O medijskoj fabulizaciji dječje
tragedije u Beslanu na godišnjicu 11. rujna Petar Pan u Beslanu Ako
se poslije „11. rujna“ moglo pitati je li još moguća vjerodostojna medijska spoznaja
o tome „što se stvarno događa u svijetu“, užas u Beslanu potvrdio je
opravdanost te sumnje. Koruptnost medija o kojoj je ovdje riječ sastoji se u
poštedi javnosti od „posljednje tajne“ nekog događaja utajom ili cenzurom
dijela informacija. Paradoks te cenzure je u tome što je tajna javna a
pošteda nemoguća. |
|
Nakon pogibije tisuća ljudi
legendarnog 11. rujna u New Yorku, o čijoj hudoj sudbini po katovima i
stubištima manhattanskih nebodera ništa ne znamo i pored masovnog video-nadzora,
3. rujna 2004., u malom siromašnom gradu Beslanu na donjem rubu Rusije,
poginulo je i nestalo skoro dvjesto djece. O načinu njihova udesa saznali smo
gotovo sve u izravnom tv-prijenosu CNN-a, globalnog informatora koji je
upamćen po cenzuri događaja na Manhattanu. Ruska državna televizija je posve
ignorirala događanja u Beslanu. HTV je tjedan dana nakon pokopa djece poslala
svoju „specijalnu izvjestiteljicu“ ali ne o Beslanu nego o posjeti zagrebačke
gradonačelnice. Prva pouka te skaske je da medij doista uvijek zvoni dvaput
– jednom da u svijetu nema ničeg novog osim ponavljanja, drugi put da
je ponavljanje medij. Ono što povezuje „Beslan“ i „11.
rujna“, te po mnogočemu disparatne događaje na srednjem Zapadu i srednjem
Istoku svijeta, kao polovice pješčanog sata, jest upravo medij više nego svi
drugi istovjetni faktori zajedno - od „islamističkog terorizma“ kao
neposrednog uzroka, preko politike regionalne i globalne dominacije SAD-a i
Rusije do očigledne nefunkcionalnosti sigurnosnih sustava njihovih državnih
aparata. Njihova logistika, koja djeluje po logici podozrenja, predrasuda i
autoritativne pogreške, djeluje i kroz medije. Ako se poslije „11. rujna“ moglo
opravdano pitati da li je još moguća vjerodostojna medijska spoznaja o tome
„što se stvarno događa u svijetu“, užas u Beslanu potvrdio je opravdanost te
sumnje. No, problem s medijima ne sastoji se toliko u kolaboracionizmu
s politikom, u namjernom ili slučajnom skrivanju istine o funkcioniranju
politike i njezinim akterima niti pak u opterećenosti samih medija ideološkim
vrijednostima društva koja zastupaju. To su unutrašnje anomalije medija koje
razotkrivaju i oni sami, barem neki. Koruptnost medija o kojoj je ovdje riječ
sastoji se u poštedi javnosti od „posljednje tajne“ nekog događaja utajom ili
cenzurom dijela informacija. Paradoks te cenzure je u tome što je „tajna“
javna a pošteda nemoguća. To je upravo slučaj s događajima na Manhattanu
i u Beslanu. Riječ je o suočenju
s granicom stvarnosti na kojoj se neki događaj više ne može staviti ni u
kakav kontekst, gdje više ništa „nema smisla“, pa zato nema ni objašnjenja,
racionalizacije niti iskupljenja. Tako, dok je CNN 11. rujna i poslije uporno
ponavljao slike aviona koji se zabijaju u nebodere, te veličanstvene scene
namjernog zla od čije radikalnosti ostajemo bez riječi, ono što je prvotno
cenzurirao - jedva uočljive prizore ljudi koji kao lutke padaju
s najviših katova gigantskih nebodera - postalo je veća atrakcija od
aviona snimljenih iz svih mogućih kutova. Isto tako, spektakularno zatočenje
cijele škole na dan svečanosti, koji je ignorirala ruska državna televizija,
sveo se ubrzo na jednu jedinu dominantnu sliku cijelog kaosa, koja nije
oduzimala riječ nego je tražila odgovor: „Zašto su sva ta djeca gola?“ Ako su cenzurirani prizori
padajućih ljudskih lutaka otkrivali potresnu bizarnu istinu da na dnu (ili
vrhu) velikog stroja civilizacije moći ostaju bespomoćni ljudi koji u
posljednjem času postaju ono što nisu za života, slobodni da izaberu
ljudskiji oblik smrti i upute poruku drugima kako je užasno „tamo unutra“,
krvavi i besmisleni spektakl drhteće dječje golotinje u Beslanu otkrio je
kolateralnu, ali posljednju istinu brutalne ruske politike rješavanja
talačkih kriza pod Putinom koje su posljedica iste takve državne politike u
regiji. Taj spektakl jadnih ljudskih tijela na oronulim kulisama propalog
socijalizma premašuje donju granica svake moguće granice besmisla. On kao da
nije ni za Hollywood. Taj efekt je u danima katastrofe
u Beslanu izrazio nitko drugi ni manji nego filmska zvijezda Jonny Depp na
press-konferenciji filmskog festivala u Veneciji. Novi hollywoodski „Petar
Pan“, bajkoviti zavodnik-osloboditelj djece iz nepodnošljivog svijeta
odraslih, rekao je: „Pred takvim vijestima ne preostaje nam ništa drugo nego
da se povučemo u svijet mašte.“ Problem je samo u tome što mi već živimo u
svijetu realiziranog užasa iz mašte, zajedno s Deppom i njegovim kolegom
Michaelom Jacksonom. Ljubav prema djeci je njegov sastavni dio. O toj
perverziji je ovdje riječ. Poslije 11. rujna Deppov svijet
iz mašte trebao je stvoriti neki hollywoodski film o smrtima na Manhattanu.
