|
Retrospekt II O anestetskom
djelovanju konzerve čistog zraka i kroatotvornoj moći ‘jugonostalgije’ Melankolični trop ili politicum larpurlartizma[1] “Život
hrvatskog pisca u ovim teškim vremenima nije lak. U vremenima gdje su
temeljne koordinate svakidašnje zbilje ostati živ i preživjeti —
situacija našeg pisca nešto je složenija. On bi, naime, i pisao. A pisati
znači misliti. Zašto je to nekim piscima, napose ovom našem danas, tako
teško?” [Dubravka
Ugrešić, “Laku noć, hrvatski pisci, ma gdje bili!”, Profil. Magazin za
predcivilno doba
br. 61, Nedjeljna Dalmacija, Split 25. stud. 1992.] |
|||
|
|
Izričući opće pravilo o odnosu pisca i životnih
uvjeta hrvatska književnica Dubravka Ugrešić prvo zauzima stav naivne dobrote
— život je težak za sve u teškim vremenima, a osobito za pisce kao
senzibilna bića koja ne mogu bez pisanja — da bi se do kraja njezinog
meditativnog iskaza o spisateljima pokazalo da je njezina naivna dobrota
zapravo promišljena zloća: ona naime tvrdi da htjeti pisati nužno znači da
pisac mora i misliti, i pita se, zašto je to nekim piscima “tako teško”. No,
tim opakim bremenom nužde mišljenja ona nije opteretila svoje kolege i
kolegice, hrvatske pisce: pisati nipošto ne znači nužno i misliti, kao i
obrnuto: misliti ne znači nužno i pisati. Njezina polazna teza povlači za
sobom pitanja, u najmanju je ruku upitna (ako ne i načelno pogrešna) osobito
zato što ‘pisati’ ovdje znači biti piscem/spisateljicom, a ‘misliti’ biti misliocem / misliteljicom. Premda je doduše teško pretpostaviti da se
može pisati a pri tome ne misliti, teškoća u vezi s pretpostavkom ili
upitnost o kojoj je ovdje riječ vidi se bolje iz obrnute perspektive koja nam
daje prosječno razumljivije i intuitivno plauzibilnije stanje stvari: misliti
ne znači ujedno i pisati i još manje ‘misliti’ znači biti piscem. Upravo u
tome leži, čini se, problem hrvatske književnosti. Stoga, najprije, pretpostavkom o nužnoj vezi
pisanja-i-mišljenja Dubravka Ugrešić je zapravo opteretila samu sebe, i sva
njezina zloća leži samo u naivnosti njezina pogleda na epohu kojoj pridaje
tako teško povijesno značenje dok se stvarnost hrvatskih pisaca čini posve
obrnutom. Ona melankoličnim diskursom tumači teške uvjete spisateljske
egzistencije u epohalnim poremećajima i pri tome kao da ne vidi jednu posve
banalnu činjenicu hrvatske književne prakse danog povijesnog trenutka, a koja
govori protiv njezine zabrinutosti: hrvatski pisci ne rade ništa drugo do
upravo to za što Dubravka Ugrešić naivno misli da im posebno teško pada:
naime, oni još samo misle, i upravo zato ne pišu kao pisci; naprotiv, oni
pišu neposredno samo kao mislitelji nacionalnog usuda. Problem hrvatske
književnosti nije u tome što pisci ne misle dok pišu nego u tome što ne pišu
misleći. U oba slučaja oni poput Heraklitovih budnih spavača promašuju svoju
vlastitu spisateljsku stvarnost u povijesnom trenutku u kojemu žele biti
hrvatski mislioci. Zato je život hrvatskog pisca u “ovim teškim
vremenima” izvanredno lak i nimalo složen: naime, ono što bi on navodno htio,
pisati, to je u hrvatskim političkim, socijalnim prilikama, štoviše u
hrvatskoj kulturno-političkoj povijesti, posve nepotrebno i, zapravo,
nemoguće. Od pisanje ga odvraćaju upravo suvremene društvene prilike u kojima
se on javlja kao su-mislitelj, a ne kao pisac. Ako uopće piše, hrvatski pisac
piše tako da ispisuje samo ono što u njemu, u njegovu senzibilnom biću,
neposredno misli njegova hrvatska bit. On je radosna lutka koja visi na
govoru Zakona Nacionalnog kao podanici na žicama s Levijatanovih usana, očiju
i ušiju. Hrvatska književna produkcija, od poezije preko romana do eseja nije
ništa drugo do dokument jednog jedinog književnog žanra koji se skriva u
klasičnim formama — žanra pamfletizma, čije vrhunce nisu ostvarili samo
pisci poput prvoborca nacionalističke disidencije socijalizma, Ivana Aralice,
ili nove zvijezde šovinističkog bezumlja Maje Freundlich, već i mnogi “humanistički
znanstvenik” poput Viktora Žmegača, koji je svoj međunarodni stručni ugled
stekao barem dijelom i kao politički prosvijeljeni socijalistički
intelektualac. U Hrvatskoj, od koje se sada sa sjetom u duši, s
gorčinom u grlu i sa suzom u oku oprašta Dubravka Ugrešić, postoje još samo
misleći pisci, dapače njih na stotine, ali ne i književnici. Da to nije
nikakvo izvanredno, posebno ili cehovsko, nego redovno i opće hrvatsko
stanje, o tome svjedoči isto tako samo misleći glumci, dapače čete i regimente
glumaca i glumičica, koji nam masovno i drsko pljuju u lice svoje
šovinistički bornirane bljezgarije o patriotizmu, ali ne i glumci koji glume.
