, nevoljko
priznaju kako je praksis, eto, ipak donekle bila poznata filozofija u
svijetu, pa kad svijet već pita za taj “hrvatski proizvod”, moramo je
rehabilitirati. Tako govore preciozne malograđanske krofne u filozofiji: Mi
znamo da to nije bog zna kaj, ali ne bi bilo zgodno! Praksis je dokazano bila
jedina naša produktivna filozofija u striktnom smislu riječi, i ona zavređuje
i zahtijeva da se smatra modelom, ne receptom, nego modelom. Praksisovci nisu
bili samo profesori filozofije, oni su bili filozofi. Tek kad se to ovdje
prizna, može se govoriti o kritici praksisa kao modela filozofiranja. Zato je
sveti rat protiv zloduha praksisa u hrvatskom modernom intelektualnom
nasljeđu bio prvenstveno pokušaj ekskomunikacije, a pravi tabu se ticao i
tiče se nečeg drugog. Zabrana je izričita, a tabu je implicitan: to je tabu
radikalne kritike. On počiva na implicitnoj i samorazumljivoj pretpostavci o
tome što za Hrvate kao kulturan narod jest ili može biti filozofija: Ne
radikalna kritika svega postojećeg, to je zaboga trivijalno i efemerno; filozofija
— to je “otkrovenje“, “perenizam” i “bogotraganje”. S. Pulig: Je
li ta institucionalna i intelektualna vladavina praksisa ipak donosila neka
disciplinarna ograničenja, neke slabosti, ideološku selekciju, kao što se
danas općenito vjeruje. Čini se da je teško poreći da postoje slabosti? B. Mikulić: To
se ne može paušalno isključiti, kao što se paušalno i vjeruje. Uz to, ja
nisam previše upućen u kadrovsku povijest hrvatskih filozofskih institucija.
O tome drugi znaju više, mnogi su se žalili i danas se žale, vjerojatno
donekle s pravom. Pa i ja osobno bih se mogao žaliti, da nisam odabrao
drugačiji put. Sigurno je da institucionalna prevlast jedne grupacije donosi
i ograničenja, ali to uopće nije specifično za djelovanje praksis-grupe,
sektašenje je opća bolest. No, treba uvažiti neke provjerljive činjenice: pod
institucionalnom dominacijom praksisa, a ona je vrijedila po mome znanju samo
za Filozofski fakultet, osnovane su i opstojale razne filozofske orijentacije
i discipline, na primjer analitička filozofija i indijska filozofija. Studij
filozofije u Zadru bio je dominantno analitički profiliran i koliko znam,
potpuno van domašaja Zagreba. Ne može se reći da je njih na institucionalnoj
razini netko sprečavao da se razvijaju. Ako hoćemo govoriti o novijoj
prošlosti filozofije, treba radije pitati kakva je bila stvarna znanstvena i
stručna produkcija svih tih filozofskih pojedinaca, škola i grupacija. Priča
o uspješnosti i koruptnosti ovih ili onih postala je od 1991. moneta za
potkusurivanje; hrvatskoj filozofiji bi danas trebala jedna revizija u liku
Šime Krasić pa da se vidi gdje je to silno bogatstvo. S. Pulig: A na
široj društvenoj percepciji filozofije ili, općenitije, društvene kritike? B. Mikulić:
Totalitarna narav Tuđmanovog nacional-komunizma očitovala se u jasno
provedenom planu da ideologija vladajuće grupacije, preuzeta iz nacionalne
ideologije hrvatske kulturne elite, bude apsolutna, bez ostataka i pukotina.
