Homepage

Naslovna

Tranzitorij 2007


[Retrospekt I]

O sukobu starih i novih u hramu političke apstinencije hrvatske kulture

 

 

Rascjep u apolitičnom centru

ili kultura bez svojstava


Koncept bivše glavne urednice “Vijenca” o idealnoj i autentičnoj političnosti časopisa za kulturu nije odbojan zato što je apstraktno-političan i akademsko-elitistički, tuđ ”horizontalnom” konceptu kulture za puk. On je, naprotiv, zavodljiv zato što je opsceno transparentna intimna politička idiosinkrazija urednice, fantazmatsko zauzimanje (buduće) pozicije vlasti.

Baviti se hrvatskom državnom vlasti u liku “Hrvatskog slova” značilo je definitivno morati imati politički, a ne kulturni stav prema hrvatskoj državnoj vlasti, i to radikalan. No tu smo nepriličnost prepustili ”nižim formama refleksije” u Feralu, a sami se rezervirali za melankolični opozicioni diskurs humanističke akademske elite bez obvezujućih stavova

 

Sav društveni značaj najznačajnije hrvatske pseudopolitičke afere između dviju hrvatskih kulturnih institucija, Vijenca i Matice hrvatske, stao je u otkriće da je hrvatska oporbena kultura opasno zabauljala u službu hrvatske državne politike. Da posjetimo, riječ je o aferi u kojoj se otkrilo da je Vijenac, kao časopis za kulturu, bio kulturno i općedruštveno relevantan u onoj mjeri u kojoj je njegov izdavač, Matica hrvatska, ustrajavala u stranačko-političkoj opoziciji prema HDZ-u (tako Branko Matan, Globus br. 409). Kako je u međuvremenu preko kadrovskih promjena u vodstvu Matice (od Gotovca do Bratulića) konačno bio nestao i otklon prema HDZ-u, tako izgleda da se jedna izravna politička ovisnost časopisa (o Gotovcu) zamijenila drugom (Bratulić-HDZ). Time se, po shvaćanju aktera, ipak nije bio promijenio i osnovni problem časopisa, naime da je ostao glasilo one političke stranke koja je u stanju ostvariti političku hegemoniju. No, da se tu nije radilo samo o promjeni odnosa stranačkih moći, kako je sugerirao jedan od troje bivših članova uredništva, nego o borbi metapolitičkih koncepcija u kojoj časopis nije tek pasivni statist, o tome bolje svjedoči drugi iskaz uredništva.

Na pitanje u čemu je bit afere s Vijencem i njegovim izdavačem Maticom hrvatskom, bivša glavna urednica Vijenca Andrea Zlatar je odgovarila precizno i urednički samosvjesno (Globus br. 408): Prvo, Matica bi trebala shvatiti da je njezin domen ”horizontalna” hrvatska kultura, kulturno prosvjećivanje širokog puka, izdavaštvo itd.; u odnosu na to, časopis je glasilo intelektualne elite koja producira vertikalnu kulturu. Drugo, suprotno očekivanju vladajućih instanci u Matici, njezin časopis Vijenac ne može biti glasilo duhova vječnosti, pjesnika u visinama; da bi bio kulturno relevantan časopis, Vijenac mora biti okrenut sadašnjosti; Bog i nebesa će nas kazniti, kaže ona, ako zbog vječnosti zapostavimo vrijeme u kojem živimo (usp. također Vijenac br. 122). Treće, nedopustivo se očekuje da Vijenac i nakon raskida personalne veze Matice s V. Gotovcem bude glasilom političkih stranaka, tj. da kolumne budu politički pamfleti. Umjesto toga, Vijenac mora biti političan na izvorniji, stranački neutralan način: on je mjesto ili institucija same javnosti, mjesto gdje ”svi hrvatski autori koji argumentirano iznose svoje stavove stječu priliku da realiziraju svoje pravo na javnost”.

Ovaj stav je vrijedan pažnje, on fascinira već svojom površinom poput sjaja u travi. Njime se tvrdi, prvo, da pravi časopis za kulturu smije biti političan na taj i samo taj način da logistički omogućuje pravo na demokraciju, tj. da utjelovljuje čist, apstraktan medij društvenog ustrojstva, štoviše, njegovo načelo, a da sam ne bude dio demokratskog društva. To znači, prvo, da je jedan obični časopis za kulturu shvaćen kao najsvetije mjesto, upravo kao nacionalno svetište demokracije, kao lokus neoskvrnute demokratičnosti nad kojim se diže hram hrvatske božice Kulturokratije sa čuvaricom koja odbija prodor partikularnih interesa iz profane sfere društva i politike. No, ta quasiantička vizija pre-demokratske ustanove demokracije, prenešene s polja politike na polje kulture, isto je što i fantazmatski hram u kojemu bi dežurna Vestalka odbila radnu obavezu svete kurve zbog koje je postavljena.

