|Homepage|

|Knjiga čitanja i zaborava|

|Tranzitorij 2007|


O medijskoj fabulizaciji dječje tragedije u Beslanu na godišnjicu 11. rujna

Petar Pan u Beslanu


Ako se poslije „11. rujna“ moglo pitati je li još moguća vjerodostojna medijska spoznaja o tome „što se stvarno događa u svijetu“, užas u Beslanu potvrdio je opravdanost te sumnje. Koruptnost medija o kojoj je ovdje riječ sastoji se u poštedi javnosti od „posljednje tajne“ nekog događaja utajom ili cenzurom dijela informacija. Paradoks te cenzure je u tome što je tajna javna a pošteda nemoguća.


 

Nakon pogibije tisuća ljudi legendarnog 11. rujna u New Yorku, o čijoj hudoj sudbini po katovima i stubištima manhattanskih nebodera ništa ne znamo i pored masovnog video-nadzora, 3. rujna 2004., u malom siromašnom gradu Beslanu na donjem rubu Rusije, poginulo je i nestalo skoro dvjesto djece. O načinu njihova udesa saznali smo gotovo sve u izravnom tv-prijenosu CNN-a, globalnog informatora koji je upamćen po cenzuri događaja na Manhattanu. Ruska državna televizija je posve ignorirala događanja u Beslanu. HTV je tjedan dana nakon pokopa djece poslala svoju „specijalnu izvjestiteljicu“ ali ne o Beslanu nego o posjeti zagrebačke gradonačelnice. Prva pouka te skaske je da medij doista uvijek zvoni dvaput – jednom da u svijetu nema ničeg novog osim ponavljanja, drugi put da je ponavljanje medij.

Ono što povezuje „Beslan“ i „11. rujna“, te po mnogočemu disparatne događaje na srednjem Zapadu i srednjem Istoku svijeta, kao polovice pješčanog sata, jest upravo medij više nego svi drugi istovjetni faktori zajedno - od „islamističkog terorizma“ kao neposrednog uzroka, preko politike regionalne i globalne dominacije SAD-a i Rusije do očigledne nefunkcionalnosti sigurnosnih sustava njihovih državnih aparata. Njihova logistika, koja djeluje po logici podozrenja, predrasuda i autoritativne pogreške, djeluje i kroz medije.

Ako se poslije „11. rujna“ moglo opravdano pitati da li je još moguća vjerodostojna medijska spoznaja o tome „što se stvarno događa u svijetu“, užas u Beslanu potvrdio je opravdanost te sumnje. No, problem s medijima ne sastoji se toliko u kolaboracionizmu s politikom, u namjernom ili slučajnom skrivanju istine o funkcioniranju politike i njezinim akterima niti pak u opterećenosti samih medija ideološkim vrijednostima društva koja zastupaju. To su unutrašnje anomalije medija koje razotkrivaju i oni sami, barem neki. Koruptnost medija o kojoj je ovdje riječ sastoji se u poštedi javnosti od „posljednje tajne“ nekog događaja utajom ili cenzurom dijela informacija. Paradoks te cenzure je u tome što je „tajna“ javna a pošteda nemoguća. To je upravo slučaj s događajima na Manhattanu i u Beslanu.

Riječ je o suočenju s granicom stvarnosti na kojoj se neki događaj više ne može staviti ni u kakav kontekst, gdje više ništa „nema smisla“, pa zato nema ni objašnjenja, racionalizacije niti iskupljenja. Tako, dok je CNN 11. rujna i poslije uporno ponavljao slike aviona koji se zabijaju u nebodere, te veličanstvene scene namjernog zla od čije radikalnosti ostajemo bez riječi, ono što je prvotno cenzurirao - jedva uočljive prizore ljudi koji kao lutke padaju s najviših katova gigantskih nebodera - postalo je veća atrakcija od aviona snimljenih iz svih mogućih kutova. Isto tako, spektakularno zatočenje cijele škole na dan svečanosti, koji je ignorirala ruska državna televizija, sveo se ubrzo na jednu jedinu dominantnu sliku cijelog kaosa, koja nije oduzimala riječ nego je tražila odgovor: „Zašto su sva ta djeca gola?“

Ako su cenzurirani prizori padajućih ljudskih lutaka otkrivali potresnu bizarnu istinu da na dnu (ili vrhu) velikog stroja civilizacije moći ostaju bespomoćni ljudi koji u posljednjem času postaju ono što nisu za života, slobodni da izaberu ljudskiji oblik smrti i upute poruku drugima kako je užasno „tamo unutra“, krvavi i besmisleni spektakl drhteće dječje golotinje u Beslanu otkrio je kolateralnu, ali posljednju istinu brutalne ruske politike rješavanja talačkih kriza pod Putinom koje su posljedica iste takve državne politike u regiji. Taj spektakl jadnih ljudskih tijela na oronulim kulisama propalog socijalizma premašuje donju granica svake moguće granice besmisla. On kao da nije ni za Hollywood.

