|Homepage| |
|Publicistika| |Kolegiji| |Bibliografija| |Biografija| |Radovi| |
Izvorno u: Arkzin. Bastard,
1996 Dubravka Ugrešić, Die Kultur der
Lüge, Frankfurt am Main: Suhrkamp Verlag (ed. suhrkamp) 1995 Kultura laži,
Biblioteka Bastard, Arkzin, Zagreb 1996 (2. prošireno izd. 1999.) |
Zastave beskonačni manjak
ideološke utjehe Povratak kritičkog diskursa iz estetičke analize simboličkog kiča Svaki
nesretan pisac — onaj kojemu, dok piše, uspijeva i da misli —
nesretan je na svoj način! Na aktualnoj hrvatskoj književnoj sceni pojavio se
posve čudan tip mislećeg pisca-spisateljice: njega ne progoni, kao nekad
pisca-disidenta u komunističkim režimima, nikakav policijski ili partijski
aparat, prijeki partijski sudovi ga ne tjeraju u logor i zatvor, u mit
“unutrašnje emigracije” ili pompu izgnanstva na Zapadu, njegova se literatura
ne guta potajno u asketskim samizdat-uvezima i prijepisima. To je sad
pisac-spisateljica umjesto kojeg njegova vlastita literatura — da bi
ispunila uvjet nesreće, nužan za spistateljsku praksu i izbjegla smrt u
šutnji — emigrira u tuđi jezični medij, dok on u svome književnom i
društvenom okolišu ima jedino demokratsko pravo da šuti; govoriti može tako
da putuje kamo god hoće. Knjiga
eseja, feljtona, meditacija, fragmentarnih zapisa i anegdota Dubravke
Ugrešić, radova literarno-kritičke, metakritičke i kulturološke naravi,
nastalih najvećim dijelom u razdoblju1991-1994., pod naslovom “Kultura laži”,
koja se na osnovi hrvatskog rukopisa početkom godine prvo pojavila na
nizozemskom, a jesenas i na njemačkom jeziku (u veoma uspjelom prijevodu Barbare
Antkowiak) događaj je hrvatske književnosti in absentia, dakle na način čija se apsurdnost pokazuje to
većom što se s manje dvojbe može reći da je ta ne-hrvatska knjiga hrvatske literature ujedno jedini književni
proizvod od ranga u novom hrvatskom političkom dobu. Drugim riječima,
Dubravka Ugrešić kao da je simbolički postala hrvatskom spisateljicom onda
kad je to prestala biti faktički! Ta
neobična okolnost počiva na čudnovatoj instituciji demokratskog prava na
“ostavku” i “samoprogonstvo”, koje je u novoj Hrvatskoj 1990. formulirano kao
ultimativni zahtjev ideoloških restauratora Hrvatske za “bezuvjetnom
kapitulacijom lijeve inteligencije” (akademik D. Brozović). Knjiga “Kultura
laži” postoji kao javna činjenica samo u mediju dvaju stranih jezika; u
smislu hrvatskog književnog djela, ona je javno nedostupna, privatna i
utoliko anonimna činjenica autoričina rukopisa. Istovremeno, to je knjiga u
kojoj autorica daje otkaz nacionalistički definiranom hrvatskom spisateljskom
korpusu i odabire apstraktni identitet pisca koji stupa branikom “lijepe
književnosti” (v. “Laku noć, pisci, ma gdje bili” u tom je smislu središnji
prilog knjige i jedini koji je prethodno objavljen na hrvatskom jeziku).
