|Homepage|

|Knjiga čitanja i zaborava|

|Tranzitorij 2007|

Reality TV, mit neposrednosti i transmedijska čežnja medijskog subjekta

 

Madonna u zemlji mediofaga

Objektivnost u smislu neutralnog odnosa prema nezavisnom svijetu činjenica nije temelj rada medija, ne zato što sfera činjeničnog događanja ne bi postojala, nego zato što je ona nužna i komplementarna pretpostavka stava objektivnosti (teorije objektivnosti) samih medija. Oni su jednako tako dio svijeta činjenica kao i same nezavisne činjenice.

Proširena verzija: “Mediofagija” u: Arkzin. Bastard br. 1, 1995.

 

Medij kao nedjeljivi ostatak ideologije

Ključnim individualnim i kolektivnim doživljajem suvremenih de­mokratskih društava čini se operativna nemoć, imobilnost u stva­rima na kojima su dekla­rativno konstituirana: u pitanjima pravde, jednakosti, zaštite, otvorenosti itd. Točnije, riječ je o doživljaju društvene nemoći kroz stroj društvene (sa­mo)reprezentacije koji se obično naziva medijima. Tako se socijalne, poli­tičke i ideološke katastrofe u zemljama bivšeg “Istočnog bloka”, danas “istočnoevropskim”, ili pak fenomeni refašizacije samih zapadnoevropskih društava predstavljaju kao potpuno izvanjske pojave, nesumjerljive s poretkom normalnosti, objekti u nesavladivom otporu prema racionalnom posredovanju ili “medijatizaciji”. One se doimaju toliko izvan poretka da pred njima kapituliraju i moderatori-urednici informativnih emisija, fi­gure sveznajućih subjekata analitičke moći državnih medijskih korporacija što svoju publiku ustrajno i zabrinuto čuvaju od provale neposrednosti medijske uloge privatnih servisera infotainmenta, baziranog na “reality tv”. Njihova briga počiva na programatskom, striktnom razlikovanju između medija i svijeta činjenica premda je operacionalizacija te razlike jedva održiva u medijskoj praksi. Ona je zato svoju artikulaciju našla u “etičkim kodeksima”, pisanim pravilnicima i nepisanim “standardima” ponašanja u svijetu informativnih medija.

U tome je strukturni razlog beskrajne ciničnosti medijskog moralizma: on počiva na paradoksu apsolutne heteronomnosti (idolatrije javnosti, auditoriuma, gledateljstva ili čitateljstva) i apsolutne autonomnosti izražene u zahtjevima za samoupravom i autoregulativom, ukratko, za “nezavisnošću medija”. Taj paradoks može ostvariti i istrajavati u njemu samo privatni medij, utemeljen na osnovi neprikriveno profitnog kapitala, u kojemu se apsolutna heteronomija moralnog načela (idolatrija recipijenta) pokazuje kao autonomni regulativni princip profita. Državni ili javni medij, postavljen u modernističkom procjepu između heteronomije ideološkog autorstva (država, političke partije, društvo) i autonomije u izvođenja posredovanja, beskrajno je udaljen od te koincidencije principa i čeznutljiv za stvarnošću. Ta stvarnosna čežnja javlja se u tranzicijskom političkom i ekonomskom okruženju kao pohlepa za privatizacijom medija čiji je viši cilj da poništi procjep heteronomije odlučivanja i autonomije izvođenja, no samo taj procjep, koji je ujedno i prostor tvorbe ideologije, posljednja je stopa slobode. Ona nije stvarna bez svoje strukturne pretpostavke, bez procjepa koji tvori ontološku prepreku samodovoljnosti i prostor odlučivanja subjekta. Sloboda je nemoguća bez prostora ideologije i polja autoriteta.

Nezavisni svijet činjenica za javni medij je, čini se, upravo razmjeran deklaraciji obaveze na objektivnost ili, drugim riječima, “subjektivnom” faktoru odgovornosti “medija kao takvog”. Ovdje nije riječ o subjektivnosti medijskih agenata, konkretnih ljudi sa svojim individualnim karakteristikama, čak ni o skupu takvih karakteristika koje će netko označiti (dobrim ili lošim, pouzdanim ili nepouzdanim) medijskim “timom”. Riječ je o “stavu objektivnosti” ugrađenom u samu koncepciju medija u onoj mjeri u kojoj se pretpostavlja da je medij zadužen ili mandatiran za informiranje javnosti. Odatle, iz koncepta društvene uloge, iz zaduženja ili mandata, proistječe forma objektivnosti jednako kao što odatle proizlazi i stav očekivanja objektivnosti ili povjerenja na strani recipijenata.

