|
[Retrospekt III] O peticiji
120-orice zabrinutih hrvatskih intelektualaca povodom spomenika Mili Budaku i
antipeticiji četvorice bezbrižnih pisaca
Pravilo dobrog pisanja ili pisci se
uzdižu, zar ne? Mili Budaku, „doglavniku“ NDH i pravomoćno osuđenom ratnom zločincu,
podignut je u Hrvatskoj spomenik s opravdanjem da je kao hrvatski pisac
stradao od „ideološki opterećenih“ sudova. Pisac Jergović ga isključuje iz
hrvatske književnosti kao ne-pisca istim aktom kojim mu je dodijeljeno
privilegirano mjesto u njoj: to je čin uzurpacije ideološke i institucionalne
moći. |
|||
|
|
Najnovija sapunica istovrsnih
hrvatskih društvenih afera, nakon smjene koalicijske garniture na vlasti
hadezeovskom, potvrđuje da je stvarnost ove zemlje kao pokvarena ploča na
kojoj se ponavlja jedna te ista kreštava melodija, dakako ona domoljubna. No
slučaj s „kompromitirajućim spomenicima“ — poput najnovijeg,
brzopoteznog noćnog podizanja spomenika s ugraviranom granitnom pločom
Mili Budaku — pokazuje da postoji i preskok. Ako se za spomenik
ustaškom zločincu Juri Francetiću u Slunju mislilo da je, usprkos prosvjeda
civilnih udruga, opstajao zbog „Račanovog kukavičluka“ i manjka „pritiska
Europe“, s ovim novim slučajem pod Sanaderovom vladom “preobraženog”
HDZ-a definitino je postalo jasno da tajna permanentnog hrvatskog
preobražavanja leži u originalnoj pojavi negativnog legalizma: Republika
Hrvatska se pridržava zakona kojih nema, divlja gradnja ustaških spomenika
pravno je „nevidljiva“ jednako kao što je to bila i desetljetna divlja
razgradnja spomenika NOB-a od osamostaljenja Republike Hrvatske. To je izvor nepodnošljive pravilnosti
ponavljanja „nečega“ u čemu se intervencija Sanaderove vlade u slučaju
spomenika Budaku u Svetom Roku pokazuje kao ruka spasenja što diže iglu iako
je akt pukog decizionističkog voluntarizma aparata države. Zato je posve
regularan paradoks da je prva žrtva takvog akta spomen “hrvatskom rodoljubu“
i s njime istina o društvu koja izbija noću iz hrvatskog tla. To nije,
dakako, „urođena ustašoidnost“ [premda je samo tjedan dana nakon službenog
uklanjanja spomenika Francetiću na istom mjestu osvanuo novi], to je
pravilnost smjene akcije i reakcije, koincidencija hrvatskih suprotnosti. Crni i bijeli Mili Budaku, „doglavniku“
NDH i pravomoćno osuđenom ratnom zločincu, dignut je u Hrvatskoj spomenik s
opravdanjem da je kao hrvatski pisac stradao od „ideološki opterećenih“
sudova. Tu pretpostavku 120-oro potpisnika najnovije crne hrvatske knjige
nije potrebno ničim osporavati jer je trivijalno istinita: antinacizam je
„ideološki opterećen“ nacizmom, i obrnuto. Zato su nepomirljivi. No, obična
istina te pretpostavke, koja je u javnosti nježno nazvana „moralnim
relativizmom prema ustaštvu“, leži u tome što revizionizam poraženih
kolaboracionista nacizma kruži Europom. Lokalnu snagu ona je stekla ranije,
kroz političku restauraciju nacionalizma početkom 90-ih i neprikriveni
revanšizam ustaštva nad „komunističkom“ Hrvatskom. Navodni „moralni
relativizam“ je njegova trendovska intelektualna maska, posve europska. Značajnija od te ponovne
provale desničarske svijesti hrvatske kulturne elite je reakcija u obliku protupeticije
koju je sročila četvorka pisaca „lijevog centra“ (Dežulović, Baretić, Tomić,
Jergović). Persiflaža od ironije, sarkazma i dubljih značenja pod naslovom
„Peticija za dizanje spomenika Mili Budaku — u zrak“ ponuđena je kao
ideološki nezagrižen i retorički opušten odgovor boljeg dijela hrvatske
javnosti. Zaslužila je velik aplauz. No, antipeticija četvorke je toliko
neopterećena peticijom koliko je ova neopterećena ideologijom „120-orice“. I
jedna i druga se jednako bave istom temom — piscem Milom Budakom.
Koliko ga jedna uzdiže, toliko ga druga ismijava. Rezultat toga ritma je
zanos svijesti ili derealizacija stvarnosti. Stilska izvedba
antipeticije gradi se na ponavljanju nadmoćne pretpostavke da Mile Budak nije
pisac zato što, prekraćeno rečeno, nije „nikakav pisac“. To je svakako
rječita verzija već viđenog književno-historijskog argumenta o Budaku koji
kazuje da taj pisac nije bio ni do gležnja nacistima i fašistofilima poput
Knuta Hamsuna, Ezre Pounda i Gabrielea D’Anunzia. I taj sud se može potpisati
bez daljnjega premda nije tako očigledno istinit kao onaj o ideološkoj
opterećenosti antinacizma. Ovo je književna i moralna ocjena izražena u
„poetičkoj“ formi pa je trostruko privlačna. Ali, za utjehu nekom „moralnom“
ustašofilu, ona počiva na „semantičkom relativizmu“ (pisac ili „pisac“) koji
poriče iste pozitivne činjenice kao i „moralna relativnost ustaštva“.