Taj plan se držao ovih deset godina uz svesrdnu podršku hrvatskog društva,
koji je činio podvodni dio ledenog brijega, a sad je napukao onaj gornji dio
jer se promijenila klima. Hrvatska elita zna bolje što želi od političkog
aparata, ali ne želi dirati u ideološku supstancu. Čuli smo tako Saborsku
deklaraciju o ratu: “Domovinski rat je najveća svetinja hrvatskog naroda u
novijoj povijesti.” Što je tu novija povijest, zadnjih deset godina? To za
mene znači da je obrambeni i osvajački rat, koji je državni aparat Republike
Hrvatske vodio s drugim članicama bivše Jugoslavije, zauzeo mjesto druge
svetinje, koje nije bilo: demokratske preobrazbe radi sprečavanja rata. To
znači da sa stupanjem Tuđmana na vlast prije deset godina pravi i najveći
poraz nije doživjela državno-partijska nomenklatura, već onaj tobožnji pravi
predstavnik hrvatskog naroda, proljećari sa svim svojim ideološkim i
političkim neodređenostima i dezorijentacijom u vremenu. Oni su onda kad se
svijet zapravo lomio oko pitanja univerzalizma ili globalističke dominacije,
samo pjevali “Lijepu našu”, kao što to rade i danas. Tu hrvatsku političku i
ideološku laž neki danas pokušavaju prikazati kao onu srednju poziciju između
“metafizičkog i utopijskog fundamentalizama”, koja je za njih već onda bila
historijski u pravu. To se dakako vidi po tome što su sada došli na vlast, i
to bez ikakvog uloga: samo su izumrli njihovi prirodni neprijatelji. Iz te
retuš-autohistorizacije yuppya u teoriji, poput ministra za kulturu Vujića,
danas se ipak može dovoljno dobro raspoznati da se za hrvatsko društvo jedini
relevantan idejni i teorijski sukob odvijao unutar lijeve scene, između
ortodoksne partijske ljevice i lijeve disidencije, a ne između lijevih
“utopijskih fundamentalista” i liberalnih filozofa. Ovih naime nije ni bilo.
Od tzv. liberalne filozofije mi imamo, koliko je meni poznato, ciglih dva
akademska rada o Popperu. To ne čini ni “d” od nekog intelektualnog dobra. Od
liberalizma mi imamo samo mudrosti nacionalnog pjesnika-filozofa i danas
narodnog tribuna Vlade Gotovca, čiji je politički uzor car-filozof Marko
Aurelije. Nasuprot tim hrvatskim bajkama istina recentne intelektualne
historije jest to da su u odnosu na nomenklaturu i ideologiju samoupravnog
socijalizma pravi liberali u građanskom - a to znači: u sublimiranom
buržoaskom smislu - bili zapravo praksisovci. Njihov anacionalizam, koji se
danas optužuje kao obeskorjenjenost, univerzalizam, projugoslavenstvo pa čak
i kao kripto-srpstvo, u poretku ideja je samo dosljedni
građansko-humanistički liberalizam s ideologijom subjekta kao radikalne
individue. Upravo ta ideologija danas doživljava ostvarenje u civilnom
postindustrijskom društvu. To je realizirana idealna individua koja više nema
ekonomskih problema i čije se “partikularnosti”, poput nacionalne pripadnosti
ili kulturnog rasizma, mogu apstrahirati jer su “ukinute”, aufgehoben, tj.
konzervirane na višem nivou. Tako se naši prosvijetljeni nacionalisti stide
svojih nekulturnih i neprosvijećenih zemljaka, osobito u inozemstvu. Nadalje,
kod nas, gdje su novi bogataši prokazani kao tajkuni a klasa managera i
brokera još kulturno preblijeda i beznačajna, ta se post-praksisovska figura
egzistencije može vidjeti u zoološkom vrtu novih političara, njihovih
savjetnika i glasnogovornika. Dakle, poslije tuđmanovskog Sturm und Drang-a u
ozračju turbo-bogaćenja otimačinom pod okriljem mraka i olujâ, u Hrvatskoj
sad očigledno nastupa soft-verzija tajkunskog doba, surfanje po zaostalim
valovima poslije oluje, prelijevanje nagomilanog otuđenog novca, relaxing,
uživanje bez rizika. Sadašnje procesuiranje Tuđmanovih štićenika i članova
familije služi dakako hranjenju mase društvenih loosera pravdom, u koju više
nitko ne vjeruje, ali još veći efekt toga je osiguranje privida moralne
čistoće novim korisnicima državnih kreditnih kartica. S. Pulig: Gdje
treba danas očekivati nastanak neke nove scene? Da li u akademskom pogonu,
institutima, izdavačkim kućama, neformalnim grupama? B. Mikulić: Na
revitalizaciju se ne može računati, ako se oslanjamo samo na institucije,
bilo državne bilo tzv. alternativne. I ove druge mogu biti vrlo
problematične, civilno društvo je konglomerat raznih pa i suprotstavljenih
interesa. Civilno društvo nije naprosto lijevo, dobro i moralno, kako to
misle neki ovdje i na Zapadu. Civilno društvo ima i desne impulse; postoje i
desničarski borci na ljudska prava, poput Parage, i osim toga, posvuda vidimo
da bujaju desničarske organizacije, stožeri itd., koji se svi pozivaju na
ovakva ili onakva ljudska prava. Eto hvala Bogu, i ustaše se demokratiziraju,
pa mi smo kulturni, a ne kao “oni” - izjavila je jedna simpatična i žalosno
naivna gospođa na HTV-u povodom zadnjih događanja naroda u Jugoslaviji. Ja se
tu ne bih zavaravao pukom formom: nije svejedno kome ili čemu su
civilno-društvene grupacije lojalne, što je organizacijska ideja. Ali, da
odgovorim na pitanje: Da bi se nešto dogodilo, mora se postići prešutni ili
izričiti konsenzus o tome što se hoće, a što se neće. Današnje ideološko
raspoloženje vladajućih, i socijal-demokracije i liberala, je posve
oportunističko; osim notornih nacionalista poput Budiše i Tomca oni se ne
usuđuju reći što zastupaju (vjerojatno ništa osim prosječnih malograđanskih
vrijednosti) iz straha da se ne zamjere biračima, a još više crkvi.
