|
|
00. O desnim sklonostima
lijevo-liberalnog socijaldemokratskog ministra kulture u (bivšoj)
postnacionalističkoj koalicijskoj vlasti 11 TEZA o nelagodi u
demokratskoj kulturi Izjava ministra kulture u koalicijskoj vlasti 2000-2003., Antuna Vujića,
o hrvatskim intelektualcima (piscima, glumcima, sveučilišnim profesorima)
koji su početkom 90-ih napustili Hrvatsku, predstavlja prešutni common
sense hrvatske kulturne zajednice:
intelektualci-disidenti otišli su sami, nije ih protjerala hrvatska država.
Ta je izjava samo primjerak banalne empirijske istinitosti jedne teorije koja
daje ne samo činjenično istinite, već poželjne istinite odgovore. |
|
1.
Afera oko pokretanja peticije za ostavku novopečenog ministra za kulturu A.
Vujića, nedugo nakon izbora od 3. siječnja 2000., nije donijela, osim fantoma
"lijevog terora", nikakvu dramatično novu spoznaju o stanju
hrvatskog duha: njegovoj eliti smiješ oduzeti sve — novac, institute,
Maticu, biblioteke, pa i samu državu — samo ne laž o sebi. Ovog puta to
nije ideologem nepriznate, a civilizacijski nadmoćne hrvatske kulture, već
fama o hrvatskom društvu kao civilnom, koje se oslobodilo fetiša države i
kompleksa "državotvorstva". Šamar toj uobrazilji nije dala šestorka
potpisnika peticije protiv državnog predstavnika hrvatske kulture i novog
šefa njezina državnog aparata, već sama dojučerašnja opozicija iz redova
kulturnjaka: ona su ti koji eksplicitno tvrde da su doveli na vlast bivšu
notorno nesposobnu političku opoziciju i da vlast zapravo pripada njima,
hrvatskim demokratskim kulturnjacima. 2. Tako ponovo
imamo vječni hrvatski paradoks: novi neprijatelj hrvatske kulture je njezin
politički predstavnik, sam ministar za kulturu A. Vujić. U famoznom intervjuu
Globusu (br. 478), jedinom dokumentu svoje kulturne politike, on je
eksplicitno odbacio inicijativu bivše opozicije iz redova kulture da ustavnom
odredbom definira svoj povlašteni status i prvenstvo nad državnom kulturom.
Ako je ministar htio reći da nacionalnu kulturu može konstituirati samo
kulturna proizvodnja u svojim najrazličitijim oblicima, onda je u pravu.
Država postaje civilna a društvo kulturno samo praktički, a ne naddruštvenim
samopoimanjem dijelova društvene elite. 3.
Međutim, ono što zjapi u njegovu govoru, to je manjak teorije kulturne prakse
i višak državnog rezona. Osim svega šta čita s noćnom kapicom na glavi (od
"dijelova Mahabharate", preko Karla Poppera i A. Giddensa pa do
Coelha), saznajemo da okosnicu njegove kulturne politike treba činiti
"decentralizacija" putem jednog državnog organa koji će
"pretresati prioritetne smjerove kulture u Hrvatskoj". Taj mutni
paradoks s decentralizacijom odlučivanja u kulturi putem "središnjeg
tijela" (koje "neće presuđivati nego poticati"), teško da zbunjuje
prvoborce demokracije među kulturnjacima; njih drži vjera da će upravo oni
stajati za kormilom kulturnih prioriteta koje ujedno znači i društveni novac.
Sa socijaldemokratskim ministrom oni se slažu i u tome da Hrvatskoj nije
potrebno nikakvo preispitivanje ideoloških pretpostavki njezine kulture, već
samo nov aparat države. No u tome je i izvor njihovog sljepila: kulturnjaci
ne vide da pravi predmet decentralizacije nije država, već kultura; država je
samo mjesto procesa dirigirane decentralizacije s proliferacijom centara moći
ili umnožavanjem interesnih grupa i lobija. Tako je ministar uhvatio za
rogove njihov pohod na državu i sačuvao je od konstitucionalnog viška
kulture, što nije mala stvar. 4. Zato se
nesporazumi na relaciji bivše opozicione kulturne elite, koja se naspram
nacionalističke hadezeovske smatra civilnom, i aparata nove države, koji
također sama sebe smatra civilnom, sastoji prije svega u pitanju očekivanog
honorara za uslugu u vidu budžeta i kadrovskih križaljki. Time su stvoreni svi
uvjeti da se na relaciji države i kulture, ponovo, poput prisilne neuroze,
javi samo stari, banalni hrvatski problem — sukob elita i klanova oko
prvenstva u reprezentaciji hrvatske kulture u uvjetima općeg ideološkog
slaganja. Na toj pozadini postaje suvišnim svako pitanje o tome hoće li
dijelom "prioritetnih" smjerova biti i kultura javne kritike. Tko
je još plaćao svoje kritičare, osim ako nisu dvorske lude? 5.
