|
[Retrospekt III] Uvod u
komikosofiju nove disidentske književnosti Arkadija nove
disidencije ili goli, čupavi
i pisci Od FAK-a kao implicitnog i eksplicitnog performansa književnosti koja
je ujedno kritika književnosti kao institucije visoke kulture, sam hvarski
Festival A-književnosti postao je mali spektakl ugode za ljetne potrebe
jednog malog starog mista gdje pisci-u-prirodi ili gradskoj noći igraju za
turiste ono što su u medijima za književnu publiku: mali lokalni bogovi,
demoni domaće ugode, prenosnici lokalnog zvuka, okusa, ozračja. |
|
|
Otkako je poljski disident
Adam Michnik početkom 90-ih proglasio Sokrata svecem evropskih intelektualaca
i tako se emancipirao od katoličkog političkog svetaštva radničke
„Solidarnosti“, Lecha Wałese i „svete majke Poljske“, kod nas se taj Platonov
junak uzvišene kritičke filozofije nijednom nije pojavio u toj svojoj racionalnoj
i osloboditeljskoj funkciji. Zauzvrat, u posljednje vrijeme učestala su
pojavljivanja Sokratova trbuhozborca Platona u umjetničarskoj branši sklonoj
mistici sublimnog. Tako je nedavno Rade Šerbedžija, u nizu javnih
intervencija povodom svoga povratka na hrvatsku kazališnu scenu, otkrio da iz
svakog velikog glumca govori „samo veliki demon, kako stoji još kod Platona,
a ne politika i ideologija“. Tome samozaluđenom geniju glume promaklo je da
je taj isti Platon prvo ovjenčao pisce i glumce zbog umijeća zaluđivanja
državljana a onda ih protjerao iz dobro uređene države zbog sklonosti
političkoj iracionalnosti. Veliki hrvatski „hipokrit“ i dalje ne shvaća svoju
političku komičnost. Filozofija i
literatura Filozofska šega
s glumcima, piscima i ostalim uzvišenim društvenim figurama prastara je
filozofska i književno-teorijska tema, ali ironiju nitko nije izrazio s
primjerenom intelektualnom dubinom a da sam nije bio komički pisac. Kod
filozofa to važi za Platona, Erazma i Voltairea, a od pisaca ne samo za Aristofana
nego i za suvremenike poput talijanskog pjesnika i komičara Stefana Bennia
ili za našeg Antu Tomića. Za to da je Platon komički pisac, dovoljno je
uvažavati metanarativne partije nekih od teorijski najzahtjevnijih dijaloga,
poput „Zakona“ ili „Parmenida“. Za pisca humorističnih romana i kolumni Antu
Tomića takvo dokazivanje je nešto teže usprkos očiglednostima: to nisu
njegovi literarni proizvodi, jer, kako veli on sam (SD Forum, 3. rujna),
pisanje u komičkom žanru nipošto ne znači da ti je i samome veselo, naprotiv.
Dakle, ironički pomak ni tu nije u sadržaju djela, nego negdje između
sadržaja i pisca. Stoga pravi dokaz komičnosti kod pisca pruža javna „scena
pisanja“ — pisac Ante za malim stolićem pred neožbukanim zidom kafića.
Prati je njegovo shvaćanje književnog akta otprilike ovako: „Nema ti tu
zanosa, brale. To ti je argatovanje u znoju, duvanu i kofeinu!“ Dok Talijan Benni, iako
filozof, još uvijek ponešto naivno vjeruje da ironija filozofa posjeduje određeni
višak dubine i ustrajnosti rada u odnosu na „komikosofsku“ igru književnosti
sa stvarnošću, ovaj naš „vlaški Smoje“ iz Velog Mista čini se radikalnijim
slučajem: ironija je objektivna stvar, pitanje prakse, operativna je samo kao
ironija u poziciji subjekta književnog diskursa, dakle na samom piscu, a ne u
sadržajima, temama, likovima. To je radikalno filozofsko, i zato će naš Ante,
a ne teoretičar Benni, ovdje nadalje biti naš junak. Kroz pisca se javlja
onaj društveni nedostatak Sokrata s početka. Pri tome valja priznati,
pod „filozofskom ironijom“ nije riječ o stavu intelektualne nadmoći nad
ostatkom nemisaonog svijeta ili polusvijeta. To je tradicija od postromantike
do postmoderne. Riječ je sad o drugoj vrsti ironije, onoj koja izbija iz pozicije
mišljenja-pisanja prema izvorima hegemonizacije diskursa u društvenoj
stvarnosti. Ona živi od onoga od čega se distancira i što ironizira, a obično
se prikazuje gola. To je gesta nevinosti, bilo da je naivna, kao bukolička,
bilo da je obaviještena, kao cinička. Svlačenje
mudrosti Sokrat je za
sve komičke pisce, od Aristofana do Bennia, povlaštena figura ironičkog žanra
svlačenja nadprirodne mudrosti do gola, koja čini zapadnu kulturnu povijest.
