[Retrospekt I] Ministarstvo
književnosti 2001. ili 11 teza o
nelagodi u demokratskoj kulturi Izjava ministra kulture u koalicijskoj vlasti 2000-2003., Antuna
Vujića, o hrvatskim intelektualcima (piscima, glumcima, sveučilišnim
profesorima) koji su početkom 90-ih napustili Hrvatsku, predstavlja prešutni common
sense hrvatske kulturne zajednice: intelektualci-disidenti
otišli su sami, nije ih protjerala hrvatska država. Ta je izjava samo
primjerak banalne empirijske istinitosti jedne teorije koja daje ne samo
činjenično istinite, već poželjne istinite odgovore. |
|||
Za prethodno čitanje: Melankolija ili politicum larpurlartizma Zastave. Rođenje kritičkog diskursa iz estetičke
analize ideološkog kiča |
1.
Afera oko pokretanja peticije za ostavku novopečenog ministra za kulturu A.
Vujića, nedugo nakon izbora od 3. siječnja 2000., nije donijela, osim fantoma
„lijevog terora“, nikakvu dramatično novu spoznaju o stanju hrvatskog duha:
njegovoj eliti smiješ oduzeti sve — novac, institute, Maticu,
biblioteke, pa i samu državu — samo ne laž o sebi. Ovog puta to nije
ideologem nepriznate, a civilizacijski nadmoćne hrvatske kulture, već fama o
hrvatskom društvu kao civilnom, koje se oslobodilo fetiša države i kompleksa
„državotvorstva“. Šamar toj uobrazilji nije dala šestorka potpisnika peticije
protiv državnog predstavnika hrvatske kulture i novog šefa njezina državnog
aparata, već sama dojučerašnja opozicija iz redova kulturnjaka: ona su ti
koji eksplicitno tvrde da su doveli na vlast bivšu notorno nesposobnu
političku opoziciju i da vlast zapravo pripada njima, hrvatskim demokratskim
kulturnjacima. 2. Tako ponovo
imamo vječni hrvatski paradoks: novi neprijatelj hrvatske kulture je njezin
politički predstavnik, sam ministar za kulturu A. Vujić. U famoznom intervjuu
Globusu (br. 478), jedinom dokumentu svoje kulturne politike, on je
eksplicitno odbacio inicijativu bivše opozicije iz redova kulture da ustavnom
odredbom definira svoj povlašteni status i prvenstvo nad državnom kulturom.
Ako je ministar htio reći da nacionalnu kulturu može konstituirati samo
kulturna proizvodnja u svojim najrazličitijim oblicima, onda je u pravu.
Država postaje civilna a društvo kulturno samo praktički, a ne naddruštvenim
samopoimanjem dijelova društvene elite. 3.
Međutim, ono što zjapi u njegovu govoru, to je manjak teorije kulturne prakse
i višak državnog rezona. Osim svega šta čita s noćnom kapicom na glavi
(od „dijelova Mahabharate“, preko Karla Poppera i A. Giddensa pa do Coelha),
saznajemo da okosnicu njegove kulturne politike treba činiti
„decentralizacija“ putem jednog državnog organa koji će „pretresati
prioritetne smjerove kulture u Hrvatskoj“. Taj mutni paradoks
s decentralizacijom odlučivanja u kulturi putem „središnjeg tijela“
(koje „neće presuđivati nego poticati“), teško da zbunjuje prvoborce
demokracije među kulturnjacima; njih drži vjera da će upravo oni stajati za
kormilom kulturnih prioriteta koje ujedno znači i društveni novac. Sa
socijaldemokratskim ministrom oni se slažu i u tome da Hrvatskoj nije
potrebno nikakvo preispitivanje ideoloških pretpostavki njezine kulture, već
samo nov aparat države. No u tome je i izvor njihovog sljepila: kulturnjaci
ne vide da pravi predmet decentralizacije nije država, već kultura; država je
samo mjesto procesa dirigirane decentralizacije s proliferacijom centara
moći ili umnožavanjem interesnih grupa i lobija. Tako je ministar uhvatio za
rogove njihov pohod na državu i sačuvao je od konstitucionalnog viška
kulture, što nije mala stvar. 4. Zato se
nesporazumi na relaciji bivše opozicione kulturne elite, koja se naspram
nacionalističke hadezeovske smatra civilnom, i aparata nove države, koji
također sama sebe smatra civilnom, sastoji prije svega u pitanju očekivanog
honorara za uslugu u vidu budžeta i kadrovskih križaljki. Time su stvoreni
svi uvjeti da se na relaciji države i kulture, ponovo, poput prisilne
neuroze, javi samo stari, banalni hrvatski problem — sukob elita i
klanova oko prvenstva u reprezentaciji hrvatske kulture u uvjetima općeg
ideološkog slaganja. Na toj pozadini postaje suvišnim svako pitanje o tome
hoće li dijelom „prioritetnih“ smjerova biti i kultura javne kritike. Tko je
još plaćao svoje kritičare, osim ako nisu dvorske lude? 5.
