|
[Retrospekt III] O sajamskoj moći banalizacije ženskog pisma i inkvizitorima književne
trivijale
Vještice opet
jašu ili
književno-cenzorski mamurluk? U
hrpi trivijalnosti koje su se mogle čuti povodom tematike „moći žene“ na
sajmu knjiga u Puli 2003., pompozno najavljena „moć“ svela se na light
akademizam uspoređivanja prisutnosti žene u književnosti sada i u doba Virginije
Woolf. Stoga ne može čuditi ako je o toj tematici pulskog festivala postao
informativniji „parafenomen“ s nepozivanjem Vedrane Rudan i Arijane Čuline,
dviju lavica hrvatskog nacionalnog parka lijepe knjige. Jedino što na toj
aferi može čuditi jest to da se fenomen „ženske moći“ pojavio točno na isti
način i na istom mjestu gdje je prije stojala njezina suprotnost —
nemoć kroz isključenje. |
|
|
Poslije općedruštvene afere
s intelektualkama-izdajnicama zvanim „vještice iz Rija“ s početka 90-tih
sukobi unutar književničke zajednice nastavili su se na tipično političkom
odnosu državotvorno-demokratsko, tvoreći sretnu zamjenu za nepopularnu
ideološku podjelu desno-lijevo. Društvena vrijednost toga desetogodišnjeg i
dominantno muškog kulturnog rata srozala se u finalnom meču između Aralice i
Jergovića za prvaka hrvatske „ambre“. Reklo bi se da hrvatski književni
zvjezdarnik ponovno izgleda kao scena za „Laku noć, hrvatski pisci, ma gdje
bili“, čime se Dubravka Ugrešić tada dragovoljno zahvalila domovini za pravo
na egzil, ali nije tako! Recentna kretanja sugeriraju zaokret u paradigmi
sukoba na ženska ishodišta, tako da se prikladnijim čini pozdrav „Dobro
jutro, hrvatske spisateljice, gdje ste da ste!“ Trivijalizacija
ženskog pisma U hrpi banalnosti koje su
se mogle čuti povodom tematike „moći žene“ na sajmu knjiga u Puli 2003.,
pompozno najavljena „moć“ svela se na light akademizam uspoređivanja
prisutnosti žene u književnosti sada i u doba Virginije Woolf. Stoga ne može
čuditi ako je o toj tematici pulskog festivala postao informativniji
„parafenomen“ s nepozivanjem Vedrane Rudan i Arijane Čuline, dviju lavica
hrvatskog nacionalnog parka lijepe knjige. Jedino što na toj aferi može
čuditi jest to da se fenomen „ženske moći“ pojavio točno na isti način i na
istom mjestu gdje je prije stojala njezina suprotnost — nemoć kroz
isključenje. No, tu nema nikakve mistike. Onaj koji danas isključuje i
isključeni istog su spola i roda — žene (ravnateljica festivala,
izbornica, književnice). Razlika je u podvrsti: isključene više ne prihvaćaju
izbacivanje iz kruga moći, tako da o samoisključenju neke spisateljice kao
aktu društvene kritike više nema ni riječi. Danas su kriteriji jasni: pulski
festival autorstva selegira stil, žanr, izričaj. Ako pri tome selegira i
nepriličan diskurs — tim bolje. Ideologija kao da doista više ne
stanuje ovdje. Ipak, nešto od vještičjeg
srodstva ometa sliku idile napretka od ideološkog sukoba ka autonomiji „čisto
književnih kriterija“. Književnice među „vješticama iz Rija“, Slavenka
Drakulić i napose Dubravka Ugrešić, nisu bile denuncirane u Globusu samo kao
nepatriotkinje “jugo-oficirskog podrijetla”. Slaven Letica, današnji
ban-čuvar hrvatskih granica od isto takvih zapadnih barbara iz Slovenije,
nije bio usamljeni denuncijant: vještice su osuđene upravo kao književna
trivijala. Za Slavenku Drakulić je vrijedilo da je pronašla recept uspjeha
pišući o propalom socijalizmu „za (naivnu) američku publiku“ (B. Donat).