Konačno, taj otkaz je metaliterarni pristanak spisateljice Ugrešić na
progonstvo, upravo njegova književna formulacija, neka vrsta demokratskog deala s hrvatskom književničkom i
književno-teoretičarskom elitom koja ju je — u liku autoriteta pokojnog
pisca Antuna Šoljana (*v. “Dubravka Cvek u raljama rata", Večernji list,
11. XI. 1992) i germanista Viktora Žmegača (*v. Pismo redakciji časopisa
Literatur und Kritik, Salzburg, travanj, 1993.) — simbolički isključila
iz hrvatskog književničkog korpusa povodom objavljivanja dvaju drugih eseja u
inozemstvu (*v. “Čist hrvatski zrak", u: Die Zeit, od 23. listopada
1992. i "Kultura licitarskog srca", u: Literatur und Kritik,
Salzburg, veljača 1993.*). Dubravka Ugrešić je otpisana iz hrvatske
književnosti kao post-jugoslavenski škart, nepotrebna roba: njoj se doduse ne
odriče “specifičan talent” (Žmegač) — dar za književno kačkanje u žanru
naivističke soc-književnosti, za koju je pobirala književne nagrade pod
bivšim režimom — ali se izvan književne fikcije, poput svoje
intraliterarne naivke Štefice Cvek, “nije snašla u raljama rata” (Šoljan)
— u raljama novog hrvatskog života. Otuda joj se, objektivistički,
priznaje u najboljem slučaju status bivše-jugoslavenskog pisca, kojega ni
hrvatski jezični izričaj ne može oprati od jugoslavenstva i prevesti preko
ideološke provalije u novo hrvatsko doba! Tim
je činom zla fabula o slobodnom piscu koji, ako istinski piše, “ne poznaje
nacionalne granice”, otisnula svoj papak u hrvatskoj stvarnosti: Dubravka
Ugrešić je postala piscem na letećem koferu, a njezin književni rad —
predavanja o hrvatskoj književnosti, esejistika — književnost na
gostovanjima, “Gastliteratur”. Ukratko, ona je slučaj novog pisca —
dobrovoljnog prognanika, koji se danas u rječniku cinično moralističke
evropske kulturne elite samilosno zove “istočnoevropskim brodolomnikom” ili,
politički korektnije i tehnički hladnije: “oponentom istočno-evropskih
nacionalističkih demokracija”, “anti-nacionalist croate”. Melankolični
pisac iz eseja “Laku noć, pisci, ma gdje bili”, onaj koji u trenutku
postajanja svoje zemlje demokratskom hoće ne samo pisati već pri tome i
misliti, dobio je sve što je zaslužio u tom povijesnom trenutku: pravo da
bude “uljuđeno”, bez prolijevanja krvi, izagnan iz novostvorene nacionalne
zajednice koja ima demokratsko pravo većine da ne podnosi njegovu kritiku. To
je zajednica koja se ne pokazuje tolerantnom samo tako da ignorira “drugačije
mišljenje”, već postavlja moralnu obavezu da se barem šuti. To je zajednica u
kojoj se bespravno stanje režimskog progona iz prošlih vremena vratilo kao
arhajsko stanje u kojem režim može ostati po strani, da bi zajednica sama
kažnjavala za uvredu bogova i kumira nacije. To je zajednica u kojoj se
“pisati misleći” može još samo s drskom ironijom ili pak, kao Dubravka
Ugrešić, s gorčinom i sjetom melankolije. Ono o čemu ona piše, to je pitanje
vlastite odgovornosti pred onim što su svi drugi književnici smatrali
neizbježnim, nužnim zlom i bespredmetnim problemom: pitanje odgovornosti za
rat. Ali tužna spisateljica u ideološki sretnoj okolini je dosadno drska
poput Kalimera: ona je jedina koja hoće popravljati tamo gdje se nema što
popraviti; ona ne vidi neumitnost prošlosti, normalnost u nenormalnom stanju
svoje zemlje, demokratski lik i duh u zdušnim književničkim propagandistima