Zato izjava ministra Vujića o hrvatskim intelektualcima (piscima, glumcima,
sveučilišnim profesorima) koji su početkom 90tih napustili Hrvatsku,
predstavlja samo common sense hrvatske
kulturne zajednice: intelektualci-disidenti otišli su sami, nije ih
protjerala hrvatska država. Vesela strana te izjave leži u tome da je ona
samo primjerak banalne empirijske istinitosti jedne teorije koja daje ne samo
činjenično istinite, već poželjne istinite odgovore;
ona zadovoljava epistemičke i moralne potrebe svojih autora i recipijenata,
iskupljuje cinizam sigurnih i umiruje savjest nesigurnih o pitanjima koja bi
inače mogla uzdrmati cijelu našu sliku o sebi. U takva spada sigurno i
pitanje o naravi demokratskog društva u kojem „slobodan izbor izgona“
predstavlja zbiljsku formu života, a ne tek pjesničku figuru. 6. Opaka narav te
opće veselosti izbila je onda kad joj je ministar dao svoj osobni
intelektualni doprinos: „Nije Hrvatska zgriješila ni prema kome onoliko
koliko je Francuska zgriješila prema Célineu“. Njime je nesmotreno provalio
ideološku istinu općeg slaganja s činjenicama. Vujićeva analogija je
falibilna već na razini eksplicitne tvrdnje (Hrvatska nije zgriješila,
Francuska jest); ona je neistinita na razini implicitne tvrdnje koja
pretpostavlja istost ili podudarnost drugih dvaju relata (hrvatske vještice
vs. Céline). Drugim riječima, na razini iskaza ministrova teorija je
neistinita jer počiva na banalnom petitio principii, na neistinitoj
premisi: te intelektualke nisu (bile), poput Célinea, bojovnice antisemitizma
u službi kvislinškog režima u Vichyu, već nešto mnogo zazornije: coprnjice iz
četničkih šuma. Zato ta ministrova izjava postaje diskurzivno zanimljiva na
drugim razinama. 7.
Neposredno značenje Vujićeve asimetrično-komparativne teorije bezgrešnosti
hrvatske države prema intelektualkama-vješticama jest faktička rehabilitacija
Célinea, koja je za sadašnju civilnu državu jednako politički
kompromitirajuća kao što je to za nacionalističku (i „katoličku“) hrvatsku
državu bila svojedobna publikacija „Protokola sionskih mudraca“ ili
bunkeriranog Hitlerovog bestsellera. Ta Vujićeva jedva zamjetljiva, ali
eksplicitna rehabilitacija jednog politički i moralno kompromitiranog
pjesnika, procesuiranog zbog antisemitizma i kolaboracije sa nacističkim
režimom, dovoljan je razlog za demisiju. Ni jedan ministar za kulturu zemalja
Evropske Zajednice ne bi mogao ostati na svome položaju nakon takve izjave;
ona ne ubija samo svetu kravu političke korektnosti već ubada u najveću
civilizacijsku traumu Evrope. Neobavezno privatno mišljenje na mjestu
ministarskog govora prvorazredan je diplomatski i kulturni skandal. 8. Drugu
implikaciju te izjave čini pretpostavka o navodnoj nesvodivosti između
autentičnog umjetničkog stvaralaštva i politike. („Treba biti omogućeno da se
umjetnici promatraju kao umjetnici. Oni nisu političari.“) Vujić je dokaz da
jedan „evropski“ ministar za kulturu može biti teorijski zapušten, a da
spontana teorija umjetnosti koju zastupa savršeno odgovara ideološkoj
stvarnosti. On na jednoj strani u ime pjesničke slobode priziva reviziju
pravnog procesa francuske države protiv pjesnika Célinea, da bi u zemlji u
kojoj je ministar tobože „čuvao savjest“ tih emigranata tako da ignorira
njihovu političku vrijednost i kulturno značenje formi u kojima su izrazili
svoju emigraciju. To je prava ideološka funkcija njegove teorije —
ignorancija i indolencija kao autentični izraz hrvatske civilne normalnosti.
Ona danas konfabulira o žrtvovanom Célinea, nakon što je deset godina šutjela
o evropskoj kulturi emigracije i Thomasu Mannu. 9.