Drugo, to pozivanje na pranačelo demokratskog uređenja, naime da javna stvar, ono zajedničko, tj. vlast, bude podjednako daleko od svih i podjednako bliska svima, pokazuje do samorazumljivosti neosvještenu uzurpaciju mjesta vlasti u klasično-akademskom diskursu o politici jedne urednice časopisa za kulturu. No, istina toga fundamentalno-demokratskog nastrojenja ne leži samo u tome što se časopis na taj način predočuje kao prethodno gotova, dovršena i naddruštvena demokratska institucija, koja svoje znanje o demokraciji crpi iz nekih izvandemokratskih izvora. Također, ona ne leži ni u tome što emfatično istican formalni kriterij ”argumentiranog iznošenja stavova” sadrži ideologem ideološke neutralnosti argumenta kao takvog, kao da argumentirano iznošenje stavova iskupljuje sadržaj premisa, zaključaka, implikacija i tvrdnji. Ona prava druga istina toga sublimnog, arhidemokratskog nastrojenja leži u onom najeksplicitnijem i najpovršnijem na njemu, a to je ujedno i ono najbolje: u odbijanju političke instrumentalizacije časopisa za kulturu.

Što bi sad u tome idealnom zahtjevu za očuvanjem jednog časopisa od stranačko-političkih utjecaja, za čime smo toliko čeznuli, bilo zlo? Doista ništa drugo do njegov stvarni efekt u neosvještenoj politici samog časopisa: isključenje, ignoriranje, nereflektiranje stvarnih, partikularnih političkih stavova u samoj kulturnoj proizvodnji i u argumentativnih procedurama. Oni kao da spadaju u sferu ne-vida.

Koncept bivše glavne urednice Vijenca o idealnoj i autentičnoj političnosti jednog časopisa za kulturu — da bude vrt argumentiranog javnog općenja bez obzira na sadržaje o kojima (u jednoj liberalnoj demokratskoj kulturi) ne mora postojati niti postoji slaganje — nije odbojan zato što je apstraktno-političan i akademsko-elitistički, tuđ običnom puku koji konzumira “horizontalnu” kulturu. On je, naprotiv, zavodljiv zato što je opsceno transparentna intimna politička idiosinkrazija urednice, njezino fantazmatsko zauzimanje pozicije same vlasti iznad antagonističkih interesa kojima valja moderirati. Koncepcija uloge časopisa na društvenoj sceni pokazuje da urednica Vijenca nastupa kao da njezin časopis jest sama država, država kao kulturna ustanova. Točnije, kao dobra nacionalna država koja se nakon pobjede jednog partikularnog interesa, koji je u političkoj borbi dobio demokratsku većinu, odnosi prema građanima jednako (pravedno) bez obzira koju su poziciju prethodno zastupali u toj borbi partikularnih političkoj interesa, dakle, kao država koja ih tretira apstraktno u njihovoj jednakosti kao pismene građane.

No, ta politička superidila znači sljedeće: bivša urednica Vijenca se imaginarno poistovjećuje sa subjektom potpuno tolerantne, vanpolitičke, kulturne, objektivne instance; njezino idealno Ja jest Ja apsolutne tolerancije — neka cvate stotinu cvjetova, pod uvjetom da znaju ”pristojno” pisati i ponašati se. Simbolički, međutim, gledano s mjesta iz kojeg izvire Zakon, ona se identificira s pogledom intelektualne elite-na-vlasti, prosvjećene autokracije koja apriori, bez političke borbe, vidi univerzalno ostvarenim svoj partikularni interes umotan u apolitički koncept politike. Na toj podlozi izlazi na vidjelo i njezin temeljni elitistički, ali konzervativni stav koji čini sastavni dio takvog koncepta, a koji je ostao implicitan: naime da se politički proces u hrvatskom društvu smatra zapravo dovršenim. Filozofkinja odbija svaku pomisao o partikularnom subjektivnom angažmanu u odnosu na hrvatsku državnu vlast. To je moguće otud i samo otud što na sebe u poziciji pojedinačne kulturne poslenice gleda s mjesta vlasti, s mjesta općeg — kao sam uvjet mogućnosti artikulacije društvenog polja kao polja kulture koje vječno kruži oko svog praznog političkog središta. Dakle, ako je njezino imaginarno, idealno Ja, metapolitički moderator polja partikularnog, njezin simbolički Ja-ideal, mjesto s kojeg se sama sebi sviđa, čini onaj koji joj poručuje: L'...tat - c'est Toi!

To je odala upravo sama urednica kad u istom razgovoru, takoreći samokritički, ustvrđuje da kardinalnu grešku (njezina vertikalno-elitističkog urednikovanja) u Vijencu predstavlja ignoriranje takvog časopisa kao što je Hrvatsko slovo. To što se tamo pisalo, saznavali smo, veli ona, samo iz Feralove rubrike ”Greatest Shits”. No debakl toga naknadnog uredničkog osvještenja nije sad u tome što je afera između Vijenca i Matice pokazala da će se Hrvatsko slovo ukinuti tako da djelomice uđe u Vijenac, ili obrnuto, već više u tome da cijena nereflektiranja javne kulturne činjenice zvane Hrvatsko slovo znači samo i jedino biti i ostati Hrvatskim vijencem. Ako je ”vertikalno” urednikovanje htjelo izbjeći kulturnjački populizam, onda mu se on vratio u stavu okretanja glave kao njegov grobar.