Pogledajmo samo kako lako prolaze crkveni ispadi, od pedofilije na vjeronauku
do bezbožnog čaranja nad vojskom, a kako se sad složno progoni “droga u
mladeži” ili homoseksualnost u vojsci, dok se više-manje šutjelo o nasilju u
vojsci nad vojnicima. Hrvatsko društvo se definitivno ne želi suočiti s
istinom koja je nakon političkog pada HDZ-a postala tako eklatantno vidljiva,
naime, da je ono u potpunosti u raljama crkve. Pogledajte samo s kojom
drskošću se biskupska konferencija uzdiže iznad društva! Pogledajte tko
zapravo određuje kakav vjeronauk će biti zastupljen u školama: to nije ni
društvo ni državna tijela, već kler koji poručuje cijeloj naciji da za njih u
obzir dolazi samo katolički katehetski vjeronauk, nikakav sekularni predmet o
religijama. Katolička crka uopće ne skriva svoju opaku narav! Drugim
riječima, hrvatsko društvo je u doba “internetizacije” palo na predmarksovska
i predcivilna vremena: dok Sabor i javnost istjeruju đavla droge iz hrvatske
mladeži, opijum hrvatskog naroda tek sad ostaje katolička hipokrizija. Protiv
toga je najteže boriti se, civilno društvo se tek mora izboriti za autonomne,
sekularne, republikanske vrijednosti. Taj gubitak je za mene najveći užas
ovih deset godina. S. Pulig:
Kakva bi filozofija mogla ponovo zadobiti značenje i funkciju kakvu je imala
prije? B. Mikulić:
Filozofija u smislu filozofiranja rijetko je stanovala na sveučilištima, tu
su se više ili manje dobro studirale filozofske discipline, a filozof se
postajalo takoreći iz sebe. No tu su se stvari drastično promijenile, ovisno
o temama i načinima filozofiranja, i studij filozofskih disciplina je temelj
koji se neprestano mora jačati, ako ne želimo završiti u šarlataneriji. Ja
danas više ne smatram da je studij filozofije samosvrha već da treba služiti
filozofskom studiju drugih stvari. Za nedostatke u infrastrukturi studija
filozofije na hrvatskim sveučilištima, osobito za obrazovanje filozofskih
generacija, nisu krivi ili zaslužni jedino praksisovci, nego svi, uključujući
i analitičare koji su evidentno bili najmanje produktivni i jednako skloni
sektaštvu. Danas se vidi odlično da je originalna filozofska produkcija
splasnula sredinom 80-tih, desetak godina nakon ukidanja časopisa Praxis.
Starije filozofe, a to su danas generacijski nasljednici praxisovaca, ja
osobno smatram odgovornima za samodovoljnost, za neodgajanje naraštaja za
filozofsku analitičnost, kritičnost i samostalnost. Možda će netko pitati što
je to odgoj za samostalnost, netko će to možda smatrati zastarjelom idejom
nakon postmodernističke dekonstrukcije i raspršenja univerzuma znanja; treći
će odgovoriti da je bilo pravih učitelja, oni su djelovali svojim stilom,
osobnošću, habitusom. Ja ne poričem da postoji važna interakcija između osobe
učitelja i učenika, netko vas može poticati i oduševiti, netko vam može
ogaditi studij. Ali kod nas se dešavalo često ono najgore: profesori su bili
ili flegmatični ili su stvarali sljedbe zavođenjem studenata, a studenti su
se rado davali zavesti sve do grotesknog oponašanja; identiteti i matrice su
se ponavljali. Jednako loš je bio voluntarizmom u izboru “nasljednika”. No
još gore su posljedice takvih običaja - ponavljanje promašenih investicija,
osjećaj neobaveznosti prema radu, intelektualna pasivizacija, ljenčarenje. |