Zato izjava ministra Vujića o hrvatskim intelektualcima (piscima, glumcima,
sveučilišnim profesorima) koji su početkom 90tih napustili Hrvatsku,
predstavlja samo common sense hrvatske
kulturne zajednice: intelektualci-disidenti otišli su sami, nije ih
protjerala hrvatska država. Vesela strana te izjave leži u tome da je ona
samo primjerak banalne empirijske istinitosti jedne teorije koja daje ne samo
činjenično istinite, već poželjne istinite
odgovore; ona zadovoljava epistemičke i moralne potrebe svojih autora i
recipijenata, iskupljuje cinizam sigurnih i umiruje savjest nesigurnih o
pitanjima koja bi inače mogla uzdrmati cijelu našu sliku o sebi. U takva
spada sigurno i pitanje o naravi demokratskog društva u kojem "slobodan
izbor izgona" predstavlja zbiljsku formu života, a ne tek pjesničku
figuru. 6. Opaka narav te
opće veselosti izbila je onda kad joj je ministar dao svoj osobni
intelektualni doprinos: "Nije Hrvatska zgriješila ni prema kome onoliko
koliko je Francuska zgriješila prema Célineu". Njime je nesmotreno
provalio ideološku istinu općeg slaganja s činjenicama. Vujićeva analogija je
falibilna već na razini eksplicitne tvrdnje (Hrvatska nije zgriješila,
Francuska jest); ona je neistinita na razini implicitne tvrdnje koja
pretpostavlja istost ili podudarnost drugih dvaju relata (hrvatske vještice
vs. Céline). Drugim riječima, na razini iskaza ministrova teorija je
neistinita jer počiva na banalnom petitio principii, na neistinitoj
premisi: te intelektualke nisu (bile), poput Célinea, bojovnice antisemitizma
u službi kvislinškog režima u Vichyu, već nešto mnogo zazornije: coprnjice iz
četničkih šuma. Zato ta ministrova izjava postaje diskurzivno zanimljiva na
drugim razinama. 7.
Neposredno značenje Vujićeve asimetrično-komparativne teorije bezgrešnosti
hrvatske države prema intelektualkama-vješticama jest faktička rehabilitacija
Célinea, koja je za sadašnju civilnu državu jednako politički
kompromitirajuća kao što je to za nacionalističku (i "katoličku")
hrvatsku državu bila svojedobna publikacija "Protokola sionskih
mudraca" ili bunkeriranog Hitlerovog bestsellera. Ta Vujićeva jedva
zamjetljiva, ali eksplicitna rehabilitacija jednog politički i moralno
kompromitiranog pjesnika, procesuiranog zbog antisemitizma i kolaboracije sa
nacističkim režimom, dovoljan je razlog za demisiju. Ni jedan ministar za
kulturu zemalja Evropske Zajednice ne bi mogao ostati na svome položaju nakon
takve izjave; ona ne ubija samo svetu kravu političke korektnosti već ubada u
najveću civilizacijsku traumu Evrope. Neobavezno privatno mišljenje na mjestu
ministarskog govora prvorazredan je diplomatski i kulturni skandal. 8. Drugu
implikaciju te izjave čini pretpostavka o navodnoj nesvodivosti između
autentičnog umjetničkog stvaralaštva i politike. ("Treba biti omogućeno
da se umjetnici promatraju kao umjetnici. Oni nisu političari.") Vujić
je dokaz da jedan "evropski" ministar za kulturu može biti
teorijski zapušten, a da spontana teorija umjetnosti koju zastupa savršeno
odgovara ideološkoj stvarnosti. On na jednoj strani u ime pjesničke slobode
priziva reviziju pravnog procesa francuske države protiv pjesnika Célinea, da
bi u zemlji u kojoj je ministar tobože "čuvao savjest" tih
emigranata tako da ignorira njihovu političku vrijednost i kulturno značenje
formi u kojima su izrazili svoju emigraciju. To je prava ideološka funkcija
njegove teorije — ignorancija i indolencija kao autentični izraz
hrvatske civilne normalnosti. Ona danas konfabulira o žrtvovanom Célinea,
nakon što je deset godina šutjela o evropskoj kulturi emigracije i Thomasu
Mannu. 9.
