|
[Retrospekt III] O happy-endu „Filipa Latinovicza“ kroz povratak Dubravke Ugrešić u
posttuđmanovsku hrvatsku književnost
Književnost kao metafora novca ili jednom
Štefica, uvijek Kalimero Tematika novca u lijepom hrvatskom knjižarstvu još uvijek
se ne pojavljuje u doslovnom obliku investicije i dobitka, već metaforički,
kao nešto iznad nje, „aura“ ili parafenomen. Zato se povratak Dubravke Ugrešić na hrvatsku
knjižarsku scenu čita kao happy end stoljetne hrvatske sapunice pod imenom
“Povratak Filipa Latinovicza”. Na mjestu Krležinih imaginarnih kolodvora,
obavijenih kafkijanskim maglama, danas blješte ustanove novog kulturnog novca
— Centar Kaptol Tkalča, Profil Megastore, Algoritam itd. Fantazma koja
zapravo više ne postoji, to su povratni kolodvori iz Evrope ili Evropa
emigranata. |
|
|
Novi kulturni pogon počiva
na čudnovatom trostrukom nerazmjeru. Dok su od ratnih 90-ih sve do poslije 3.
siječnja 2000. strane kulturne zaklade financirale širok spektar ne samo
kulturnih već civilno-društvenih i političkih projekata, i tako pridonijele
urušavanju tuđmanovskog režima vrijednosti u društvu, kulturni investicijski
novac novih medijskih koncerna usmjeren je isključivo na beletristiku. Učinak
je takav da se knjižarstvo kao lakoindustrijska branša jedva još razlikuje od
proizvodnje piva i sličnih duhovnih začina. Ono ni po čemu više ne zaslužuje,
ako je ikada zasluživalo, društvenu privilegiju oslobođenja „lijepe knjige“
od PDV-a. S druge strane, dok se
svi zaklinju u bolji položaj autora-beletrista, to sigurno ne vrijedi za
čitav niz drugih sudionika, uključujući i publiku. I dalje opstaje politički
paradoks da država otkupom preskupih knjiga iz poreznih prihoda potpomaže
ekstraprofit knjižara, a hrvatski kupac ne uživa paritetno pravo barem na
porezne olakšice na kulturnu potrošnju ako već ne na povrat poreza od knjige
kao Evropljanin. Nasuprot svemu tome, kao treće, tematika novca u lijepom
hrvatskom knjižarstvu još uvijek se ne pojavljuje u doslovnom obliku
investicije i dobitka, već metaforički, kao nešto iznad nje, „aura“ ili
parafenomen. Nelagoda
nagrade Jedan od oblika takvog
ukazivanja novca su nove bombastične književne nagrade: one su već postale
sastavni dio marketinške logistike knjižarstva koja unaprijed koristi višak
vrijednosti same književnosti kao predujam za svoj posao. U taj „auratski“
modus javljanja novca spadaju i primjerci govora književnih laureata o svome
odnosu prema nagradama, poput Miljenka Jergovića ili Borisa Dežulovića; to
je, navodno, kratak čas slave a mise su uglavnom samo zbog „drugih“ pa je to
zapravo nemila društvena obaveza na pristojnost. Takva skromnost govori puno:
kao da je uzvišeni status književnosti postao izvor novog društvenog terora
ne samo za čitaoca nego i za pisca. Pred buljukom naklada i
nakladnika koji čekaju u redu da im daju iste nagrade za ista djela, piscu
doista nije lako glumiti autentičnost i samosvojnost pod tim teretom. Ako je
narcistički konformist, kao Jergović, želju za priznanjem mora odglumiti kao
distancu istočnog mudraca. Ako je satirički kritik kao Dežulović, onda u moru
društvene hipokrizije koju je šibao mora izmisliti gomilicu anonimnih
iskrenih da bi prihvatio tu istu hipokriziju i postao dandy novog cinizma,
s debelom cigarom kao Tito i pudlicom kao Jovanka. Zašto je hrvatski
pisac i dalje tako rascijepljen kao da je u sapunici o bogatima koji plaču? O tome možda nešto govori
