|Homepage|

|Knjiga čitanja i zaborava|

|Tranzitorij 2007|


O zakonitoj opscenosti medija

Seks u poročnom krugu medija


Seve Nacionale je carica čiji je narod konačno sretno dorastao do potrošačkog staleža za koji ona dnevno reklamira proizvod ovog ili onog balkanskog industrijalca, kao što dnevno može trošiti tajkune i ostajati čedna kao svaka katolkinja. Njezin narod su transnacionalni podanici mobitelske high tech kulture koja se sastoji u svakodnevnoj, dobrovoljnoj i potpuno svjesnoj provali vlastite privatnosti i intime, na sav glas i na svakom mjestu.


 

Ako netko nije razumio dublji smisao afere sa Severinom i njezinim privatnim sex-videom, neka se sjeti kraja Fellinijevog „Amarcorda“ kad se „kurba“ vjenčava i odlazi sa svojim buržujem kao poštena žena a svatovi čeznutljivo plaču. Ostavila ih je svećenica najjavnijeg tajnog kulta koji ih je svezivao u ljubavnu civilnu zajednicu svih uzrasta, klasa i ideologija, dakako, s dovoljno novca. S ulogom Severine Vučković stvari stoje obrnuto: postala je društveno grešna zbog naknadnog otkrića nečednog i ekscesivnog uživanja u vezi s već oženjenim hercegovačkim tajkunom na jahti. Sad se sve politički korektno u Hrvatskoj rasplakalo nad njome zbog „povrede njezine privatnosti“ pa je primljena natrag s ekscesivnim pravom na javnost svog privatnog žalovanja u kojemu također nije nimalo čedna.

            Delirij imaginiranja

Da ne bi bilo nikakve zabune oko vesele naravi te najnovije društvene lakrdije, valja podsjetiti: ta reklamerka sarajevskih ćevapa, jogurta s jagodama i ostalih narodnih svetinja u prvom je ekskluzivnom intervjuu za HTV nakon izbijanja afere koju je s objavom detalja s njezina videa napravio portal Index.hr, obilato cmačući prenapućenim usnama u borbi sa suhim grlom, na kraju šeretski dobacila zabrinutom voditelju, još suhljeg grla, Jošku Lokasu: „Aajde, nasmij se, pa nije niko umro!“ I stvarno, sutradan je taj poluneotesanko i deran, koji je za cijelog intervjua sa Severinom ostao drven i stisnutih nogu i više govorio u njezino ime i ponavljao nego što je pitao, živnuo iz poze oskoruše: u nedjeljnoj zabavnoj emisiji vlastite tv-kuće, brioši na kuharskom stolu nadahnuli su Lokasa za nešto o čemu nije smio pitati Severinu pa je stavio ta dva okrugla mliječna peciva zlatne boje s velikim vršcima sebi na pripadajuća mjesta. Tako je svatko mogao „metaforički“ doživjeti one Severinine „grudi s bradavicama“ koje su toliko manjkale u prvoj objavi materijala na web-stranici Index.hr-a da su ih kritičari te provale građanske pristojnosti masovno „naslućivali“, a njihov manjak pripisivali licemjerju urednika portala.

Općemedijsko licemjerje prema Indexu.hr i slijeva i sdesna, zbog „provale intimnosti“ informacijom o postojanju porno-videa lake pop-pjevačice Severine, čiji je svaki drugi javni nastup ili aluzivno masturbiranje na sceni ili plagijat nečijeg aluzivnog performansa, našlo je svoj pravi izraz u toj Lokasovoj groteski. Suho grlo opće političke korektnosti medija zapravo je mjesto masovnog maštanja i trošenja porno-materijala. Pri tome su i kritički najprosvjetljeniji predvodnici te harange klasičnih medija na novi medij pali u delirij „zamišljanja“ i zanemarili temeljnu obavezujuću činjenicu za medije, naime da se vjerodostojnost svake objavljene informacije, pa tako i ove o postojanju porno-videokazete, može potkrijepiti jedino dokazom (ili montažom) iz same kazete. Sve ostalo je pitanje prava upotrebe i ukusa.

Zakonita opscenost medija

Index.hr je postao „grešan“ samo zato što je poštovao zakon medija koji nalaže da se informacija učini vjerodostojnom. U samom zakonu medija sadržan je neprekoračivi sindrom tabloida, konstitutivan za svaki informativni medij. Taj čvor se može doduše presjeći autocenzurom, selekcijom i konstrukcijom „zanimanja javnosti“, ali se ne može zaobići: javnost dobiva „ono što je zanima“ uvijek samo u obrnutoj poruci medija, kao ono što je treba zanimati. Tako je to od Ferala do Imperijala, a razlike leže negdje drugdje. Zato je Severina koštica u truloj jabuci samih medija. Ona je medijska a ne samo javna osoba, otud i ekscesivna briga medija za nju.

