|Homepage|

|Publicistika| |Kolegiji| |Bibliografija| |Biografija| |Radovi|

|Tranzitorij 2007|


 

 

 

 

 

 

 

 

Izvorno u:

Arkzin. Bastard, 1996

 

Dubravka Ugrešić,

Die Kultur der Lüge, Frankfurt am Main: Suhrkamp Verlag (ed. suhrkamp) 1995

AppleMark

 

Kultura laži, Biblioteka Bastard, Arkzin, Zagreb 1996 (2. prošireno izd. 1999.)

 

 

 

Zastave

beskonačni manjak ideološke utjehe

 

Povratak kritičkog diskursa

iz estetičke analize simboličkog kiča

 

Svaki nesretan pisac — onaj kojemu, dok piše, uspijeva i da misli — nesretan je na svoj način! Na aktualnoj hrvatskoj književnoj sceni pojavio se posve čudan tip mislećeg pisca-spisateljice: njega ne progoni, kao nekad pisca-disidenta u komunističkim režimima, nikakav policijski ili partijski aparat, prijeki partijski sudovi ga ne tjeraju u logor i zatvor, u mit “unutrašnje emigracije” ili pompu izgnanstva na Zapadu, njegova se literatura ne guta potajno u asketskim samizdat-uvezima i prijepisima. To je sad pisac-spisateljica umjesto kojeg njegova vlastita literatura — da bi ispunila uvjet nesreće, nužan za spistateljsku praksu i izbjegla smrt u šutnji — emigrira u tuđi jezični medij, dok on u svome književnom i društvenom okolišu ima jedino demokratsko pravo da šuti; govoriti može tako da putuje kamo god hoće.

Knjiga eseja, feljtona, meditacija, fragmentarnih zapisa i anegdota Dubravke Ugrešić, radova literarno-kritičke, metakritičke i kulturološke naravi, nastalih najvećim dijelom u razdoblju1991-1994., pod naslovom “Kultura laži”, koja se na osnovi hrvatskog rukopisa početkom godine prvo pojavila na nizozemskom, a jesenas i na njemačkom jeziku (u veoma uspjelom prijevodu Barbare Antkowiak) događaj je hrvatske književnosti in absentia, dakle na način čija se apsurdnost pokazuje to većom što se s manje dvojbe može reći da je ta ne-hrvatska knjiga hrvatske literature ujedno jedini književni proizvod od ranga u novom hrvatskom političkom dobu. Drugim riječima, Dubravka Ugrešić kao da je simbolički postala hrvatskom spisateljicom onda kad je to prestala biti faktički!

Ta neobična okolnost počiva na čudnovatoj instituciji demokratskog prava na “ostavku” i “samoprogonstvo”, koje je u novoj Hrvatskoj 1990. formulirano kao ultimativni zahtjev ideoloških restauratora Hrvatske za “bezuvjetnom kapitulacijom lijeve inteligencije” (akademik D. Brozović). Knjiga “Kultura laži” postoji kao javna činjenica samo u mediju dvaju stranih jezika; u smislu hrvatskog književnog djela, ona je javno nedostupna, privatna i utoliko anonimna činjenica autoričina rukopisa. Istovremeno, to je knjiga u kojoj autorica daje otkaz nacionalistički definiranom hrvatskom spisateljskom korpusu i odabire apstraktni identitet pisca koji stupa branikom “lijepe književnosti” (v. “Laku noć, pisci, ma gdje bili” u tom je smislu središnji prilog knjige i jedini koji je prethodno objavljen na hrvatskom jeziku). Konačno, taj otkaz je metaliterarni pristanak spisateljice Ugrešić na progonstvo, upravo njegova književna formulacija, neka vrsta demokratskog deala s hrvatskom književničkom i književno-teoretičarskom elitom koja ju je — u liku autoriteta pokojnog pisca Antuna Šoljana (*v. “Dubravka Cvek u raljama rata", Večernji list, 11. XI. 1992) i germanista Viktora Žmegača (*v. Pismo redakciji časopisa Literatur und Kritik, Salzburg, travanj, 1993.) — simbolički isključila iz hrvatskog književničkog korpusa povodom objavljivanja dvaju drugih eseja u inozemstvu (*v. “Čist hrvatski zrak", u: Die Zeit, od 23. listopada 1992. i "Kultura licitarskog srca", u: Literatur und Kritik, Salzburg, veljača 1993.*). Dubravka Ugrešić je otpisana iz hrvatske književnosti kao post-jugoslavenski škart, nepotrebna roba: njoj se doduse ne odriče “specifičan talent” (Žmegač) — dar za književno kačkanje u žanru naivističke soc-književnosti, za koju je pobirala književne nagrade pod bivšim režimom — ali se izvan književne fikcije, poput svoje intraliterarne naivke Štefice Cvek, “nije snašla u raljama rata” (Šoljan) — u raljama novog hrvatskog života. Otuda joj se, objektivistički, priznaje u najboljem slučaju status bivše-jugoslavenskog pisca, kojega ni hrvatski jezični izričaj ne može oprati od jugoslavenstva i prevesti preko ideološke provalije u novo hrvatsko doba!

