|Homepage|

|Knjiga čitanja i zaborava|

|Tranzitorij 2007|


Uloga medija u anonimnoj prijavi protiv genetičara Miroslava Radmana

Mediji i zaštićena denuncijacija


Perverzija anonimnosti izvora informacija potpuna je. Pozivajući se (izričito ili prešutno) na “pravo javnosti da zna”, medij na tuženome upražnjava silu ili moć javnosti koja je već institucionalizirana u samome mediju kao što je ideja pravičnosti već institucionalizirana u sudstvu. Tako medij, jednako kao birokracija, sud i policija, po prirodi stvari lako nasijeda svojoj moći. Tko je posjeduje, “sekundarno” je pitanje.


 

Kad je pred ljeto 2003. akademik Miroslav Radman od posljednjeg ministra znanosti u koalicijskoj vladi, Gvozdena Flege, primao ključeve zgrade budućeg Mediteranskog instituta za istraživanje života, toj prigodnoj simboličkoj ceremoniji dao je svoj osebujni začin od šarma skromnosti i duhovitosti. Naime, ključ mu se “zažario” u rukama tako da ga je premještao iz jedne u drugu hladeći dlanove. Ovih dana, osam mjeseci pošto je od “običnog” svjetskog znanstvenika unaprijeđen u savjetnika za znanost u vladi Sanaderovog HDZ-a, Radman je putem anonimne prijave “iz krugova Splitskog sveučilišta” javno optužen za pronevjeru novca iz državnog proračuna. Tužba je zaprimljena službeno, javnost obaviještena, prijavljivač je ostao tajan. Radman je opet “tražen”. Šala s ključem izgleda kao samoispunjeno proročanstvo. U zemlji u kojoj su redovna kalendarska prešetavanja Bogorodice udarna medijska vijest dana kao da je riječ o bogojavljanju, ni Radmanova “apokalipsa” s ključem ne bi bilo čudo. Ali pitanje da li je akademik znao za kakvo se vrelo gvožđe hvata ili se samo šalio, posve je krivo. Samo ono nesvjesno pogađa istinu, šala je njegov medij, a prava stvarnost su hrvatski informativni mediji.

Ako išta točno i nemilosrdno opisuje hrvatsku stvarnost na dan objave vijesti o “zaprimanju” anonimne prijave o Radmanovom grijehu pronevjere, onda je to ponovno, kao u “slučaju Severina”, sama vijest ili učinak logike medija. No, za razliku od one prohujale aferice oko zaštite privatnosti nečijeg medijski prepariranog seksa, ovdje je, posve obrnuto, riječ o tjeranju privatne osobe na javni striptiz i o beskrajnoj moći medija nad javnošću, onom istom u čije se sveto pravo “da zna” kunu. No, iako objekt općeg interesa više nije tehnika seksa najpopularnije nacionalne pjevačice, nego dubina džepova vrhunskog znanstvenika, medijski učinak ispada istovjetan. Nairitiran “olakim nasijednjem” medija na priču u kojoj “ništa nije točno” Radman je rekao: “To je kao da netko prijavi da je akademik Miroslav Radman općio s divljim životinjama” (HTV).

Nezaštićena nevinost

Čini se da su nova hrvatska legislativa, koja predviđa obavezu novinara na odavanje izvora informacija, voluntarizam političke egzekutive (slučaj otkupa zatvorske kazne za novinara iz džepa ministrice pravosuđa), bezočna moć i pravo sudstva na inkompetenciju (novi slučaj novčanog kažnjavanja Ferala) toliko impresionirali informativne medije da ih je strah od počinjenja klevete odvratio od svakog daljnjeg organiziranog protivljenja vrhovnom bogu Saboru i preusmjerio energiju frustracije u traženje olakšanja na terenu. Zašto je anonimna prijava o tako poznatoj i značajnoj javnoj stvari kao što je stvaranje avangardnog znanstvenog instituta bogomdani objekt za same medije ako sama anonimnost očigledno ne služi zaštiti slabijeg?

Anonimna prijava objekt je za totalno javno raspolaganje dok za njezin “tajni” izvor mediji nisu obavezni ni ovlašteni znati ni pitati pa ni odgovorati za moguću klevetu. “Izvor” je u zaštićenom posjedu tužiteljstva. To dovoljno objašnjava preusmjerenje energije medija s anonimnog prijavljivača na prijavljenog. Iako se vodi juridičkim načelom pravičnosti postupka “Neka se čuje i druga strana”, ono je perverzno, jer počiva na stavu “čuvanja izvora” - čijom se “tajnošću”, “povjerljivošću” i “obaviještenošću” može beskonačno manipulirati - a ne na istraživačkom porivu prema samom izvoru. Osim toga je i nepravedno. Tražiti da se netko javno očituje o anonimnoj prijavi protiv sebe najprije ga u startu dovodi u neravnopravan položaj izloženosti pred javnošću nasuprot privilegiju anonimnosti koji uživa tužitelj. Otud medij u javnom sporu poput ovoga preuzima ulogu advokata anonimne stranke koja ostaje pošteđena rizika odgovornosti. Iza nje se može kriti svatko, i najmoćnija osoba u državi kao i tzv. “mali čovjek”. Zato je perverzija anonimnosti izvora potpuna. Pozivajući se (izričito ili prešutno) na “pravo javnosti da zna”, medij na tuženome upražnjava silu ili moć javnosti koja je već institucionalizirana u samome mediju kao što je ideja pravičnosti već institucionalizirana u sudstvu. Tako medij, jednako kao birokracija, sud i policija, po prirodi stvari lako nasijeda svojoj moći. Tko je posjeduje, “sekundarno” je pitanje koje se uvijek iznova vraća u obliku pitanja o odnosu privatnog, javnog ili miješanog vlasništva.

