Homepage

Naslovna

Tranzitorij 2007

[Retrospekt I]

 

Otvorena kultura i njezini neprijatelji

O samopredodžbama kulturne elite u ‘postkomunističkoj’ Europi

(slučaj Hrvatske)

 

Prilog za 9. susret evropskih kulturnih časopisa u Beču, 14.-17. rujna 1995: “Kulturni časopisi na kraju stoljeća. Stajališta”

Proturječna pozicija isključenog i nepriznatog patriota izvor je svih teškoća što ih hrvatska liberalno-nacionalna inteligencija proživljava u vlastitim pokušajima da ar­tikulira ono što bi trebalo biti hrvatska nacionalno-liberalna koncepcija kulture. Njezin se jedini evidentni uspjeh sastoji u tome da ne polučuje nikakvu artikulaciju istinski alternativne koncepcije kulture i u tome da se jedino uspijeva baviti vlastitom pozicijom isključenog političkog subjekta. Jedini pravi dobitak tog slučaja sastoji se u ponovnoj egzemplifikaciji spoznaje da nikakva nacionalna koncepcija kulture nije u stanju postati bilo što drugo do nacionalistička kulturna praksa.

Engleska verzija

(link)

Namjera ovoga priloga nije taksativni niti kritički pregled kulturnih časopisa u tranzicijskim zemljama nastalim iz bivše Jugoslavije, nego da na primjeru Hrvatske tematiziram one kulturno-formativne političke procese u kojima su sudjelovali (i još sudjeluju) relevantni kulturni producenti zemlje.

Mogao bi netko primijetiti da takva tematska namjera podrazumijeva da su politički procesi u jednom društvu u neposrednom smislu kulturno-formativni, dok se kultura shvaća u klasičnom smislu viših formi umjetničke i intelektualne produkcije te op­soletno suprotstavlja širokom spektru tzv. subkulturne proizvodnje. No upravo o tome i jeste riječ. U tom smislu, najavljujući temu kulturno-formativnih procesa u aktualnom hrvatskom društvu, namjeravam govoriti u analitičkim i diskriminativnim terminima o kulturi i politici, a nasuprot - kako se često uobičava - u metaforičkim terminima sintetički pojmljene političke kulture ili kulture politike, u čiji areal spadaju izrazi poput “baršunaste revolucije”, “demokratskog nacionalizma” na evropskom Istoku ili “političke korektnosti” na Zapadu itsl.

Rat i pitanje reprezentacije

Hrvatsku ne uzimam za primjer zbog njezine specifične situacije rata. U tom se smislu Hrvatska - koliko god da to zvuči paradoksalno - ne razlikuje bitno od drugih istočnih ili jugoistočnih evropskih zemalja, osim po tome što je u početku unutar­jugoslavenskog rata bila napadnuta izvana. Hrvatska nije izuzetna, već tipična zemlja rata po tome što je rat koji joj je zajednički s drugim istočnoevropskim, osobito bivše-jugoslavenskim zemljama, unutrašnji rat između takozvanih autentičnih demokrata, proisteklih iz opozicione ili disidentske nacionalno-tradicionalističke inteligencije, i takozvanih demokratski reformiranih komunista. Jedina specifična značajka Hrvatske u tom smislu sastoji se u radikalnom karakteru tog internog sukoba, a taj ovisi o razlikama u položaju naspram centara političke moći i odlučivanja kao i o političkom samorazumijevanju sukobljenih strana.

No moglo bi se odmah postaviti pitanje: Zašto bi ta vrsta rata - ovdje formuliranog prije u metaforičkom nego u doslovnom smislu - bila značajna za svrhu ovog prikaza? Odgovor je prilično jednostavan: Zato što sudionici tog internog rata nisu tek političke stranke nego ona socijalna grupa koja se uobičava zvati intelektualcima odnosno inteligencijom (umjetnici i pisci najrazličitije žanrovske pripadnosti, humanistički znanstvenici, sveučilišni nastavnici raznih profila, političari s doktorskim naslovima ili doktori znanosti koji su svoju konačnu vokaciju našli u neposrednoj politici), sukobljeni međusobno na suprotnim stranama oko isključivog prava na formuliranje i predstavljanje onoga što se smatra istinskim vrijednostima nacije. Otuda je sukob na hrvatskoj kulturnoj sceni zapravo sukob za privilegij nacionalne reprezentacije u kulturi i politici, a to drugim riječima znači: eminentno politički sukob!