Pisac-antipisac Mile Budak ima za četvorku bijelih pisaca isto toliko veze
s književnošću koliko za crnu 120-orku ima veze s nacističkim zločinstvom:
književno je „neuračunljiv“ koliko je politički „nevin“. Tako stvarnost pod
imenom „Mile Budak“ zapravo ne postoji kao ni spomenici. No, za utjehu
dogmatičnim realistima, u računu pisaca postoji greška pristranosti. Pisac je
piscu ipak samo pisac. Jergovićevo
pravilo Teza o „neubrojivosti“
Budaka u književnost nije tek aluzija figurativnog govora antipeticije.
Doslovno i radikalnije izrekao ju je na drugom mjestu jedan od
prvopotpisanih, Miljenko Jergović: „Ali, Budak nije pisac! Dobar pisac ne
može pisati takve stvari …“ („Nedjeljom u 2“, HTV, proljeće 2004.). Premda
toj tvrdnji naočigled proturiječi obično znanje iz iskustva (slučajevi
„pravih“ pisaca koji su bili ordinarni nacisti), njezina prozaičnost nije
lišena poetske snage. Ona proizlazi iz mješavine decizionizma, nedokazivosti
i normativnosti, a njezin mudri smisao leži u tome što izriče pravilo tvorbe
književnosti. Ono glasi: „dobrota“ ili vrsnoća književnog pisanja apriorna je
moć koja proizvodi vrlinu sadržaja. Ideološko zastranjenje je iracionalno i
neobjašnjivo. No, kako nitko, ni čovjek
ni bog, nije postao dobar pisac prije nego što je javno stvorio formu i
sadržaj, tj. prihvaćeno književno djelo, tajna Jergovićevog „tvorbenog
pravila“ leži najprije samo u brkanju tog vremenskog poretka. Empirijski
uspješan pisac postavio se na mjesto apriorne ili „čiste“ figure dobrog
pisca. No, u tome preskoku čuči napredak za spoznaju koja kaže da je
apriorizam subjektivne moći pisca, o kojoj fantazira mudrac, svojstvo
društvene ili objektivne moći književnosti. Zato je poruka Jergovićeva
pravila obrnuta od iskazanog: pisca čine „one stvari“, ili, jednostavnije
rečeno, dobar pisac je prihvaćeni pisac. To je neugodna istina o
ideološkoj konstituciji književnosti koja povezuje Milu Budaka i Miljenka Jergovića,
pa zato rečeno pravilo ne raskida vezu između „dobre književnosti“ i „loše
ideologije“ nego je tek iznova uspostavlja. Ovdje nije riječ o sofističkoj
relativizaciji ili uravnilovci umjetničkih dometa, jer Jergovića se još
uvijek može čitati za razliku od Budaka. Radi se o nečemu važnijem, o načinu
upisivanja pisca u ideološki prostor, za čije razumijevanje je ipak potrebno
nešto malo više sofistike od naivnog shvaćanja samog pisca o iracionalnosti i
nepremostivosti jaza između „dobrog pisca“ i njegove uloge u zločinačkoj
ideologiji i praksi. Prevedemo li pravilo da
dobar ideološki sadržaj slijedi iz vrsnog pisca, u žargon hrvatske diskusije
o „domovinskom ratu“, ono kazuje da dobar pisac ne može počiniti ideološki
zločin u književnosti. Sad vidimo zašto: pisac je u jednom društvu uvijek već
iskupljen prihvaćenošću. To je totalno zatvoren krug ideološkog samopravdanja
književnosti koje važi za Budaka i za Jergovića. Iz njega ovaj potonji danas
crpi pravo na tansknjiževnu politiku književnosti čije je udarno načelo da
„N.N. nije pisac“. To nije sumanuto poricanje pozitivnih činjenica nego
ideološko pravilo selekcije književnika i knjiga koje Jergović vrti i
ponavlja kao po narudžbi, čak i za nošenje na plažu. Brisanje
otpisanih Istu je tvrdnju Jergović
isprobao u poznatom sukobu s Aralicom kad su ta dva giganta današnje hrvatske
književnosti jedan drugome naizmjence brojala nečista krvna zrnca i baždarila
pripadnost hrvatskom književnom korpusu. Čak ako je to bila samo metafora,
njezin smisao je jasno politički — brisanje protivnika iz polja
priznate književnosti. Isto pravilo vrsnoće ponovilo se i na trećem terenu:
sav trud muških FAK-ovaca da „trivijalne uspješnice“, Vedranu Rudan i Arijanu
Čulinu, ispišu iz dobre književnosti, Jergović je okrunio argumentom da su za
književnost dobile ideološku svjedodžbu pod imenom „ženskovnica“ (cit.). Uz takvu selekciju koja
vadi gen dobre književnosti iz ideološkog konstrukta prihvaćenog pisca,
ustaški zločinac i hrvatski pisac Mile Budak može mirno počivati. Jergović ga
isključuje iz hrvatske književnosti kao ne-pisca istim aktom kojim mu je
dodijeljeno privilegirano mjesto u njoj: to je čin uzurpacije ideološke i
institucionalne moći. To je ujedno i razlog zašto je rečena antipeticija u
proturječju sa svojim ironičnim pretpostavkama i zašto svaki supotpisnik više
podržava Jergovićevu idiosinkraziju o vlastitoj političkoj moći i
političko-reklamni ekshibicionizam novinskih kolumnista „s potpisom“ nego
demokratski angažman književne avangarde. Toga nema jer „bijelom
ljevicom“ književnosti vlada strah od ideološke pogreške. Jergović, [koji u
ustaškom poglavniku Bonifačiću traži i nalazi dobru ustašku zamjenu za
gubitak dobre književnosti u Budaku, v. JL, 4. 9. 2004.] pokazuje i zašto.
Dobar pisac postaje onaj tko usvoji „dobre stvari“. Ali, tad je već kasno. |
|
|