Tim je činom zla fabula o slobodnom piscu koji, ako istinski piše, “ne poznaje nacionalne granice”, otisnula svoj papak u hrvatskoj stvarnosti: Dubravka Ugrešić je postala piscem na letećem koferu, a njezin književni rad — predavanja o hrvatskoj književnosti, esejistika — književnost na gostovanjima, “Gastliteratur”. Ukratko, ona je slučaj novog pisca — dobrovoljnog prognanika, koji se danas u rječniku cinično moralističke evropske kulturne elite samilosno zove “istočnoevropskim brodolomnikom” ili, politički korektnije i tehnički hladnije: “oponentom istočno-evropskih nacionalističkih demokracija”, “anti-nacionalist croate”.

Melankolični pisac iz eseja “Laku noć, pisci, ma gdje bili”, onaj koji u trenutku postajanja svoje zemlje demokratskom hoće ne samo pisati već pri tome i misliti, dobio je sve što je zaslužio u tom povijesnom trenutku: pravo da bude “uljuđeno”, bez prolijevanja krvi, izagnan iz novostvorene nacionalne zajednice koja ima demokratsko pravo većine da ne podnosi njegovu kritiku. To je zajednica koja se ne pokazuje tolerantnom samo tako da ignorira “drugačije mišljenje”, već postavlja moralnu obavezu da se barem šuti. To je zajednica u kojoj se bespravno stanje režimskog progona iz prošlih vremena vratilo kao arhajsko stanje u kojem režim može ostati po strani, da bi zajednica sama kažnjavala za uvredu bogova i kumira nacije. To je zajednica u kojoj se “pisati misleći” može još samo s drskom ironijom ili pak, kao Dubravka Ugrešić, s gorčinom i sjetom melankolije. Ono o čemu ona piše, to je pitanje vlastite odgovornosti pred onim što su svi drugi književnici smatrali neizbježnim, nužnim zlom i bespredmetnim problemom: pitanje odgovornosti za rat. Ali tužna spisateljica u ideološki sretnoj okolini je dosadno drska poput Kalimera: ona je jedina koja hoće popravljati tamo gdje se nema što popraviti; ona ne vidi neumitnost prošlosti, normalnost u nenormalnom stanju svoje zemlje, demokratski lik i duh u zdušnim književničkim propagandistima nacionalističke mržnje. Ona ne može promijeniti svoje nepristajanje i zato je sama krivac (v. eseje “Kultura lazi”, osobito “Poziv: intelektualac”, “Šrapneli i knjige”.)

