[Retrospekt I] O sukobu starih i novih u hramu političke apstinencije hrvatske
kulture Rascjep u
apolitičnom centru ili kultura bez
svojstava Koncept bivše glavne urednice
“Vijenca” o idealnoj i autentičnoj političnosti časopisa za kulturu nije odbojan
zato što je apstraktno-političan i akademsko-elitistički, tuđ ”horizontalnom” konceptu kulture za puk. On je, naprotiv,
zavodljiv zato što je opsceno transparentna intimna politička idiosinkrazija
urednice, fantazmatsko zauzimanje (buduće) pozicije vlasti. Baviti se hrvatskom državnom
vlasti u liku “Hrvatskog slova” značilo je definitivno morati imati
politički, a ne kulturni stav prema hrvatskoj državnoj vlasti, i to
radikalan. No tu smo nepriličnost prepustili ”nižim formama refleksije” u
Feralu, a sami se rezervirali za melankolični opozicioni diskurs humanističke
akademske elite bez obvezujućih stavova |
|
Sav
društveni značaj najznačajnije hrvatske pseudopolitičke afere između dviju hrvatskih kulturnih institucija, Vijenca
i Matice hrvatske, stao je u otkriće da je hrvatska oporbena kultura opasno
zabauljala u službu hrvatske državne politike. Da posjetimo, riječ je o aferi
u kojoj se otkrilo da je Vijenac, kao časopis za kulturu, bio kulturno i
općedruštveno relevantan u onoj mjeri u kojoj je njegov izdavač, Matica
hrvatska, ustrajavala u stranačko-političkoj opoziciji prema HDZ-u (tako
Branko Matan, Globus br. 409). Kako je u međuvremenu preko kadrovskih promjena u vodstvu
Matice (od Gotovca do Bratulića) konačno bio nestao i otklon prema HDZ-u,
tako izgleda da se jedna izravna politička ovisnost časopisa (o Gotovcu)
zamijenila drugom (Bratulić-HDZ). Time se, po shvaćanju aktera, ipak nije bio
promijenio i osnovni problem časopisa, naime da je ostao glasilo one
političke stranke koja je u stanju ostvariti političku hegemoniju. No, da se
tu nije radilo samo o promjeni odnosa stranačkih moći, kako je sugerirao
jedan od troje bivših članova uredništva, nego o borbi metapolitičkih
koncepcija u kojoj časopis nije tek pasivni statist, o tome bolje svjedoči
drugi iskaz uredništva. Na
pitanje u čemu je bit afere s Vijencem i njegovim izdavačem Maticom
hrvatskom, bivša glavna urednica Vijenca Andrea Zlatar je odgovarila precizno
i urednički samosvjesno (Globus br. 408): Prvo, Matica bi trebala shvatiti da
je njezin domen ”horizontalna” hrvatska kultura, kulturno prosvjećivanje
širokog puka, izdavaštvo itd.; u odnosu na to, časopis je glasilo
intelektualne elite koja producira vertikalnu kulturu. Drugo, suprotno
očekivanju vladajućih instanci u Matici, njezin časopis Vijenac ne može biti
glasilo duhova vječnosti, pjesnika u visinama; da bi bio kulturno relevantan
časopis, Vijenac mora biti okrenut sadašnjosti; Bog i nebesa će nas kazniti,
kaže ona, ako zbog vječnosti zapostavimo vrijeme u kojem živimo (usp. također Vijenac br. 122). Treće, nedopustivo se
očekuje da Vijenac i nakon raskida personalne veze Matice s V. Gotovcem bude
glasilom političkih stranaka, tj. da kolumne budu politički pamfleti. Umjesto
toga, Vijenac mora biti političan na izvorniji, stranački neutralan način: on
je mjesto ili institucija same javnosti, mjesto gdje ”svi hrvatski autori