poseban tip epifanije novca kroz povratnički diskurs Dubravke Ugrešić. Premda
je njezin povratak obilježen nesporazumima gotovo kao i odlazak (onda je to
bilo navodno trženje „izmišljenim otkazom“; sada je to njezina omaška
s javnom upotrebom starog imena „Trg Republike“ umjesto važećeg
„Jelačić-placa“), u sadržaju njezina metaknjiževnog govora o društvu postoji
bitna razlika koja se tiče upravo novca. Na odlasku, Ugrešić je govorila o
mračnom zloduhu nacionalizma iz konzerve čistog hrvatskog zraka. Sada ona u
javnim istupima govori o novcu kao istinskom uzroku i svrsi jugoslavenskog
rata. Poetologija
novca To je obrat iz poetološkog
u kvazisociološki diskurs, iz herojske geste radikalnog raskida s općim
zlom nacionalizma u gestu laskanja oportunizmu pobjedničke sile pod skupnim
imenom „antituđmanizam“. Ono je šifra za fantomsku slobodu svijesti koja je
sav svoj identitet i sadržaj stekla kroz negaciju predmeta kojemu se
suprotstavljala. Bez „Tuđmana“ ona je ostala samo kulturna hrvatska
samosvijest bez svojstava. U njoj više nema proturječja. Ponovno postajanje Dubravke
Ugrešić hrvatskom književnicom graniči s kanonizacijom: tu su sabrana
djela, reizdanje “Štefice Cvek” u masovnoj kiosk-biblioteci Večernjeg lista,
masivno reklamirana promocija novog romana s potpisivanjem knjiga, intervjui.
No, otkriće da ispod kulturno-nacionalističke nadgradnje rata leži
ekonomistička istina predstavlja racionalizam govora o „udrugama sa
zločinačkim namjerama“ ili individualizaciji krivnje. Time se trendovski
rehabilitira narod koji je sve pozlatio, nevinost običnih gradjana, opljačkanih
i razočaranih, koji su se borili protiv agresije izvana da bi osigurali
bogatstvo svojih pljačkaša iznutra i u tome „prividnom“ ratu sami nešto
prigrabili ili ostali gotovo bez svega što su imali. Dubravka Ugrešić griješi
zato što svoju poetološku analitiku društvene regresije, baziranu na
fragmentarnosti i hibridnosti književnog i metaknjiževnog diskursa, mijenja
za racionalno-pragmatički optimizam otkrića novca kao krajnje “kauze” rata.
Funkcija te zamjene je možda osobna utjeha ili pomirenje s prevarenim
“narodom”, ali njezin karakter je ideološki. To je stvaranje racionalno
prihvatljivog znanja daleko od istine. Novac je samo univerzalno razmjensko
sredstvo. Zato se istina o novcu kao stvarnoj istini rata vraća Dubravki
Ugrešić u izvornom, poetološkom obliku: novac je okoštala metafora ili opća
zamjenska funkcija. Upravo kad je riječ „samo o novcu“, uvijek se radi o
svemu drugom. Kulturno
herojstvo tržišta Danas, kad je
antituđmanovska hrvatska književnost u rukama državom podojenog kapitalističkog
izdavaštva, a ne više samo na jaslama vladinih, nevladinih i privatnih
institucija evropskih država, taj zamjenski posao vrši otkrivalački diskurs
književnika o novcu. Ako se kulturalna nadradnja rata mora svesti na
ekonomistički faktor novca da bi rat bio racionalno shvatljiv, taj govor je
samo obrnut prema govoru političara koji golim novčanim tokovima „nove
regionalne suradnje“ u privredi, estradi i književnosti umjesto kontrole
financija, plagijata i piraterije nameće moralni obzir za „još žive rane sjećanja
običnih ljudi“. Zato, ako se moć novca predstavlja kao konačna svrha ratne
tranzicije, ništa ne priječi da ona postane nesvjesna istina i same
tranzicijske književnosti. U nedavnom intervjuu za
“Večernjak” Ugrešić je prikazala svoj veliki institucionalni povratak
