|
[Retrospekt III] O knjižarskoj subverziji knjižarstva u sajamskom spektaklu društvene
moći književnosti
Kovačnica
književnih zvijezda ili od
beletristike do plastike Premda se iskusni autori među hrvatskim piscima i publicistima smiju
žaliti na gaženje realnih kriterija i odnosa u umjetničkom biznisu, prevlast
komercijalnog logističkog stroja je takva zato što u poplavi „vrhunskih
profesionalaca“ u svim poljima, od beletristike i plastike do znanosti,
zakazuju izvorni proizvođači kriterija. Neki od njih radije sjede u
komisijama za podmazivanje tog istog stroja. |
|
|
Nakon što je u eseju Stipe Šuvara „Hrvatska kao Glamour Café“
istoimena emisija HTV-a postala metaforom hrvatske stvarnosti, stvari u ovoj
zemlji kao da su se iz temelja počele mijenjati: osim što je voditelj uvažio
tv-kritike i drastično reducirao svoje prisustvo, Glamour je čak počeo donositi društveno relevantne
spoznaje o Hrvatskoj. No, da bi ovo bila revolucija, medij mora biti ne samo
vijest nego i svijet. U Hrvatskoj stvari i dalje stoje obrnuto: nisu mediji
odraz stvarnosti nego je domaći svijet neposredno istovjetan s domaćim
medijem, on odražava medij, reprezentira se bez medijatizacije. U Glamour-„intervjuu“
(subota, 15. 11.) s pjevačem lake urlatorske glazbe Mladenom Grdovićem iz
Zadra, govorilo se i o ozbiljnim društvenim temama poput „honorara na ruke“
te novom Ferrariju nakon uništenog Mercedesa. Osim što je
samosažaljivo podsjetio na socijalističko doba kad „nije imao ni za kartu do
Zadra“ i uzvratio voditeljici silikonskih usta u prisnom tonu, „valjda ne
očekuješ da ću se na koncerte vozit u karioli“, uslijedio je ključni
argument: honorar na ruke nikad se ne može dokazati, a onaj tko u kulturi
udarnički domoljubno zarađuje u naporu tijela svog, naime grlom i jezikom,
neće valjda još plaćati i porez — „To se uzima od onih koji proizvode
plastiku i takve stvari“ (cit.). Tako sam medijski proces
HTV-glamura, u svojoj neposrednosti, prenosi sljedeću spoznaju: porez važi za
propali zadarski „Polikem“ i otpuštene radnike, jadnu Grdovićevu publiku u
njemu, ali ne i za tog divljeg mesiju hrvatskog domoljublja. Ne, Hrvatska
doista nipošto nije „Amerika“ da bi njezina financijska policija zbog
poreznih dugova lovila nekog Al Caponea ili tjerala neku domaću Judy Garland
u alkoholizam i samoubojstvo i tako sama stvarala nove socijalne probleme,
čak i kad im se oni ovako neposredno prikazuju kao taj urlatore di Zara i
ekshibicionist poreskih utaja. Medijska neposrednost njegovoga priznavanja
utajene stvarnosti pouzdan je znak opće sigurnosti i javne dostupnosti
„stvari“ pod poznatim hrvatskim imenom „zna se“. Tigar od
papira Nakon milijunskih poreznih
utaja i pronevjera u nogometu i na zabavno-glazbenoj estradi sada tu štafetu
poreznih olakšica pronosi visokokulturna branša knjižarstva, dakako u lakšem
obliku. Ono je doduše još od početka 90-tih, usporedno s piratskim tržištem
video- i audio-„produkcije“, funkcioniralo kao jedan segment privatizirane
socijalističke infrastrukture, sive ekonomije, rada na crno, nelegalnih
isplata, a takvo je djelomice i sada. Odavno je već fatalistički prihvaćena
„činjenica“ da je izdavaštvo školskih knjiga područje ordinarnog
profiterstva, uz potpunu kolaboraciju države čiji se administrativni aparat
pretvorio u uslužni stroj pojedinaca i interesnih grupacija. Nakon 3.
