O
zakonitoj opscenosti medija Seks u poročnom krugu medija Seve
Nacionale je carica čiji je narod konačno sretno dorastao do
potrošačkog staleža za koji ona dnevno reklamira proizvod ovog ili onog balkanskog
industrijalca, kao što dnevno može trošiti tajkune i ostajati čedna kao svaka
katolkinja. Njezin narod su transnacionalni podanici mobitelske high tech
kulture koja se sastoji u svakodnevnoj, dobrovoljnoj i potpuno svjesnoj
provali vlastite privatnosti i intime, na sav glas i na svakom mjestu. |
|
Ako netko nije razumio dublji
smisao afere sa Severinom i njezinim privatnim sex-videom, neka se sjeti
kraja Fellinijevog „Amarcorda“ kad se „kurba“ vjenčava i odlazi sa svojim
buržujem kao poštena žena a svatovi čeznutljivo plaču. Ostavila ih je
svećenica najjavnijeg tajnog kulta koji ih je svezivao u ljubavnu civilnu
zajednicu svih uzrasta, klasa i ideologija, dakako, s dovoljno novca. S
ulogom Severine Vučković stvari stoje obrnuto: postala je društveno grešna
zbog naknadnog otkrića nečednog i ekscesivnog uživanja u vezi s već
oženjenim hercegovačkim tajkunom na jahti. Sad se sve politički korektno u
Hrvatskoj rasplakalo nad njome zbog „povrede njezine privatnosti“ pa je
primljena natrag s ekscesivnim pravom na javnost svog privatnog
žalovanja u kojemu također nije nimalo čedna. Delirij
imaginiranja Da ne bi bilo nikakve zabune oko
vesele naravi te najnovije društvene lakrdije, valja podsjetiti: ta
reklamerka sarajevskih ćevapa, jogurta s jagodama i ostalih narodnih
svetinja u prvom je ekskluzivnom intervjuu za HTV nakon izbijanja afere koju
je s objavom detalja s njezina videa napravio portal Index.hr,
obilato cmačući prenapućenim usnama u borbi sa suhim grlom, na kraju šeretski
dobacila zabrinutom voditelju, još suhljeg grla, Jošku Lokasu: „Aajde, nasmij
se, pa nije niko umro!“ I stvarno, sutradan je taj poluneotesanko i deran,
koji je za cijelog intervjua sa Severinom ostao drven i stisnutih nogu i više
govorio u njezino ime i ponavljao nego što je pitao, živnuo iz poze oskoruše:
u nedjeljnoj zabavnoj emisiji vlastite tv-kuće, brioši na kuharskom stolu
nadahnuli su Lokasa za nešto o čemu nije smio pitati Severinu pa je stavio ta
dva okrugla mliječna peciva zlatne boje s velikim vršcima sebi na
pripadajuća mjesta. Tako je svatko mogao „metaforički“ doživjeti one
Severinine „grudi s bradavicama“ koje su toliko manjkale u prvoj objavi
materijala na web-stranici Index.hr-a da su ih kritičari te provale građanske
pristojnosti masovno „naslućivali“, a njihov manjak pripisivali licemjerju
urednika portala. Općemedijsko licemjerje prema
Indexu.hr i slijeva i sdesna, zbog „provale intimnosti“ informacijom o
postojanju porno-videa lake pop-pjevačice Severine, čiji je svaki drugi javni
nastup ili aluzivno masturbiranje na sceni ili plagijat nečijeg aluzivnog
performansa, našlo je svoj pravi izraz u toj Lokasovoj groteski. Suho grlo
opće političke korektnosti medija zapravo je mjesto masovnog maštanja i
trošenja porno-materijala. Pri tome su i kritički najprosvjetljeniji
predvodnici te harange klasičnih medija na novi medij pali u delirij
„zamišljanja“ i zanemarili temeljnu obavezujuću činjenicu za medije, naime da
se vjerodostojnost svake objavljene informacije, pa tako i ove o postojanju
porno-videokazete, može potkrijepiti jedino dokazom (ili montažom) iz same
kazete. Sve ostalo je pitanje prava upotrebe i ukusa. Zakonita
opscenost medija Index.hr je postao „grešan“ samo
zato što je poštovao zakon medija koji nalaže da se informacija učini vjerodostojnom.