Dubravka Ugrešić je škartirana iz hrvatskog književnog korpusa kao književno
teorijska naivka politike koja se u raljama „hrvatske stvari“ snašla onoliko
koliko i njezin književni lik, naivna Štefica Cvek (A. Šoljan), ili je
njezina gesta dubinski dezavuirana kao „kič moralne osupnutosti“ (V. Žmegač).
Tako ista stvar — kič, trivijala i nepripadnost — markiraju danas
i karakter spisateljstva novinarke i kolumnistkinje Vedrane Rudan i glumice
Arijane Čuline, ali o vezi tih vještica književnog posttuđmanizma s
„vješticama“ herojskog doba hrvatskog šovinizma ne govori još ništa. Nju tek
treba dokazati ili raskrinkati. Ako potonu, mrtve su, ako prežive, krive su!
Izvedimo prvu! Tri mušketira
inkvizitora Najnovije forsiranje
knjige-trivijale koje su u samo dva dana izvela tri velika imena suvremene
književne scene, pisci Edo Popović i Borivoj Radaković (Jutarnji list, 5. i
6. 12.) te književni kritičar Velimir Visković (Feral, 5. 12.), ni po čemu ne
sliči na stari progon vještica, nego na uzastopni atak triju nejedinstvenih
mušketira na neku piratsku „štrigu“. Premda ona stalno šalje poruku
nezainteresirane dame, zabavljene pisanjem na glanc-papiru i „nečitanjem toga
novinskog smeća“ (Nacional, 9. 12.), mušketirima je pored toliko loših
hrvatskih pisaca privlačan predmet baš ona, a jedinstvena im je i ocjena o
njoj: ona je nevješta, stilski presirova, misaono plošna i trivijalna. Za razliku od već
poslovično površnih kritika Velimira Viskovića u Feralu, od koga saznajemo da
je druga knjiga Vedrane Rudan doduše pravi roman, ali da je bolje da uopće
nije napisan, Borivoj Radaković je uložio znatan trud da u opširnom i
autorski vjerodostojnom prikazu potkrijepi isti kritički sud i da mu još
s neprikrivenim osobnim bijesom doda problematičan transknjiževni
dovršetak: Vedrana Rudan je za njega, pored Mile Budaka, jedina književnica
koja hvali i zagovara ubojstvo, i kao takva sramoti književnost. Suprotno
tome, Edo Popović u posve kratkom tekstu daje na znanje zajednici književno
obrazovanih da je on, pisac Edo Popović, konačno iziritiran „bezobraznom
bukom trivijalnih autorica“: tržišni uspjeh „ne daje im za pravo da govore iz
pozicije literarnih autoriteta, neprikosnovenih majstora književnog zanata“.
Njegov argument za to glasi: „Jer one to doista nisu i jer je ono što pišu
trivijala.“ Snaga piščeva argumenta leži u ponavljanju figure istog, ali
Popović je samo bunovan: javni argument nije literarno štivo. No, pravi razlog piščeve
moralne indignacije jasniji je od njegova očiglednog respekta prema njihovu
tržišnom uspjehu vlastitim snagama. On za bezobraznu buku smatra krivima
„pojedine urednike“ (cit.), a to su oni „koji su zaboravili sve što su
naučili na kolegiju teorije književnosti, a naročito poglavlje o trivijalnoj
književnosti“ (cit.). U nedostatku bilo kakvog pojma vrijednosti književnog
djela i odnosa trivijale i višeslojnosti pisanja osim implicitnog
apriorističkog akademizma, izvučenog iznebuha, buđenje suburbanog pisca
Popovića od festivalske buke nema veću vrijednost od fetve poslane vjernicima
autorizirane književne kulture da ušutkaju te provincijalne dotepenke u
pravoj i teorijski obrazovanoj književnosti. Budući pak da njegov argument
pod imenom „one to doista nisu“ svjedoči o tome da je on propustio satove
logike još u srednjoj školi, svakom čitaocu je puno informativniji i svakako