koji argumentirano iznose svoje stavove stječu priliku da realiziraju svoje
pravo na javnost”. Ovaj
stav je vrijedan pažnje, on fascinira već svojom površinom poput sjaja u
travi. Njime se tvrdi, prvo, da pravi časopis za kulturu smije biti političan
na taj i samo taj način da logistički omogućuje pravo na demokraciju, tj. da
utjelovljuje čist, apstraktan medij društvenog ustrojstva, štoviše, njegovo
načelo, a da sam ne bude dio demokratskog društva. To znači, prvo, da je
jedan obični časopis za kulturu shvaćen kao najsvetije mjesto, upravo kao
nacionalno svetište demokracije, kao lokus neoskvrnute demokratičnosti nad
kojim se diže hram hrvatske božice Kulturokratije sa čuvaricom koja odbija
prodor partikularnih interesa iz profane sfere društva i politike. No, ta
quasiantička vizija pre-demokratske ustanove demokracije, prenešene s polja
politike na polje kulture, isto je što i fantazmatski hram u kojemu bi
dežurna Vestalka odbila radnu obavezu svete kurve zbog koje je postavljena. Drugo,
to pozivanje na pranačelo demokratskog uređenja, naime da javna stvar, ono zajedničko, tj.
vlast, bude podjednako daleko od svih i podjednako bliska svima, pokazuje do
samorazumljivosti neosvještenu uzurpaciju mjesta vlasti u klasično-akademskom
diskursu o politici jedne urednice časopisa za kulturu. No, istina toga
fundamentalno-demokratskog nastrojenja ne leži samo u tome što se časopis na
taj način predočuje kao prethodno gotova, dovršena i naddruštvena demokratska
institucija, koja svoje znanje o demokraciji crpi iz nekih izvandemokratskih
izvora. Također, ona ne
leži ni u tome što emfatično istican formalni kriterij ”argumentiranog
iznošenja stavova” sadrži ideologem ideološke neutralnosti argumenta kao
takvog, kao da argumentirano iznošenje stavova iskupljuje sadržaj premisa,
zaključaka, implikacija i tvrdnji. Ona prava druga istina toga sublimnog,
arhidemokratskog nastrojenja leži u onom najeksplicitnijem i najpovršnijem na
njemu, a to je ujedno i ono najbolje: u odbijanju političke
instrumentalizacije časopisa za kulturu. Što
bi sad u tome idealnom zahtjevu za očuvanjem jednog časopisa od
stranačko-političkih utjecaja, za čime smo toliko čeznuli, bilo zlo? Doista
ništa drugo do njegov stvarni efekt u neosvještenoj politici samog časopisa:
isključenje, ignoriranje, nereflektiranje stvarnih, partikularnih političkih
stavova u samoj kulturnoj proizvodnji i u argumentativnih procedurama. Oni
kao da spadaju u sferu ne-vida. Koncept
bivše glavne urednice Vijenca o idealnoj i autentičnoj političnosti jednog
časopisa za kulturu — da bude vrt argumentiranog javnog općenja bez
obzira na sadržaje o kojima (u jednoj liberalnoj demokratskoj kulturi) ne
mora postojati niti postoji slaganje — nije odbojan zato što je
apstraktno-političan i akademsko-elitistički, tuđ običnom puku koji konzumira “horizontalnu”
kulturu. On je, naprotiv, zavodljiv zato što je opsceno transparentna intimna
politička idiosinkrazija urednice, njezino fantazmatsko zauzimanje pozicije
same vlasti iznad antagonističkih interesa kojima valja moderirati.
Koncepcija uloge časopisa na društvenoj sceni pokazuje da urednica Vijenca
nastupa kao da njezin časopis jest sama država, država kao kulturna ustanova.
