|
[Forrest Gump II] Idiot demokracije ili politicum autizma Iskrenost je od sredine 90-ih do danas
ostala ključna riječ tekućeg medijskog i političkog žargona. Njezina pojava
koincidira s krajem njemačke izborne kampanje '94. i euforičnom najavom
[tada] najnovijeg američkog filmskog epa, “Forrest Gump”, u njemačkim
državnim medijima i tisku. Taj novi američki politički
autoesej udario je o dvostruko dno neprikrivenog evropskog antiamerikanizma.
Preko negativnog junaka, autista Forresta Gumpa, evropski se kulturnjak ne
mora zadovoljiti tek uobičajenim momentom “američke samokritike”, već nečim mnogo
višim: filmom u kojem još samo idiot vjeruje u američke vrijednosti. |
|
|
Kao kronična bolest suvremenih demokratskih sistema
pokazala se u 90-im famozna “politička zasićenost” biračkog tijela iako je
ona tada postala samo akutna i vidljiva. Na realnu opasnost da politički
izbori postanu nereprezentativni, stranke reagiraju zamjenom opcije: izbornim
apstinentima poručuju da će, ako ne izađu na izbore, faktički glasati za
“svoje” protivnike (tj. političke favorite drugih birača s drugim svjetonazorima
od vlastitog) ili pak postati potpuni politički autisti. Dijalektika tog
slogana je prozirna: potencijalni rizik stranaka, kao sekundarnih političkih
instanci koje po svome položaju i funkciji posreduju između državnog aparata
i društva, projicira se kao stvarni gubitak građana, i to kao da se već dogodio i kao da je nestanak (ili
smjena) jedne političke administracije u demokratskom civilnom društvu
najveći društveni gubitak za građane, odgojene u uvjerenju da su oni primarni
(a ne sekundarni) nosioci vlasti u tome istom društvu. Na toj političkoj iluziji koju održavaju same stranke kao
da se nešto fundamentalno mijenja. Građani ne samo da ne izlaze na izbore da
bi tom apstinencijom izrazili svoj protest zbog političkog razočaranja (što
se kolokvijalno naziva “kažnjavanjem političara”); isto je tako uočljiva
pojava fluktuacije birača, tj. da sve veći broj birača glasa za druge bliske
ili čak ne-bliske stranke, pa i one “suprotnih predznaka” i “boja”, ili
pojedinačne političare. Ta pojava “bježanja birača” i “protestnih birača”
relativno je dobro istražena u politološkoj i sociološkoj literaturi, osobito
u slučaju probjegavanja bliskim ili “sestrinskim” strankama
(lijevo-više/manje lijevo, desno-više/manje desno, odnosno
centralno-više/manje centralno). Novija pojava “bježanja“ preko linije
klasične podjele na lijevo-desno manje je istražena, osim što je masovno
zabilježena u svijetu samih “političara”, osobito u istočno-evropskim
post-komunističkim i “tranzicijskim” zemljama, i ona se čini relativno lako
objašnjivom. Prosječno razumijevanje poslovično pripisuje političarima
beskarakternost, amoralnost, karijerizam i indiferenciju prema sadržajnim
vrijednostima, principima itsl. Nešto manje popularno i stručnije
razumijevanje objašnjava taj fenomen psihološki (snalaženje u novim
uvjetima), sociološki (zadržavanje profesionalnog statusa) ili
juridičko-politički (strah od lustracije). Premda je takvo gibanje slijeva nadesno obilježilo početak
90-ih u zemljama poput Hrvatske i drugih republika bivše Jugoslavije, u
obrnutom smjeru nije zabilježen nijedan slučaj među političarima: nijedan
politički desničar nije postao ljevičar u klasičnom političkom značenju toga
izraza, pa se u najboljem slučaju može govoriti o zajedničkom kretanju jednih
i drugih prema “demokratskom centru” koji je poput “denacifikacije” u
Njemačkoj 50-godina poslužio kao post-komunistički “Persilschein” —
uvjerenje o pranju — kako za bivše hrvatske “partajčike” tako i za
rigidne hrvatske nacionaliste koje je manje brinulo demokratsko političko
uređenje Hrvatske od uspostave fetiša nezavisne države. No, daleko manje
istražena su “tajna” kretanja birača preko linije fronte. Dok se pojačana
(djelomice i plebiscitarna) podrška desnim i nacionalno obojenim strankama
početkom 90-ih relativno unisono i ali zato apsolutno objašnjava kao odgovor
naroda na krivu, anti-nacionalnu politiku komunističkih i socijalističkih
partija, danas gotovo posve ostaje neistražena i nezamijećena pojava da ne
samo nekad “crveni” birači mogu birati (i biraju) svoje predstavnike među
“crnim” političarima (ta je pojava komplementarna s migracijom političarske
klase) nego i obrnuto, da “crni” birači izražavaju naklonost za (a možda i
biraju) političare koji pripadaju lijevoj političkoj sceni, i to čak radije