Pa ipak, moglo bi se pitati, zašto bi sukob na kulturnoj sceni u jednoj zemlji neposredno bio i politički sukob? Odgovor na ovo pitanje je, opet, onoliko jednostavan koliko je, viđen iz poretka suvremenog političkog diskursa, zapravo insignifikantan sukob prividno političkih subjektata jedne zemlje oko jedne te iste stvari na osnovi istih pretpostavki i istih uloga. Ta beznačajna značajnost hrvatskog političkog sukoba na kulturnoj sceni sastoji se u tome što

(1.) procedure i događaji u tom sukobu nadomiještaju i potiskuju dostignuća one autonomne kulturne produkcije koju je hrvatsko društvo poznavalo posljednih desetak ili petnaest godina socijalističkog režima; što

(2.) zamjena kulturne proizvodnje kulturno-političkim debatama nije ništa drugo do oživljavanje ideološke mašinerije društva preko intelektualaca koji, nakon političkih promjena iz 1989/90, ponovo zauzimaju istu onu dvostruku poziciju lojalista i ujedno kritičara spram vlasti kakvu je svojedobno zauzimala kritička kulturna, osobito književno- esejistička i filozofska inteligencija prosvijetljenog jugoslavenskog socijalizma; i konačno

(3.) otuda što su sudionici aktualnog unutarhrvatskog sukoba zapravo nositelji jedne te iste koncepcije kulture - a to je ideja “visoke kulture” kojom se reprezentiraju država i nacija.

Hrvatski “Kulturkampf”

Problemi Hrvatske sa samom sobom koji su u međuvremenu, usprkos svoj beznačajnosti fenomena, uspjeli biti registrirani izvan nje - a to je ponajprije problem inkomenzurabilnosti s kulturnim i političkim standardima zemalja zapadnog tipa demokracije - ne stoje ni u kakvoj izravnoj posljedičnoj vezi sa stvarnim ratom kojemu smo još uvijek svjedoci.

Naprotiv, ti problemi stoje u izravnoj vezi s koncepcijom novohrvatske inteligencije o visokoj kulturi koja je - težeći tome da bude neograničeno dominantnom kulturnom koncepcijom - dospjela bilo do toga da postane

ahistorijskom,

autističnom i

Idiotskom

upravo u doslovnom smislu lišenom svakog značenja u kontekstu suvremenosti, bilo da reproducira protu­rječne koncepcije kulture i politike, vođene ambicijom da se pomire liberalne i prosvjetiteljske vrijednosti zapadne tradicije s lojalizmom principu etnički definirane nacionalne države.

Dvije političke koncepcije kulture, liberalno-građanska i državno- nacionalna, koje se u Hrvatskoj nalaze u prividnom sukobu imaju svoje nositelje u predstavnicima inteligencije koja se ili shvaća i ponaša lojalnom autoritarnom stilu vladanja predsjednika republike i najvećim je dijelom uključena u njegovu stranku, ili pak u onom dijelu nacionalne inteligencije koja sebe definira u terminima liberalne koncepcije politike, dru­štva i kulture.

No prava teškoća s malom zemljom Hrvatskom jest u tome što je sukob dviju grupacija kulturne inteligencije samo prividan: jer njihova shvaćanja kulture nisu samo međusobno konvertibilna po sadržaju, nego su međusobno kompatibilni i simetrični oblici njihove stvarne kulturne i socijalne prakse!