Ali stav spisateljice Dubravke Ugrešić nije moralna indignacija naivnog pravednika koji uzvikuje “To je laž, to je laž, to je laž!”, niti "štefičinsko" slijeganje ramenima pred nesavladivošću života što melje. Na mjestu moralne indignacije nad lažju normalnosti u esejima i feljtonima Dubravke Ugrešić stoji intelektualno uporna i analiza fenomena što se ponavljaju, traganje za istinom sredstvima estetičkog diskursa. Njezin melankolični izbor apstraktnog identiteta pisca koji ide branikom lijepe književnosti u eseju “Laku noć ...”, dakle da bude piscem naprosto umjesto nacionalnim piscem, doživio je u knjizi eseja “Kultura lazi” svoje istinsko književno oživotvorenje. Izbor apstraktnog književnog identiteta, koliko god bio u prvi mah regresivan u svome pozivanju na općeljudsko i demokratsko pravo za slobodom govora, urodio je literarnim djelom metaknjiževnog esejističkog žanra čiji estetski i refleksivni momenti predstavljaju događaj hrvatske književnosti: knjiga “Kultura laži”, izašla na njemačkom i holandskom jeziku, je knjiga o hrvatskoj stvarnosti, njezina autorica izvorno piše na hrvatskom jeziku, a sredstva literarnog diskursa, kojima se služi, noseći su momenti analitičkog diskursa nefikcionalnog i objektivističkog karaktera. Njezine teme su metaliterarne i kulturološke.

“Kultura laži” je književno djelo u smislu “lijepe književnosti” po svojim stilskim i jezičnim karakteristikama, po literarnom postupku, ali sabrani tekstovi su primjerci analitičkog diskursa o književnim, kulturnim, političkim, društvenim, individualnim i kolektivnim pojavama u uvjetima rata. Ona je produkt književnosti i prilog njezinoj spoznaji. Najveći dio eseja, zapisa i feljtona, sabranih u knjizi, građen je postupkom razvijanja (razmotavanja) govornih figura — stilskih poput palindroma i metafora, diskurzivnih poput slogana, parola i viceva — ili pak vizuelnih znakova, simbola, masovno-medijskih inscenacija i svakodnevnih scena u modele eksplanacije i instrumentarij spoznaje. U toj knjizi semiotičke i stilističke jedinice čine okosnice spisateljskog postupka i istovremeno sredstva transmisije spoznaje u kulturoloski, metapoliticki i socijalno-psihološki diskurs. To osobito vrijedi za autorefleksivne i autohistorizirajuće eseje “Povijest jednog palindroma”, dramaturški i stilistički možda najsavršenijeg štiva u knjizi, te “Ostvarenje metafore”, ali također i za objektivističku perspektivu eseja o javnoj ikonosferi, medijima i konzumnoj subkulturi poput “Kultura licitarskog srca”, “Šrapneli i knjige”, “Život kao soap opera”.

Savršenstvo književne forme koje posvjedočuje ova knjiga melankolične semiotičke analize hrvatske stvarnosti Dubravka Ugresic, osobito pak spoznajna vrijednost te analitičkog diskursa estetičkim sredstvima književnosti, od prvih je objavljenih eseja (“Cist hrvatski zrak” i “Kultura licitarskog srca”) markiralo točku njezine moralne propasti u njezinoj novoj zajednici. Poput svoje “Štefice Cvek” ili Mandeljštamova papagaja iz istoimenog eseja “Popovi i papagaji” posvećenog disidenciji “prije“ i “poslije” početka rata medju jugoslavenskim narodima, zemljama, i kulturnim elitama, ona je proigrala svoje demokratsko pravo da šuti i za svoje nepodnošljivo brbljanje zaslužila da joj se stavi pokrivalo preko kaveza. Kao da je lišena svakog moralnog ćutila, ona na scene pokopa palih hrvatskih vojnika, u škrinjama umotanim u nacionalne zastave, reagira s esetskom indignacijom, ona to naziva kičem. Za tu opscenost stigla ju je fetva na mitteleuropski način — bez prolijevanja krvi — s najviseg mjesta hrvatske kulturne elite: “Tko je estetički osupnut (sc. nad beskrajnom patnjom tih ljudi), taj po teoriji Hermanna Brocha sam proizvodi kič, takoreći meta-kič" (cit. V. Žmegač). Makar tema drečećeg nacionalističkog kiča na najvišim mjestima državne i nacionalne reprezentacije u Hrvatskoj nije ni privilegirani predmet bavljenja ni ekskluzivno otkriće Dubravke Ugrešić, upravo za njom je zbog navodne opscenosti svog estetičkog prenemaganja nad “kičem zastava”, kojim je uvredila nalog nacionalnog pijeteta, konačno odapeta strijela ušutkivanja — takoreći na vlastito traženje.