Objektivnost u smislu neutralnog odnosa prema nezavisnom svijetu činjenica nije temelj rada medija, ne zato što sfera činjeničnog događanja ne bi postojala, nego zato što je ona nužna i komplementarna pretpostavka stava objektivnosti (teorije objektivnosti) samih medija. Oni su jednako tako dio svijeta činjenica kao i same nezavisne činjenice. To je stvarnost — naime da jedna sektoralna “činjenica” poput složene medijske organizacije koja obuhvaća i teoriju i logistiku infromacije kao društvenog procesa, reprezentira druge činjenice, događaje i procese društva — koju eksploatira “stvarnosna” koncepcija medija ili “reality tv”. Ona ne počiva na stavu ili mandatu odgovornosti za obavještavanje kao društvenom nalogu simboličke i vrijednosne reprezentacije zajedničke stvarnosti nego na stavu operacionalizacije puke nazočnosti u svijetu događaja i činjenica, odnosno na stavu svjedočenja kao odslikavanja ili neposredne, amedijske re-prezentacije. Takva koncepcija izgleda doduše ponešto paradoksalno ali nipošto nije proturječna, koliko god da sam koncept “neposrednog medija” ne podnosi takvu zamisao ni logički ni stvarno; ona nije niti nereflektirani, “spontani” izraz neke nedomišljene teorije (ili pseudoteorije) medija na temelju postulata o neposrednoj datosti objektivnog svijeta činjenica. Ona je neposredni logistički ili materijalni nasljednik teorije o kraju ili smrti ideologija, odnosno medijska operacionalizacija stava o nepostojanju simboličkog (ili narativnog) posrednika između subjektivne svijesti (individualne ili socijalne) i vansocijalnog svijeta objektivnih činjenica. Takva koncepcija medija kao čiste (materijalno-tehničke) logistike re-prezentacije stvarnosti kao neutralnog, instantanog akta svjedočenja oslanja se, dakako, na spontani nereflektirani stav empirijskog psihičkog subjekta o prirodnosti i neposrednosti osjetilne spoznaje i o dostupnosti vanpsihičkog svijeta predmeta i činjenica o predmetima.

To je, pored ontološke prednosti “stvarnosnog medija” koja se sastoji upravo u tome da se medij predstavlja kao neprivilegirani, tek puko nazočni segment unutar samog svijeta činjenica, ujedno i epistemička prednost “stvarnosnog” medija; njegova neeksplicitna (ili samo više-manje eksplicitna) ali zato uporno praktički ponavljana koncepcija neposrednog svjedočenja, instantane nazočnosti na “licu mjesta” ili na “mjestu događaja”, tamo gdje su “puke činjenice”, korespondira s prirodno-epistemičkim vjerovanjem o neposrednoj datosti i dostupnosti svijeta. Stvarnosnoj televiziji se spontano vjeruje, ona je tehnološki usavršena (ubrzana i digitalizirana) aparatura našeg vlastitog nesavršenog (nedovoljno brzog) prirodnog spoznajnog aparata. No upravo je high tech usavršenost prirodnog spoznajnog procesa, dakle to što čini njegovo produženje ili kontinuitet in infinitum procesa ne-posredovanja, ono što zakriva ne samo specijalistički tehnički karakter usavršenosti (njezinu neprirodnost) nego i specijalističku narav stvarnosnog medija koja proizlazi iz njegove socijalne namjene, iz nepriznatog ideološkog smisla njegove nazočnosti: to je namjera informiranja ili auto-mandatiranje za društvenu funkciju čiji su mehanizam i učinak paradoksalni. On je društveni (javni) proces koji od socijalnih jedinki čini medijsku zajednicu izoliranih-diskretnih pojedinaca koji se poistovjećuju još samo s medijem kao svojom tehnički idealnom realizacijom, premda njezino savršenstvo, kako znamo, počiva na prevari naše prirodne sposobnosti zamjedbe.