Taj efekt je u danima katastrofe u Beslanu izrazio nitko drugi ni manji nego filmska zvijezda Jonny Depp na press-konferenciji filmskog festivala u Veneciji. Novi hollywoodski „Petar Pan“, bajkoviti zavodnik-osloboditelj djece iz nepodnošljivog svijeta odraslih, rekao je: „Pred takvim vijestima ne preostaje nam ništa drugo nego da se povučemo u svijet mašte.“ Problem je samo u tome što mi već živimo u svijetu realiziranog užasa iz mašte, zajedno s Deppom i njegovim kolegom Michaelom Jacksonom. Ljubav prema djeci je njegov sastavni dio. O toj perverziji je ovdje riječ.

Poslije 11. rujna Deppov svijet iz mašte trebao je stvoriti neki hollywoodski film o smrtima na Manhattanu. Na njega se još uvijek čeka jer, kako se argumentira, koliko god doživljaj katastrofe bio medijski, ona je dovoljno stvarna da povrijedi dostojanstvo preživjelih i uspomenu na poginule. Poslije Beslana na taj čarobni svijet dostojanstva ne treba ni čekati. Zatočenje djece i roditelja isuviše nalikuje ostvarenju bajke o „čarobnom“ frulašu i Hamelin-gradu: prevaren od građana za honorar od obavljenog posla deratizacije, frulaš začara njihovu djecu istim oružjem kojim je pogušio štetne glodavce. Teroristička grupa u Beslanu, sastavljena velikim dijelom od „crnih udovica“ koje su do jučer i same bile obične mlade žene u postsocijalističkom Zakavkazju, našminkane u stilu 70-ih, probila je kroz djecu unutrašnju granicu ruske političke, medijske i ekonomske kontrole nad regijom i stupila u zonu u kojoj više ništa nema smisla, značenja i opravdanja, u kojoj su sve igre odigrane.

Propala su i sva tumačenja koja teroristički akt u Beslanu stavljaju u poznati kliše za kulturološku interpretaciju aktualnih događaja kao sukoba kršćansko-demokratskog Zapada i muslimansko-teokratskog Istoka. Ona su besmislena već zbog toga što mučenje djece ima samo tu pravilnost da su njime jednako pogođena i „kršćanska“ i „muslimanska“ djeca u tom gradiću Sjeverne Osetije. To pokazuje da tumačenja koja teroru hoće pridati viši teološki smisao počivaju na već ustaljenoj predrasudi o „srazu kultura i religija“ i na očekivanju poruke od neprijatelja.

Otud, protiv teoloških insinuacija zapadnjačkih komentatora, koje masovno iskorištavaju političari, nije dovoljan argument da razgolićavanje djece proturječi duhu islama, kako se moglo čuti i kod nas. To je doduše politički korektan i prosvjetiteljski argument, ali također teološki, i zato nedovoljno istinit o sukobu. Simboličko sramoćenje se ne izvodi na „svome“ nego uvijek i samo na neprijatelju, u takvom odnosu nema univerzalne vrijednosti koja bi mogla posredovati. U beslanskom slučaju ono univerzalno leži u samom objektu terora, u djeci. Zato je taj događaj možda posljednja u nizu smrti „univerzalnog“ poslije kojeg aktualni svijet više neće biti isti.

Razlog mučenja djece u Beslanu nije ni vjerski ni kulturalni nego politički ili točnije biopolitički. On sadrži ratnu taktiku održanja života neprijatelja u fizičkim, psihičkim i simboličkim uvjetima koji ga uništavaju. Neprijatelj je ono što predstavlja Putin (ili Bush). U svojoj se iracionalnoj i kaotičnoj brutalnosti akt terorista može razumjeti samo kao radikalniji odgovor na poruku koju je muslimanima Srednje Azije poslalo perverzno i medijski preparirano seksualno mučenje zatvorenika u iračkim i afganistanskim zatvorima. Gore od takvog ponižavanja odraslih može biti samo sramotno mučenje djece pred očima onoga tko je zadužen da ih zbrinjava.

Zato je istina te krvave školske bajke s Kavkaza posve zapadna. Besmislena scena razgolićene, mrtve, krvave i unezvjerene djece ima smisao i funkciju poruke samo zato što je masovni prizor unutrašnje tajne Zapada - pedofilije stavljene u žrvanj političkog terorizma i regionalnog rata. O masovnim civilnim oblicima pedofilije na razvijenom Zapadu, od Čučerja preko Beča do Las Vegasa, mediji svjedoče jednako koliko u njemu i sudjeluju. Samo zato prava poruka iz Beslana još nije stigla primaocu. On živi povučen u svijetu mašte u kojemu je pedofilija stvarnost.

 


|Homepage|

|Naslovna|

|Tranzitorij 2007|