Moralizam estetike ili esteticizam na polju moralnog nije konflikt semiotičkog diskursa Dubravke Ugrešić. Njezina navodna drskost da bude “estetički osupnuta” ili da estetički presuđuje nad beskrajnim jadom ljudi što sahranjuju svoju djecu i traže utjehu od smrti u kičerskoj simbolici uzvišenosti državne zastave ne potječe iz larpurlartističkog uvjerenja o apsolutnoj neovisnosti estetičkog iskaza, narotiv, njezini tekstovi su upravo nabijeni melankolijom, sjetom i žaljenjem zbog tisuća smrti tih ljudi. Karakteristična sentimentalnost esejističkog diskursa Dubravke Ugrešić seže toliko duboko da je takoreći u posljednji čas, prije utapanja u afaziji pred moralnim užasom uzdiže još samo estetički interes za detalj, fascinacija naborima i bojama zastave, estetskim detaljem u reprezentaciji morala; ono što nosi estetički interes, nije moralna indignacija, već upravo kritika same forme reprezentacije morala, kritika “zastave” kao najviši estetički izraz fascinacije njome. Na temi smrti Dubravku Ugrešić, kao spisateljicu, književnog povjesničara i teoretičara, fascinira njezina simbolička reprezentacija. Ona kao da doista u općem crnilu nacionalne boli nad tim herojskim smrtima hrvatskih vojnika od svega vidi samo šarenu zastavu. U tome ne leži trenutak estetske indignacije nad moralnom činjenicom, već trenutak estetičke refleksije o ideološkoj reprezantaciji smrti, o skandalu šarenila zastave na mjestu navodno čiste i nevine ljudske boli.

Ono iznad čega to otkriće skandala zastave uzdiže estetski diskurs Dubravke Ugrešić je upravo cinizam i hipokrizija moralističkog pogleda koji državnu zastavu na lijesovima mrtvih mladića pokušava deprivirati od njegovog stvarnog ideološkog sadržaja — od drzavne inscenacije smrti — i predstaviti kao normalan izraz etničkog folklora, pučkim običajem (“poznato je da ponekad, na zahtjev roditelja poginulih vojnika”, cit. V. Zmegac). Tom ciničnom pseudonaturalizacijom simboličkog predstavljanja uništava se sam prizor ideološke reprezentacije smrti. Simbol kao jedino polje diskurzivnosti i refleksije nestaje netragom, a otvara se polje čiste bessadrzajnosti, polje ganuća, sentimentalnosti bez forme (afazija pijeteta). Riječ je o strategiji zamjene argumenata koji počiva na nelegitimnom suprotstavljanju estetskog i simboličkog naprama “radikalno moralnom”, argumenta koja pokušava sugerirati da je simbolička ili estetska dimenzija kulturološkog fenomena poput sahrane naturalna, da su državne zastave oprirođeni dio smrti. Kao da državna (ili crkvena) zastava nije specifičan formalizirani estetski moment pogrebnog rituala, sredstvo simboličkog prisvajanja tuđe smrti i njezino prevođenje u “posljednje pripadništvo”! I kao da se estetička analiza rituala smrti ovdje ne tiče sredstava njegova simboličkog podržavljenja i organizirane ideologizacije smrti! Prigovor opscenosti na račun estetičke analize kiča sam ne cilja ni na što drugo do na ciničnu naturalizaciju ideologije, na njezino prevođenje u prirodne (etničke) oblike moralnosti.

