|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|

 

 

00.

O desnim sklonostima lijevo-liberalnog socijaldemokratskog ministra kulture u (bivšoj) postnacionalističkoj koalicijskoj vlasti



11 TEZA

o nelagodi u demokratskoj kulturi


Izjava ministra kulture u koalicijskoj vlasti 2000-2003., Antuna Vujića, o hrvatskim intelektualcima (piscima, glumcima, sveučilišnim profesorima) koji su početkom 90-ih napustili Hrvatsku, predstavlja prešutni common sense hrvatske kulturne zajednice: intelektualci-disidenti otišli su sami, nije ih protjerala hrvatska država. Ta je izjava samo primjerak banalne empirijske istinitosti jedne teorije koja daje ne samo činjenično istinite, već poželjne istinite odgovore.


 

 

1. Afera oko pokretanja peticije za ostavku novopečenog ministra za kulturu A. Vujića, nedugo nakon izbora od 3. siječnja 2000., nije donijela, osim fantoma "lijevog terora", nikakvu dramatično novu spoznaju o stanju hrvatskog duha: njegovoj eliti smiješ oduzeti sve — novac, institute, Maticu, biblioteke, pa i samu državu — samo ne laž o sebi. Ovog puta to nije ideologem nepriznate, a civilizacijski nadmoćne hrvatske kulture, već fama o hrvatskom društvu kao civilnom, koje se oslobodilo fetiša države i kompleksa "državotvorstva". Šamar toj uobrazilji nije dala šestorka potpisnika peticije protiv državnog predstavnika hrvatske kulture i novog šefa njezina državnog aparata, već sama dojučerašnja opozicija iz redova kulturnjaka: ona su ti koji eksplicitno tvrde da su doveli na vlast bivšu notorno nesposobnu političku opoziciju i da vlast zapravo pripada njima, hrvatskim demokratskim kulturnjacima.

2. Tako ponovo imamo vječni hrvatski paradoks: novi neprijatelj hrvatske kulture je njezin politički predstavnik, sam ministar za kulturu A. Vujić. U famoznom intervjuu Globusu (br. 478), jedinom dokumentu svoje kulturne politike, on je eksplicitno odbacio inicijativu bivše opozicije iz redova kulture da ustavnom odredbom definira svoj povlašteni status i prvenstvo nad državnom kulturom. Ako je ministar htio reći da nacionalnu kulturu može konstituirati samo kulturna proizvodnja u svojim najrazličitijim oblicima, onda je u pravu. Država postaje civilna a društvo kulturno samo praktički, a ne naddruštvenim samopoimanjem dijelova društvene elite.

3. Međutim, ono što zjapi u njegovu govoru, to je manjak teorije kulturne prakse i višak državnog rezona. Osim svega šta čita s noćnom kapicom na glavi (od "dijelova Mahabharate", preko Karla Poppera i A. Giddensa pa do Coelha), saznajemo da okosnicu njegove kulturne politike treba činiti "decentralizacija" putem jednog državnog organa koji će "pretresati prioritetne smjerove kulture u Hrvatskoj". Taj mutni paradoks s decentralizacijom odlučivanja u kulturi putem "središnjeg tijela" (koje "neće presuđivati nego poticati"), teško da zbunjuje prvoborce demokracije među kulturnjacima; njih drži vjera da će upravo oni stajati za kormilom kulturnih prioriteta koje ujedno znači i društveni novac. Sa socijaldemokratskim ministrom oni se slažu i u tome da Hrvatskoj nije potrebno nikakvo preispitivanje ideoloških pretpostavki njezine kulture, već samo nov aparat države. No u tome je i izvor njihovog sljepila: kulturnjaci ne vide da pravi predmet decentralizacije nije država, već kultura; država je samo mjesto procesa dirigirane decentralizacije s proliferacijom centara moći ili umnožavanjem interesnih grupa i lobija. Tako je ministar uhvatio za rogove njihov pohod na državu i sačuvao je od konstitucionalnog viška kulture, što nije mala stvar.

4. Zato se nesporazumi na relaciji bivše opozicione kulturne elite, koja se naspram nacionalističke hadezeovske smatra civilnom, i aparata nove države, koji također sama sebe smatra civilnom, sastoji prije svega u pitanju očekivanog honorara za uslugu u vidu budžeta i kadrovskih križaljki. Time su stvoreni svi uvjeti da se na relaciji države i kulture, ponovo, poput prisilne neuroze, javi samo stari, banalni hrvatski problem — sukob elita i klanova oko prvenstva u reprezentaciji hrvatske kulture u uvjetima općeg ideološkog slaganja. Na toj pozadini postaje suvišnim svako pitanje o tome hoće li dijelom "prioritetnih" smjerova biti i kultura javne kritike. Tko je još plaćao svoje kritičare, osim ako nisu dvorske lude?