Trula narav toga uzvišenog naddemokratskog diskursa sastoji se još više u tome što glavna urednica Vijenca u Globusu br. 408 iznosi, kao projekt za budućnost, istu onu koncepciju arhipolitičnosti koja je časopis i dovela do ignorancije svoga kulturnog antipoda. Časopis, shvaćen kao vježbalište za nadpolitičku kulturu politike, ne reflektira politiku, a još manje ono što je odlučujuće za kulturu: politiku kulture i u kulturi. Časopis koji se određuje kao serviser diskurzivno kultiviranih mišljenja bez obzira na sadržaj, sam nema mišljenje, ne proizvodi ga niti ga može prepoznati. On se zato skriva iza načela (selektivnog) pluralizma stavova, od ustaša do liberala, s uračunatim bonusom mogućih ekscesa. On ”nije ničiji”, i smatra kulturno kompetentnim i politički vrlim samo onoga tko ne osporava tu pseudoliberalnu idiosinkraziju.

Uz takvu uredničku koncepciju sam časopis Vijenac kao da je imao više sreće nego što je težak. Ponekad, preko prijevoda, u njega su znala zalutati i zanimljiva mišljenja. Ali ako ta koncepcija hoće prikazati svoje bezlično lice apstinirajući od politike, onda mu se njegova vlastita arhidemokratska narav vraća upravo kroz politiku okretanja glave, isključenja, ignorancije i ne-refleksije o kulturnoj politici. To znači, kroz ono što smatra svojom najvećom demokratskom vrlinom: kroz post-političku igru indiferencije među partikularnim politikama od kojih nijedna navodno ne pretendira na nelegitimnu općost. Od svega po malo, ništa ne smije penetrirati u samo središte demokratske svetinje. Ono je već zauzeto, tamo se ne reflektira. Baš zato Hrvatsko slovo, ružno lice hrvatske elitno-kulturne koncepcije, nije postao predmetom Vijenčeva interesa. Baviti se hrvatskom državnom vlasti u liku Hrvatskog slova značilo je definitivno morati imati politički, a ne kulturni stav prema hrvatskoj državnoj vlasti, i to radikalan. No, tu smo nepriličnost prepustili ”popularnim formama refleksije” u Feralu, a sami se rezervirali za melankolični opozicioni diskurs humanističke akademske elite, razočarane realnošću nakon buđenja iz sna, bez obvezujućih stavova koliko god je samo moguće.

Istina stava da se sveto mjesto nacionalne elite, ”politička kultura” ili “kultura demokracije”, ne smije ispuniti nikakvim partikularnim političkim sadržajem, leži stoga samo u neosvještenom stvarnom negiranju onoga što taj stav pretpostavlja. Njime se suspendira upravo ono što određuje društvenu namjenu časopisa — razmjenu sadržaja — a time i svaki pragmatički smisao ”kulture argumentacije”. Ako je svrha časopisa za kulturu da ”svakom” (kvalificiranom) interesentu (=intelektualcu) omogući da prakticira svoje apstraktno političko pravo — puko pravo na demokraciju — onda taj Hyde Park pod maskom časopisa za ”vertikalnu” nacionalnu kulturu ne može biti u stanju posredovati između sadržaja partikularnih interesa i onoga što njihova artikulacija nužno nosi: implicitan ili eksplicitan zahtjev za priznanjem i/ili za univerzalnim važenjem.

Odbijajući deklarativno taj karakter angažiranog medijatora, koji nužno pripada svakom časopisu posvećenog stvarima ovog svijeta, a ne vječnosti, bivša urednica Vijenca samo uzalud pokušava prošvercati masku ”transideologičnosti” kao autentičnog hrvatskog političkog stava. No upravo takva ambicija objašnjava i onu najčudnovatiju od svih čudnovatih činjenica, naime da je Vijenac shvaćan jedinim pravim hrvatskim časopisom za kulturu. On jest jedini, i to upravo zato što je hrvatski. Koncepcija urednice proizvodi iluziju časopisa nad časopisima, visinu s koje se mogu komotno ignorirati ”grejtist šits” stvarne kulturne produkcije s dalekosežnim društvenim i političkim posljedicama. No Vijenac ili bilo koji časopis za kulturu svoju će funkciju moći ispuniti tek kad fantazmu čuvara političke kulture zamijeni doista profanim i partikularnim pitanjima kulturne politike. Za Vijenac je svakako već prekasno. Ako ostvarenje hrvatske države iz duha hrvatske kulture, čiji je hram Matica hrvatska, ima ikakvo kulturno i civilizacijsko značenje, onda je to samo ukinuće ove potonje. Zato i uvjet funkcioniranja za bilo koji časopis za kulturu u Hrvatskoj može biti samo to da se emancipira od hrvatske kulture. No časopisi izumiru i rađaju se, ali duhovi vječno kruže.

 


Homepage

Naslovna

Tranzitorij 2007