Književnost i kazalište, kao i sva visoka kultura u Hrvatskoj, ili ono što se
shvaća nečim takvim, dosegla je u tome još neslućene visove pretencioznosti i
ispraznosti. Dakle, sasvim protivno egzistencijalističkom
pesimizmu koji tako “nepatriotski”, tako hrabro i tako uzaludno širi Dubravka
Ugrešić, istina hrvatske književnosti je vedra i laka: iz hrvatske kulture
književništva nestao je “danas” sam uvjet koji književnost čini književnošću,
a pisca piscem — autonomno književno polje. Ona je jedina koja njime
kroči. Utoliko je teza književnice i književne teoretičarke Dubravke Ugrešić
o tome da su teški epohalni — društveni, politički, kulturno-povijesni,
egzistencijalni — uvjeti života ono što priječi hrvatskog pisca da
misli i da misleći savladava Skile i Haribde svog spisateljskog životnog
poziva, više nesvjesni izdanak hrvatske književno-povijesne ideologije osujećenosti
nego kritika stanja javne svijesti u njezinom književničkom ili “elitnom”
društvenom sektoru. Točnije, on je paradigmatski slučaj kritike kao
otkazivanja, samoisključenja, osamljeništva i žaljenja. Ona je jedina koja ga
nosi. Zato je aktualni sukob na hrvatskoj
književničkoj sceni — koji je izbio na vidjelo povodom eseja Dubravke
Ugrešić u najuglednijem njemačkom i evropskom tjedniku “Die Zeit” o jednom
navodno minornom fenomenu hrvatskog nacionalizma na nivou pop-kulture —
o limenci “čistog hrvatskog zraka” koji se pored drugih drangulija hrvatskog
licitarstva prodavao na vašarskom štandu nasred novog-starog Jelačić-placa
— samo sramotni pogrom književnog ceha protiv članice koja ne želi
sudjelovati u novoj sreći nego, da bi ostala književnica, bira nesreću
samoće. To je također više dobra hrvatska kulturna tradicija nego njezin
krizni moment. Pri tome lov na vješticu suvremene hrvatske književnosti, u
koji se izravno uključila ne samo glavnina aparata hrvatskog književnog ceha
poput DHK-a i hrvatskog PEN-a već i mnoga nezaobilazna imena književne,
kritičarske i akademske scene od Antuna Šoljana, preko Viktora Žmegača do
Branka Čegeca, kao da nije pokrenut da se spali vještica koja zna i umije
nešto drugo i nešto više nego što dopušta poredak stvari. Naprotiv, Dubravka
Ugrešić je odabrana da s njome bude spaljen nesporazum hrvatske književne
zajednice sa samom sobom. O istini uopće nije riječ. Ono što otkriva apel Dubravke Ugrešić, naime da
bi hrvatski pisci, ako hoće pisati, morali misliti, jest to da u hrvatskom
književnom univerzumu ponovo nedostaje uvjet književnog pisanja, književničke
prakse, koji se tradicionalno zove spisateljskim larpurlartizmom, čistim
pojetičkim interesom. U hrvatskoj književnosti i intelektualnoj kulturi uopće
kao da uvijek iznova izostaje onaj raskid s društvenim vrijednostima
građanske epohe s kojim je književnost u modernom smislu uopće počela: to je
raskid umjetnika s okruženjem vladarske moći i društvenim novcem iz ruku
mecene; taj raskid je civilizacijski postao moguć s ustanovljenjem izdavaštva
na osnovi kapitala, i tek time je oslobođena umjetnička i književna praksa
kao poseban vid evropske kulture i civilizacije. Motiv raskida s novcem koji
odlučuje o tome što je korisno, dobro, lijepo i uzvišeno u umjetnosti, i koji
se na unutarknjiževnom
planu pojavio kao motiv u realizmu, postao je eksplicitno metaknjiževno načelo od simbolizma, i to kao raskid
književnosti sa svim vanknjiževnim društvenim vrijednostima. Raskid s novcem
mecene je tako postao i raskid ne samo sa svakim filozofskim idealizmom u
poeziji, već i sa svakom mogućnosti da književnost kao diskurs ili književnik
kao njegov historijski nositelj bude reprezentant društva. Nikakve društvene
vrijednosti — istina, moral ili pravda — nemaju više svoje
apriorno pravo u pojetičkoj praksi. Dubravka Ugrešić je jedina koja sad
ponovo stoji na njegovu mjestu, i stoga ona griješi kad pisce poziva da
misle. Taj poziv izdaje zakon ili nalog pisanja koji ona sama slijedi dok
misli. Zato je nesretni položaj hrvatskog pisca, koji
pišući hoće i društveno misliti, koji hoće biti intelektualac, i obrnuto,
nesretni položaj hrvatskog intelektualca koji misleći hoće i književno
pisati, hrvatski esejist, konstanta moderne hrvatske kulturne povijesti, znak
njezine vječne književno-teorijske zaostalosti, slijepo kruženje u samome
sebi na periferiji famoznog “evropskog konteksta”. Svoj uzvišeni dramatički
prikaz dobio je taj nesretni lik hrvatskog duha, lik koji iz
epohalno-političkih, socijalnih, obiteljskih ili privatno-psiholoških razloga
ne uspijeva realizirati svoje više društveno pozvanje, u “Hrvatskom Faustu“
Slobodana Šnajdera. Tako Šnajderova dramatika na kraju 20. stoljeća tragički
prikazuje lik koji je historijski postao odavno komičan, hrvatski
kulturno-povijesni ideologem osujećenosti: u njemu žive svi oni unutrašnji i
vanjski likovi hrvatske proze i poezije devetnaestog i dvadesetog stoljeća:
Kovačićev “zgubidan” Ivica Kičmanović, Stipančići, to je osobno sam Janko
Polić Kamov, August Cesarec i njegovi likovi, to su napose Krležini Filipi
Latinoviczi i Leoni Glembayi, to je na koncu i njihov najmoderniji lik,
Marinkovićev Melkior, novinar koji nikako ne uspijeva postati književnikom.
To su konačno figure raznih umjetnika na današnjoj društvenoj sceni, što se
pod samoprisilom angažmana za konačnu i autentičnu “svoju” političku stvar, s
talentom ili bez talenta, suočavaju s nesporazumom o vlastitoj društvenoj
poziciji: s nepostojanjem apriornog autoriteta umjetnika. Svim antijunacima moderne hrvatske književnosti,
uključujući i “Šteficu Cvek” Dubravke Ugrešić, zajednička je frustracija
nemogućnošću da društveno realiziraju neko idealno osobno svojstvo: bila to
prirodna nadarenost seljačkog djeteta “za školu” u neprijateljskom
polufeudalnom-polugrađanskom svijetu, bio to izvorni umjetnički talent u
granicama građanskog pragmatizma, bilo to ideološko uvjerenje o društvenoj
pravdi i istini, ili pak naivni pogled na hipokriziju socijalizma kao “ipak”
najpravednijeg od svih nepravednih društvenog uređenja. Svim tim hrvatskim
nesretnicima zajedničko je osjećanje osujećenosti u ostvarenju prava na
reprezentaciju neke više, idealne društvene vrijednosti. Na toj pozadini apel
Dubravke Ugrešić za mišljenjem u književnosti odzvanja kao vještičji zov koji
je i sam naivan, kao vabljenje hrvatskih pisaca na led koji nipošto nije
tanak. Ona kao da ne uviđa da su se oni vanliterarno već odavno nagodili s
tom nesretnom kobi najreprezentativnijih likova iz hrvatske književnosti.
