Borislav Mikulic

|Tranzitorij 2007|

Globalna teologija Mela Gibsona i lokalni klerici

Celuloidni fundamentalizam

Cijeđenje Isusa u „Pasiji“ nije ništa drugo nego regresija u podoslovljenje simbolike Posljednje večere, i zato materijalnost Gibsonove arhi-teologije ne stvara ideju vjere za opću zajednicu nego imaginarno poistovjećivanje i novu zatvorenost, mističnu krvnu sljedbu. Spektakularna mješavina poganskog žrtvenog rituala, kršćanske simbolike i postmodernističkog obožavanja površine, skupa je celuloidna verzija filipinske turističke atrakcije s pribijanjem na križ živih kaskadera muke Isusove s fundamentalističkim ulogom.

Otkad je hrvatsko katoličko uho iz državnih usta premijera Sanadera čulo blagovijest o rođenju Isusa na pravoslavni način, starokršćanskim imenovanjem „događaja Krista“, hrvatskom narodu koji svoju vjersku strast zadovoljava samo kroz sublimna ukazanja eterične Gospe konačno se dogodio i njezin sin, Krist. Naime, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić nazvao je film „Pasija“ Mela Gibsona vjernim prikazom istine: „Kršćanstvo nije ideologija nego događaj Krista“. Ako je stvarni događaj Krista bičevanje i čerečenje, onda se treba zamisliti. Ako pak iz istine kršćanstva treba isključiti crkvu i samog kardinala, Bozanić je sigurno u pravu, no istina kršćanstva je vjernost događaju a ne samo vjera u događaj, pa se za to treba prije obratiti svetom Pavlu nego Melu Gibsonu. Kršćanski „događaj Krista“ je svakako poslije Krista, a na razlici između vjernosti događaju i vjeri u događaj temelji se i razlika između istine vjere i laži crkve.

Zašto se Gibson, optužen za fundamentalistički katolicizam i antisemitizam jednako kao i za širenje antikršćanskog osjećaja mržnje, toliko sviđa najvišim hrvatskim klericima da oni i najdelikatniju političku problematiku brkaju s pričom o događanju istine? Ako je to radikalno tjelesni spektakl pasije, životnost doživljaja vjere, najstvarnija stvarnost događaja, kao protulijek za formalizam i sterilnost katoličkog vjerskog obreda, to je zabluda. Gibsonova radikalno putena stvarnost proizvod je hollywoodske tehnike o kojoj svjedoče veliki spektakli s Gibsonom: „Hrabro srce“, „Patriot“ i sama „Pasija“. To su one strijele koje se zabadaju u gole škotske guzice, to je pucanje žila i kože obrijanog Gibsona na čekrku, mačevi koji sijeku jetra i crijeva, bajunete u srcima, plućima i grkljanima iz kojih šišti zrak i kulja krv. Iz te obojene emulzije curi i politička teologija Mela Gibsona koja u Hrvatskoj pada kao suza na oko. Nakon što su joj iz Haaga kidali živce, sad joj čupaju i dušu. No, riječ je ipak o komediji višestrukih zabuna.

Multiplex kina kao crkve

Osim kardinala koji se zabunio s Gibsonom kao i sam stari papa, uzdizanje celuloidnog Isusa u čast „događaja Krista“ stvorilo je nov dubok rascjep u većinskom hrvatskom biću. Neki katolički intelektualci i filmski kritičari, koji smatraju potrebnim da se deklariraju kao kršćani, smatraju film opakim zbog prekomjerne količine antikršćanskog osjećaja mržnje. Premda je više riječ o hermeneutičkoj hipokriziji nego o analitičkoj točnosti, diferencija je majka kritike pa je rečeni „unutarhrvatski“ razdor u teologiji morala dobra vijest, ako već ništa točnije ne saznajemo o statusu mržnje u Gibsonovu filmu. Druga dobra vijest je ta da su istim aktom, premda samo implicitno, multiplex kino-dvorane dignute u rang crkava. Onaj tko nije vjerovao u božićnu narav profane potrošnje sad spoznaje da može blagovati Božjeg jaganjca i u kinu kao čips ili kokice. Jedino mora paziti da na neradnu nedjelju trgovina i uslužnih djelatnosti ne pobrka crkvu s kinom, sveto s profanim, kao ona smotana tri kralja štalicu u „Bryanovu životu“ Montya Pythona. Gibson je u tom smislu zavodljiv.

Romantični pravednik-autsajder koji još od „Ludog Maxa“ preko „Smrtonosnog oružja“ i krimi-limunade „Tequilla Sunrise“ luta kao individualac sa ženom-koje-nema, pojavio se u svojoj istini u „Što žene vole“: to je agent za marketing koji ženama čita misli, krade ideje i navlači hulahopke. Fatalni muški seks-simbol zaštićen aurom uvijek mrtve žene, osim što filmski i privatno ima neriješen kompleks očinstva, zapravo je komično kvazi-androgino filmsko biće, figura političke nekorektnosti zbog koje sam najviše trpi. Ako u „Pasiji“ više ne postoji tipični zaplet s odsutnom ženom, pojavljivanje Sotone kao samohranog roditelja u obliku dijaboličnog androgina s čedom u naručju, otkriva mjesto gdje je komedija oko Gibsonovih hulahopki napravila kvazi-teološku zamku za naivne hrvatske klerike. Tek s njima delirij mistične autentičnosti postaje društvena stvarnost.