U odnosu na to, javni ili državni medij, sa svojim stavom “brige i odgovornosti” za objektivnost informiranja o svijetu činjenica “out there”, ciničan je upravo razmjerno afirmiranju svoga moralizma. Stav odgovornosti za “objektivnu istinitost” informacije o nezavisnom svijetu činjenica počiva na istoj ideologiji kraja ili smrti ideologije, štoviše, on je njezin posljednji nedjeljivi ostatak: on je logistička instanca društvene naracije ili aparata ideologije (mjesto tvorbe javnog mnijenja) koji u uvjetima teorijske transparentnosti društvenih odnosa više ne može proizvesti nikakvu ideologiju, nikakvo opće obavezujuće javno uvjerenje ili objektivnu javnu vrijednost osim praznine u ideologiji vlastitog stava. To je upravo medijsko uprizorenje stava objektivnosti, prikaz čistog mandata medija, faktička nazočnost specijalizirane institucije ili aparata javne naracije u svijetu činjenica. Za razliku od stvarnosnog medija, poruka javnog medija još je samo to da ne može posredovati bez metadiskursa o posredovanju, bez moralne pouke o objektivnoj odgovornosti, da je “stvarnost” nažalost u nenadoknadivoj prednosti pred njome. Stvarnost je želja medija. Ona se — govoreći žargonom psihoanalize kulture — može zadovoljiti samo kroz nagon smrti koji je, čini se, inherentan logici rada samog medija. Ona čini subjektivnost medija, rascjep i pomak od stvarnog, a ne savršenstvo njegove epistemičke logistike. Ona nije tehnološki produžetak spoznajnog aparata subjekta iznad njegovih prirodnih empirijskih mogućnosti, nego obrnuto, subjekt je taj koji čini njezin ideološki produžetak ispod logističke granice, tj u amedijalnom “mediju” stvarnosti. Subjektivnost subjekta čini stav želje za priznanjem (od) stvarnosti. U tome, subjekt koincidira s medijem i njegov je smrtni konkurent.

Madonna ili transmedijska čežnja medijskog subjekta

Ekscesivan slučaj takvog nesporazuma medija sa samima sobom pruža jedan in­terview sa zvijezdom pop-medija poput Madonne na njemačkom ZDF-u (listopad 1994), jednom izričito prosječnom od evropskih javnih (ili državnih) tv-kanala, s reputacijom populističkog glasnogovornika desnog političkog centra (za razliku od “više socijaldemokratskog” i “kulturno zahtjevnijeg” ARD-a), koji je rano prihvatio izazov prvog od privatnih kontinentalnih evropskih tv-kanala (RTL-a) u smjeru “ideološke neutralizacije” i komercijalizacije svog svjetonazornog populizma. Na kompliment moderatora o totalnoj obljubljenosti kod publike, Madonna se požalila da je “mediji mrze”. No, moderator te još uvijek klasične javne televizije u tranziciji prema tabloidnoj privatnoj uzvraća paradoksalnom intervenci­jom: “Zaboravite medije, ljudi Vas vole!” Na to je medijski proizvod Madonna koketno-iskreno uz­dahula nad svojom nemoći da umakne medijskim mučiteljima: “Ah, kad bih samo mogla!”

Što god bila subjektivna intencija njezina odgovora, Madonnino prenemaganje ukazuje na implicitni nesporazum o kontekstualnim uvjetima razgovora, naime na to da se ona kao medijska osoba, kao subjekt i objekt medijske produkcije, nalazi u poziciji dvostrukog uživanja — u kojoj navodna mržnja medija prema njoj pada ujedno s ljubavlju publike. To je pozicija iz koje se distanca spram medijske prerade realnosti — dakle upravo ono što klasično uštogljeni, “pristojni” moderator javne televizije impli­cira kao uvjet medijske mašine — čini nemogućom: postavljanje publike kao instance stvarnosti neovisne od medija sa svoje strane je uvjetovano samo relacijom spram medija. Štoviše, taj navodno distinktivni segment real­nosti nije ništa drugo nego element besko­načnog proširenja medijacije i sužavanje prostora njihova analitič­kog ograničenja.