Današnji hrvatski pisci radije misle, i to radikalno nego što pišući žele
odati koliko malo znaju (ili uopće ne znaju) pisati, koliko malo su pisci. Onaj tko za razliku od hrvatskog književničkog
ceha ne uviđa naivnu narav toga vještičjeg zova jest sama hrvatska
spisateljica, Dubravka Ugrešić. Naivni pogled Štefice Cvek u njoj ne vidi da
ono što nedostaje hrvatskom cehu ispravnih pisaca nije mišljenje već upravo
autonomno, ničim uvjetovano književno pisanje. Antiknjiževnički i
antibaudelairovski oni ne odustaju od toga da kao književnici budu
reprezentanti temeljne i ne-umjetničke društvene vrijednosti poput pravde,
istine i slobode nacije, dakle onoga što se u baudelaireovskoj pojetici
pokazuje surogatom za građanski novac. Umjesto novca profesije, nakladnika,
tržišta, njih hrani državni novac o kojemu se ne govori: to je državotvorna
vrijednost njihove neposredne ideološke funkcije, a njezin honorarni iznos je
neuhvatljiv koliko je “vrijednost neprocjenjiva”. Književno-historijski
kuriozum suvremene nacionalne književnosti, što god da se pod time mislilo,
pokazuje se u tome da baudelaireovski uvjet umjetnosti, pa tako i angažirane,
njezin larpurlartizam i naddruštveni položaj, nalazi svoje ostvarenje u
paradoksalnom vidu: on danas donosi novac spisateljskoj praksi
najprimitivnijeg narativnog tipa, kakva je praksa Mile Budaka ili sadašnja
Ivana Aralice, na hrvatskoj strani, ili ona Dobrice Ćosića i Vuka Draškovića,
na srpskoj. Riječ je o naraciji koja nije samo žanrovski najmanje posredovana
forma literarne sublimacije nacionalističkih ideologija, već i triumfalni,
državno subvencionirani povratak figure auktorijalnog autora, mudraca
osamostaljenog od uvjeta vremena i prostora. Zato je problem predstavljanja
ostavljen na muku onim piscima koji, poput same Dubravke Ugrešić, nisu
odustali od uloge kritičkog društvenog reprezentanta, od zavjeta da misle
kroz pisanje. Ali to nije problem današnjih pravih hrvatskih pisaca. Oni ne
moraju ni pisati ni misliti, ponajmanje ono prvo. Ono što ih društveno
konstituira kao pisce nije pisanje, ponajmanje dobro, već članstvo u
književnom cehu. Za to je dovoljno jedno idiotsko domoljubno štivo u školskoj
čitanci za prvi razred. Zato ogavna hajka hrvatske književničke i
akademske elite povodom objavljivanja teksta Dubravke Ugrešić “Čist hrvatski
zrak” u jednom od najuglednijih evropskih tjednika za politiku i kulturu,
nije — u svome “neutralnom” ili “pozitivnom” vidu — ništa drugo
do nov slučaj spora unutar kulturne elite oko prava na društvenu
reprezentaciju, spora koji se odvija u uvjetima političkog i radikalnog
ideološkog prevrata u društvu i koji već zbog toga i za same učesnike-pisce i
za kulturne konzumente ne sadrži mogućnost odluke, ponajmanje pravedne. U tom
sporu nisu toliko odlučujuće evidentne sadržajne razlike među pozicijama i
akterima, koliko pomicanje i zamjena stajališta — utoliko paradoksalnije
što se u tom sporu kao nigdje drugdje nisu tako jasno i isključivo
postavljala pitanja ideološke, nacionalne, cehovske i ine pripadnosti. O autentično hrvatskoj hipokriziji toga spora
govori okolnost da je polazni motiv inkriminiranog teksta Dubravke Ugrešić iz
tjednika “Die Zeit”, šarena limenka sa šahovnicom i natpisom “čisti hrvatski
zrak”, koja se prodavala na glavnom gradskom trgu kao ostali kič-suverniri,
davno prije postala predmetom napisâ, dosjetki i izrugivanja u domaćoj
publicistici. No ta idiotski doslovna forma postmodernističke geste replike
na dizajn CocaCole, simbola pop-kulturnog konzuma, postala je unutarpolitičkim slučajem tek nakon upotrebe u kritičke svrhe i
povodom objavljivanja teksta u feljtonu utjecajnog stranog lista, dakle kad je postala vanjskopolitičkom gestom. Kao da je ta “hrvatska limenka”, komad
navodno benigne hrvatske normalnosti, običan folklor u pop-kulturnoj formi,
postala vidljivom tek kad je na nju bačen pogled iz dvorišta boljeg,
evropskog susjeda! Zlo koje se u hrvatskoj publicistici prije eseja D.
Ugrešić bilo prekrilo podnošljivošću trivijalnog, uobičajenog kiča ili “ah,
naše gluposti“, izazvalo je bijes na uznemirivača tek kad je u toj svojoj
navodno običnoj, domaćoj i normalnoj naravi prokazan vani. Banalni hrvatski
kompleks inferiornosti, tako duboko usađen kulturnoj eliti nacije, progovorio
je onda kad je jednu članicu ceha, koja se drznula pričati vani o “našem
prljavom vešu”, trebalo pretvoriti u denuncijanta države i nacije, jer
— i u tome je sav hrvatski zaplet — to “vani”, to je upravo onaj
svijet koji je ta ista elita nacije držala za krunskog svjedoka bolje strane
svoga licemjerja. No kako se hrvatski image u “Europi”, u međuvremenu, nije više mogao
popraviti ni objektivno ni subjektivno — naprotiv, tek s čistim
hrvatskim zrakom u hrvatskoj limenci kao autentičnim proizvodom novog
hrvatskog ideološkog idiotizma izbilo je to hrvatsko okuženje evropskog
političkog prostora u čistom i kondenziranom obliku — i društvena i
osobna pozicija književnice morala se subvertirati iznutra: ona se svojom
melankoličnom sumnjom u civilizacijsko značenje novohrvatskog ideološkog kiča
prokazala kao zao recidiv hrvatskog jugoslavenstva i – takoreći,
osudila samu sebe na kamenovanje. Osuda koju je doživjela Dubravka Ugrešić nije
samo nepravedna, i ona ne pokazuje samo primitivan karakter vladajuće
društvene svijesti među hrvatskom kulturnom elitom. Taj drastični slučaj
društvenog atavizma skriva samo jedan duboki ideološki nesporazum društva sa
samim sobom. Lijevi hrvatski intelektualac nije recidivist navodnog
jugonostalgičarskog ressentimenta prema novoj hrvatskoj stvarnosti. Ono što progovara u javnom
angažmanu spisateljice Dubravke Ugrešić samo je beskonačno žaljenje za
poginulim žrtvama i politička melankolija, recidiv humanističke “boli
svijeta”, Weltschmerza,
nakon propasti projekta univerzalnog. Počasno mjesto jugonostalgije danas
zauzima i može zauzimati samo jedan posve drugi tip hrvatskog intelektualca.