Kulturne koncepcije obadviju grupa nacionalne inteligencije izvedene su iz istog nediskurzivnog pristupa neposredno minuloj kulturnoj praksi socijalističkog društva, i obje se, zahvaćene međusobnom borbom za nacionalnu premoć, opresivno odnose spram bilo kojih vidova alternativnih, manjinskih, subkulturnih i kritičkih koncepcija umjetničke i teorijske produkcije, skeptičnih spram kulture državno-nacionalnog velikog toka! Učinak takve orijentacije k ekskluzivnoj prevlasti nacionalno-reprezentativnih kulturnih koncepcija vidi se najbolje u tome što, u aktualnoj hrvatskoj kulturno-političkoj kon­stelaciji, pripadati ili ne pripadati dominantnom toku ne znači zastupati drugu ili dru­gačiju poziciju u teorijskoj i umjetničkoj praksi, već - ponovo u kratkoj historiji dubokog hrvatskog civilizacijskog regresa - znači biti pripadnikom drugačije i indiskutabilno neprijateljske političke opcije i prakse. To je ono što Hrvatsku čini nesumjerljivom - štoviše nečitljivom - u terminima kulturne reprodukcije suvremenih društava.

Povijest i ahistorijska svijest

Na toj se pozadini aktualni sukob demokratskih i liberalnih nacionalista u kulturi može jedino opisati kao sukob interpretativnih pristupa jednom te istom političkom predmetu (naime pravu na ekskluzivnu reprezentaciju nacije), i istovremeno, kao sukob u procesima isključive samolegitimacije i nepriznavanja između različitih grupacija političkih subjekata. Drugim riječima, sukob u kulturi u Hrvatskoj je ponovo samo za­mjena za politički sukob unutar društva, i utoliko prava istina o prividnom kara­kteru i historijskoj beznačajnosti ovog potonjeg! U potvrdu ovoj tezi, rezultat poli­tičkih promjena 1989/90. u Hrvatskoj objašnjiv je samo na matrici performativnog iskaza samodefinicije i samolegitimacije tautološkog tipa (“Ja sam onaj koji jesam”) kojom se ujedno stvara okosnica važenja globalnog političkog diskursa što polazi od pret­postavke “političkih subjekata” koji vjeruju, znaju, hoće - naime upravo ono što se (među nama) podrazumijeva da je “naše, pravo, autentično i jedino moguće” u političkom i kulturnom obzoru označenom hrvatskim nacionalnim imenom. Kako međutim političko polje društva ni po definiciji ni empirijski nikada nije dokraja homogeno, eklatantna se ahistoričnost ovakve ponovne i ekskluzivne samodefinicije nove vlasti i novog povijesnog početka osvećuje u tome što se slijedom istog performa­tivnog iskaza ujedno definiraju i isključuju kao kon-kurentne sve druge moguće inter­pretacije političke i kulturne historije nacije, s jedne strane, ali i rekonceptualizacije njezine političke i kulturne prakse kao suvremenog društva, s druge strane.

Drugim riječima, ono što se u Hrvatskoj, točnije: unutar njezine političke, kul­turne i znanstvene elite, vidi kao rezultat političkih promjena 1989/90. - a što je starije od fizičkog unutarjugoslavenskog rata - jest linija dubokog političkog razdora na krivom, t.j. na kulturnom polju između državno-nacionalne i liberalno-nacionalne in­teligencije. Odatle slijedi i daljnji nemili učinak spomenutog veledržavnog diskursa po ovu posljednju grupaciju. Naime učinak da se njezina politi­čka samodefinicija, iz paradoksalnog položaja isključenika unutar voljene nacije, ne uspijeva osloboditi prisile da uvijek iznova redefinira svoju nacionalno-kulturnu kon­cepciju i praksu, i da uvijek iznova pada u tu prisilu. Vlasnik i izrabitelj najpoznatijeg slogana ispravnog poli­tičkog i kulturno-nacionalnog prepoznavanja u Hrvatskoj, slo­gana “Zna se”, osigurao je apsolutnu nepovredivost svog vlasništva učinivši ga javno do­stupnim svakome tko znajno i voljno hoće participirati u njemu. Ono što on nudi jest ono što su oni uvijek željeli. Tako se hrvatska poli­tička samosvijest, upravo ukoliko je formulirana u termi­nima nacionalne kulture, javlja kao završni stadij kulturno-historijskog sljepila i samolišavanja svakog značenja u kulturnom i političkom kontekstu suvremenosti.