5. Zato izjava ministra Vujića o hrvatskim intelektualcima (piscima, glumcima, sveučilišnim profesorima) koji su početkom 90tih napustili Hrvatsku, predstavlja samo common sense hrvatske kulturne zajednice: intelektualci-disidenti otišli su sami, nije ih protjerala hrvatska država. Vesela strana te izjave leži u tome da je ona samo primjerak banalne empirijske istinitosti jedne teorije koja daje ne samo činjenično istinite, već poželjne istinite odgovore; ona zadovoljava epistemičke i moralne potrebe svojih autora i recipijenata, iskupljuje cinizam sigurnih i umiruje savjest nesigurnih o pitanjima koja bi inače mogla uzdrmati cijelu našu sliku o sebi. U takva spada sigurno i pitanje o naravi demokratskog društva u kojem "slobodan izbor izgona" predstavlja zbiljsku formu života, a ne tek pjesničku figuru.

6. Opaka narav te opće veselosti izbila je onda kad joj je ministar dao svoj osobni intelektualni doprinos: "Nije Hrvatska zgriješila ni prema kome onoliko koliko je Francuska zgriješila prema Célineu". Njime je nesmotreno provalio ideološku istinu općeg slaganja s činjenicama. Vujićeva analogija je falibilna već na razini eksplicitne tvrdnje (Hrvatska nije zgriješila, Francuska jest); ona je neistinita na razini implicitne tvrdnje koja pretpostavlja istost ili podudarnost drugih dvaju relata (hrvatske vještice vs. Céline). Drugim riječima, na razini iskaza ministrova teorija je neistinita jer počiva na banalnom petitio principii, na neistinitoj premisi: te intelektualke nisu (bile), poput Célinea, bojovnice antisemitizma u službi kvislinškog režima u Vichyu, već nešto mnogo zazornije: coprnjice iz četničkih šuma. Zato ta ministrova izjava postaje diskurzivno zanimljiva na drugim razinama.

7. Neposredno značenje Vujićeve asimetrično-komparativne teorije bezgrešnosti hrvatske države prema intelektualkama-vješticama jest faktička rehabilitacija Célinea, koja je za sadašnju civilnu državu jednako politički kompromitirajuća kao što je to za nacionalističku (i "katoličku") hrvatsku državu bila svojedobna publikacija "Protokola sionskih mudraca" ili bunkeriranog Hitlerovog bestsellera. Ta Vujićeva jedva zamjetljiva, ali eksplicitna rehabilitacija jednog politički i moralno kompromitiranog pjesnika, procesuiranog zbog antisemitizma i kolaboracije sa nacističkim režimom, dovoljan je razlog za demisiju. Ni jedan ministar za kulturu zemalja Evropske Zajednice ne bi mogao ostati na svome položaju nakon takve izjave; ona ne ubija samo svetu kravu političke korektnosti već ubada u najveću civilizacijsku traumu Evrope. Neobavezno privatno mišljenje na mjestu ministarskog govora prvorazredan je diplomatski i kulturni skandal.

8. Drugu implikaciju te izjave čini pretpostavka o navodnoj nesvodivosti između autentičnog umjetničkog stvaralaštva i politike. ("Treba biti omogućeno da se umjetnici promatraju kao umjetnici. Oni nisu političari.") Vujić je dokaz da jedan "evropski" ministar za kulturu može biti teorijski zapušten, a da spontana teorija umjetnosti koju zastupa savršeno odgovara ideološkoj stvarnosti. On na jednoj strani u ime pjesničke slobode priziva reviziju pravnog procesa francuske države protiv pjesnika Célinea, da bi u zemlji u kojoj je ministar tobože "čuvao savjest" tih emigranata tako da ignorira njihovu političku vrijednost i kulturno značenje formi u kojima su izrazili svoju emigraciju. To je prava ideološka funkcija njegove teorije — ignorancija i indolencija kao autentični izraz hrvatske civilne normalnosti. Ona danas konfabulira o žrtvovanom Célinea, nakon što je deset godina šutjela o evropskoj kulturi emigracije i Thomasu Mannu.