Kritička ironija zajedničke, filozofske i književne komike, o kojoj piše
spomenuti Benni, ime je za napetost izmedju ograničenosti kritičkog mišljenja
u uvjetima svoje kontekstualne ostvarivosti i inherentnog „htijenja onog
boljeg“. Ta nepetost je utoliko veća što ta volja za boljim ne može ni
zanemariti ni zaobići navodno nemisaonu zbilju nego se mora smjestiti u njoj.
Taj paradoks u poziciji tzv. „uzvišenog“ načina mišljenja čini filozofiju
smiješnom za pogled izvana, a komičnost joj je prirođena i latentna što je
ona sama uvišenija. Platonovo
zanovijetalo i zbijač šala s piscima govora, retoričarima i sofistima,
nije onaj navodno tragični Sokrat iz „Apologije“ kojega je, tobože ni kriva
ni dužna, neumna demokratska rulja Atene osudila na smrt zbog vrijeđanja
bogova i kvarenja mladeži. Sokrat na sudu, u dvostrukoj ulozi okrivljenika i
sakrastičnog odvjetnika, komični je filozof Sokrat preuzet s jednog
drugog mjesta, iz Aristofanovih „Oblakinja“. Platonova
filozofsko-spisateljska šala je autoironija onoga tko javno subvertira
(preuzima i izokreće) pogled javnosti na sebe. On postaje gol i dronjav.
Filozofija nije ime uzvišene zagledanosti u nebo, nego je akt „javnog
mišljenja“ (ili javne upotrebe uma) i time odgovor na zakrivljeni pogled
ostatka javnosti. Ona vidi čudaštvo u modusu mišljenja koje ne može niti odustati
od svoje idealističke preambicioznosti, oličene u „apstrahiranju od svijeta“,
niti zanemariti smijeh svijeta kojemu je namijenila kritiku. Ako ne želi
glumatati uzvišenost, filozofija mora preuzeti smijeh i vratiti ga u jedinom
mogućem obliku — kao autoironičnu apologiju. To je locus kritike. Zato temeljno
pitanje o književnoj proizvodnji, koje najviše interesira beletriste i
esejiste, nije ono iz Platonove „Gozbe“, naime, može li jedan te isti pisac
jednako dobro pisati tragedije i komedije. To može svaki pisac, a svjedoci su
i Platon i opet naš Ante. On veli da „treba samo zaboraviti prethodni roman“,
ali manje psihološki rečeno, treba izokrenuti figure u sceni pisanja: ako se
ozbiljan pisac muči oko komičnog sadržaja, kod tragičnog bi se mogao ludo
zabavljati srčući usput svoje piće u kafiću. Zato pitanje glasi drugačije: Je
li ozbiljan rad mišljenja sam po sebi smiješan? Socijalizirana
nevinost To što
praktičar ironije Ante Tomić piše novinske kolumne o neuzvišenim stvarima
— primjerice o vožnji taksijem, o hrvatskom „skinhedu“ transvestiranom
u „svoju babu“ ili muškom mačizmu zadarskog policajaca koji isljeđuje među
homoseksualcima zbog slučaja nasilne smrti (navodno) homoseksualnog svećenika
— ili pak što piše komički roman o muškarcu bez brkova (a ne, recimo, o
filozofu bez brade), to ne znači da se i oko njegove stvarnosne književne
prakse nije negdje nastanio porečeni demon „zanosa“. Tomićeva scena pisanja
je njegov locus. Ona je detalj nove književničke bukolike ili neobaviještene
nevinosti.