nepostojanjem razloga da sad kad je hrvatska književnost etablirana na Zapadu
ona ostane izvan toga trenda. To nije samo legitimno nego je preskromno: taj
trend je stvorila ona ulažući samo svoju herojsku gestu ostajanja „na braniku
lijepe književnosti“ i odluku o osobnoj emigraciji. Njezina esejistička
kritika nacionalističke regresije u „Kulturi
laži“ otvorila je put do interesa evropskog kulturnog
tržišta za „drugu“, „nenacionalističku“ hrvatsku književnost i stvorila
njezin početni kapital. Upravo zato se zaokret u javnom diskursu Dubravke
Ugrešić ka ekonomističkom shvaćanju rata ponaša kao logičan kraj njezine
kritike u objektu kulturne potrošnje „novog vremena“ i „novog društva“. Time
nije samo ona sama postala predmet apolitičkog konzuma književnosti nego je
njezin diskurs o novcu rata postao zamjena za diskurs o novcu post-ratnog
demokratskog poretka. Kaptol bez
kolodvora U toj zamjeni se dovršava
stalna autoričina literarna varijacije o položaju neshvaćenog emigranta pod
pritiskom stranih književnih agenata da se prilagodi očekivanjima
recipijenata. Zaokret sadrži i implicitno priznanje činjenice da je
metaknjiževna dekonstrukcija raspada socijalizma bila jedini književni
proizvod postjugoslavenske tranzicije prihvatljiv političkom ukusu zapadnog
kulturnog i napose književnog tržišta 90-ih. On je sad konačno i naš masovni
ukus, znak naše normalnosti. Zato je povratak Dubravke
Ugrešić više od povratka, on je happy end ili alternativni svršetak stoljetne
hrvatske sapunice pod imenom „Povratak Filipa Latinovicza“. Kao što taj happy
end ismijava morbidnu konstrukciju Zlatka Viteza o vječnoj „ugrozi“ hrvatskog
mitteleuropskog „bitka“ u predstavi „Latinovicz“ tako osporava autorefleksiju
Borisa Budena u knjizi „Kaptolski kolodvor“ o besmislu i nemogućnosti same
ideje povratka. Povratak nije nemoguć toliko zato što ne postoji kaptolski
kolodvor. Fantazma koja zapravo više ne postoji, to su povratni kolodvori iz
Evrope ili Evropa emigranata. Ovdje, na cilju ili rubu, na mjestu Krležinih
imaginarnih kolodvora, obavijenih kafkijanskim maglama, već blješte ustanove
reklamne kulture, kulture samo-reklamerstva umjesto kritike i novog ciklusa
novca kroz kulturu — Centar Kaptol Tkalča, Profil Megastore, Algoritam
etc. To samo znači
je hrvatski emigrant poput Borisa Budena ili Dubravke Ugrešić jednako
postemigrantski Evropljanin kao što će to jednoga dana biti i postratni
odbjegli hrvatski general Ante Gotovina: tisućgodišnja Hrvatska će
s njime i preko njega konačno ući u Europu na pravi način — kao
evropski “uznik” u Haagu. Time se
konačno samo od sebe rješava i ono najteže, unutrašnje pitanje hrvatske
kulturnjačke elite — “pitanje domovine”. Melankolična
demokratska kulturna elita slobodna je konačno, iako ne svojom zaslugom, od
traume bivanja “između Budena i Gotovine” (N. Popović). Između lijeve kritike
i apologije svetog kriminala ona i dalje može istrajavati u apologiji svoga
vlastitog oportunizma i osujećenosti za Europu. Otud, bezbolno obavljeni i
gotovo idilični povratak tranzicijskog hrvatskog emigranta u laž
postutđmanovske demokratske kulture bez svojstava kvari još samo jezična
omaška spisateljice Ugrešić. Jednom Štefica, uvijek Kalimero! „Trg Republike“
nije krivo ime za Jelačić-plac nego za sretno izgubljenu republiku u kojoj
bogati ne plaču a pisci glume neugodu. S pravom, njihova hipokrizija je
jedini istinit odgovor na laž poročnog kruga njihovih nagrada. |
|