Točnije, kao dobra nacionalna država koja se nakon pobjede jednog
partikularnog interesa, koji je u političkoj borbi dobio demokratsku većinu,
odnosi prema građanima
jednako (pravedno) bez obzira koju su poziciju prethodno zastupali u toj
borbi partikularnih političkoj interesa, dakle, kao država koja ih tretira
apstraktno u njihovoj jednakosti kao pismene građane. No,
ta politička superidila znači sljedeće: bivša urednica Vijenca se imaginarno
poistovjećuje sa subjektom potpuno tolerantne, vanpolitičke, kulturne,
objektivne instance; njezino idealno Ja jest Ja apsolutne tolerancije —
neka cvate stotinu cvjetova, pod uvjetom da znaju ”pristojno” pisati i
ponašati se. Simbolički, međutim,
gledano s mjesta iz kojeg izvire Zakon, ona se identificira s pogledom
intelektualne elite-na-vlasti, prosvjećene autokracije koja apriori, bez
političke borbe, vidi univerzalno ostvarenim svoj partikularni interes umotan
u apolitički koncept politike. Na toj podlozi izlazi na vidjelo i njezin
temeljni elitistički, ali konzervativni stav koji čini sastavni dio takvog
koncepta, a koji je ostao implicitan: naime da se politički proces u
hrvatskom društvu smatra zapravo dovršenim. Filozofkinja odbija svaku pomisao
o partikularnom subjektivnom angažmanu u odnosu na hrvatsku državnu vlast. To
je moguće otud i samo otud što na sebe u poziciji pojedinačne kulturne
poslenice gleda s mjesta vlasti, s mjesta općeg — kao sam uvjet
mogućnosti artikulacije društvenog polja kao polja kulture koje vječno kruži
oko svog praznog političkog središta. Dakle, ako je njezino imaginarno,
idealno Ja, metapolitički moderator polja partikularnog, njezin simbolički
Ja-ideal, mjesto s kojeg se sama sebi sviđa, čini onaj koji joj poručuje: L'...tat - c'est
Toi! To
je odala upravo sama urednica kad u istom razgovoru, takoreći samokritički,
ustvrđuje da kardinalnu
grešku (njezina vertikalno-elitističkog urednikovanja) u Vijencu predstavlja
ignoriranje takvog časopisa kao što je Hrvatsko slovo. To što se tamo pisalo,
saznavali smo, veli ona, samo iz Feralove rubrike ”Greatest Shits”. No debakl
toga naknadnog uredničkog osvještenja nije sad u tome što je afera između Vijenca i Matice pokazala da će se Hrvatsko
slovo ukinuti tako da djelomice uđe u Vijenac, ili obrnuto, već više u tome da cijena nereflektiranja
javne kulturne činjenice zvane Hrvatsko slovo znači samo i jedino biti i
ostati Hrvatskim vijencem. Ako je ”vertikalno” urednikovanje htjelo izbjeći
kulturnjački populizam, onda mu se on vratio u stavu okretanja glave kao
njegov grobar. Trula
narav toga uzvišenog naddemokratskog diskursa sastoji se još više u tome što
glavna urednica Vijenca u Globusu br. 408 iznosi, kao projekt za budućnost,
istu onu koncepciju arhipolitičnosti koja je časopis i dovela do ignorancije
svoga kulturnog antipoda. Časopis, shvaćen kao vježbalište za nadpolitičku
kulturu politike, ne reflektira politiku, a još manje ono što je odlučujuće
za kulturu: politiku kulture i u kulturi. Časopis koji se određuje kao serviser diskurzivno kultiviranih
mišljenja bez obzira na sadržaj, sam nema mišljenje, ne proizvodi ga niti ga
može prepoznati. On se zato skriva iza načela (selektivnog) pluralizma
stavova, od ustaša do liberala, s uračunatim bonusom mogućih ekscesa. On
”nije ničiji”, i smatra kulturno kompetentnim i politički vrlim samo onoga
tko ne osporava tu pseudoliberalnu idiosinkraziju. Uz