Otuda na mjestu meta-kiča ne stoji navodno opscena estetička indignacija Dubravke Ugresic, već inscenacija samo-ganuća nad ganutljivošću prirodnog i normalnog kiča u pogledu ciničnog čuvara etničkog morala u liku hrvatskog povjesničara i teoretičara književnosti Viktora Žmegača. Kič u mediju moralnog suda reproducira onaj tko zabranjuje “esteticki sud” kao opscen u stvarima gdje navodno prestaje estetika i počinje čista moralna osjećajnost. Da je takav sud sa svoje strane estetski čin, naime čin javnog uživanja u fantaziji vlastite zrtve preko patnje drugog ("ti ljudi"), odnosno forma estetiziranog meta-kiča u moralu, vidi se iz refleksivne forme suda koji proizvodi efekt kiča: “To nije samo lijepo, nego je do ganutljivosti divno to (moje) osjećanje lijepog.” Prenesena na moralni sadržaj, ta refleksivna forma kiča glasi: “Kako je potresna smrt mladih hrvatskih vojnika i kako je duboka bol njihovih roditelja. No istinski ganutljiva je (moja) moć iskrenog suosjećanja.”

Značaj te refleksivne, odnosno autoreferencijalne, forme sastoji se u tome da otkriva logičko prvenstvo subjektivne moći uživljavanja u doživljaj pred samim doživljajem. To je prvenstvo subjektivne samoinscenacije u doživljaju koje uvjetuje da uobraziljska moć autorefleksije — prijenos partikularnog doživljaja u narcistički samodoživljaj subjekta — daje oblik sadržaju senzacije, a samu senzaciju pretvara u sintetičko, sraslo, oprirodjeno jedinstvo forme i sadržaja. Ta samoinscenacija subjekta u doživljaju u istom je smislu konstitutivna za kič u kojem apercepcija subjekta u transcenentalnoj estetici i filozofiji spoznaje ima apriorni status pred percepcijom objekta.

Nelagodna moć kiča leži dakle u njegovoj bliskosti s uzvišenim. Ona potječe upravo odatle da njegova forma ponavlja transcendentalnu strukturu estetskog doživljaja, za koju je konstitutivno prisustvo subjekta i doživljaj doživljaja. Na tome počiva refleksivna osnovica osjećanja uzvišenosti i njegova susjedstva sa situacijom kiča. Otuda je zabrana estetike u granicnim situacijama moralnosti izvor hipokrizije koja, u srazmjeru s izričajnom formom normativnosti, nosi moment reprodukcije etičke ili političke autoritarnosti. Žmegačev sud o opscenosti “estetičke indignacije” Dubravke Ugrešić nad beskrajnom boli ljudi što sahranjuju svoju djecu, ideološki je trik eksperta za estetiku književnog diskursa koji sam preuzima masku moralnog suca, i to kao estetsku protezu svoje društvene hipokrizije, kao inscenaciju svoje ideološke ispravnosti. Otuda je mjesto s kojeg se izriče zabrana estetskog u graničnoj moralnoj situaciji mjesto reprodukcije moralnog kiča u intelektualnoj kulturi nacije. U tome je sadržan estetski aspekt društvene uloga nacionalne inteligencije.