Jugonostalgija je, onako kako se proširila kroz sve pore hrvatske svijesti
kao označitelj unutrašnjeg neprijatelja, u svojoj banalnoj biti
kroatonostalgija. “Jugonostalgičar”, taj slobodno plutajući
označitelj u novohrvatskom ideološkom rječniku, predstavlja valjda
najdjelotvorniji, iako najkomičniji oblik magijske klevete, koja se u
Hrvatskoj koristi neštedimice i koja uvijek pogađa cilj: ona se izriče po
potrebi u sukobima i obračunima na političkoj sceni na račun čak i
najnotornijih hrvatskih nacionalista među disidentima-kritičarima političkog
i općeg društvenog stanja Hrvatske, koji su se unovačili od dojučerašnjih
zvijezda vanjske i unutrašnje hrvatske emigracije, a kamoli na račun bivše
lijeve inteligencije. Pri tome nije toliko riječ o pukoj kontradikciji iz
afekta, o arbitrarnom pridijevanju imena omraženog, arhetipskog neprijatelja
bilo kome tko naiđe — kao kad antikomunistički srpski protivnici
Miloševića njega i njegov režim nazivaju “ustaškim”, ili kad stari heroji
hrvatstva usmjeravaju svoj ideološki ressentiment prema Jugoslaviji na državotvorce nove
Hrvatske, unovačene iz otpadnika komunističke nomenklature stare Jugoslavije,
poput predsjednika države, Franje Tuđmana, i mnoštva konvertita iz bivšeg
partijskog i državnog aparata Hrvatske. Ta kaotična i nediskriminativna upotreba kletve
za “jugonostalgiju” u Hrvatskoj može se racionalizirati paradoksalnom
eliminacijom kandidata: “jugonostalgičarima” se ne mogu nazivati upravo oni
za koje se pretpostavlja da su izgubili društvene privilegije, dakle bivše
lijeve intelektualce. Gubitak tih mahom vulgarno-materijalistički zamišljenih
privilegija poput profesionalnih sinekura, uživanja luksuznih
nacionaliziranih stanova više je nego neznatan a da bi mogao imati ikakvu
eksplikativnu vrijednost za tektonske pomake među nacionalnom elitom. Gubitak
o kojemu je riječ s nestankom Jugoslavije jest, naprotiv, gubitak
simboličkog značenja
herojstva državnog neprijatelja, koje je paušalno pripisivano jednom posve
određenom sloju i tipu akademske elite u vrijeme socijalističkog režima a
koje se sada — retroaktivno, samosažaljivo i autolegitimirajuće —
pripisuje cijelom narodu. To značenja nikad nije imala lijeva, kritička
hrvatska inteligencija, koja je djelimomice participirala u vlasti
socijalističkog režima. Nju je obilježavao paradoks disidentska inteligencije
koja je istovremeno kritička i lojalistička. Ono posebno simboličko značenje,
o kojemu je ovdje riječ, pripadalo je herojima hrvatske nacionalno-ideološke
(tzv. “malograđansko-buržoaske”) opozicije socijalističkom režimu u
Hrvatskoj, upravo onoj koja je bila najmanje definirana i koja je najjače
dominirala glavnim nacionalnim akademskim institucijama od Sveučilišta, preko
Akademije znanosti i umjetnosti te humanističko-znanstvenih,
društveno-znanstvenih i prirodno-znanstvenih instituta, poznata jedino iz
kasnijeg doba socijalizma pod skupnim imenom “sedamdesetprvaša”, “proljećara”
ili “maspokovaca”. Samo ti intelektualni nosioci ideologije hrvatskog
nacionalnog državotvorstva, nosioci famozne hrvatske šutnje osamdesetih
godina, mogu danas, u uvjetima ostvarenja hrvatskog državotvornog projeta iz
kojeg su uglavnom isključeni, sublimirati svoju nekada realno proživljenu
društvenu i osobnu traumu progona iz 1971. u nostalgiju “najljepših godina
svoga života” — godina koje su (neki kraće, neki duže, neki nikako)
proveli po zatvorima ili kućnim pritvorima pod privremenom zabranom
profesionalne djelatnosti, ispaštajući za “svoje hrvatstvo” ili, kako se to
danas kaže, za “hrvatsku stvar”. No, danas, nakon “demokratskih promjena i
ostvarenja hrvatskog državotvornog sna”, njihova osobna tragedija sastoji se
u tome da ta hrvatska stvar — navodno u autentičnom vidu u kojem su je
oni vidjeli — još uvijek nije tu. Tajna te stvari, čak i kad je
ostvarena u svome najvidljivijem i najopipljivijem vidu, u “svojoj državi”,
tajna je po tome što nije autentično tu ni kad je tu. Stvarnost stvari je u
ontološkom registru realnog
a ne zbiljskog. Otud, “utopijska” narav ideološke i političke investicije
hrvatskog humanističkog nacionalizma 70-ih, narav koju su tako revnosno
odbacivali kao puku ljevičarsku tlapnju, jest ono što ih tek sada, u
zbiljskim razmjerima ostvarene hrvatske ideologije u hrvatskoj državi, dovodi
u sukob s aparatom te iste države koja je “ovoga puta”, konačno, njihova
vlastita. Zato je samo današnji, ponovni sukob stare hrvatske
nacionalno-liberalne kulturne elite s državnim aparatom HDZ-a, ono što tek
sad hrani osjećaj osobnog tragizma i sjećanje na nekadašnje društveno
značenje. Stara trauma je danas pretvorena u nostalgiju “najboljih” —
jugoslavenskih — godina njihovog života. Otud ne čudi da se taj
paradoks jugonostalgije današnjim hrvatskim političkim gubitnicima među
nacionalističkom akademskom inteligencijom odvija kao vraćanje “Matici”, onoj
instituciji i instrumentu borbe protiv otuđenja od hrvatstva (protiv mađarona
i germanizacije), koja je stvorila kulturološku i idejno-historijsku
pretpostavku otvaranja za južnoslavensku političku zajednicu. Groteskni nesporazum s optužbama za
jugonostalgiju ne iscrpljuje se dakle u tome da svaki kritičar sadašnjih
političkih prilika u Hrvatskoj, makar i po vlastitom razumijevanju i
profesionalnoj povijesti bio među najvećim ili najuvjerenijim Hrvatima, poput
akademika Vlatka Pavletića na funkciji ministra za kulturu, po dinamici
sukoba na hrvatskoj ideološkoj desnici zaradi epitet “jugonostalgičara”. On
se ne završava ni u tome što takva kletva poprima opasne razmjere
agitpropovske klevete ili denuncijacije čija posljedica je upravo
ogranizirani progon vještica od strane hrvatske inkvizicije među
književnicima, teoretičarima i kritičarima (Antun Šoljan, Slobodan Novak,
Slobodan Prosperov Novak, Viktor Žmegač, Branko Čegec i dr.). Nesporazum je
relevantan i po tome što lijevu hrvatsku inteligenciju ne karakterizira
nostalgija, kao neartikulirana želja za povratkom u političku prošlost, već
melankolija zbog izgubljenog predmeta svoje kritike: taj lažno optuženi
nostalgičar postao je apsolutni društveni gubitnik zato što u današnjem
ideološkom poretku za njega više nema mjesta, čak ni u muzeju. Njegov stvarni
gubitak je današnje ne-priznavanje bilo kakve simboličke, vrijednosne
kulturno-tvorbene uloge njegove kritike naprama bivšem političkom uređenju.