nego onima iz političkog centra. To je, dakako, moguće samo u post-političkim
uvjetima oslabljenih sadržajnih razlika u ključnim političkim pitanjima, u
sistemu in-diferencije koju je sobom donijela ideologija kraja ideologije kao
i politička stabilnost koju su komplementarno omogućavale socijalna država na
zapadu i (relativni) prosperitet socijalističkih društava i relativna
permisivnost jednopartijskih režima. Ono što stupa na mjesto sadržajnih razlika i što omogućuje
razmjenu simpatija preko (izblijedjele) linije političkih fronti jest
ustrajnost pojedinačnih političara u pozivanju na ideološku neutralnost,
bezbojnost i opću prihvatljivost svojih uvjerenja, na političku
beskarakternost svoje političarske funkcije. U marketinški razrađenu
strategiju “ustrajnosti” spada napose isticanje osobnog stila i osobnog
karaktera, na prvom mjestu — iskrenost. Ta kategorija ne podrazumijeva
samo “poštenje” u smislu pridržavanja općih moralnih pravila igre u posebnom
polju politike, kako se popularno kaže i poslovično misli, nego primarno i
sve više ona znači iskrenost u smislu spremnosti na priznanje vlastite
pokvarenosti. To nije samo krajnja granica cinizma “čestitosti” nego točka
vraćanja svakog političara, posrnulog do ili preko ruba korupcije, natrag u
igru. Deviza “tko prizna, pola mu se prašta” vrijedi u svijetu nove
post-politike u svojoj punini: ona druga, “neoproštena” polovica prethodno je
već postala bespredmetnom kroz prešutnog djelovanja općeg i naslijeđenog
stava o koruptnosti politike. Iskrenost je posljednji politički trik,
nepolitička, moralna kategorija za eksploataciju političkih resursa u
uvjetima postpolitičke apstinencije birača. Na njoj ne profitiraju samo
pojedinačni političari novog doba ili tzv. nove “osobnosti” nego također i
stranke koje se osobito trude oko “imagea”, “stila” ili “redizajna”. Copyright za današnje masovno stranačko
iskorištavanje iskrenosti i stila pripada onoj stranci s kojom je otpočelo
postpolitičko doba na ljevici, stranci njemačkih Zelenih. Koliko je kalkulacija s iskrenošću politički prazna,
vidjelo se najbolje u kontrastu s jednim detaljem saveznih izbora u Njemačkoj
1994. kad su “Zeleni” već odavno proživjeli svoju drugu ili treću
metamorfozu, od post-68aša, preko newage-teologije integralizma do
pragmatičke “real-politike”. Savez 90/Stranka zelenih (“Bündnis 90/Die
Grünen”) jedina je u svom izbornom tv-spotu evocirala središnji problem
demokratskih političkih odnosa kao sistema komunikacije: naime svoj odnos
prema stvari za koju od biračkog tijela očekuje mandat. Riječ je o iskrenosti
namjere: za
razliku od velikih stranaka favorita, “Zeleni ne nude toliko velike političke
programe koliko svoju iskrenost” (cit.). Tako je faktor iskrenosti, sugeriran
intervjuom jedne osamdesetogodišnje građanke, posljednji ostatak političkog
sadržaja koji birači još očekuju od stranaka koje ionako “samo marketinški
kalkuliraju s obećanjima” (cit.). Iskrenost je od tada do danas ostala
ključna riječ tekućeg medijskog i političkog žargona. Njezina pojava
koincidira s time da je na sam kraj njemačke izborne kampanje '94., posve
pogođeno, pala neuobičajeno euforična najava (tada) najnovijeg američkog
filmskog epa, “Forrest Gump”, u njemačkim državnim medijima i tisku. Evropljanima se taj novi američki filmski esej o Americi
očito sviđa bez zadrške, možda više nego samim Amerikancima. Ni jedan
američki film o Americi, koliko god kritičan, nije Evropljanima u dovoljnoj
mjeri bio rasterećen od patetične ljubavi za zemlju slobode i beskonačnih
mogućnosti, ponajmanje ako bi završio s američkom himnom i suzom u američkom
oku. Evropi autentičnih, a ne sintetičkih nacija, to je dirljiv kič, njezini
veliki i mali nacionalizmi znaju da voda nije krv, i zato više vole mistiku,
metafiziku i crnu ironiju na račun empirijskog svijeta. U samoj pak
Njemačkoj, gdje je iživljavanje tzv. “normalnog nacionalizma” otežano
ekscesivnom obnovom nacističke ideologije i prakse kasnih 80-ih, novi
američki autoesej definitivno udara o dvostruko dno neprikrivenog evropskog
antiamerikanizma. Preko negativnog junaka, autista Forresta Gumpa, evropski
se kulturnjak ne mora zadovoljiti tek uobičajenim momentom “američke
samokritike”, već nečim mnogo višim: filmom u kojem još samo idiot vjeruje u
američke vrijednosti. Naime, ono što normalno demokratsko društvo ne može
ostvariti — konsenzus na osnovi zajedničke interpretacije i
zadovoljavajući stupanj opće pravde — to autist posjeduje kao svoju