U tom navodnom sukobu estetike s moralom ponavlja se u pervertiranom obliku problem poznate rasprave o “mogućnosti poezije poslije Auschwitza”, odnosno mogućnost estetizacije radikalnog iskustva zla. Prigovor o opscenosti estetičke indignacije nad kičem, tamo gdje na mjestu kiča stoji navodno neizrecivo iskustvo čiste patnje, kao da priziva Adornovu tezu o nespojivosti umjetničkog postupka estetizacije sa radikalnim slučajem moralnosti. On je zapravo ideološki dezavuira. Ta je teza izrečena ne samo povodom pjesničkih, literarnih nego i povodom glazbenih oblika estetizacije Auschwitza. Iskustvo radikalnog zla i proces estetizacije su nespojivi zato što umjetnički postupak autonomno, a to znači amoralno prevodi svako moralno iskustvo događaja u njegovo estetsko uživanje koje je heteronomno. Da bi se izbjegao taj nelagodni učinak, radi prenošenja “onih iskustva koja posve izmiču umjetnosti”, heteronomnim se sredstvima mora “suspendirati domena estetskog”  (*v. Th. W. Adorno, “Arnold Schoenberg (1874-1951)”, u: Gesammelte Werke, Frankfurt a. Main: Suhrkamp, Bd. 10/1, str. 180). No, to upravo znači za Adorna da umjetnost nije angažirana (ili moralna) onda i na taj način kad preuzima ili slijedi sadržaje revolucionarnih ideologija; ona je revolucionarna samo kao heteronomna naprama moralu i ideologiji, samo po svojoj formi, po svom jedinom autonomnom estetskom sredstvu snage negacije koja joj je inherentna i koja je jedini zalog jedinstvenosti i jednokratnosti umjetničke istine; ona se ne može ni univerzalizirati ni neposredno prevesti u moralnu, filozofsku ili znanstvenu istinu.

Zato Žmegačeva moralna osuda navodne opscene estetizacije graničnog moralnog pitanja u intervencijama Dubravke Ugrešić promašuje problem morala i estetike u odlučujućoj dimenziji. Njezina “esteticka indignacija” ne pogadja “beskrajnu patnju ljudi”, ona seže daleko “pliće“ od navodne prirodnosti patnje, ona razotkriva sloj već obavljene, lažno oprirodjene estetizacije smrti na površini, u simboličkim sredstvima državne reprezentacije (zastava) — upravo onaj sloj koji se predstavlja kao spontani izraz pučkog običaja. Upravo suprotno ciničnoj pretpostavci o prirodnoj običajnosti folklornog kiča, ceremonija pokopa sa zastavom ili državna estetizacija smrti, ima tu nezamjenjivu moralnu i psihološku funkciju da jedino ona pretendira da dade viši, upravo uzvišeni smisao tim smrtima i da jedino ona iskupi beskonačnu bol roditelja dok pokapaju vlastitu djecu. Samo tako, preko simboličkog priznanja da su im sinovi “pali za domovinu”, oni mogu imaginarno doći do utjehe i spasiti se od ludila besmislenog gubitka. Bez te vrste državne simbolizacije, njihove smrti su potpuno besmislene, bol neiskupljiva i ludilo neizbježno. Upravo zbog toga ta je ideološka forma estetizacije smrti neprozirna za sudionike rituala i samo tako ona može biti izvor utjehe — i ujedno mjesto cinizma za teoretičara kiča. Jer upravo u času ideološkog zatvaranja estetizacije smrti trenutak je za skandalon refleksije koja još jedino u semiotičkom materijalu nalazi mogućnost za kritički diskurs. I samo to je čas Adornovske estetičke negacije koja čini diskurzivni prijelaz između dvaju heteronomnih polja, “morala” i “umjetnosti” na jednom te istom događaju.