nacionalističke mržnje. Ona ne može promijeniti svoje nepristajanje i zato je
sama krivac (v. eseje “Kultura lazi”, osobito “Poziv: intelektualac”,
“Šrapneli i knjige”.) Ali
stav spisateljice Dubravke Ugrešić nije moralna indignacija naivnog
pravednika koji uzvikuje “To je laž, to je laž, to je laž!”, niti
"štefičinsko" slijeganje ramenima pred nesavladivošću života što
melje. Na mjestu moralne indignacije nad lažju normalnosti u esejima i
feljtonima Dubravke Ugrešić stoji intelektualno uporna i analiza fenomena što
se ponavljaju, traganje za istinom sredstvima estetičkog diskursa. Njezin
melankolični izbor apstraktnog identiteta pisca koji ide branikom lijepe
književnosti u eseju “Laku noć ...”, dakle da bude piscem naprosto umjesto
nacionalnim piscem, doživio je u knjizi eseja “Kultura lazi” svoje istinsko
književno oživotvorenje. Izbor apstraktnog književnog identiteta, koliko god
bio u prvi mah regresivan u svome pozivanju na općeljudsko i demokratsko
pravo za slobodom govora, urodio je literarnim djelom metaknjiževnog
esejističkog žanra čiji estetski i refleksivni momenti predstavljaju događaj
hrvatske književnosti: knjiga “Kultura laži”, izašla na njemačkom i
holandskom jeziku, je knjiga o hrvatskoj stvarnosti, njezina autorica izvorno
piše na hrvatskom jeziku, a sredstva literarnog diskursa, kojima se služi,
noseći su momenti analitičkog diskursa nefikcionalnog i objektivističkog
karaktera. Njezine teme su metaliterarne i kulturološke. “Kultura
laži” je književno djelo u smislu “lijepe književnosti” po svojim stilskim i jezičnim
karakteristikama, po literarnom postupku, ali sabrani tekstovi su primjerci
analitičkog diskursa o književnim, kulturnim, političkim, društvenim,
individualnim i kolektivnim pojavama u uvjetima rata. Ona je produkt
književnosti i prilog njezinoj spoznaji. Najveći dio eseja, zapisa i
feljtona, sabranih u knjizi, građen je postupkom razvijanja (razmotavanja)
govornih figura — stilskih poput palindroma i metafora, diskurzivnih
poput slogana, parola i viceva — ili pak vizuelnih znakova, simbola,
masovno-medijskih inscenacija i svakodnevnih scena u modele eksplanacije i
instrumentarij spoznaje. U toj knjizi semiotičke i stilističke jedinice čine
okosnice spisateljskog postupka i istovremeno sredstva transmisije spoznaje u
kulturoloski, metapoliticki i socijalno-psihološki diskurs. To osobito
vrijedi za autorefleksivne i autohistorizirajuće eseje “Povijest jednog
palindroma”, dramaturški i stilistički možda najsavršenijeg štiva u knjizi,
te “Ostvarenje metafore”, ali također i za objektivističku perspektivu eseja
o javnoj ikonosferi, medijima i konzumnoj subkulturi poput “Kultura
licitarskog srca”, “Šrapneli i knjige”, “Život kao soap opera”. Savršenstvo
književne forme koje posvjedočuje ova knjiga melankolične semiotičke analize
hrvatske stvarnosti Dubravka Ugresic, osobito pak spoznajna vrijednost te
analitičkog diskursa estetičkim sredstvima književnosti, od prvih je
objavljenih eseja (“Cist hrvatski zrak” i “Kultura licitarskog srca”)
markiralo točku njezine moralne propasti u njezinoj novoj zajednici. Poput svoje “Štefice Cvek”
ili Mandeljštamova papagaja iz istoimenog eseja “Popovi i papagaji”
posvećenog disidenciji “prije“ i “poslije” početka rata medju jugoslavenskim
narodima, zemljama, i kulturnim elitama, ona je proigrala svoje demokratsko
pravo da šuti i za svoje nepodnošljivo brbljanje zaslužila da joj se stavi