U samom zakonu medija sadržan je neprekoračivi sindrom tabloida,
konstitutivan za svaki informativni medij. Taj čvor se može doduše presjeći
autocenzurom, selekcijom i konstrukcijom „zanimanja javnosti“, ali se ne može
zaobići: javnost dobiva „ono što je zanima“ uvijek samo u obrnutoj poruci
medija, kao ono što je treba zanimati. Tako je to od Ferala do Imperijala, a
razlike leže negdje drugdje. Zato je Severina koštica u truloj jabuci samih
medija. Ona je medijska a ne samo javna osoba, otud i ekscesivna briga medija
za nju. Riječ je o borbi za diobu prava
na stupanj javnosti „privatne tajne“ mass-medijske osobe. Pokažeš li Severinu
kako se seksa i fiksa do kraja, njezino aluzivno scensko masturbiranje
definitivno više nije artefakt. Stoga to natezanje oko čuvanja društvene
uzvišenosti jedne privatne seksualne veze dvoje prvaka čednosti
južnohrvatskog katolicizma, koju su njezini akteri toliko ljubomorno čuvali
od javnosti da su je snimili i još tehnički umnožili, još manje smije čuditi
nakon što su ti isti mediji gotovo uglas odšutjeli jedan od najtajnovitijih
političko-financijsko-sudbenih grupnjaka – aferu s otmicom sina
generala Zagorca – pod izgovorom neugrožavanja života. Istog dana po
samoraspletu otmice afera se pokazala kao ono što je očigledno bila od
početka — kupleraj kumovskih veza koje ovu zemlju upravo uz pomoć
medija drže u permanentnom nadražaju bolje od Severininih art-krebečenja. I
navodna krađa videa sadrži, kao i čudnovata otmica generalovog sina, poročni
krug „privatnosti stvari“ koja manipulira javnošću. Severinin video je namijenjen
vlastitoj upotrebi koliko i ona narodna „u cara Trajana kozje uši“. Prevedeno
na Lokasov „govor tijela“, ta mudrost bi mogla glasiti: „U carice Severine
kozji brioši!“ Osim same činjenice da je snimila i tehnički umnožila real-sex
performans, a ne art-porno, Severinino obraćanje kameri pozdrav je
fantazmatskoj publici, poput djetinjeg razgovora sa sobom u pješčaniku koje
se obraća svim „drugima“. Pogled u kameru nekog protagonista ili protagonistkinje
pornofilma, zamućen od sjaja užitka, isti je onaj moment koji u svakom
fikcionalnom komadu probija iluziju fikcije kao što to čini i obraćanje
glumca publici s komičkim efektom. No, za razliku od poziva u stilu
„Vrla publiko, pridruži se!“, porno pogled ostavlja voajera na distanci, on
samo poziva na zavist i ostavlja u želji za sudjelovanjem. Krivnja u
pogledu drugog Otud je moralizatorska obrana
Severininog prava na privatnost iz redova ceha svoja vlastita suprotnost,
zavist na izgubljenoj lažnoj nevinosti. Umotano u razumijevanje kolegica i
kolega za „ono što joj se desilo“ (Nina Badrić), obrana je izokrenuti
prijekor za uživanje neopterećeno brigom o privatnosti. Kriva je navodno
javnost što se ne isključi. Ali Severina očito ne dijeli to licemjerje,
njezin „katolicizam“ je samo za reklamu ili za ostati poštena i „poslije“.
Bez javnosti nema uživanja za javnu osobu, najmanje medijsku. Otud je
istinita samo očinska opomena šefa države koja upućuje na sam „izvor
grijeha“, na mjesto odakle potječe taj teror lažne privatnosti nad javnim
— „Da, ali nije smjela snimati“ (S. Mesić). Severina nije štitila svoju
video-intimu od krađe zato što je još od starog HDZ-a javnost njezin privatni
video. Otud potječe njezina slavna „naivnost“ i društvena nevinost kojoj
Račanov angažman Severine u izbornoj kampanji samo dao unutarhrvatsku
društvenu općost. To što ona sad očarava i prekodrinske ljubitelje Arkanove
udovice Cece, što je „čisto“-medijska i prihvatljiva „i šire“, nadstranački i
nadnacionalno, to je zasebna tematika. Jednako kao i „Ceca“, i „Seve“ je
agent i proizvod nacionalističkog crnila, rata i kriminala, a njezina
prihvatljivost je indikator prerade tog napretka. Seve Nacionale je carica
čiji je narod konačno sretno dorastao do potrošačkog staleža za koji ona
dnevno reklamira proizvod ovog ili onog balkanskog industrijalca, kao što
dnevno može trošiti tajkune i ostajati čedna kao svaka katolkinja. Njezin
narod su transnacionalni podanici mobitelske high tech
kulture koja se sastoji u svakodnevnoj, dobrovoljnoj i potpuno svjesnoj
provali vlastite privatnosti i intime, na sav glas i na svakom mjestu.
Video-zapis Severininog seksa samo je tehnički oblik prodaje užitka koji je
već našao pravi, naime digitalni, medij da bi ga lako ukrao onaj kome je od
početka bio namijenjen – medijski potrošač. Severina je postala
transhrvatska avangarda „od Vardara do Triglava“ (cit.) zato što je konačno
utjelovila smisao tranzicijske stvarnosti: granice privatnosti u
transparentnom društvu, u kojemu se sve zna ali ništa ne poduzima, ne
postoje. Nakon delirija nacionalizma, na čijoj je pjeni jašila upravo
Severina, nakon svih snuff-porno bordela rata i i etničkih silovanja ostalo
je još samo golo međuetničko i međuregionalno „trošenje“ ili apolitičko
seksanje. Zato, tko se poput hrvatskih
kolumnista osjeća uprljan jer je od pustog gledanja postao nehotični
„simbolički silovatelj“ Severine, taj je samo nasamarena budala zablude o
svojoj političkoj korektnosti i navodnoj privatnosti novog medijskog biznisa
u regiji. Stid voajera potječe samo odatle što je uvučen u odnos u kojem ne
može spriječiti da i sam javno uživa. To je prostor krivnje drugih u kojemu
Severina, okružena djecom, jednako čedno reklamira jogurt s „jagodama dide
s Brača“ kao što lascivno izgovara „ćevapčić“ ili se kikoće nad
vlastitom dosjetkom da bi „umjesto novog CD-a mogla napraviti i DVD“. |
|