Ako još postoji, on je samo recidiv. Umjesto toga, njegova se melankolija
tumači kao nostalgija za izgubljenim (“antihrvatskim”) režimom i, u slijedu
toga, za mjestom režimski privilegiranog društvenog ideologa. Na toj
pozadini, insinuacije protiv Dubravke Ugrešić, na najnižoj privatnoj razini
koje se tiču osobne i obiteljske povijesti, predstavljaju provalu realnog kroz simbolički pogrom i radikalno moralno zlo
hrvatske humanističke elite. Na toj pozadini, izraz lijeve kritike danas nije
samo društvena melankolija već, privodno neočekivano, posvemašnja
argumentacijska regresija. Dubravka Ugrešić se u svojoj odbrani poziva na
načelo autonomnosti književnog akta, no to je ono što joj je kao spisateljici
jedino preostalo i što se za pisca kao pisca podrazumijeva: na načelo slobode
pisanja (“Odlučila sam da se neću obazirati na markacijske oznake”). Otud,
depotenciranjem i trivijalizacijom svoje javne uloge na stupanj privatnosti
(“Ne tužim se. Svatko izabire svoj put“) njezin argument regredira dalje kroz
pozivanje na horizont javne reprezentacije i autolegitimacije čiju smislenost
je prethodno dovela u pitanje (“I ja sam hrvatska spisateljica“). Drugim
riječima, lijevi pisac, navodni “reprezentant bivšeg režima”, na svoje
izbacivanje iz novohrvatske šovinističke ekumene odgovara pozivanjem na pravo
koje joj je upravo oduzeto. Zato je nesporazum između apsolutne tolerancije
njezinoga akta samoisključenja i nakaradnosti njihovoga akta demokratskog mobbinga neiscrpan. Oni hrvatski intelektualci, kojima se danas u
Hrvatskoj usta lijepe etiketom “jugonostalgičari” i oduzima uopće pravo na
riječ (“od njih se traži samo bezuvjetna kapitulacija”, Dalibor Brozović),
kritičari su bivšeg prosvijećenog socijalističkog režima; oni su njegovi
lijevi disidenti, nestranačka lijeva opozicija. (Jedan od nakaradnih
paradoksa današnje hrvatske situacije vidi se u tome što je desna opozicija
tadašnjeg političkog režima, za razliku od lijeve, sjedila u samim partijskim
redovima, poput citiranog akademika Brozovića. Oni su radili, prema svojim
današnim autobiografijama, riskantno i dugoročno za hrvatsku stvar,
“podrivali protuhrvatski režim” iznutra — uživajući pri tome sve
njegove privilegije.) Položaj lijeve, kritičke disidencije obilježen je
kobnom dvojnošću čije socijalne posljedice tek sada izlaze na vidjelo: oni
predstavljaju tip kritičara koji je ujedno distanciran i fasciniran predmetom
svoje kritike. Njihova kritička generacija, stasala općenito kasnih
šezdesetih godina na temelju lijeve intelektualne tradicije u rasponu od
predratnog krležijanskog nasljeđa i avangardne umjetnosti do poslijeratne
svjetske afirmacije u praksis filozofiji, i proizašla mahom iz intelektualne
i upravljačke elite jugoslavenskog društva, dala je u pravilu zapadnjački
obrazovane akademske i lojalne građane socijalizma, koji ni politički ni
društveno nikad nisu došli u iskušenje da prekorače onu granicu angažmana
koja bi ih otjerala u radikalnu političku disidenciju ili čak u lijevu
emigraciju socijalizma. (Takvi, posve rijetki igrači na kulturnoj sceni bili
su više stilske figure te scene, njezino civilno lice i popravljači nepravdi
režima.) Inherentni cinički karakter te lijeve jugoslavenske kulture
disidencije kompenzirao se iz lijevog utopizma ideologije koju su dijelili.
Test iskrenosti tog intelektualnog opredjeljenja nastupio je tek danas: za
razliku od tzv. “hrvatskih jugounitarista”, kojih je bilo podjednako i u
bivšoj partiji i u kulturnoj infrastrukturi, kritička distanca prema
političkom karakteru socijalističkog režima danas je ono što lijevim
disidentima ne dozvoljava da neposredno zamijene objekt svoje kritičke
fascinacije, državno i društveno uređenje bivše Jugoslavije, za novohrvatsko.