Slijepi pogled hrvatske samoimaginacije

Proturječna pozicija isključenog i nepriznatog patriota izvor je svih teškoća što ih hrvatska liberalno-nacionalna inteligencija proživljava u vlastitim pokušajima da ar­tikulira ono što bi trebalo biti hrvatska nacionalno-liberalna koncepcija kulture. Njezin se jedini evidentni uspjeh, sudeći po časopisnoj praksi u Hrvatskoj, sastoji u tome da ne polučuje nikakvu artikulaciju istinski alternativne koncepcije kulture naspram državno-nacionalnoj, i u tome da se jedino uspijeva baviti vlastitom pozicijom isključenog političkog subjekta. Jedini pravi dobitak tog slučaja sastoji se, po mome mišljenju, u ponovnoj egzemplifikaciji spoznaje da nije moguće misliti i reprezentirati tzv. nacionalne vrijednosti u kulturi putem umjetničke ili intelektualne produkcije, a da se ne padne natrag u nacionalistički diskurs u kulturi.

Drugim riječima, nikakva nacionalna koncepcija kulture nije u stanju postati bilo što drugo do nacionalistička kulturna praksa. Taj postulat hrvatska kulturno-historijska samorefleksija najbolje sama egzemplificira - kako to drastično posvjedočuje jedan re­centni prilog u časopisu “Vijenac” - u metaforama “fige u džepu”, koja stoji za hi­stori­jat hrvatskih oportunističkih političko- kritičkih potencijala, i “prsta na obaraču”, koji stoji za bezrezervnu identifikaciju hrvatske kulturne inteligencije s kulturom kolja­ča, djecoubojica i palikuća, oživljavatelja novohrvatskog uljudbenog barbarstva.

Nekoliko hrvatskih simptoma-slučajeva te nemo­gućnosti da se misli i prakticira tzv. kultura nacionalnog i nadomjesti politika kulturom nalazim u činjenici da se gotovo jedina kulturna produkcija u zemlji poput aktu­alne Hrvatske odvija u domenu takozvane visoke kulture koja - sa svim svojim užasima - uživa isključivu financijsku podršku od strane nadležnih državnih ministarstava i fondova, dok nositelji alternativnih vidova kulturne proizvodnje reduciraju svoju djela­tnost na elementarnu razinu, radeći u najboljem slučaju na ni­skobudžetnim proje­ktima, ili su pak prisiljeni na djelomičnu ili totalnu emigraciju.

Simptomi nemogućnosti nacionalno definirane kulturne proizvodnje vide se isto tako, na drugoj strani od državno-oficijelne, u pseudoliberalnim surogatima za državotvorni diskurs vladajuće političke klike: tako umjesto agresivnog posjedo­vanja nacije, liberalna struja gaji ideju “ljubavi” spram vlastitog “naciona”; autoritarni nacionalizam države ona se teorijski trudi zamijeniti “patriotskim osjećajima” koje predstavlja prirodnim i privatnom svojinom liberalne osobe; ona se trudi oko pretuma­čenja dobro poznatih teorema političke filozofije kao što su “priznanje” i “politika priznanja” u termine samoidentifikacije pomoću spekularnog (ne spekulativnog!) sebe-prepoznavanja istih ili sličnih ljudi. Tako se u hrvatskoj liberalno-teorijskoj verziji pseudo- kognitivnim, a ne političkim procedurama oblikuje nacije ili druge solidarne subgrupe. Time kurentne kategorije suvremene političke filozofije i prakse u hrvatskoj obradi definitivno postaju kategorijama nacionalno-estetske samodopadljivosti.