pokrivalo preko kaveza. Kao da je lišena svakog moralnog ćutila, ona na scene
pokopa palih hrvatskih vojnika, u škrinjama umotanim u nacionalne zastave,
reagira s esetskom indignacijom, ona to naziva kičem. Za tu opscenost stigla
ju je fetva na
mitteleuropski način — bez prolijevanja krvi — s najviseg mjesta
hrvatske kulturne elite: “Tko je estetički osupnut (sc. nad beskrajnom
patnjom tih ljudi), taj po teoriji Hermanna Brocha sam proizvodi kič,
takoreći meta-kič" (cit. V. Žmegač). Makar tema drečećeg
nacionalističkog kiča na najvišim mjestima državne i nacionalne
reprezentacije u Hrvatskoj nije ni privilegirani predmet bavljenja ni
ekskluzivno otkriće Dubravke Ugrešić, upravo za njom je zbog navodne
opscenosti svog estetičkog prenemaganja nad “kičem zastava”, kojim je
uvredila nalog nacionalnog pijeteta, konačno odapeta strijela ušutkivanja
— takoreći na vlastito traženje. Moralizam
estetike ili esteticizam na polju moralnog nije konflikt semiotičkog diskursa
Dubravke Ugrešić. Njezina navodna drskost da bude “estetički osupnuta” ili da
estetički presuđuje nad beskrajnim jadom ljudi što sahranjuju svoju djecu i
traže utjehu od smrti u kičerskoj simbolici uzvišenosti državne zastave ne
potječe iz larpurlartističkog uvjerenja o apsolutnoj neovisnosti estetičkog
iskaza, narotiv, njezini tekstovi su upravo nabijeni melankolijom, sjetom i
žaljenjem zbog tisuća smrti tih ljudi. Karakteristična sentimentalnost
esejističkog diskursa Dubravke Ugrešić seže toliko duboko da je takoreći u
posljednji čas, prije utapanja u afaziji pred moralnim užasom uzdiže još samo
estetički interes za detalj, fascinacija naborima i bojama zastave, estetskim
detaljem u reprezentaciji morala; ono što nosi estetički interes, nije
moralna indignacija, već upravo kritika same forme reprezentacije morala,
kritika “zastave” kao najviši estetički izraz fascinacije njome. Na temi
smrti Dubravku Ugrešić, kao spisateljicu, književnog povjesničara i
teoretičara, fascinira njezina simbolička reprezentacija. Ona kao da doista u
općem crnilu nacionalne boli nad tim herojskim smrtima hrvatskih vojnika od
svega vidi samo šarenu zastavu. U tome ne leži trenutak estetske indignacije
nad moralnom činjenicom, već trenutak estetičke refleksije o ideološkoj
reprezantaciji smrti, o skandalu šarenila zastave na mjestu navodno čiste i
nevine ljudske boli. Ono
iznad čega to otkriće skandala zastave uzdiže estetski diskurs Dubravke
Ugrešić je upravo cinizam i hipokrizija moralističkog pogleda koji državnu
zastavu na lijesovima mrtvih mladića pokušava deprivirati od njegovog
stvarnog ideološkog sadržaja — od drzavne inscenacije smrti — i
predstaviti kao normalan izraz etničkog folklora, pučkim običajem (“poznato
je da ponekad, na zahtjev roditelja poginulih vojnika”, cit. V. Zmegac). Tom
ciničnom pseudonaturalizacijom simboličkog predstavljanja uništava se sam
prizor ideološke reprezentacije smrti. Simbol kao jedino polje diskurzivnosti
i refleksije nestaje netragom, a otvara se polje čiste bessadrzajnosti, polje
ganuća, sentimentalnosti bez forme (afazija pijeteta). Riječ je o strategiji
zamjene argumenata koji počiva na nelegitimnom suprotstavljanju estetskog i
simboličkog naprama “radikalno moralnom”, argumenta koja pokušava sugerirati
da je simbolička ili estetska dimenzija kulturološkog fenomena poput sahrane
naturalna, da su državne zastave oprirođeni dio smrti. Kao da državna (ili