Na Hvaru se FAK, koji je od
„festivala alternativne književnosti“ nakon muka i razdora preimenovan u
Festival A-Književnosti, postao nešto poput „faroske akademije kupanja i
čitanja“ (FAKič) ili „baš smo dobri, nevini i pisci kao u Arkadiji“. Nije,
dakako, riječ uopće o zamjeni stare ljetne filozofske škole iz herojskog doba
filozofskog disidentstva od socijalizma prizorom neke nove disidencije od velike
institucionalizirane nacionalne književnosti, o nekakvoj smjeni generacija i
diskursa na mjestu društvenog kritičara. To je mjesto gdje autoironija pisaca
stvara nekontrolirani efekt društvene ironije. Radi se o novoj društvenoj
praznini unutar polja književnosti koju stvara sam pogon književnosti, o
ironiji autorironije. Od FAK-a kao implicitnog i
eksplicitnog performansa književnosti koja je ujedno kritika književnosti kao
institucije visoke kulture, sam hvarski Festival A-književnosti postao je
mali spektakl ugode za ljetne potrebe jednog malog starog mista gdje
pisci-u-prirodi ili gradskoj noći igraju za turiste ono što su u medijima za
književnu publiku: mali lokalni bogovi, demoni domaće ugode, prenosnici
lokalnog zvuka, okusa, ozračja. Povratak u raj FAK je s pretvaranjem
malog „a“ („alternativna književnost“) u veliko „A“ („A-književnost“)
postao slobodno plutajući označitelj čijim značenjem manipuliraju sami pisci.
U toj operaciji je društvena istina FAK-a. Medijski dobro popraćeno „povlačenje
pis(a)ca u osamu“ usred bučnog turističkog Hvara izgleda kao
autoreferencijalna kolektivna retro-gesta, bez autoironije, kao akt svjesne
regresije na stare pozicije, nakon što je društveni stereotip osamljenog
književnika već jednom „autoreferencijalno“ dekonstruiran upravo kroz FAK,
tj. kroz uplitanje pisca-čitača u procese javne recepcije svojih književnih
proizvoda. Ako je pisac od izdvojenog i svetog društvenog subjekta postao
kroz FAK manje akademičan i više demokratičan, tj. obični akter javnosti, je
li ta hvarska demonstracija nove „osame“ pisaca ukidanje FAK-a ili je sam FAK
već bio uspostavljen kao (svjesna ili nesvjesna) reprodukcija samog
stereotipa uzvišenosti u „popularnom“ obliku? Drugim riječima, prizor golih
pisaca među sobom nudi se kao nova, pop-kulturna maska modernog stereotipa
naddruštvenog pisca i posljednji mogući način njegove eksploatacije. Umjesto
nestajućih posrednika demokratskog duha kasnog socijalizma — od Igora
Mandića preko Predraga Matvejevića do Dubravke Ugrešić — dobili smo stajaće
figure kulturalizirane postpolitike druge hrvatske tranzicije. U epohi prve hrvatske
tranzicije ranih 90-ih imali smo još uvijek socijalističku kliniku starih
pisaca prikopčanih na državni aparat, odakle su svi vječno „potencijalni“
nobelovci crpili moć govora u ime nacije. S FAK-om smo dobili družbu
muških pisaca koji su u svojoj gesti disidenata institucije spojili lik
nesretnog Melkiora, novinara koji misli da je pisac i pisca koji misli kao
novinar, s novcem medija kao potencijalnog nakladničkog kapitala koji se
pokazao onoliko slobodan koliko je država dotirala književnost ili je mediji
sponzorirali — zajedno s kritikom koja je promovira i kontrolira. Kako god da je bilo na
početku, istina sadašnjeg FAK-ovskog odnosa sa stvarnošću je nesvjesna ironija
autoironije, autoreferencija bez referencije na ironiju svoje pozicije. Oni
ne poziraju kao FAK, oni se samo slikaju. Istina te skromne poze dolazi iz
njihova samotumačenja („FAK nije nikakvo uvjerenje, samo grupa“) i ona je
jasna: pisci ne žele ništa posebno zato što žele sve. FAK-ovska festivalska
književnost hoće od početka dva demona ujedno: da bude boemski „bezinteresni“
pisac, autentični lokalni proizvod, ali ujedno i plaćeni zabavljač društva
koji je prethodno ismijavao elitnu književnost zbog otuđenosti da bi sam
zauzeo njezino mjesto. Zato, treći ili flaubertovski oblik egzistencije
književnosti, koja je autoreferentna i koja u diskursu visoke kulture uopće
proizvodi simbolički kapital zvan „literatura“ od kojega svi žive, oni poriču
kao „književnost za knjižnice“ (A. Tomić, i dr.). Ta kritika pokazuje da je
sva bukolika goli ideološki trik nevinosti — nova saživljenost pisca
s društvenom okolinom kao prirodnom. Naime, njihovu laku književnost
država otkupljuje za knjižničke police jednako kao što im medijski sponzori
osiguravaju logistički aparat apologetske kritike. |
|