Pred tom mogućnosti totalne medijacije praksa državno-medijskih korporacija, nasuprot privatnim, stidljivo koketira s vladajućim antireali­stičkim trendom u teoriji i filozofiji znanosti. U sistemu globalne, ekstenzivne i intenzivne, medijacije ne postoji sfera društva i svijeta slobodna od medija, u antirealističkim teorijskim modelima heterogenog porijekla sfera realnog ne postoji izvan heurističko-metodoloških matrica. Time je opće mjesto starije filozofije jezika, ali i običnog iskustva, da su sadržaji svijeta uvijek već posre­dovani simbolički, radikalizirano u teorem da je ne samo naš pristup realnim sadržajima uvjetovan jezičnim medijem, već da i elementarni intencionalni jezični činovi poput deiktičkih iskaza simuliraju referenciju na neku izvan­jezičnu real­nost samo utoliko što su omogućeni sinkronim relacijama upotrebl­jenog jezika, odnosno zato što sam jezični medij kao sistem dife­ren­cija već nosi značenje. Semantička koncepcija koja još zadržava posljednji realistički minimum, razlikovanje znakovnog sistema od sfere intencional­nih sadržaja, ograničena je u svome dometu defini­tivno sa semiološkim privi­legiranjem znaka nad sadržajem ili pak s pragmatičkim obratom u teoriji koja svaki je­zični čin vidi “oblikom života”.

No dvostruko dno pragmatičko-jezične homogenizacije kate­gorija ob­jektivnog i subjektivnog, prirodnog i društvenog, indivi­dualnog i kolektiv­nog dosegnuto je tek s disolucijom govornog subjekta, dakle one instance koja uživa status posljednjeg metafi­zičkog ostatka u teoriji komunikacije. Vrijedi naime stav da struk­tura jednostavnih autoreferencijalnih jezičnih iskaza poput onih o mentalnim stanjima govornika ne pokazuje samo da lo­gički i gra­matički subjekt divergiraju, već da empirijski i logički govornik is­kaza označenog s “ja”, ime osobe i referent iskaza, nisu identične instance. Autoritet prvog lica je time radikalno opozvan. Ukoliko je moguće govoriti o identitetu govornog subjekta, onda se on dade identifici­rati još samo kao prolazan entitet nastao iz heterogenih izvora. Apstraktni identitet klasično shvaćenog subjekta kao točke svijesti-o-sebi što nosi novovjekovni modernizam — a upravo je to instanca na koju apelira demokratska koncepcija političkog subjekta što mora ap­strahirati od svojih patoloških momenata da bi sudjelo­vala u demo­kratskom poretku — dekomponiran je tim pragmatičkim teore­mom ne samo u svojoj spoznajno-teorijskoj funkciji, nego upravo kao in­stanca bilo kojeg diskursa općosti. Subjekt, sastavljen od događaja svijeta, odnosno ob­jektivnih relacija, ne može nastupiti kao autor općevažećeg diskursa, još manje umne kritike. Njegov jedini preostali zadatak je, govoreći rortyjevski, da “održava konverzaciju” u još jedinom “pristojno” političko-filozofskom tonu, tonu cinično prosvijetljenog liberalizma.