Znak njihove “bezuvjetne kapitulacije” intelektualna je melankolija, angažman
u zakašnjelom civilnom pokretu ili šutnja. Ako se konvertitstvo hrvatskih
jugounitarista, opslužitelja bivše i notorno nedemokratske vlasti, u
opslužitelje današnjeg nacionalističkog i pseudodemokratskog režima u
Hrvatskoj pokazuje empirijski mogućim bez posredovanja (a politički opravdava
navodnim subverzivnim djelovanjem protiv bivše vlasti iznutra), onda
konvertitstvo lijeve kritičke disidencije u apologete ispada nemogućim: ni
jedan afirmirni lijevi hrvatski intelektualac, u jakom značenju izraza javne
osobe koju ne konstituira njezin akademski položaj već prepoznatljiv vlastiti
intelektualni rad i osobni etički angažman, nije postao ono što se u
Hrvatskoj popularno zove “Tuđmanovim savjetnikom”. (Takav pokušaj doživljava
samo posthumno Miroslav Krleža.) Lijeva intelektualna disidencija različitih
usmjerenja i profila izgubila je s Jugoslavijom nešto što je istovremeno bilo
predmet njezine kritike i nešto što je htjela održati; s novim političkim
dobom konvertiti mogu postati samo oni njezini primjerci koji su karijeru i
reputaciju prosvijetljene građansko-humanističke inteligencije u socijalizmu
stvorili participacijom na lijevoj intelektualnoj tradiciji (krležijanstvo,
kritička teorija Frankfurtske škole) koja je širom otvarala vrata akademskoj
eliti iz zemlje komunizma s humanim licem. Zato je za intelektualnu kulturu
autonomne kritike socijalizma danas nemoguć bilo koji oblik prijelaza u
apologiju novog nacionalnog raja koji ne bi završio apsolutno sramno. Lijeva
intelektualna kritika danas se više ne prepoznaje ni unatrag; njezini
pripadnici šute, ili, da bi danas bili priznati, odriču se svoje
intelektualne prošlosti: oni se kaju za svoje zablude, friziraju prošlost ili
predstavljaju kao ideološki neutralni pragmatici. Umjesto kritike
nacionalizma kao ideološke konstrukcije oni danas, usuprot
socijalno-filozofskom smjeru svjetske teorije, nalaze priključak na domaći
nacionalistički mainstream
denuncirajući društveni i obrazovni sustav koji ih je proizveo kao
“socijalističku konstrukciju zbilje”. Ti masovno-histerični oblici integracije bivše
lijeve kritike socijalizma preko lomače pročišćenja u novo hrvatsko ideološko
doba, s elementima bijede ciničkog uma, samo su perverzni vid u kojem se
javlja usud kriticizma svake ideološki lojalne opozicije, i lijeva hrvatska
inteligencija u tome dijeli sudbinu s tadašnjom “šutjivom” nacionalnom
humanističkom inteligencijom koja danas nije politički sretna u novom
hrvatskom ideološkom raju. Ta podudarnost sudbina lijeve i
nacionalno-liberalne inteligencije ne očituje se samo u zajedničkom odbijanju
ekscesivnog nacionalizma, koji širi nacionalistički pokret HDZ-a na vlasti.
On je strukturne naravi, ona se izvodi iz odnosa između kritičara i predmeta
kritike. U novim političkim i ideološkim okolnostima, svaka kritika
vladajućeg režima i društvenog stanja stvari odbija se o prosječnu javnost, o
“narod”, kao nevjerodostojan politički i ideološki stav i vraća natrag
kritičaru kao pismo-bomba, kao napad ili pljuvanje na ulici, kao pogromaški
napis u novinama, kao prozivanje u komentaru središnjeg TV-dnevnika državne
televizije — svejedno je li kritičar prethodno bio “jugo-komunjara”,
“jugočetnička oficirska kći” ili je još do jučer, prije nego što je postao
kritičar, bio zavedeni, ali revnosni progonitelj onih prvih. Ta javna ili društvena “neplauzibilnost”
kritičke pozicije nije nikakvo novo stanje: lijeva disidentska kritika je
naprama lijevoj socijalističkoj vlasti, pred “svojim” socijalističkim
narodom, bila isto onoliko nevjerodostojna koliko je danas desno-liberalna
kritika današnje nacionalističke vlasti nevjerodostojna, apstraktna i
nepoželjna pred “svojim”, “državotvornim” narodom (koji se, dakako,
promijenio i populacijski-kvantitativno i ideološki-kvalitativno, ali je u
odnosu prema kritičarima režima ostao više-manje isti). Nevjerodostojnost je
očito usud svake ideološki vjerne kritike usmjerene na režim čija se masovna
legitimacija crpi iz ideologema uzvišenosti. U takvim uvjetima kritika režima
pada u zamku koju je sama postavila: ona postaje žrtva vlastite dihotomije,
one o neautentičnosti režima i autentičnosti ideologije. Zato se istinski paradoks konstruktivne kritike
sastoji u tome da ne može biti predstavljena unutar političke i ideološke
sfere kojoj pripada, a da ne padne u paradoks lojalnosti, odnosno da sama
održava predmet svoje kritike. Unutar te sfere kritika nema drugog izbora
osim da bude samodestruktivna ili da mora fizički napustiti društveni okvir
kojemu pripada. (Ili pak da naknadno stvori mit o unutrašnjoj emigraciji.) Da
bi uopće bila društveno čitljiva kritika, ona mora transgredirati prostor,
prijeći u emigraciju, bilo vanjsku ili unutrašnju, i to u formi radikalno
ne-prikladnog diskursa. Neprijateljstvo mu je suđeno. Kritika može uspijevati
kao čitljiv, analitički diskurs samo u liku potpuno osamostaljene (otuđene)
teorije, koja nije “ničija”, koja ne reprezentira nikakvu političku, kulturnu
ili moralnu vrijednost danog društva na koje se odnosi. Ona, naime, postavlja
upravo ona pitanja na koje društvo unaprijed odbija odgovoriti. S druge strane, paradoks takvog društva, kakvo
je danas upravo hrvatsko, leži u tome da ono može biti prikazano i učinjeno
čitljivim kao društvo koje hoće “sebe” jedino preko svoje radikalne kritike.
