|
11. rujna Medij kao
ideološki aparat vremena Jedino medijsko sredstvo kojim se
jamči izvršenje medijskog sadržaja kao genuino i istinski medijskog, ujedno je
i točka u kojoj medij prestaje biti transmiter vanmedijskog sadržaja i
postaje autonomna, auto-reproduktivna instanca — to je funkcija
ponavljanja, re-produkcije ili replaya. Medij koji je na “mjestu
događaja” postaje medij, dokazuje i potvrđuje da je na mjestu događaja, tek
njegovim reprodukcijom ili ponavljanjem. |
|
|
Na kraju filma “Put u raj”, koji je preažurna HTV uspjela
pronaći i prikazati 13. rujna 2001., puna dva dana nakon povijesnog “11/09/01”,
iako je namjera instantane reakcije na “aktualnost” više nego dovoljno
očigledna, islamski terorist Yussup bježi helikopterom iz New Yorka, nakon
neuspješnog rušenja WTC-a eksplozivom; gledajući s mržnjom u manhattanske
“Blizance” on kaže: “Vratit ću se, i tada ću ih srušiti — oba!”
Scenarist nije imao dovoljno mašte, kao ni sam Yussup, da zamisli neko drugo
rušenje nebodera osim klasičnom metodom miniranja. Taj drugi način pojavio se
izvan filma ali metonimijskim produženjem njegova kraja: islamski teroristi
koristili su letjelice, sredstvo Yussupova bijega kojega se on tada nije
sjetio. Samo dva dana prije (ponovnog!) prikazivanja toga nesvjesno
anticipirajućeg filma na HTV-u, dakle 11. rujna, saznali smo da to nije bila
fikcija nego anticipacija premda sam Yussup nije znao što govori: neboderi su
zaista pali, i to obadva. Dan poslije toga 11. rujna i dan prije repriziranja filma
na HTV-u, dakle 12. rujna, ista HTV je u glavnim informativnim emisijama
večeri, na kraju “središnjeg dnevnika” u minutaži kulturnog dodatka,
emitirala prilog o desetogodišnjici “rušenja dvaju jugo-aviona nad Šibenikom”
kad su “oba pala”. Između 11. rujna, stvarnog događaja, i njegove fikcionalne
anticipacije u “Putu u raj”, stoji neizrečeno hateveovsko “12. rujna” ili deseto
repriziranje scene pod nazivom “Oba su pala!” Tako je u režiji HTV-a, ex
post, u posve otvorenoj namjeri sugestivne programske montaže s osobitim
naglaskom na propagiranju nacionalne particijacije u globalnom svjetskom
događaju, ispunjeno nemilo proročanstvo “11. rujna”, i to dan poslije, kao da
se doista radi o dokumentiranju vremena proročanstva. Ono doista jest
dokumentirano, ali kao ideološko vrijeme u doba svoje tehnološke
reproducibilnosti. Medij je ultimativni ideološki aparat vremena. Riječ je,
dakako, samo o sugestiji ispunjenja proročanstva, ali ono stvarno jest politika
sugestije
jednog medija — središnjeg nacionalnog medija — koja se ne pita o
suvislosti ili vjerodostojnosti sadržaja sugestije nego, umjesto toga, posve
otvoreno (diletantski nesofisticirano) prokazuje vlastiti način rada medija
— ponavljanje ili replay forme. To je transparentni totalitarizam medija,
iskrena laž ili varanje istinom. Medij ne djeluje performativno samo tako da stvara značenje
koje postaje važeće pukom produkcijom-uspostavom ili pukom činjenicom
medijskog postojanja (“Bilo na tv-u ...”, ”Reklo na radiju ...”); time nije
zajamčena genuina performativnost medijskog djelovanja, ona može biti (i
najčešće jest) samo transmiter ilokutivne snage jezičnog djelovanja iz posve
drugog, heterogenog izvora poput središta političke moći. (Tako se, barem
idealno, uvijek zamišlja “totalitarne sustave” premda je takvo shvaćanje koje
zapravo vjeruje na riječ tvorcima totalitarne propagande, poput Goebbelsa,
posve naivno. Temelj totalitarizma nije moć pojedinca-kolektiva da obmane
mase nego vjerovanje mase u obmanu, užitak masovnog pristajanja bez
mogućnosti kolektivne odgovornosti). Jamstvo performativnog učinka medijacije
dolazi s drugog mjesta za koje recipijent a priori zna, i ta heterogenost
stvara konstitutivni procjep između vršitelja i izvršenog, procjep
ne-izvršenja učinka. On je izvor mogućnosti perverzije, izokretanja, satire i
persiflaže svake sugestije “odozgo” u sistemu totalitarne kontrole. Genuina
performativna moć medija, koja nije heterogena, mora počivati na istom uvjetu
kao i performativnost svakog simboličkog čina: samo medij mora biti jamac
svoga iskazivanja bez obzira otkuda dolazi njegov sadržaj. Jedino takvo medijsko sredstvo kojim se jamči izvršenje
medijskog sadržaja kao genuino i istinski medijskog, ujedno je i točka u
kojoj medij prestaje biti transmiter vanmedijskog sadržaja i postaje
autonomna, auto-reproduktivna instanca — to je funkcija ponavljanja,
re-produkcije ili replaya. Medij koji je na “mjestu događaja” postaje medij (tj.
dokazuje i potvrđuje da je na mjestu događaja) tek reprodukcijom ili
ponavljanjem događaja. Da bi bio transmiter “neposredne” stvarnosti a njegovi
recipijenti autentični svjedoci, medij mora tehnički ponoviti stvarnost,
odnosno, logika konstitucije medija posve je obrnuta od poretka empirijskog
odnosa medija i stvarnosti i fizičkog zakona djelovanja medija u stvarnosti.