‘Pošurice’ demokratizacije

Dosljedno tome, simptomi te nemoguće i proturječne politike liberalno-političkog mišljenja u Hrvatskoj vide se i u nekim autoritarnim značajkama socijalne prakse na­cionalno-liberalne inteligencije: I sama uglavnom isključena od državno kon­troliranih financijskih izvora kulture, ona tendira ekskluzivnoj, fizičkoj i ideološkoj kontroli drugih financijskih izvora dostupnih u zemlji, poput stranih fondacija (bilo pri­vatnih, stranačkih ili državno-ugovornih).

Konačno, ti se simptomi vide podjednako dobro u politici isključenja, potiskivanja ili efikasnog prešućivanja nasmrt, alternativnih vidova kulturne produkcije, u sluča­jevima revizionističkog shvaćanja modernizma i tradicije, lijevog i desnog, u odbijanju bilo kakve refleksije i samokritike unutar mainstreama, bilo državno-demokratskog bilo liberalno-građanskog. Ono što im je zajedničko, jeste namjestiti “ljepšu” sliku nacionalne kulture, ili - govoreći hrvatskim žargonom “političkog priznanja” - ponuditi prepoznatljiviji kulturni, odnosno političko-kulturni IMAGE od onog što ga nudi nekulturni protivnik na vlasti, a da se pri tome ne mora iz temelja dovesti u pitanje primat nacionalno definirane kulture pred principom radikalno-demokratske politike. “Prepoznavanje” i “priznanje” u Hrvatskoj još nisu, ni nakon stoljeća i pol prvih pokušaja, razlučene kategorije.

No, da zaključim ovaj prilog o hrvatskom slučaju s kraja 20. stoljeća: Osobena hrvatska crta sukoba između dominantnih koncepcija nacio­nalne kulture, jeste opet zamjena političkog argumenta za kulturni, i otuda pad ne toliko u kulturnu i političku psihologiju ranog devetnaestog stoljeća, koliko u njegovo naličje. Jer ako su pojam i načelo “duha i kulture naroda” - taj romantičar­ski surogat za prosvjetiteljsku ideju naroda kao političkog suverena - odigrali ulogu u projektu afirmacije kulturnog građanstva (uglavnom srednjoevropskih naroda) kao novog političkog subjekta, onda se u uvjetima suvremenog političkog diskursa ta metafora “nacionalnog duha” na mjestu nacionalne vlasti, u uvjetima ostvarene nacionalne vlasti, može ponašati samo kao izravno transportno sredstvo u ahistorijsku povijesnu svijest i infantilizaciju politike.

Hrvatska koncepcija državno i nacionalno reprezentativne mainstream-kulture, bila ona državno-demokratska ili nacionalno-liberalna, tom ahistorijskom zamjenom političkog za kulturno, ili točnije: zamjenom realnog za imaginarno čuva hrvatski na­cionalni korpus od istinske unutrašnje političke diferencijacije i onemogućuje na duži rok svaki izgled na demokratizaciju i modernizaciju hrvatskog društva. Umjesto toga na­cionalno-liberalna i državno-demokratska koncepcija reprezentativne kulture, svaka u svojoj verziji, ponovo imaginiraju neprijatelja-stranca. Njegovo mjesto sada, nakon his­torijskog poraza i svehistorijskog izgona Srba iz Hrvatske, zaposijeda opet samo fantazma neprijatelja u liku autsajderskih, avantgardističkih, bastardnih kulturnih koncep­cija i prakse. U žargonu političke denuncijacije, to su pak “zgodna”, ali nereprezenta­tivna, siromašna i, među nama rečeno, zla djeca nacije. Ono što se u Hrvatskoj 90-ih godina 20. stoljeća zove “fresh and smart”, jest samo provincijalna krađa tuđih označitelja koji se pune bilo hrvatskim žargonom pseudo-priznanja bilo poezijom dunja s bakinih ormara i sličnim pošuricama novootkrivene stare građanske osjećajnosti.

 

 

Homepage

Naslovna

Tranzitorij 2007