siječnja taj stroj za isisavanje novca građanstvu razdijeljen je pravednije
pod firmom „decentralizacije“. Na tome temeljcu je konačno proradila gola
kuhinja obrta društvenog novca čije proizvode isti poreski obveznici plaćaju
višestruko više nego igdje drugdje, i to nakon ukidanja PDV-a na knjige, što
također ne postoji nigdje drugdje. Te tri mjere u politici knjižarstva
stvorile su uvjete za privredni boom „kulture knjige“ o kojemu navodno
svjedoči naširoko pozdravljeni Interliber 2003. Kultura je u Hrvatskoj i
dalje sve, čak i očigledne javne laži. Ako se i zanemare truizmi
poput onoga da Interliber „nije autorska manifestacija“ kao sajam knjiga u
Leipzigu, njegova je „frankfurtska“ ili primarno komercijalna namjena
(prodaja i promocije knjige kao robe) toliko prenaglašena da su joj bez
ostatka podređene i sastavne manifestacije „kulturnijeg“ sadržaja —
predstavljanje novih naslova i prisutnost pisaca koji signiraju prodane
primjerke. Nije riječ o „ferrariju“ od utajenog novca, nego o tigru od papira
napravljenom od javnog novca iz kulturno-ekonomske politike trećesiječanjske
koalicije: neoliberalno doba procvjetava u knjižarstvu iz klasičnog
socijalističkog „posebnog doprinosa za knjigu“ pod vidom neizrečenog poreza
za razvoj privatno-poduzetničke infrastrukture. Hrvatska književnost
neoliberalnog doba nastaje kao HPT i HEP u vrijeme socijalizma —
doprinosom građana za razvoj infrastrukture čije će korištenje morati plaćti
višestruko skuplje. Što se tiče znanosti, bivši socijalistički „posebni
doprinos za znanost“ trebat će tek ponovno izboriti, sveučilišta kasne u
privatizaciji. To će sigurno još potrajati, jer dok fakulteti čuvaju svoju
pravnu osobnost i nekretnine, znanstvenici se još uvijek i iznova samozaluđuju
patriotskim pozvanjem. Hrvatsko izdavaštvo je time
postalo jedini sektor koji barem djelomice demantira teoriju o štetnom
povlačenju države iz vlasništva i upravljanja velikom privredom u korist
malog i srednjeg poduzetništva, koju je nedavno iznio ekonomski analitičar
Dragan Tomaševski (Feral, 14. 11. og.). Demanti iz knjižarstva dolazi
baš u trenutku kad je kretanje financijskog kapitala kroz hrvatsku privredu
potvrdilo opće slaganje i kritiku ekonomskih stručnjaka na račun kreditne
orijentacije banaka na građanstvo umjesto na malo i srednje poduzetništvo. Uz
posve mal ili čak zanemariv broj nakladnika stručne i znanstvene literature,
koji su opstali i afirmirali se kombinirajući komercijalne i nekomercijalne,
djelomice dotirane projekte, najjači izdavači književne, publicističke ili
znanstvene literature izgradili su svoje materijalno kraljevstvo prije svega
na trgovini knjigama, bez interesa za profiliranjem ili razvojem
kompetencija. Dok mali samim svojim postojanjem obogaćuju prostor kompeticije,
veliki su napustili kapitalne projekte i renomirane biblioteke, osobito u
humanističkim znanostima, naslijeđene kroz privatizaciju izdavačkih poduzeća
socijalizma. Domaća produkcija, većinom
prevodilačka, ostvarena je u znatnoj mjeri ili čak isključivo uz pomoć
donacija inozemnih zaklada (državnih, strnačkih, privatnih). Da je domaći
državni otkup knjiga, kao treća stavka u tome, tekao protekcionaški, o tome
nisu izvještavale samo novine nego i sudionici — nakladnici i ujedno
članovi državnog povjerenstva za otkup. Učinci te uspješne logistike vide se
u beskrupulozno ne-tržišnim cijenama dotiranih knjiga, ali i u tome što su
veliki i financijski samostalniji izdavači tek sada postali pravi svaštari.