Izdaja je jedini mogući oblik lojalnosti prema društvu koje je izdalo
vrijednosti što čine društvenost. To znači, drugim riječima, jedino je
kritički tekst poput “Limenke čistog hrvatskog zraka”, i nikakva apologija
osujećenog hrvatstva, mogao postati reprezentativan za Hrvatsku u ulozi
svjedočenja pred javnošću svjetsko-građanke povijesti, kao što je i
socijalistički režim s humanim licem i cijeli vrijednosni sustav bivše
Jugoslavije također bio prikaziv samo sa svoje kritičke strane. No, kao što
je lijeva disidencija lijevog režima koristila to mjesto kritičara više
štedljivo i ambivalentno, nego radikalno, fiksirajući glavninu svoje kritičke
energije na autokratsku figuru socijalističkog vođe naroda u osobi Josipa
Broza Tita, tako i današnji desni disidenti desnog režima iz redova
“građanske” inteligencije (poput Vlade Gotovca) ponavljaju figuru ideološki
lojalne kritike, ali u specifično izvrnutoj formi i sa specifično
izmijenjenom ideološkom supstancom. Dok je primjerice praksis-filozofija
šezdesitih i sedamdesetih godina otvorila prostor za kritički govor prema
“vani”, na internacionalnom forumu poput Korčulanske ljetne škole, kritički
stav današnje desne disidencije prema desnom nacionalističkom režimu Franje
Tuđmana posve je oportunistički: govoriti samo prema unutra da se ne “ukalja
domovina”. To u danim okolnostima znači samo govoriti “hrvatskije od
hrvatskog”. U tome je sadržana lakoća egzistencije srećkovića zvanog
nepatriotski kritičar: on nema izbora. Ako hoće smisleno govoriti, on može
govoriti samo prema “vani” i postati izdajnik. Naprotiv, za prosvijetljenog
nacionalnog intelektualca iz doba socijalizma, istinskog gubitnika novog
doba, govoriti danas znači postati slučaj nesretne egzistencije koja hoće
biti ujedno klerik i kritik, vjernik i disident, odbacivati nacionalističku
formu i spašavati njezinu supstancu. Zato se, ponovo, pravi sadržaj spora oko limenke
hrvatskog zraka tiče prava na reprezentaciju Hrvatske, odnosno u jasnoj
poruci klerikalnog korpusa hrvatske nacionalne inteligencije da nijedan
skeptik i defetist novog hrvatskog doba, napose ne onaj nehrvatskog etničkog
porijekla, ne smije predstavljati Hrvatsku. Hrvatski masovni i pogubni
idiotizam sastoji se upravo u tome što apologetski diskurs klerikalne
inteligencije uopće ne može artikulirati takvo uzvišeno samorazumijevanje
društva i države, kakvo je današnje hrvatsko, a da se ne obrne u svoju
suprotnost — u nakaradu, blasfemiju, u tragikomičan govor. Apologija
nužno proizvodi ili tautologije ili trivijalne, očekivane iskaze, a njezini
su perlokutivni učinci masovna paranoja. Ona se ni ne obraća vjernicima,
naprotiv, njezin adresat je uvijek pretpostavljeni neprijatelj. Ali ni desni
hrvatski disident također ne može predstavljati Hrvatsku jer se dragovoljno,
iz “istinskog i najdubljeg patriotizma”, pretvorio u prisilnog apstinenta
kritike neuatentičnosti autentičnog; on zapravo ne može, i to s pravom,
povući razliku između svog uzvišenog patriotizma i nakaradne patriotske
zbilje. Zato funkcija smislenog govornika prelazi na kritičara-izdajnika ili
“lažljivca”: on je jedini istinski predstavnik nacije koja ga izbacuje iz
svoga univerzuma, bez trika neizravnog priključenja. Možda u tome paradoksu
leži i djelomično objašnjenje za višak agresivne energije koja je uložena u
aktualni pogrom lijevih intelektualaca, mahom žena. Na toj pozadini, tekući obračun hrvatske
klerikalne inteligencije s intelektualcima “lijeve prošlosti”, označenim
stigmom “jugonostalgije“, najdublji je nesporazum službene Hrvatske sa svojom
vlastitom slikom, čije posljedice trebaju nositi pojedinci ostavljeni na
slobodni odstrel režimskih medija. Okolnost da bilo kakav kritički osvrt u
stranim medijima o političkom, socijalnom i općem kulturnom stanju Hrvatske
nakon prvih demokratskih izbora za parlament, bilo koji skeptički napis o
“domovinskom ratu” ili o sudjelovanju hrvatske vojske u ratu na tlu Bosne i
Hercegovine s nečasnim namjerama prema toj državi po krinkom obrane Hrvata,
uvijek izaziva samo agresivno odbijanje i protureakciju u službenoj hrvatskoj
javnosti, sindrom je nacionalnog samorazumijevanja koje ne može prihvatiti ne
samo bilo kakvu kritičku sliku o sebi, nego ni bilo kakvu pomisao na
realistički prikaz svog stanja. Ono što od kritičkog i realnog čini
nesnošljive suprotnosti jest samo uzvišeno samopoimanje službene hrvatske
države i njezinih organa, od najviših instanci političke vlasti do najnižih
kulturnih institucija poput seoske biblioteke. Najgrotesknije o toj
derealizaciji javne svijesti u Hrvatskoj svjedoče slučajevi zahtjeva
hrvatskih institucija upućenih na razna mjesta tzv. svjetske i evropske
javnosti, za koju se pretpostavlja da je isto tako idiotski konzervativna kao
hrvatska, da zbog same činjenice srpske vojne agresije na Hrvatsku, pod
logistikom bivše zajedničke JNA, odbije svaki kritički prikaz hrvatskog
stanja kao denuncijaciju istinite i pravedne stvari i da sudjeluje u
reprodukciji masovne hrvatske nacionalne mitomanije. Isto tako, slučajevi
fingiranih prikaza političkih, kulturnih i intelektualnih nastupa Hrvatske na
“europskoj” sceni rječito govore o gubitku principa stvarnosti što
konstituira masovno hrvatsko osjećanje “uzvišenosti”. Nasuprot tome,
recepcija i odjeci na koje u evropskom okruženju nailaze upravo kulturna i
politička kritika hrvatskog stanja, poput eseja Dubravke Ugrešić, samo je
znak potrage za stvarnim simboličkim, vrijednosnim i etičkim očekivanjima
evropske javnosti, kulturne kao i prosječne medijske; oni su pokazatelj da je
horizont očekivanja “zapadno-evropske uljudbe”, kojoj se nova hrvatska tako
besramno ulaguje da bi na svakom koraku izdavala njezine važeće vrijednosti,
konstituiran na principu stvarnosti, na tome da je evropska solidarnost sa
Hrvatskom iz doba ratnih akcija bivše savezne armije i paravojnih srpskih
jedinica Arkana i Šešelja mobilizirana za ideju spašavanja društva, ugroženog
ljudstva i kulture čovječnosti, a ne za uzvišeno državotvorno i
nacionalno-povijesno samopoimanje Hrvata. Mobilizacija svjetske javnosti
smjerala je na spašavanje dosegnutih razina društvenog i političkog razvoja u
bivšoj Jugoslaviji, u koje spada i sposobnost za političku formu zajedničkog
života različitih etničkih, kulturnih i političkih tradicija i ekonomskih
formacija. Hrvatsko plačljivo i uzurpirajuće “Danke Deutschland!” vratilo se
kao njemačko odbijanje “Danke — nein, Kroatien!” Ako je Hrvatska
zaslužila međunarodno priznanje dok je JNA tenkovima gazila jugoslavenski
ustav, poruka koju Hrvatska sad zasluženo dobiva iz svijeta daje zaključiti
da se prijepor oko priznanja ne sastoji u pitanju je li pravo Hrvatske na priznanje postalo uzrokom rata nego
u skandalu da osamostaljena Hrvatska više ne zaslužuje da bude priznata. Zašto bi to, da parafraziramo pitanje Dubravke
Ugrešić iz citata na početku, bilo tako teško shvatiti hrvatskim piscima?