Potkazivanje “Miroslava R.”

Zato slučaj tužbe protiv Miroslava Radmana odiše dubokom nelagodom koju je zauvijek opisala početna rečenica Kafkinog “Procesa”: “Netko mora da je potkazao Josepha K., jer …” No, Radman se na sreću ne ponaša kao subjekt iz Kafkine priče “Pred sudom”, koji skapava ni ne ušavši u sud koji je samo njemu namijenjen. Niti se, što je još značajnije, drži kao anđeo opraštanja svim svojim “pakiračima”, poput hrvatskog generala Tihomira Blaškića nakon devetogodišnjeg usavršavanja u etici i logici ratnog prava u Haagu. Za razliku od toga heroja nedokazane nevinosti, koji je svoje prosvijetljenje prevarenog ratnika stubokom zamijenio za obiteljsku srećicu pod kumstvom države i medija, znanstvenik Radman ne oprašta ni pakiračima ni medijima.

Radmanovo ogorčenje na medije pogađa u metastazirani cinizam “elitne” hrvatske svijesti. Riječ je o tome da su svi hrvatski mediji - premda ne u istoj mjeri i na isti način – dobrovoljno i “spontano”, zajedno s najvišim organima države, od ministarstva znanosti, do premijera i predsjednika, sudjelovali u stvaranju novog hrvatskog državnog kulta znanosti s pripadnim mitom “Radman”. Projekt Mediteranskog instituta je, bez obzira na kontroverzne i nepopularne Radmanove izjave o neštetnosti GM-hrane, uživao u širokoj javnosti gotovo nepodijeljene simpatije, zahvaljujući upravo propagandnoj podršci mitomanski nabrijanih medija. No, za razliku od njih, sam Miroslav Radman je, a čini se jedino on, shvaćao taj mit ozbiljno. Rečeno ponešto okultnim jezikom, Miroslav Radman je jedini u tropregu država-mediji-znanost racionalnom ustrajnošću poštovao “mitski ugovor” o novom hrvatskom “dilu” za znanost, usmjerenog na proboj domaćih ograničenja jednim jedinim skokom iz mjesta i s dopingom iz stranih donacija. [Pri tome je, bez obzira na deklaraciju o namjerama i podršci između Ministarstva i akademika Radmana, javnost ostala prikraćena za elementarne informacije o karakteru državne donacije u obliku zgrade i zemljišta, o suvlasništvu ili o akcionarstvu u komercijalnom dijelu istraživačkog rada Instituta kao i za jasnoću u pitanju tzv. “eksteritorijalnosti” Instituta; ona je pobrkana s tematikom autonomnosti i slobode znanstvenih istraživanja.]

No, dok je država pokazala nizak stupanj političke odgovornosti prema javnosti i višak interesa za propagandnim profitom od simboličkog značenja budućeg Instituta, o političkoj kompetenciji Miroslava Radmana, toga entuzijasta u polju znanosti, svjedoči upravo njegovo traženje daljnje istrage za anonimnim denuncijantom radi javnog suočenja. Ta vjernost sebi je posve egzotična naspram inkompetencije političara, akademskih karijerista i posebno medija ogrezlih u mentalitetu “kod nas ništa ne valja ali smo potencijalno neprocjenjivi”. Na sreću, čovjek koji se rado predstavlja kao “zaljubljiva priroda”, potpuno predana užitku istraživanja, ne oprašta podrivačima svoga projekta očito zato što stvar do koje mu je stalo ne shvaća kao šalu ili “na probu”. Vjernost dogovoru ili socijalna iskrenost jedini je uvjet uspješnosti posla koji je u interesu javne sreće. To je politički sadržaj Radmanove “zaljubljenosti” i njegova erotiziranog govora o znanosti koji iako beskompromisan traži dogovor. Upravo taj uvjet je temeljni manjak novohrvatskog političkog mentaliteta opstrukcije. On jednako vlada i u “akademskim visinama” gdje kao bogovi stoluju mozgovi sa svim najgorim banalnostima “običnog” svijeta.

Zato Radmanov zahtjev za identifikacijom anonimnog tužioca ima značaj političko-odgojnog primjera. On nije samo pljuska trendu opraštanja radi kukavičkog netalasanja, koje pokazuje da “Hrvatska” ni nakon deset krvavih godina nije ništa shvatila o sebi. Radmanova samoobrana ukazuje još više na fatalnu političku i intelektualnu nedoraslost kreatora javne svijesti pod imenom hrvatskih informativnih medija. Oni bez daljnjega shvaćaju svoju primarnu moć, ali ne i “sekundarna” pitanja njezine upotrebe i posjedovanja. To je slijepa mrlja institucije.

 


|Homepage|

|Naslovna|

|Tranzitorij 2007|