9. Slučaj Dubravke Ugrešić dovoljan je ovdje da poduči našeg ministra za kulturu o tome da se umjetnost s larpurlartizmom odrekla partikularnih društvenih, političkih i moralnih svrha zato da bi mogla postati radikalno političkom: ono što je njezinu esejistiku učinilo radikalno kritičkom, bila je upravo odluka za načelo samodovoljnosti estetskog diskursa. Taj estetski izbor je politički, on pretpostavlja i kritički i ideološki rad pojma. Ako hrvatski ministar za kulturu u demokratskoj koalicijskoj vladi misli da je ta hrvatska književnica sama skrivila svoj društveni izgon, bez miješanja države, onda moment vlastite krivice mora pretpostaviti i za svog francuskog štićenika Célinea, "ni komedijaša ni mučenika" (J. Kristeva), samo u obrnutom vidu: njemu je njegovu "nepravednu" kaznu od države, za razliku od pravednog samokažnjavanja hrvatske književnice, donijela autonomna umjetnička praksa u službi najcrnjeg ljudožderskog režima. Zato bi i za Dubravku Ugrešić i druge hrvatske "larpurlartističke" kritičare, danas najnepravednija kazna bilo upravo to da ih rehabilitira ona hrvatska država koja smatra da "nije griješila" dok ničim nije sprečavala pomahnitali patriotizam i visoke i niske hrvatske nekulture.

10. Socijaldemokrat Antun Vujić je time, u svojstvu ministra za kulturu, izvršio i svoj umjetnički izbor u hrvatskoj ideologiji. To potvrđuje njegov eksplicitni poziv Ivanu Aralici da se probudi iz navodnog bunila i da sad, u "našim promjenama", postane autentičnim piscem kakav je navodno bio. Kulturno-strateški taj poziv znači samo ovo: ministar ne odabire kritičku intelektualnu kulturu koja je "odvela Hrvatsku u Europu", a da ova to još nije shvatila. Umjesto da "forsira" profit iz tog poklonjenog kapitala, Vujićev "treći" kurs države u kulturi vodi ka svome pravom mjestu: on hoće ideološki re-socijalizirati već savršeno socijaliziran umjetnički talent koji se politički najzrelije izrazio u "Četveroredu", kao što i njegova stranka politički socijalizira svog dojučerašnjeg "zloduha" u tijelu Ivića Pašalića. Ministar Vujić je samo dobar vojnik svoje partije koja ga očito nije imala kamo staviti osim u red za kulturu. Dojučerašnja hrvatska politička opozicija nije u ovih deset godina poticala nikakvu intelektualnu kritiku, ponajmanje lijevu, i nije ni u kakvom odnosu s njome. Naprotiv, svaku kritiku koja se usudila dovesti u pitanje smisao i pretpostavke hrvatskog ideologema kulture, oduvijek je samo prešućivala ili žigosala kao "ekstremno lijevu" (Budiša), da bi danas, s novim ideološkim komesarom u mundiru karneval-meštra S. P. Novaka, huškala javnost protiv kritike kao “lijevog terora”.

11. Zato lijeva kritika ne može samo mijenjati jedan rajski svijet hrvatske kulture za drugi, državni za civilni. Ona mora iz prosvjetiteljske kritike nacionalizma u kulturi prijeći u viši stadij radikalne te(r)orije države čiji ministri za kulturu poput istočnjačkih leptira ne znaju jesu li bivši marksisti koji sanjaju da su popperovci ili samo oportunisti koji sanjaju da su bili kritički ljevičari. Ono najotužnije kod socijaldemokratskog ministra kulture je njegovo praktičko neshvaćanje filozofsko-teorijskog liberalizma koji navodno zastupa. Tome doktoru filozofije, koji tvrdi da je trenirao popperizam još dok je Hrvatskom vladao "utopistički i metafizički fundamentalizam", ne pada na pamet učiniti gestu koja je nužna ako hoće da karakter njegovog ministrovanja kulturom bude civilan. Njemu je daleka pomisao da novinarima današnjeg Globusa uzvrati zahtjevom da sama redakcija Globus dade simboličku zadovoljštinu onima nad kojima je početkom 90-ih, pomoću investigativnog diskursa svoga kućnog znanstvenika i uvijek ponovnog predsjedničkog kandidata, Slavena Letice, izvršio mračni ritual kamenovanja. Umjesto da suoči medij s vlastitom odgovornošću za anticivilnu korupciju samog društva, ministar kulture je oprao ruke pričom o nevinosti države. Otud se sva istina "trećeg puta" države na polju kulture u Vujićevoj verziji sastoji samo u prešutnoj pretpostavci da su politički izbori od 3. siječnja 2000. bili amnestija aparata države od nacionalizma i crne hadezeovštine, da bi država zauzvrat poslužila kao stroj za pranje zle savjesti onog dijela hrvatske društvene elite i medija koji se sami časte i slave imenom „civilnih“.

 

 

|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|