Riječ je o borbi za diobu prava na stupanj javnosti „privatne tajne“ mass-medijske osobe. Pokažeš li Severinu kako se seksa i fiksa do kraja, njezino aluzivno scensko masturbiranje definitivno više nije artefakt. Stoga to natezanje oko čuvanja društvene uzvišenosti jedne privatne seksualne veze dvoje prvaka čednosti južnohrvatskog katolicizma, koju su njezini akteri toliko ljubomorno čuvali od javnosti da su je snimili i još tehnički umnožili, još manje smije čuditi nakon što su ti isti mediji gotovo uglas odšutjeli jedan od najtajnovitijih političko-financijsko-sudbenih grupnjaka – aferu s otmicom sina generala Zagorca – pod izgovorom neugrožavanja života. Istog dana po samoraspletu otmice afera se pokazala kao ono što je očigledno bila od početka — kupleraj kumovskih veza koje ovu zemlju upravo uz pomoć medija drže u permanentnom nadražaju bolje od Severininih art-krebečenja. I navodna krađa videa sadrži, kao i čudnovata otmica generalovog sina, poročni krug „privatnosti stvari“ koja manipulira javnošću.

Severinin video je namijenjen vlastitoj upotrebi koliko i ona narodna „u cara Trajana kozje uši“. Prevedeno na Lokasov „govor tijela“, ta mudrost bi mogla glasiti: „U carice Severine kozji brioši!“ Osim same činjenice da je snimila i tehnički umnožila real-sex performans, a ne art-porno, Severinino obraćanje kameri pozdrav je fantazmatskoj publici, poput djetinjeg razgovora sa sobom u pješčaniku koje se obraća svim „drugima“. Pogled u kameru nekog protagonista ili protagonistkinje pornofilma, zamućen od sjaja užitka, isti je onaj moment koji u svakom fikcionalnom komadu probija iluziju fikcije kao što to čini i obraćanje glumca publici s komičkim efektom. No, za razliku od poziva u stilu „Vrla publiko, pridruži se!“, porno pogled ostavlja voajera na distanci, on samo poziva na zavist i ostavlja u želji za sudjelovanjem.

Krivnja u pogledu drugog

Otud je moralizatorska obrana Severininog prava na privatnost iz redova ceha svoja vlastita suprotnost, zavist na izgubljenoj lažnoj nevinosti. Umotano u razumijevanje kolegica i kolega za „ono što joj se desilo“ (Nina Badrić), obrana je izokrenuti prijekor za uživanje neopterećeno brigom o privatnosti. Kriva je navodno javnost što se ne isključi. Ali Severina očito ne dijeli to licemjerje, njezin „katolicizam“ je samo za reklamu ili za ostati poštena i „poslije“. Bez javnosti nema uživanja za javnu osobu, najmanje medijsku. Otud je istinita samo očinska opomena šefa države koja upućuje na sam „izvor grijeha“, na mjesto odakle potječe taj teror lažne privatnosti nad javnim — „Da, ali nije smjela snimati“ (S. Mesić).

Severina nije štitila svoju video-intimu od krađe zato što je još od starog HDZ-a javnost njezin privatni video. Otud potječe njezina slavna „naivnost“ i društvena nevinost kojoj Račanov angažman Severine u izbornoj kampanji samo dao unutarhrvatsku društvenu općost. To što ona sad očarava i prekodrinske ljubitelje Arkanove udovice Cece, što je „čisto“-medijska i prihvatljiva „i šire“, nadstranački i nadnacionalno, to je zasebna tematika. Jednako kao i „Ceca“, i „Seve“ je agent i proizvod nacionalističkog crnila, rata i kriminala, a njezina prihvatljivost je indikator prerade tog napretka.

Seve Nacionale je carica čiji je narod konačno sretno dorastao do potrošačkog staleža za koji ona dnevno reklamira proizvod ovog ili onog balkanskog industrijalca, kao što dnevno može trošiti tajkune i ostajati čedna kao svaka katolkinja. Njezin narod su transnacionalni podanici mobitelske high tech kulture koja se sastoji u svakodnevnoj, dobrovoljnoj i potpuno svjesnoj provali vlastite privatnosti i intime, na sav glas i na svakom mjestu. Video-zapis Severininog seksa samo je tehnički oblik prodaje užitka koji je već našao pravi, naime digitalni, medij da bi ga lako ukrao onaj kome je od početka bio namijenjen – medijski potrošač.

Severina je postala transhrvatska avangarda „od Vardara do Triglava“ (cit.) zato što je konačno utjelovila smisao tranzicijske stvarnosti: granice privatnosti u transparentnom društvu, u kojemu se sve zna ali ništa ne poduzima, ne postoje. Nakon delirija nacionalizma, na čijoj je pjeni jašila upravo Severina, nakon svih snuff-porno bordela rata i i etničkih silovanja ostalo je još samo golo međuetničko i međuregionalno „trošenje“ ili apolitičko seksanje.

Zato, tko se poput hrvatskih kolumnista osjeća uprljan jer je od pustog gledanja postao nehotični „simbolički silovatelj“ Severine, taj je samo nasamarena budala zablude o svojoj političkoj korektnosti i navodnoj privatnosti novog medijskog biznisa u regiji. Stid voajera potječe samo odatle što je uvučen u odnos u kojem ne može spriječiti da i sam javno uživa. To je prostor krivnje drugih u kojemu Severina, okružena djecom, jednako čedno reklamira jogurt s „jagodama dide s Brača“ kao što lascivno izgovara „ćevapčić“ ili se kikoće nad vlastitom dosjetkom da bi „umjesto novog CD-a mogla napraviti i DVD“.

 

 


|Homepage|

|Naslovna|

|Tranzitorij 2007|