Poslije kardinala Bozanića u tu je filmofiliju pao don Živko Kustić, propovjednik Jutarnjeg lista. Nakon što je nepromišljeno i promašeno usporedio grozotu neprestanog premlaćivanja Isusa u „Pasiji“ s običnim „cipelarenjem na ulici“, otvoreno je - i nadasve - neovlašteno počeo propagirati masovno vođenje školske djece na kino-projekcije (Nov@ TV, 1. 4.). Osim što bi jedan publicist, pa makar i katolički, morao znati da djeca pored crkve i škole imaju i roditelje (ostalu javnost da ne spominjemo), to politički arogantno sufliranje vjeroučiteljima mimo pedagoških instanci potvrđuje da nesuvremeni i autoritarno zatucani hrvatski klerički um nije izvukao političku lekciju za crkvu niti iz domaćih slučajeva pedofilije u crkvi niti iz afere s neovlaštenim prikazivanjem drastičnog propagandističkog filma o abortusu na nastavi vjeronauka po školama koja je nedavno uzburkala javnost. Gibsonovo ustrajno i bjesomučno bičevanje golog Isusa u filmu nije nikakva maloljetnička ulična zabava nego namjerno psihičko mučenje odraslih s političkom porukom. Isto vrijedi i za dugotrajne scene filmskog silovanja ili filmovane egzekucije osuđenika na smrt.

Cijeđenje Isusa

Ako je Gibsonova strast za istinu u „Pasiji“ pokrenula pitanja o mržnji i antisemitizmu, kod don Kustića se taj problem javlja u svom zakonito izvrnutom obliku pravog kršćanskog filosemitizma. Pokazujući širokogrudnom gestom na drugog sugovornika u studiju, publicista, nakladnika i člana židovske zajednice Slavka Goldštajna, konzervativni propovjednik liberalnih novina je rekao: „Kao kršćanin ja ne mogu mrziti nekoga tko je od Isusove krvi“. Nesretna retorika krvi govori više od don Živka: Isus Nazarećanin je mogao postati njegov Gospodin tek nakon što je na rimskom križu iz njega iscurila i posljednja kap židovske krvi. Jaganjci se blaguju kad se ocijede. To je proces pretvaranja posebnog u opće, životinje u meso, krvi u duh. Tek tu počinje uvod u Gibsona.

To se ne samo odnosi na semitske ne-kršćane, na prikaz dvojice fanatičnih židovskih svećenika koji, protivno tekstu Evanđelja, bez krzmanja izručuju Isusa policiji (tako i S. Goldštajn). To se jednako odnosi i na Gibsonovo prekomjerno vrednovanje „sumnje“ Poncija Pilata i, osobito, tihe, „bezrječne“ patnje njegove žene koja donosi „ruho“. Gibsonov pro-imperijalizam kršćanstva i antisemitizam nije toliko rasistički nego postmoderan. To je interpretacija koja kulturalizira jedan posebni kolektiv tako da ga isključuje iz kruga subjekata sposobnih za sumnju u svoje dogme, za autonomno odlučivanje i za posredovanje vlastite posebnosti. To se danas odnosi podjednako na Židove i na Arape, i zato je Gibsonova „Pasija“ pseudo-mistični estetski odgovor kršćanstva kao „Imperija“ (u negri-hardtovskom smislu sustava bez imperijalističkog centra) na „događanje“ navodno iracionalnog, diskurzivno i deliberativno inkompetentnog Orijenta.

Klerici kao boljševici

Dijabolična čar takve političke teologije svjedočenja o „događaju Krista“ sastoji se za hrvatske klerike u tome što točka nepovratnog isključenja „Židova“ (orijentalca) iz ekskluzivnog univerzalizma kršćanstva otvara mjesto za stupanje uvijek novih „ne-Židova“ koji pristupanjem postaju „zapadnjaci“. Poruka hrvatskih klerika je da je mjesto tih „subjekata“ autentično hrvatsko. Stupanje tih „Hrvata“ na mjesto isključenog „Židova“ sastoji se u tome da bivaju univerzalno priznati na temelju pretpostavke da navodno priznaju ono univerzalno, što „Židovi“ ne čine samim time što ostaju Židovi. Za razliku od njih, „Hrvati“ ga ispovijedaju i pričešćuju se, ali ne misle da u njemu moraju sudjelovati nužno i politički, to jest da mogu ostati „Židovi“, tj. zadržati pravo da ostanu ono što su bili – naprosto Hrvati.

Zato se danas hrvatski klerici s logističkom podrškom nacionalne države ne smatraju obaveznima ni odgovornima za refleksiju partikularne naravi katoličanstva uopće, a osobito svoga katoličanstva, nego kao boljševici misle da je općost dana po sebi i da ona neposredno, činom ispovijedanja, pripada njima a ne oni njoj. Katolici su hrvatski „komunisti“ današnjice.

Otud, bez obzira na umjetničku i moralnu (bez-) vrijednost Gibsonovog filma, kričava surovost i idejna oskudnost „Pasije“ ispunjava tek kolektivnu hrvatsku potrebu za produkcijom ideologije nove preporodne konkretnosti kroz „mučeništvo“ i „svjedočenje“ kakvu je kroz sto dana političkog spektakla uspio retorički proizvesti novi premijer Ivo Sanader. Njegova samoproglašena „svjedočenja o istini Hrvatske“, njegovi performansi čistog htijenja, u stilu „Europa danas a ne sutra“, „Hoćemo NATO, a ne otvorena vrata!“, nudi hrvatskom građaninu-katoliku identifikaciju sa Zapadom kao mjestom „univerzalne istine“ čovječanstva s kojom, međutim, nema baš nikakve veze osim da ga poštedi od onoga što je važnije od same istine. To je razumijevanje vlastitog odnosa prema istini, a ono je i dalje nemoguće: „Nitko vam ne može oduzeti vašu povijest, nitko!“ (Sanader).

|Homepage|

|Naslovna|

|Tranzitorij 2007|