Drugim riječima, upravo kad djeluje kao “Reality tv”, medij nužno fingira
neposredno datu stvarnost. To ne objašnjava samo novu hipertrofiju lažnih
“stvarnosnih” spektakala na reality tv-postajama, koje su isto onoliko
unaprijed režirane koliko su unatrag rekonstruirane dokumentarne emisije
poput “911” na postjama s klasičnim akcionim programom. To još više objašnjava
urođenu, konstitutivnu melankoliju medija koji je oduvijek već izgubio svoj
predmet. Replay
je njegov simptom. Premda je temeljna razlika između spektakla nebodera i
putničkih aviona 11. rujna 2001. nad New Yorkom i rušenja dvaju ratnih
zrakoplova nad Šibenikom 1991. nesumjerljiva (letjelice nad Manhattanom nisu
bile ciljevi, već sredstva rušenja), svaka moguća sličnost među njima stvarna
je i namjerna, zato što je stvarnost u kojoj se događaji odvijaju
strukturirana ideološki i ostvarena medijski. CNN se 2001. ponaša kao HTV
1991. koji se sa svoje strane, deset godina poslije, ponaša kao CNN: gestom
rekonstrukcije kronologije koja stvara perspektivu proročanstva i “naše”
mjesto u njemu, HTV danas oponaša CNN žrtvujući svoju originalnost iz 1991.
kad je CNN otkupljivao pravo prikazivanja scene kad su “oba pala”. No gesta
samožrtvovanja već je iskupljena: cirkularnost oponašanja-izvornosti na
razini medijskih kuća i sâmo je ponavljanje unutrašnjeg ponavljanja medija,
točka pojave autentične neautentičnosti medija. Američki investigativni i analitički mediji čine sve da
saznamo takoreći sve o 11. rujna, tom novom slučaju “gubljenja američkih
snova”, kao što su veličina i nepovredivost nacije, sloboda pojedinca,
pravednost odnosa, princip tržišta itd. Utoliko sve više scena novog
zajedništva, suza i pjevanja himni. Gotovo kao u realnoj fikciji reality tv-a
u kojoj svi akteri ponavljaju autoreferencijalni filmski geg: “Oh, my God,
this is real!” Međutim, što bi ih moglo probuditi iz te realne fikcije, to
nedostaje u hinjenoj dokumentarnosti običnih tv-medija: To je onaj očajni i
nekontrolirani pogled “aktera” u kameru, dakle neeksplicitni i gotovo
neprimjetni element medija iznutra, karakterističan za reality tv, koji daje
spoznati da se sav smisao stvarne patnje “aktera” (zapravo objekta
događanja), za njega sastoji i može sastojati samo u tome da sebe vidi kao
predmet medijske transmisije, a ne kao cilj spašavanja. Taj pogled u kameru
predstavlja jedini moment same medijske realnosti koji imanentno, iznutra, provaljuje
njegovu zatvorenu strukturu i izdaje njegov ideološki smisao. Možda o toj
crnoj rupi medija ne bismo saznali nikada ništa da nema tog očajnog pogleda
“aktera” reality tv-a, iz scena hurricana u Teksasu do izgladnjelih u
pustinjama Somalije i Eritreje i raznetih tijela po Sarajevu. Ni jedan prilog običnih informativnih medija poput CNN-a ne
prikazuje ništa što bi stvarni užas s Manhattana preusmjerilo iz medijskog replaya događaja u analitički pogled
(osim možda samog replaya). Umjesto toga, ideološka re-reprezentacija nacije
ponavlja se beskonačno, uvijek nove iste slike iz drugog rakursa, uvijek nove
iste riječi iz različitih usta. U javnim istupima najviše političke osobe u
zemlji, predsjednika države, ti sadržaji poprimaju oblike groteske i
političkog atavizma. (Pred ruševinama WTC-a on poručuje mrtvima da im “nacija
zahvaljuje na strpljenju”; političke protivnike, pretpostavljene organizatore
terorističkog napada, on naziva “štakorima koje će istjerati dimom iz
njihovih rupa”.) To medijsko recikliranje gotove ideološke slike nacije i,
obrnuto, tehnička reprodukcija ideologije kroz medije ima dakako svoj
ne-posredni učinak u stvarnosti koja utoliko i samo utoliko nije više
medijska ukoliko mediji u njoj čine tek jedan segment pored drugih
institucija. Potpuno se zapostavlja (ili prikriva) najočiglednija od svih
činjenica, a to je da su počinitelji zločina tim istim činom izvršili
samoubojstvo. Kazna za zlodjelo izvršena je. Time je zatvoren svaki pravni,
moralni (i logički) prostor za čin odmazde, osobito ako akter odmazde treba
biti racionalni “pravni subjekt” poput države. Reakcija odmazdom je
civilizacijski atavizam, a njezino pseudo-opravdanje pretvara sam predmet
sukoba (“odbrana demokracije”) u isti onakav starozavjetni fetiš za koji
optužuje svoga protivnika. |
|