Slučaj Dubravke Ugrešić dovoljan je ovdje da poduči našeg ministra za kulturu
o tome da se umjetnost s larpurlartizmom odrekla partikularnih
društvenih, političkih i moralnih svrha zato da bi mogla postati radikalno
političkom: ono što je njezinu esejistiku učinilo radikalno kritičkom, bila
je upravo odluka za načelo samodovoljnosti estetskog diskursa. Taj estetski
izbor je politički, on pretpostavlja i kritički i ideološki rad pojma. Ako
hrvatski ministar za kulturu u demokratskoj koalicijskoj vladi misli da je ta
hrvatska književnica sama skrivila svoj društveni izgon, bez miješanja
države, onda moment vlastite krivice mora pretpostaviti i za svog francuskog
štićenika Célinea, „ni komedijaša ni mučenika“ (J. Kristeva), samo u obrnutom
vidu: njemu je njegovu „nepravednu“ kaznu od države, za razliku od pravednog
samokažnjavanja hrvatske književnice, donijela autonomna umjetnička praksa u
službi najcrnjeg ljudožderskog režima. Zato bi i za Dubravku Ugrešić i druge
hrvatske „larpurlartističke“ kritičare, danas najnepravednija kazna bilo
upravo to da ih rehabilitira ona hrvatska država koja smatra da „nije
griješila“ dok ničim nije sprečavala pomahnitali patriotizam i visoke i niske
hrvatske nekulture. 10. Socijaldemokrat
Antun Vujić je time, u svojstvu ministra za kulturu, izvršio i svoj
umjetnički izbor u hrvatskoj ideologiji. To potvrđuje njegov eksplicitni
poziv Ivanu Aralici da se probudi iz navodnog bunila i da sad, u „našim promjenama“,
postane autentičnim piscem kakav je navodno bio. Kulturno-strateški taj poziv
znači samo ovo: ministar ne odabire kritičku intelektualnu kulturu
koja je „odvela Hrvatsku u Europu“, a da ova to još nije shvatila. Umjesto da
„forsira“ profit iz tog poklonjenog kapitala, Vujićev „treći“ kurs države u
kulturi vodi ka svome pravom mjestu: on hoće ideološki re-socijalizirati već
savršeno socijaliziran umjetnički talent koji se politički najzrelije izrazio
u „Četveroredu“, kao što i njegova stranka politički socijalizira svog
dojučerašnjeg „zloduha“ u tijelu Ivića Pašalića. Ministar Vujić je samo dobar
vojnik svoje partije koja ga očito nije imala kamo staviti osim u red za
kulturu. Dojučerašnja hrvatska politička opozicija nije u ovih deset godina poticala
nikakvu intelektualnu kritiku, ponajmanje lijevu, i nije ni u kakvom odnosu
s njome. Naprotiv, svaku kritiku koja se usudila dovesti u pitanje
smisao i pretpostavke hrvatskog ideologema kulture, oduvijek je samo
prešućivala ili žigosala kao „ekstremno lijevu“ (Budiša), da bi danas,
s novim ideološkim komesarom u mundiru karneval-meštra S. P. Novaka,
huškala javnost protiv kritike kao “lijevog terora”. 11.
Zato lijeva kritika ne može samo mijenjati jedan rajski svijet hrvatske
kulture za drugi, državni za civilni. Ona mora iz prosvjetiteljske kritike
nacionalizma u kulturi prijeći u viši stadij radikalne te(r)orije države čiji
ministri za kulturu poput istočnjačkih leptira ne znaju jesu li bivši
marksisti koji sanjaju da su popperovci ili samo oportunisti koji sanjaju da
su bili kritički ljevičari. Ono najotužnije kod socijaldemokratskog ministra
kulture je njegovo praktičko neshvaćanje filozofsko-teorijskog liberalizma
koji navodno zastupa. Tome doktoru filozofije, koji tvrdi da je trenirao
popperizam još dok je Hrvatskom vladao „utopistički i metafizički
fundamentalizam“, ne pada na pamet učiniti gestu koja je nužna ako hoće da
karakter njegovog ministrovanja kulturom bude civilan. Njemu je daleka
pomisao da novinarima današnjeg Globusa uzvrati zahtjevom da sama redakcija
Globus dade simboličku zadovoljštinu onima nad kojima je početkom 90-ih,
pomoću investigativnog diskursa svoga kućnog znanstvenika i uvijek ponovnog
predsjedničkog kandidata, Slavena Letice, izvršio mračni ritual kamenovanja.
Umjesto da suoči medij s vlastitom odgovornošću za anticivilnu korupciju
samog društva, ministar kulture je oprao ruke pričom o nevinosti države. Otud
se sva istina „trećeg puta“ države na polju kulture u Vujićevoj verziji
sastoji samo u prešutnoj pretpostavci da su politički izbori od 3. siječnja
2000. bili amnestija aparata države od nacionalizma i crne hadezeovštine, da
bi država zauzvrat poslužila kao stroj za pranje zle savjesti onog dijela
hrvatske društvene elite i medija koji se sami časte i slave imenom „civilnih“. |
|
|