Rodno mjesto beskonačne medijativnosti svijeta u suvremenoj filozo­fiji, model jezičnih igara, sadrži upravo faktor poništenja razlike između medija i objekta medi­jacije. No točka njihova srastanja, koja se u filozofskom žar­gonu gotovo eufemistički naziva "formom života" nije ništa drugo do točka njihova neuhvatljivog diskontinui­teta, ono što Madonna izdaje kao pogonski izvor njihove stvarne snage — naime uvjetova­nost da se čin medija­cije istovremeno javlja kao čin samožrtvovanja, kao gubljenje identiteta u događaju uži­vanja premda nikakav identitet, nikakva osobnost prije same medijacije nije postojala. (Ovo, dakako, samo pod uvjetom da pravom Madonnom ne smatramo osobu koja je postojala prije “Madonne” i koja se održala kao samoidentična za vrijeme i kroz postojanje “Madonne” tako da predmetom analize zapravo bude povijest osobe koja uživa svoje postajanje “Madonnom” ali ostaje različita od nje). No u samopoimanju klasičnih (javnih) medija ta se "forma života" još javlja kao zabrana neposredne medijacije, kao oklijeva­nje pred događajem, kao zauzimanje stava, dispozicija prethodne re­fleksije, konačno kao pros­vjetiteljsko samoograničenje medija pred velikom objektivnom istinom. Paradoksalno međutim, upravo se ta distanca spram stvarnog kao izvanjskog naspram medija javlja ne samo kao struk­turna, već upravo kao ideološka laž moderatnih me­dija: njihova re­fleksivna distanca i samoograničenje (spram objekta kao pošteda od preko­mjerne medijacije, spram publike kao pošteda od prekomjer­nih reklama) istovremeno je i kardinalno mjesto u shemi izvanjske, a to znači državne, moralne, crkvene itd. kontrole nad medijima u vidu licence realnog i istinitog. Cijena tog dvostru­kog, struktur­nog i ideološkog, održa­vanja distance jeste upravo analitička nemoć klasičnih medija poput držav­nih televizija pred događajima. Izoli­rajući sferu događajnosti kao mjesto stvarne istine, analitička shema državnih medija još samo paranoički pret­postavlja posto­janje zakulisanih "interesa i uloga". Otuda na mjestu gdje "reality tv" ili video-avangardizam Madonne u svom samogubljenju nailaze na "ljubav publike", taj izvor dvostrukog uživanja u totalnosti medijacije, klasični mediji nailaze na otpor, mržnju i odbacivanja. Izvanjski objekt pred kojim je zakazala moć njihove analize, pretvoren u stajaću retoričku figuru “nevinih ljudi-objekata manipulacije manijakalnih političara” u Libanonu, Palestini, Ex-Jugoslaviji, Somaliji, Ruandi, Haitiju itd., vraća se u liku osamo­sta­ljenog i pobješnjelog objekta medijacije. Tako ti obični ljudi, nevine žrtve političkih i ratnih manipulacija, bacaju kamenje na tv-ekipe, pljačkaju, zarobljavaju i ubijaju reportere, stavljaju se na stranu svojih “manijakalnih političara”. Svijet, odnosno stvarni sa­držaj priče, postaje neproziran sveznajućem sub­jektu suverene medijacije, u onoj mjeri u kojoj njegov objekt izlazi iz kadra i prijeti da ga proždere.

Nagon autofagije i eros desubjektivacije

Tu mediofagiju kod objekata medijacije prikazuju najbolje teori­jski inter­esantna rješenja u recentnoj filmskoj produkciji. Ona se vidi u razlici između dvaju novih proizvoda. Tako na jednoj strani Robert Altman u “Kratkim rezovima” svoje efekte radikalne objektivacije događanja, lišenog kauzalnog ulančavanja (paralelizam nepo­vezanih narativnih svje­tova, smrt dječaka od posljedica ne-pregaženosti, ubojstvo djevojke sinkronizacijom nesvjesnog htijenja za ubijanjem i zemljotresa itd.) ostvaruje desubjektiviranjem radnje, ispražnjenjem komunikacije od svih subjektivnih intencija i intersubjektivnog interesa, točnije radikalnom objektivacijom kadra putem apstrakcije od bilo kakvog oblika subjektivnog pogleda kroz kameru. Na drugoj strani, u filmu Olivera Stonea “Rođene ubojice”, odvija se nešto nesrazmjerno radikalnije: naime ometanje samog pogleda kamere i, konačno, egzekucija medija koju vrše objekti-akteri iznutra. Junaci priče, Mickey i Mellory, odbjegli par ubojica roditelja, čiji se sav subjektivno-psihološki i socijalni svijet sastoji od medijski posredovanih slika, vrše posljed­nje u seriji ubojstava — od kojih je svako do te mjere medijski pos­redovano da njihov status nikad nije do kraja jasan — na modera­toru “stvarnosne tv” koji ih slijedi, ostavljajući još samo kameru da svjedoči o njihovu prijelazu s onu stranu medijske stvarnosti, onkraj reprezentacije. Međutim, ono što sa egzekucijom medija provaljuje, nije oslobođenje od medija, vraćanje u “čistu stvarnost”, već nešto posve suprotno: dvoje junaka, poput Ivice i Marice u incestu, nasta­vljaju živjeti u cyber-pro­storu putujuće prikolice bez tv-a, kao da su ušli u reklamni spot koji ne priča o predmetu, već ga egzemplificira. Realnost viđena kroz oko kamere, lišene zlog subjekta-moderatora, predstavlja se kao čist medijski svijet, ali u “sretnom svijetu” auto-prikolice s hrpom sretne djece — kao ni u bajkama — više nema ni naracije ni posredovanja. Totalna reprezentacija je nulta reprezentacija.