Razlika između “mislećih“ i “nemislećih“ pisaca, koju u svom melankoličnom
esejističkom diskursu uvodi Dubravka Ugrešić da bi racionalizirala to
neopisivo antiintelektualno stanje u Hrvatskoj, sekundarna je u odnosu na
njihovu zajedničku karakteristiku: naime na to da se oni poimaju piscima i
prije akta pisanja, literatima kao naddruštvenim predstavnicima ne-literarne
ideosfere, upravo neliterarne društvene zbilje. No zabuna nacionalnog pisca
poput današnjeg hrvatskog jest u tome da ne piše upravo kad emfatično zastupa
ideal nacije, u tome da upravo tada nije i ne može postati piscem. On sad
samo politički umjesto u književnoj praksi ponovno proživljava tradicionalnu
hrvatsku književnu traumu, apravo književnu fantazmu povijesne i političke
traume, sadržanu u motivu osujećenog genija, reprezentanta visoke osobne ili
kolektivne kvalitete koju ne dovodi do realizacije. Danas je taj sindrom
osujećenja njihov politički spiritus movens, faktor radosnog pristajanja uz višnje
ideološko pozvanje, naime za konačno “svoju”, autentičnu nacionalnu stvar
– Državu. To je pozvanje više od same literature. Današnji hrvatski
pisci nisu, za razliku od Dubravke Ugrešić, nesretni, tužni ili melankolični.
Tradicionalni, intraliterarni organizator hrvatskog književnog diskursa,
motiv osujećenosti, nastupa ekstraliterarno, i to kao blagovijest spasenja
koje dolazi iz hrvatske političke zbilje i koja ih oslobađa od svakog ropskog
rada na literaturi. Oni više ne moraju pisati da bi bili pisci: visoki ideal
nacije, nacionalne kulture i nacionalne države, ne traži od nacionalnih
pisaca inventivnost i dosege nego samo radosnu retoriku apologije i
paranoičku sliku svijeta. Njihovo biti piscem uvjetuje se samo prihvaćanjem
te političke zamjene za unutrašnji literarni motiva osujećenosti. Hrvatstvo
je oslobođeno iz tisućgodišnjeg ropstva tako da je i samo postalo svojim
zatvorom. (“Hrvatska inteligencija mora objasniti hrvatskom narodu, koji je
zbog dugotrajnog tuđinskog ropstva tradicionalno nepovjerljiv prema svakoj
vlasti, da je konačno dobio svoju, hrvatsku vlast”, cit. F. Tuđman.)
Napustivši u svome samopoimanju autonomno polje književnosti, idealni
hrvatski književnici očituju zlatno pravilo svoje tradicije: hrvatskom se
piscu može oduzeti sve, čak i državu, naciju i ideologiju autentične kulture,
ali da bi bio piscem, ne smije mu se oduzeti ideologem osujećenosti. S
izbavljenjem iz robovanja tom literarno najproduktivnijem motivu, on u novoj
hrvatskoj državi masovno više ne zna pisati. Pravi hrvatski pisac ne piše jer
je sve već s-mišljeno. Paradoksalno, taj sindrom regresije kao da se
ponavlja i kod još mislećih hrvatskih pisaca, poput same Dubravke Ugrešić,
koji padaju u krizu književničkog identiteta i samolegitimacije: pravo na
književno stvaralaštvo ona pokušava utemeljiti u apstraktnom načelu ljudskih
prava — u pravu na individualnu slobodu, na slobodu govora, na
individualnom putu! To je legitimno, smisleno i logično u zemlji totalnog
društvenog, političkog i kulturnog debakla. Tako u trenutku kad joj je
oduzeto pravo na hrvatsku književničku legitimaciju, kad je izbačena i iz
prirodno-jezične pripadnisti hrvatskom književničkom korpusu, Dubravka
Ugrešić ponovo evocira ono jedino što konstituira pisca kao pisca —
autonomno književno polje (“radije ću prošetati branikom lijepe književnosti“).
Ali, ponovo i opet, ona svoje društveno pravo na književnu praksu legitimira
regresijom u isti politički argument koji ju je učinio društvenim parijom: “I
ja sam hrvatska spisateljica”. Nije riječ o pukom apelu na pravo hrvatstva
“po krvi” (predaka); ona se, poput onih što na nju odapinju “pera-koplja” da
je izagnaju iz svoga svijeta, vidi osujećenom u pravu da bude reprezentant
nadknjiževnog društvenog ideala — prava na pravo govora. Pisac i dalje
ne shvaća ono političko svoga larpurlartizma. Ono je izvan politike prava, a
pisac-koji-misli ostaje njezin parija. Njegov zakon stvara logika realnog,
nereprezentirana retorika pisanja, a ne logika mišljenja. Granica melankoličnog diskursa Dubravke Ugrešić
je u tome što njezin legitimni apel na slobodu književnog govora, na pravo da
ostane anacionalna književnica kao pravo na individualni izbor i razliku,
crpi iz politike prava. Ona ponavlja poziv na pravo koje pripada piscu u
trivijalnom smislu oduvijek već kao građaninu. Književnička gesta je
politička utoliko što je građanska i ona svakako indicira civilno-društveni
pad hrvatske kulture. Otud spisateljica počinje u izvjesnom smislu ispočetka,
njezina melankolična gesta povlačenja u “sebe”, na “branik književnosti”,
postoji za druge, ona je znak za početak rekonkviste civilno-društvenog
mišljenja nakon nacionalističke restauracije političke autoritarnosti u
Hrvatskoj. No za kulturu, taj njezin apel samo potvrđuje da je u čitavom
sukobu na hrvatskoj književnoj i intelektualnoj sceni neprimjetno napušteno
autonomno polje mišljenja uopće i književnosti napose, da je nestala ona
sfera odakle piscu-misliocu pridolazi jedina praktička sloboda da govori ili
piše. Dok je u svijetu socijalizma, impregniranom lijevom ideologijom, svojom
metafikcionalnom literarnom praksom Dubravka Ugrešić primjenjivala
postmoderni ironički model odnosa literature i stvarnosti, u nacionalistički
izmijenjenim političkim i ideološkim okolnostima svijet stvarnog i
trivijalnog zla u književnom cehu vratio je i nju u modernistički kliše ideologije
hrvatskog intelektualca izvan i unutar literature: na lik osujećenog
reprezentanta vanliterarnih ideala. Da bi postala praktičkom slobodom,
literarno pisanje nema drugog izbora nego da se osloboditi tog tradicionalnog
hrvatskog kompleksa. Da bi pisala društveno, literatura mora misliti
larpurlartistički. Pozicija Dubravke Ugrešić je u tom smislu još
ambivalentna; ono što je obećavajuće i što nju čini izvornom književnicom,
jest specifična pronicljivost njezinog metaliterarnog analitičkog diskursa,
skrivena ispod melankoličnog hrvatskog tona i osobnih tegoba pojedinca. |
Epilog 2004. |
|
[1] Tekst je izvorno emitiran na 3. programu Hrvatskog Radija, u prosincu 1992., kao prvi prilog u emisiji “Kronika devedesetih” (ur. Kiril Miladinov). Za potrebe ove publikacije tekst je tehnički popravljen i mjestimice proširen.