takvu uredničku koncepciju sam časopis Vijenac kao da je imao više sreće nego
što je težak. Ponekad, preko prijevoda, u njega su znala zalutati i
zanimljiva mišljenja. Ali ako ta koncepcija hoće prikazati svoje bezlično
lice apstinirajući od politike, onda mu se njegova vlastita arhidemokratska
narav vraća upravo kroz politiku okretanja glave, isključenja, ignorancije i
ne-refleksije o kulturnoj politici. To znači, kroz ono što smatra svojom
najvećom demokratskom vrlinom: kroz post-političku igru indiferencije među partikularnim politikama od kojih nijedna
navodno ne pretendira na nelegitimnu općost. Od svega po malo, ništa ne smije
penetrirati u samo središte demokratske svetinje. Ono je već zauzeto, tamo se
ne reflektira. Baš zato Hrvatsko slovo, ružno lice hrvatske elitno-kulturne
koncepcije, nije postao predmetom Vijenčeva interesa. Baviti se hrvatskom
državnom vlasti u liku Hrvatskog slova značilo je definitivno morati imati
politički, a ne kulturni stav prema hrvatskoj državnoj vlasti, i to
radikalan. No, tu smo nepriličnost prepustili ”popularnim formama refleksije”
u Feralu, a sami se rezervirali za melankolični opozicioni diskurs
humanističke akademske elite, razočarane realnošću nakon buđenja iz sna, bez obvezujućih stavova koliko god
je samo moguće. Istina
stava da se sveto mjesto nacionalne elite, ”politička kultura” ili “kultura
demokracije”, ne smije ispuniti nikakvim partikularnim političkim sadržajem,
leži stoga samo u neosvještenom stvarnom negiranju onoga što taj stav
pretpostavlja. Njime se suspendira upravo ono što određuje društvenu namjenu časopisa — razmjenu
sadržaja — a time i svaki pragmatički smisao ”kulture argumentacije”.
Ako je svrha časopisa za kulturu da ”svakom” (kvalificiranom) interesentu
(=intelektualcu) omogući da prakticira svoje apstraktno političko pravo
— puko pravo na demokraciju — onda taj Hyde Park pod maskom
časopisa za ”vertikalnu” nacionalnu kulturu ne može biti u stanju posredovati
između sadržaja
partikularnih interesa i onoga što njihova artikulacija nužno nosi:
implicitan ili eksplicitan zahtjev za priznanjem i/ili za univerzalnim
važenjem. Odbijajući
deklarativno taj karakter angažiranog medijatora, koji nužno pripada svakom
časopisu posvećenog stvarima ovog svijeta, a ne vječnosti, bivša urednica
Vijenca samo uzalud pokušava prošvercati masku ”transideologičnosti” kao
autentičnog hrvatskog političkog stava. No upravo takva ambicija objašnjava i
onu najčudnovatiju od svih čudnovatih činjenica, naime da je Vijenac shvaćan
jedinim pravim hrvatskim časopisom za kulturu. On jest jedini, i to upravo
zato što je hrvatski. Koncepcija urednice proizvodi iluziju časopisa nad
časopisima, visinu s koje se mogu komotno ignorirati ”grejtist šits” stvarne
kulturne produkcije s dalekosežnim društvenim i političkim posljedicama. No
Vijenac ili bilo koji časopis za kulturu svoju će funkciju moći ispuniti tek
kad fantazmu čuvara političke kulture zamijeni doista profanim i
partikularnim pitanjima kulturne politike. Za Vijenac je svakako već
prekasno. Ako ostvarenje hrvatske države iz duha hrvatske kulture, čiji je
hram Matica hrvatska, ima ikakvo kulturno i civilizacijsko značenje, onda je
to samo ukinuće ove potonje. Zato i uvjet funkcioniranja za bilo koji časopis
za kulturu u Hrvatskoj može biti samo to da se emancipira od hrvatske
kulture. No časopisi izumiru i rađaju se, ali duhovi vječno kruže. |
|