plemenitiji sat teorije umjetnosti stvaranja gledati neurotičarke u filmovima
Pedra Almodóvara nego čitati osude novozagrebačkog pisca, tek probuđenog i
još krmeljivog od skoro “desetogodišnje šutnje” koja nipošto nije bila tako
šutljiva. Četvrti
mušketir i sukob interesa Razlika u beletrističko-moralističkom
pristupu Popovića i književnokritičkom Radakovića upravo je onoliko
relevantna koliko je bitna razlika između kategorija trivijalnog književnog
sadržaja i naivnog narativnog postupka. Samo književna kritika je
diskurzivan, provjerljiv i opovrgljiv oblik gentlemanskog mačevanja, a ne
beletrističarsko suđenje drugom beletristu. No, ta nepremostiva razlika u
istupima dvojice pisaca u Jutarnjem listu sretno je nadoknađena dan poslije,
kad je takoreći iz glave mrzovoljnog književnika na scenu stupila instanca
trećeg igrača, upravo ona koju Popović naziva „pojedini urednici“. To je,
dakako, četvrti mušketir u liku romanopisca, kritičara i književnog urednika
Nenada Rizvanovića. U intervjuu za prošli SD
Forum (od 7. 12.) Rizvanović povodom svoga novog romana objašnjava da se kao
književni kritičar suspendirao gotovo već tri godine, „između ostalog i zbog
sukoba interesa“. Moglo bi se pomisliti da to znači kako književni kritičar,
ako je i sam beletrist, ne može suditi o drugim piscima kao kritičar upravo
zato što je i sam beletrist. Budući da je Radaković praktički demantirao tu
dubiozu književne ekonomije, izlišno je svako daljnje dokazivanje da je
Rizvanovićeva skromnost puka nebuloza. Rizvanović je samo nepogrešivo
promašio u lociranju famoznog sukoba interesa unutar odnosa književnosti i
književne kritike da bi ga što bolje prikrio tamo gdje će eklatantno zjapiti:
o sukobu interesa u funkciji književnika-urednika on ni ne sanja, nego poziva
još više nakladnika da uzmu još više beletrista za urednike. Osim što je to
cehovski solidarno i pohvalno, to je otvoreni poziv na suspenziju teorijske i
kritičke kulture u izdavaštvu. Neka vještice
gore — na festivalima! Suspenzija vlastite
književno-kritičke djelatnosti zbog tobožnjeg sukoba interesa daje točno onaj
nedostajući član između apriorističkog diskursa somnanbulnog moralista Ede
Popovića i književne kritike Borivoja Radakovića. Ono jedino što smije
stupiti u polje razlika i interesa među književnicima, ako njihov svijet
treba biti autonoman, nije i ne može biti ništa drugo nego upravo najbliži
srodan diskurs kritike, bilo implicitne kroz vlastitu beletrističku praksu
ili eksplicitne kroz (meta-) književnu kritiku. S mjesta suspendirane
vlastite književno-kritičke prakse, ovaj treći romanopisac stavlja književnika
na mjesto izravnije moći odlučivanja o sudbini književne produkcije.
S tog se mjesta svaki urednik može ponašati kao dama pred ogledalom,
nezainteresirana za bilo koji diskurs s javnom odgovornošću osim čupkanja
cvjetića: „Ovo me voli, ono me ne voli“. To je praktičko dovršenje ideologije
književnosti kroz aparat teorije i institucije. Od četiri suca, tri su se
pokazala inkompetentnima ili iz nezainteresiranosti ili iz
prezainteresiranosti; onaj najkritičniji je sklon aposteriornim, ali krivim
zaključcima o „sramotnom propagiranju ubojstva kroz književnost“. Budući da
taj zaključak ne slijedi iz njegove književne kritike, on strši sam kao
opsceni višak koji dezavuira njegov vlastiti imanentno-kritički diskurs i
čini ga ideološkim. Vještice se mogu smatrati slobodnima. Neka gore, ali na
festivalima! |
|