crkvena) zastava nije specifičan formalizirani estetski moment pogrebnog
rituala, sredstvo simboličkog prisvajanja tuđe smrti i njezino prevođenje u
“posljednje pripadništvo”! I kao da se estetička analiza rituala smrti ovdje
ne tiče sredstava njegova simboličkog podržavljenja i organizirane
ideologizacije smrti! Prigovor opscenosti na račun estetičke analize kiča sam
ne cilja ni na što drugo do na ciničnu naturalizaciju ideologije, na njezino
prevođenje u prirodne (etničke) oblike moralnosti. Otuda
na mjestu meta-kiča ne stoji navodno opscena estetička indignacija Dubravke
Ugresic, već inscenacija samo-ganuća nad ganutljivošću prirodnog i normalnog
kiča u pogledu ciničnog čuvara etničkog morala u liku hrvatskog povjesničara
i teoretičara književnosti Viktora Žmegača. Kič u mediju moralnog suda
reproducira onaj tko zabranjuje “esteticki sud” kao opscen u stvarima gdje
navodno prestaje estetika i počinje čista moralna osjećajnost. Da je takav
sud sa svoje strane estetski čin, naime čin javnog uživanja u fantaziji
vlastite zrtve preko patnje drugog ("ti ljudi"), odnosno forma
estetiziranog meta-kiča u moralu, vidi se iz refleksivne forme suda koji
proizvodi efekt kiča: “To nije samo lijepo, nego je do ganutljivosti divno to
(moje) osjećanje lijepog.” Prenesena na moralni sadržaj, ta refleksivna forma
kiča glasi: “Kako je potresna smrt mladih hrvatskih vojnika i kako je duboka
bol njihovih roditelja. No istinski ganutljiva je (moja) moć iskrenog
suosjećanja.” Značaj
te refleksivne, odnosno autoreferencijalne, forme sastoji se u tome da
otkriva logičko prvenstvo subjektivne moći uživljavanja u doživljaj pred
samim doživljajem. To je prvenstvo subjektivne samoinscenacije u doživljaju
koje uvjetuje da uobraziljska moć autorefleksije — prijenos
partikularnog doživljaja u narcistički samodoživljaj subjekta — daje
oblik sadržaju senzacije, a samu senzaciju pretvara u sintetičko, sraslo, oprirodjeno
jedinstvo forme i sadržaja. Ta samoinscenacija subjekta u doživljaju u istom
je smislu konstitutivna za kič u kojem apercepcija subjekta u
transcenentalnoj estetici i filozofiji spoznaje ima apriorni status pred
percepcijom objekta. Nelagodna
moć kiča leži dakle u njegovoj bliskosti s uzvišenim. Ona potječe upravo
odatle da njegova forma ponavlja transcendentalnu strukturu estetskog
doživljaja, za koju je konstitutivno prisustvo subjekta i doživljaj
doživljaja. Na tome počiva refleksivna osnovica osjećanja uzvišenosti i
njegova susjedstva sa situacijom kiča. Otuda je zabrana estetike u granicnim
situacijama moralnosti izvor hipokrizije koja, u srazmjeru s izričajnom
formom normativnosti, nosi moment reprodukcije etičke ili političke
autoritarnosti. Žmegačev sud o opscenosti “estetičke indignacije” Dubravke
Ugrešić nad beskrajnom boli ljudi što sahranjuju svoju djecu, ideološki je
trik eksperta za estetiku književnog diskursa koji sam preuzima masku
moralnog suca, i to kao estetsku protezu svoje društvene hipokrizije, kao
inscenaciju svoje ideološke ispravnosti. Otuda je mjesto s kojeg se izriče
zabrana estetskog u graničnoj moralnoj situaciji mjesto reprodukcije moralnog
kiča u intelektualnoj kulturi nacije. U tome je sadržan estetski aspekt
društvene uloga nacionalne inteligencije. U
tom navodnom sukobu estetike s moralom ponavlja se u pervertiranom obliku