Stoneova konstrukcija oslobođenja (zapravo podivljanja) objekta od totalne medijske reprezentacije ne završava u naivnoj projekciji subjekta u idealnu točku iz­van medijacije, već obrnuto, on je pokušava identifi­cirati u imanentnoj realnosti me­dija. Svijet bez medijskog posredovanja je nemoguć, ali to nije dovoljan razlog njegove egzistencijalne, političke i ideološke podnošljivosti. Ubijanje me­dija u Stoneovu filmu nije ništa drugo do akt ograničavanja pre-este­tizi­ranog svijeta, čin kojim se “iznutra”, iz svijeta prema kameri, a ne obrnuto, otvara prostor za pri­stup razlici između medija i objekta, tzv. stvarnosnom preostatku svijeta. Taj kri­tički akt ne vrši se u obliku teorijske refleksije, filozofske spekulacije ili religijskog otkrovenja, čak ni kao dijelova priče, već iz događaja (sociolog-psihoanalitičar i indijanski šaman samo su tipične usputne figure jedne nove “američke priče”), i upravo ta okolnost signalizira dovoljno jednoznačno namjeru emancipacije kod Olivera Stonea od neoliberalnih oblika jezično-filozofskog i znanstveno-teorijskog diskursa proizašlog iz Quineove i Sellarsove kritike analitičkog i empirijskog pozitivizma.

Stoneova filmska interpretacija relativističkog i koherentističkog modela stvarnosti glasi: ako ne možemo računati na po­stojanje stvarnog svijeta neovisno o medijskoj reprezentaciji, svijeta kao iz­vanjske granice medija, onda se granice tog zatvora mogu probiti samo još iznutra, kroz momente medijski ne­prerađene stvarnosti, poput moći ob­jekta medijske reprezentacije da postane ubojicom medija, da ubije svoga stvoritelja — i ostane čist medijski stvor, lik iz bajke koji je prepariran high-tehnikom novih medija. Drugim riječima, svijet medija nije apsolutan zato što zamjenjuje stvarno, ono uvijek ostaje ono “realno” medija, ono nužno su-pomišljeno kao moment razlike ili diferencijal; on je apsolutan upravo zato što ga posreduje, tj. pounutruje razliku između medija i vanmedijskog stvarnog da bi je održavao kao unutrašnju razliku, kao neprikazivu ali nesvodivu svijest o razlici unutrašnjeg i vanjskog, kao prisutnost odsutnog, kao nedjeljivi ostatak stvarnog koji ne postaje teoremom (objektom teorijskog odnosa) nego formant djelovanja. Medijski karakter svijeta nije funkcija totalne estetizacije, izručenosti svijeta osjetilnom i mentalnom aparatu spoznajnog subjekta, već je učinak postupaka medijacije koji postaju vidljivi samo po svome karakteru ponavljanja.

Upravo se taj moment čini odlučujućim za to da ljudi, podi­vljali objekti medijskog zasićenja, kod Stonea — slično kao i Altmanov dobričina koji postaje ubojicom upravo u trenutku kad njegovo “stanje” izbija ali se objektivno ne može vidjeti, kad njegova a-subjektivna, nesvjesna radnja (pokušaj silovanja) koincidira s kauzalmim procesima fizičke prirode (zemljotres) i polučuje iste efekte (udarac kamena u glavu napadnute djevojke) — djeluje samo unutar sektoralno podijeljenog svijeta sa slabim kontinuite­tom, dakle u nekoj vrsti zbilje bez kauzalne koncepcije. Dok u “Kratkim rezovima” Altman insistira, kao da uprizorije teoriju akauzalne uzročnosti Donalda Davidsona, na pukom sin­kroniziranju slučajeva (koinci­dencija ubojstva i zemljotresa poput koincidencije nailaska automobila i padanja dječaka na zebri s početka filma, koji potom umire od posljedica ne-sudara, od ne-podudarnosti u svijetu obiteljskih i socijalnih odnosa) i osujećuje svaki katarktički učinak, kod Stonea se priča zgušnjava i kulminira na mjestu gdje se susreću dva ekstremno suprotna oblika manipulacije ljudskim objektom — zatvor i reality tv.