Dubravka Ugrešić je svojom knjigom semiotičkih i književno-estetskih analiza postjugoslavenske hrvatske stvarnosti, pod naslovom “Kultura laži”, otvorila upravo onu razinu društvene kritike kao estetičke refleksije koju je imao u vidu Adorno. Cilj estetičke analize je prijeći u onaj radikalni vid kritičke refleksije u kojem moral ili ideološki poredak više ne objašnjavaju mene i ne govori jezik mnome kao instrumentom prisustva bitka, već je subjekt onaj koji može reflektirati i učiniti diskurzivnim i onaj posljednji, navodno ne-diskurzivni preostatak jezika, morala i bitka, preostatak koji navodno još samo naznačuje nepredstavljivo prisustvo bitka. (Žmegačeva intervencija sadrži prešutno upravo taj zaokret od Adorna ka heideggerijanizmu.) Ta predodžba o nedokučivom preostatku Drugog, kojim mi više “ne vladamo”, nego mu se utječemo tako da on izriče nas (“ponekad, na zahtjev roditelja ...”), nije samo topos heideggerijanske filozofije znakovne reprezentacije. Ona je nazočna upravo u ideologemu o nedokučivosti moralnog za kritiku u državnoj estetizacije smrti sa zastavama na lijesovima. Na tom se polju estetička analiza susreće sa semiotičkom kritikom ideološkog diskursa i sistemâ simbolizacije. Otud teza o opscenosti estetike u moralu, tamo gdje se radi o ideološkoj formi simbolizacije Drugog, može imati samo funkciju odbijanja kritičkog efekta estetskog diskursa, funkciju zabrane analize kao jedinog mogućeg oblika autonomne refleksije na tom mjestu. Žmegačeva dijagnoza o opscenosti “estetičke indignacije” ima ono društveno značenje koje su u komunizmu imale uputnice za ludnicu kritičaru-disidentu.

Ideologem nedokučivosti krajnjeg smisla koji se “nadaje” (ili “uskraćuje”) samo preko simbola, insceniran je ovdje prešutnim nalogom pijeteta, nalogom poništavanja govora pred zastavom kao sredstvom uzvišene estetizacije. Mjesto na kojem stoji zastava u postupku estetizacije smrti mjesto je prazne tajne, zgušnjavanja “višeg smisla” koji postoji samo u gruboj materijalnosti sredstva — šarene krpe u zastavi, koja ga veže za mjesto u svijetu. Zastava ne stoji ni za kakvu tajnu, naprotiv, sva tajna je u zastavi i njezinu kiču, koji proizvodi samo-ganuće ideološkog subjekta (subjekta smatranog da vjeruje, R. Močnik) nad prizorom zastave. U shemi simboličke reprezentacije, zastava stoji na mjestu na kojem se pretpostavlja da stojimo mi, subjekt doživljaja ili točnije: objekt čiste simboličke prozivke u Drugo koje nas reprezentira. Zato svaka refleksija o toj formi estetizacije ili simboličke reprezentacije smisla nužno povlači za sobom otkriće momenta kiča: ona denuncira pretendiranu prirodnost simboličkog, upozorava na poništenje forme za volju sadržaja, estetskog u korist moralnog. Ne vršiti estetičku analizu zastave, znači odustati od analize simboličke autoreprezentacije društva, a time i od svakog društveno-kritičkog diskursa. Ne odustati pak od estetičke analize u uvjetima nacionalistički definirane zajednice, znači morati istupiti iz zajednice zastave — iz kruga nove ideološke prozirnosti— u “idiotizam” ideološkog nepristajanja. No, nasuprot ciničnom uživanju eksperata za estetiku u slasti pristajanja, dobitak se sastoji u spoznaji da kritički diskurs u Hrvatskoj promalja u začudnim oblicima metaestetske i semiotičke analize ikoničke sfere društva; on ovdje klija iz melankoličnog diskursa hrvatske spisateljice koja u uvjetima masovne ideološke mobilizacije prakticira apstraktno pravo pojedinca na svoj privatni govor, na književnost kao izraz idiota ideološke obitelji.


|Homepage|

|Publicistika| |Kolegiji| |Bibliografija| |Biografija| |Radovi|

|Tranzitorij 2007|