problem poznate rasprave o “mogućnosti poezije poslije Auschwitza”, odnosno
mogućnost estetizacije radikalnog iskustva zla. Prigovor o opscenosti estetičke
indignacije nad kičem, tamo gdje na mjestu kiča stoji navodno neizrecivo
iskustvo čiste patnje, kao da priziva Adornovu tezu o nespojivosti
umjetničkog postupka estetizacije sa radikalnim slučajem moralnosti. On je
zapravo ideološki dezavuira. Ta je teza izrečena ne samo povodom pjesničkih,
literarnih nego i povodom glazbenih oblika estetizacije Auschwitza. Iskustvo
radikalnog zla i proces estetizacije su nespojivi zato što umjetnički
postupak autonomno, a to znači amoralno prevodi svako moralno iskustvo
događaja u njegovo estetsko uživanje koje je heteronomno. Da bi se izbjegao
taj nelagodni učinak, radi prenošenja “onih iskustva koja posve izmiču
umjetnosti”, heteronomnim se sredstvima mora “suspendirati domena estetskog” (*v. Th. W. Adorno, “Arnold
Schoenberg (1874-1951)”, u: Gesammelte Werke, Frankfurt a. Main: Suhrkamp,
Bd. 10/1, str. 180). No, to upravo znači za Adorna da umjetnost nije
angažirana (ili moralna) onda i na taj način kad preuzima ili slijedi
sadržaje revolucionarnih ideologija; ona je revolucionarna samo kao
heteronomna naprama moralu i ideologiji, samo po svojoj formi, po svom
jedinom autonomnom estetskom sredstvu snage negacije koja joj je inherentna i
koja je jedini zalog jedinstvenosti i jednokratnosti umjetničke istine; ona se
ne može ni univerzalizirati ni neposredno prevesti u moralnu, filozofsku ili
znanstvenu istinu. Zato
Žmegačeva moralna osuda navodne opscene estetizacije graničnog moralnog
pitanja u intervencijama Dubravke Ugrešić promašuje problem morala i estetike
u odlučujućoj dimenziji. Njezina “esteticka indignacija” ne pogadja
“beskrajnu patnju ljudi”, ona seže daleko “pliće“ od navodne prirodnosti
patnje, ona razotkriva sloj već obavljene, lažno oprirodjene estetizacije
smrti na površini, u simboličkim sredstvima državne reprezentacije (zastava)
— upravo onaj sloj koji se predstavlja kao spontani izraz pučkog
običaja. Upravo suprotno ciničnoj pretpostavci o prirodnoj običajnosti
folklornog kiča, ceremonija pokopa sa zastavom ili državna estetizacija
smrti, ima tu nezamjenjivu moralnu i psihološku funkciju da jedino ona
pretendira da dade viši, upravo uzvišeni smisao tim smrtima i da jedino ona
iskupi beskonačnu bol roditelja dok pokapaju vlastitu djecu. Samo tako, preko
simboličkog priznanja da su im sinovi “pali za domovinu”, oni mogu imaginarno
doći do utjehe i spasiti se od ludila besmislenog gubitka. Bez te vrste
državne simbolizacije, njihove smrti su potpuno besmislene, bol neiskupljiva
i ludilo neizbježno. Upravo zbog toga ta je ideološka forma estetizacije smrti
neprozirna za sudionike rituala i samo tako ona može biti izvor utjehe
— i ujedno mjesto cinizma za teoretičara kiča. Jer upravo u času
ideološkog zatvaranja estetizacije smrti trenutak je za skandalon refleksije
koja još jedino u semiotičkom
materijalu nalazi mogućnost
za kritički diskurs. I samo to je čas Adornovske estetičke negacije koja čini diskurzivni prijelaz između dvaju
heteronomnih polja, “morala” i “umjetnosti” na jednom te istom događaju. Dubravka
Ugrešić je svojom knjigom semiotičkih i književno-estetskih analiza
postjugoslavenske hrvatske stvarnosti, pod naslovom “Kultura laži”, otvorila
upravo onu razinu društvene kritike kao estetičke refleksije koju je imao u