Ono što vodi Stoneovu konstrukciju jest subverzija u kadru, odnosno vraćanje analitičkog pogleda s tehničkog medija u čovjeka kao saturirani objekt medija. Zato je pretpostavka da taj imanentni medijski obrat medija ujedno fungira kao suspenzija medijske moći nad objektom to da objekt medija­cije zadobije odlike subjekta, odnosno da (opet) postane stvarna društvena instanca ili socijalni agent. Kakav lik prima takva konstrukcija točke subjektivnosti u medijativnoj mašineriji društva, pokazuje još čistije film Roberta Zemeckisa "Forrest Gump". Istoimeni junak filma mentalni je autist, čija se sposobnost preživljavanja — sve do ostva­renja svih važećih normi prestiža: obitelj, vjernost, bogatstvo — zas­niva na doslovnom shvaćanju i primjeni općih društvenih načela, izraženih u kategorijama soci­jalnog diskursa, kojim mu majka posreduje povjerenje u sve ono na čemu se konstituira liberalno-demo­kratsko društvo: vladavina prava, jednakost svih, subjektivna iskrenost, pravo na afirmaciju za sve. Njegova šansa da preživi sastoji se dakle samo u stavu doslovnosti koji on usvaja kroz “maternji jezik”, tj. u insistiranju i doslovnoj primjeni društvenih “ideala” — a upravo to je ono što ga stvarno čini društvenim idiotom. To su idealna konsti­tutivna načela društva čiji je ontološki status kontrafaktički, ono u što zapravo ne vjeruje “nitko normalan”. Ideali služe samo apriornom sankcioniraju realnih odstupanja. Značaj ovakve konstrukcije ne sastoji se primarno u razotkrivanju društvenog cinizma, već u funkciji “neprirodnog”, meta-društvenog jezika da preko jednog društvenog izopćenika — “idiota”, autista, deprivilegiranog, kojega zajednica maltretira od djetinjstva — markira mjesto izgubljene općosti, kao nužnog uvjeta za ponovno zadobi­vanje analitičkog pogleda na društvo. To je upravo onaj uvjet koji je antiutopijska fi­lozofska teorija rastopila u hi­perestetizaciji teorijskog dis­kursa, i tako sama postala neupotrebljiva kao kritički analitički pogon društva.[1]

Rekonstitucija anali­tičke instance društva u filmskoj, tj. umjetičkoj i medijskoj produkciji, pokazuje da se kritički diskurs nakon postmoderne odvija sa distance prema filozofskim teorijama. Slično kao kod Stonea, ni Zemeckisov antijunak ne posjeduje nikakvo privilegirano mjesto refleksije poput Rortyevog kolektivnog ”Mi, liberali”, koje će, za volju liberalnog ukusa u teoriji, napustiti da bi teorija liberalizma bila konzistentna. Antijunak, koga njegov sintetički ma­ternji jezik — sazdan od riječi-ideala, jednostavne gramatike njihove kombinacije i još jednostavnije (naime, jednoznačenjske) semantike — čini ho­munculusom pragmatičke teorije jezika, a slijepa odanost društvenim idealima nespretn­jakovićem-i-konformistom, stiže doduše do krajnjih rubova društvenosti, ali ne konstruira u tome nikakav viši stupanj svijesti ili samosvijesti, već prolazi kroz samoidentifikacije putem ograničenja svijeta iznutra. Zato nova filmska figura nosioca društvene kritike, nasuprot rastapanju u fi­lozofskim teorijama diskursa ili praksi medijskih korporacija, zadobiva sebe iz komada vlastite tjelesnosti. Taj se proces izdiže iz onog nekontroliranog preostatka realnog bez kojeg medijska mašinerija ne može funkcionirati: Ono što antijunaci Mickey i Mallory, ili Forrest Gump i njegova luta­juća Jenny, moraju steći da bi ostvarili svoju malu sreću “loše poezije”, to mo­raju povratiti kao ukradeno dobro — taj sadržaj je ono isto čemu se Madonna ne može oteti.

 

|Homepage|

|Naslovna|

|Tranzitorij 2007|

 


[1] Za različito, upravo suprotno čitanje Zemeckisova filma kao neokonzervativne američke ideologije v. Slavoj Žižek, The Indivisible Remainder. An Essay on Schelling and Related Matters, London/New York: Verso, 1996., str. 200-201; moj komentar u: “Glasovi iz kante. Medij kao figura apsoluta i problem regresivnog napretka”, bilj. 17, str. 15, v. *ovdje*