Jedno osvojeno komercijalno područje otvara drugo, udžbenici fizike
informatiku, ova opet beletristiku. Subverzija
nagrade Stoga nije nikakvo čudo da
na takvom humusu izraste nešto takvo bizarno kao što je basnoslovna književna
nagrada V.B.Z-a od sto tisuća kuna. S obzirom na platežnu moć
stanovništva koje dječje školske knjige otplaćuje oprobanom tehnikom
preživljavanja permanentno polusiromašnih, čekom-na-poček, ona je u toj
visini opscena. Ni u knjižarski najrazvijenijim zemljama ona se ne daje tako
ni za književnost ni za znanost, a najmanje za rukopis neobjavljenog i
neprovjerenog književnog djela. No, eklatantan nerazmjer
između visine nagrade i nepotvrđene vrijednosti novog proizvoda, poučan je iz
drugih razloga. Djelo je poluproizvod koji će tek ući u proizvodnju i tako
još jednom proći kroz isti komercijalni proces. Nadalje, nerazmjer napreže do
neizdrživosti povjerenje prema ocjenjivačima a čitava koncepcija nagrade
poprima značajke estradizacije književne djelatnosti prema obrascu
najpropulzivnijeg zabavnog mega-hita tv-sezone, Story Super Nova Music Talents
Show. Sama činjenica takve nagrade stvara image uspješnog pisca ante
litteram, iako ga je stvorila samo komisija. U tome vidu ovakva nagrada je
posve nelojalna prema javnosti s kojom računa za razliku od rečenog
tv-showa. No, katastrofa takve
nagrade sadržana je u njoj samoj: ona je čist akt financijske moći same
knjižarske branše da u istom činu svoje reprodukcije (preuzimanje novih
rukopisa) još jednom, simbolički, oplemeni, oplodi i obrne vlastiti
financijski kapital. Nagrada je investicija u djelo, nagrada se isplaćuje
kroz nagradu. Ono što pri tome izgleda kao normalna nužnost (arbitriranje
književne komisije), samo je izvanjska legitimacija zatvorene logike posla,
bez obzira na ispravnost i pogođenost izbora. Komisija je doduše uvijek
zaštićena apsolutnim pravom na vlastito nahođenje, ali netrivijalna istina na
tome je da samo to utemeljuje i autoritativnost procjenjivača i legitimnost
te knjižarske subverzije u samom srcu književnosti. Knjižar ne proizvodi samo
pisca nego mu i sudi. Ta logika je autonomna i dugotrajna. Ako jedna „zaslužna
umjetnica“ globalne današnjice u estradnoj avangardi poput Madonne prigovara
na rad takvih kovačnica novih „super-zvijezda“ bez prethodne akumulacije
znanja i rada, onda je time samo imenovana stvaralačka moć „praznog“
logističkog stroja u koji je ona ugradila svoje tijelo i um, kao što su to
isto uradili naraštaji svjetskih književnika u onome što skupnim imenom
nazivamo „književnost“. U tome je vuna onih ovaca koje su pojele ljude ili
simbolički kapital „tradicije“. Stoga, premda se iskusni autori među piscima
i publicistima smiju žaliti na gaženje realnih kriterija i odnosa u
umjetničkom biznisu, prevlast komercijalnog logističkog stroja jest takva
zato što u poplavi „vrhunskih profesionalaca“ u svim poljima, od beletristike
i plastike do znanosti, zakazuju izvorni proizvođači javnih kriterija. Neki
od njih radije sjede u državnim komisijama za podmazivanje tog istog stroja. |
|