vidu Adorno. Cilj estetičke analize je prijeći u onaj radikalni vid kritičke
refleksije u kojem moral ili ideološki poredak više ne objašnjavaju mene i ne
govori jezik mnome kao instrumentom prisustva bitka, već je subjekt onaj koji
može reflektirati i učiniti diskurzivnim i onaj posljednji, navodno
ne-diskurzivni preostatak jezika, morala i bitka, preostatak koji navodno još
samo naznačuje nepredstavljivo prisustvo bitka. (Žmegačeva intervencija
sadrži prešutno upravo taj zaokret od Adorna ka heideggerijanizmu.) Ta
predodžba o nedokučivom preostatku Drugog, kojim mi više “ne vladamo”, nego
mu se utječemo tako da on izriče nas (“ponekad, na zahtjev roditelja ...”),
nije samo topos heideggerijanske filozofije znakovne reprezentacije. Ona je
nazočna upravo u ideologemu o nedokučivosti moralnog za kritiku u državnoj
estetizacije smrti sa zastavama na lijesovima. Na tom se polju estetička
analiza susreće sa semiotičkom kritikom ideološkog diskursa i sistemâ
simbolizacije. Otud teza o opscenosti estetike u moralu, tamo gdje se radi o
ideološkoj formi simbolizacije Drugog, može imati samo funkciju odbijanja kritičkog efekta estetskog diskursa, funkciju zabrane analize
kao jedinog mogućeg oblika autonomne refleksije na tom mjestu. Žmegačeva
dijagnoza o opscenosti “estetičke indignacije” ima ono društveno značenje
koje su u komunizmu imale uputnice za ludnicu kritičaru-disidentu. Ideologem
nedokučivosti krajnjeg smisla koji se “nadaje” (ili “uskraćuje”) samo preko
simbola, insceniran je ovdje prešutnim nalogom pijeteta, nalogom poništavanja
govora pred zastavom kao sredstvom uzvišene estetizacije. Mjesto na kojem
stoji zastava u postupku estetizacije smrti mjesto je prazne tajne,
zgušnjavanja “višeg smisla” koji postoji samo u gruboj materijalnosti
sredstva — šarene krpe u zastavi, koja ga veže za mjesto u svijetu.
Zastava ne stoji ni za kakvu tajnu, naprotiv, sva tajna je u zastavi i
njezinu kiču, koji proizvodi samo-ganuće ideološkog subjekta (subjekta
smatranog da vjeruje, R. Močnik) nad prizorom zastave. U shemi simboličke
reprezentacije, zastava stoji na mjestu na kojem se pretpostavlja da stojimo
mi, subjekt doživljaja ili točnije: objekt čiste simboličke prozivke u Drugo
koje nas reprezentira. Zato svaka refleksija o toj formi estetizacije ili
simboličke reprezentacije smisla nužno povlači za sobom otkriće momenta kiča:
ona denuncira pretendiranu prirodnost simboličkog, upozorava na poništenje
forme za volju sadržaja, estetskog u korist moralnog. Ne vršiti estetičku
analizu zastave, znači odustati od analize simboličke autoreprezentacije
društva, a time i od svakog društveno-kritičkog diskursa. Ne odustati pak od
estetičke analize u uvjetima nacionalistički definirane zajednice, znači
morati istupiti iz zajednice zastave — iz kruga nove ideološke
prozirnosti— u “idiotizam” ideološkog nepristajanja. No, nasuprot
ciničnom uživanju eksperata za estetiku u slasti pristajanja, dobitak se
sastoji u spoznaji da kritički diskurs u Hrvatskoj promalja u začudnim
oblicima metaestetske i semiotičke analize ikoničke sfere društva; on ovdje
klija iz melankoličnog diskursa hrvatske spisateljice koja u uvjetima masovne
ideološke mobilizacije prakticira apstraktno pravo pojedinca na svoj privatni
govor, na književnost kao izraz idiota ideološke obitelji. |
|Homepage| |
|Publicistika| |Kolegiji| |Bibliografija| |Biografija| |Radovi| |