prirodnu popudbinu. On je jednak samom sebi i dobroćudan prema ostalima, zato
što njegov IQ iznosi 75, tj. “... samo pet točkica ispod normalnog, ali što
je to normalno?” — pita njegova brižna i hrabra majka. Na tom malom
pomaku nadolje od normalnog počiva njegova tragična doslovnost, a na njoj
čvrst temelj ničim narušive iskrenosti: bezuvjetno načelo komunikacije koje
mu omogućuje da društveno i intimno postane uspješno biće — velikodušan
milioner, odan muž i, konačno, brižan otac. Taj društveno prezreni i fizički
ugroženi nespretnjaković ne propada jer ima jednu idealnu (i idiličnu)
pretpostavku za život: dogmatsko i nenarušivo vjerovanje, stečeno povjerenjem
prema opetovanim i penetrantnim uvjeravanjima majke da sposobnost za život
proizlazi iz objektivne jednakosti i subjektivne iskrenosti. Za razliku od
cinizma normalnog društva, društveni autist se odnosi prema sebi samo tako
što je sav njegov društveni odnos izgrađen na principu iskrenosti te
povjerenja i potrebe za drugim ljudima. U tome leži sav paradoks potpuno novog, izokrenutog
američkog patriotizma: Forrest Gump je zbog svog organski uvjetovanog
polu-idiotizma postao prototipom novog, nevinog (i doslovnog) konformista,
ali njegov lik ipak u potpunosti stoji nasuprot koruptnoj normalnosti
društva. Taj je paradoks moguć samo otuda što antijunak filma utjelovljuje
sva idealna načela moderne, sintetičke društvenosti: jednakost ljudi,
jednoznačnost riječi, iskrenost misli, identitet osobe, izravnost namjere,
povjerenje u druge. Forrest Gump je zapravo homunculus one pragmatičke teorije jezika
koja je klasični model komunikacije, postavljen na prijenosu informacije,
odnosno na ideji objektivnog sporazumijevanja o stvarima između idealnih sudionika,
nadogradila za jedan odlučujući element. Naime, dok je klasični model
komunikacije pozitivistički bio skrojen po mjeri idealnih sudionika, slijep
za pragmatički uvjet tzv. subjektivne istinitosti, odnosno “iskrene namjere”
realno-povijesnih sudionikâ komunikacije, faktor iskrenosti je — nakon
što je jednom uveden u pragmatičku teoriju jezika — povukao za sobom i
zamjenu sheme predmetne objektivnosti shemom intersubjektivne objektivnosti,
mjerene identitetom sadržaja poruke i subjektivne namjere. Međutim, u
psihološkoj i društvenoj stvarnosti individua, ta se zamjena jednog
shematskog idealizma drugim pokazuje kao autizam. Otuda se “Forrest Gump” na
toj pozadini doima kao postmodernistički prilog kritici svih društvenih
teorija građenih na modelima “uspješne komunikacije”. Ali figura društvenog idiota je u novom filmskom eseju o
Americi — makar potpuno suprotna evropskoj intelektualnoj figuri
“obiteljskog idiota” (Sartre) kao društvenog antikonformista — samo prividno
postmodernističke naravi. Teorijski zahtjev za identitetom komunikacijskih
sadržaja s jedne strane i subjektivnih intencija sudionika s druge strane,
realno poprima samo onaj oblik individualnosti koja usprkos konformnosti s
apstraktnim načelima društva odudara od njegova “normalnog” lika. To znači, u
kritičkoj figuri idiota ne odustaje se od društvenih ideala, svrha i smisla,
kako deklarira postmodernistička teorija, već obrnuto. Naime, ako je do sada
poslovično važilo da su idealisti idioti društva, autist Forrest Gump je
realno-egzistirajući, i upravo zato “idiotski” lik pozitivnih društvenih
ideala: ono što ga realno čini idiotom, jesu te iste društvene vrijednosti
koje on ostvaruje u čistoj formi — na prvom mjestu vjerovanje u
jednakost ljudi i intersubjektivnost kao poriv, konstitutivna potreba za
drugima nasuprot individualizmu. Nasuprot postmodernističkoj ideologiji
dekompozicije individuuma, socijalnih čvorišta i kraja društva, figura majke
je ona što svojom neumornom interpretacijskom mašinom čini fizički
hendikepiranog čovjeka, pretvorenog u društvenog idiota, kompetentnim da
donosi pragmatičke vrijednosne sudove: “Glup je onaj tko čini glupo”. Upravo
je socijalno osviješteni “maternji jezik”, a nikakvo uljuljkivanje u iskonski
zagrljaj “riječi majke”, onaj stvarni činitelj koji organski uvjetovan
autizam djeteta čini društveno kompetentnom i sposobnom egzistencijom.
Problem nije u naivnosti autista nego u cinizmu društva koje permanentno
izdaje ono što ga čini društvom. Zato junak nije ni revolucionar, ni božji
izabranik, ni prenosnik glasa bitka, ni ramboidni produkt filmske industrije
— iako “trči kao vjetar”. On je tek radikalno humani korektiv ideje
pragmatički funkcionalnog, ali moralno ciničnog društvenog diskursa. |
|