Na njega se još uvijek čeka jer, kako se argumentira, koliko god doživljaj
katastrofe bio medijski, ona je dovoljno stvarna da povrijedi dostojanstvo
preživjelih i uspomenu na poginule. Poslije Beslana na taj čarobni svijet
dostojanstva ne treba ni čekati. Zatočenje djece i roditelja isuviše nalikuje
ostvarenju bajke o „čarobnom“ frulašu i Hamelin-gradu: prevaren od građana za
honorar od obavljenog posla deratizacije, frulaš začara njihovu djecu istim
oružjem kojim je pogušio štetne glodavce. Teroristička grupa u Beslanu,
sastavljena velikim dijelom od „crnih udovica“ koje su do jučer i same bile
obične mlade žene u postsocijalističkom Zakavkazju, našminkane u stilu 70-ih,
probila je kroz djecu unutrašnju granicu ruske političke, medijske i
ekonomske kontrole nad regijom i stupila u zonu u kojoj više ništa nema
smisla, značenja i opravdanja, u kojoj su sve igre odigrane. Propala su i sva tumačenja koja
teroristički akt u Beslanu stavljaju u poznati kliše za kulturološku
interpretaciju aktualnih događaja kao sukoba kršćansko-demokratskog Zapada i
muslimansko-teokratskog Istoka. Ona su besmislena već zbog toga što mučenje
djece ima samo tu pravilnost da su njime jednako pogođena i „kršćanska“ i
„muslimanska“ djeca u tom gradiću Sjeverne Osetije. To pokazuje da tumačenja
koja teroru hoće pridati viši teološki smisao počivaju na već ustaljenoj
predrasudi o „srazu kultura i religija“ i na očekivanju poruke od
neprijatelja. Otud, protiv teoloških
insinuacija zapadnjačkih komentatora, koje masovno iskorištavaju političari,
nije dovoljan argument da razgolićavanje djece proturječi duhu islama, kako
se moglo čuti i kod nas. To je doduše politički korektan i prosvjetiteljski
argument, ali također teološki, i zato nedovoljno istinit o sukobu.
Simboličko sramoćenje se ne izvodi na „svome“ nego uvijek i samo na
neprijatelju, u takvom odnosu nema univerzalne vrijednosti koja bi mogla
posredovati. U beslanskom slučaju ono univerzalno leži u samom objektu
terora, u djeci. Zato je taj događaj možda posljednja u nizu smrti
„univerzalnog“ poslije kojeg aktualni svijet više neće biti isti. Razlog mučenja djece u Beslanu
nije ni vjerski ni kulturalni nego politički ili točnije biopolitički. On sadrži
ratnu taktiku održanja života neprijatelja u fizičkim, psihičkim i
simboličkim uvjetima koji ga uništavaju. Neprijatelj je ono što predstavlja
Putin (ili Bush). U svojoj se iracionalnoj i kaotičnoj brutalnosti akt
terorista može razumjeti samo kao radikalniji odgovor na poruku koju je
muslimanima Srednje Azije poslalo perverzno i medijski preparirano seksualno
mučenje zatvorenika u iračkim i afganistanskim zatvorima. Gore od takvog
ponižavanja odraslih može biti samo sramotno mučenje djece pred očima onoga
tko je zadužen da ih zbrinjava. Zato je istina te krvave školske
bajke s Kavkaza posve zapadna. Besmislena scena razgolićene, mrtve, krvave i
unezvjerene djece ima smisao i funkciju poruke samo zato što je masovni
prizor unutrašnje tajne Zapada - pedofilije stavljene u žrvanj političkog
terorizma i regionalnog rata. O masovnim civilnim oblicima pedofilije na
razvijenom Zapadu, od Čučerja preko Beča do Las Vegasa, mediji svjedoče
jednako koliko u njemu i sudjeluju. Samo zato prava poruka iz Beslana još nije
stigla primaocu. On živi povučen u svijetu mašte u kojemu je pedofilija
stvarnost. |
|