Slučaj Dubravke Ugrešić dovoljan je ovdje da poduči našeg ministra za kulturu
o tome da se umjetnost s larpurlartizmom odrekla partikularnih društvenih,
političkih i moralnih svrha zato da bi mogla postati radikalno političkom:
ono što je njezinu esejistiku učinilo radikalno kritičkom, bila je upravo
odluka za načelo samodovoljnosti estetskog diskursa. Taj estetski izbor je
politički, on pretpostavlja i kritički i ideološki rad pojma. Ako hrvatski
ministar za kulturu u demokratskoj koalicijskoj vladi misli da je ta hrvatska
književnica sama skrivila svoj društveni izgon, bez miješanja države, onda
moment vlastite krivice mora pretpostaviti i za svog francuskog štićenika
Célinea, "ni komedijaša ni mučenika" (J. Kristeva), samo u obrnutom
vidu: njemu je njegovu "nepravednu" kaznu od države, za razliku od
pravednog samokažnjavanja hrvatske književnice, donijela autonomna umjetnička
praksa u službi najcrnjeg ljudožderskog režima. Zato bi i za Dubravku Ugrešić
i druge hrvatske "larpurlartističke" kritičare, danas
najnepravednija kazna bilo upravo to da ih rehabilitira ona hrvatska država
koja smatra da "nije griješila" dok ničim nije sprečavala
pomahnitali patriotizam i visoke i niske hrvatske nekulture. 10. Socijaldemokrat
Antun Vujić je time, u svojstvu ministra za kulturu, izvršio i svoj umjetnički
izbor u hrvatskoj ideologiji. To potvrđuje njegov eksplicitni poziv Ivanu
Aralici da se probudi iz navodnog bunila i da sad, u "našim
promjenama", postane autentičnim piscem kakav je navodno bio.
Kulturno-strateški taj poziv znači samo ovo: ministar ne odabire
kritičku intelektualnu kulturu koja je "odvela Hrvatsku u Europu",
a da ova to još nije shvatila. Umjesto da "forsira" profit iz tog
poklonjenog kapitala, Vujićev "treći" kurs države u kulturi vodi ka
svome pravom mjestu: on hoće ideološki re-socijalizirati već savršeno
socijaliziran umjetnički talent koji se politički najzrelije izrazio u
"Četveroredu", kao što i njegova stranka politički socijalizira
svog dojučerašnjeg "zloduha" u tijelu Ivića Pašalića. Ministar
Vujić je samo dobar vojnik svoje partije koja ga očito nije imala kamo
staviti osim u red za kulturu. Dojučerašnja hrvatska politička opozicija nije
u ovih deset godina poticala nikakvu intelektualnu kritiku, ponajmanje
lijevu, i nije ni u kakvom odnosu s njome. Naprotiv, svaku kritiku koja se
usudila dovesti u pitanje smisao i pretpostavke hrvatskog ideologema kulture,
oduvijek je samo prešućivala ili žigosala kao "ekstremno lijevu"
(Budiša), da bi danas, s novim ideološkim komesarom u mundiru karneval-meštra
S. P. Novaka, huškala javnost protiv kritike kao “lijevog terora”. 11.
Zato lijeva kritika ne može samo mijenjati jedan rajski svijet hrvatske
kulture za drugi, državni za civilni. Ona mora iz prosvjetiteljske kritike
nacionalizma u kulturi prijeći u viši stadij radikalne te(r)orije države čiji
ministri za kulturu poput istočnjačkih leptira ne znaju jesu li bivši
marksisti koji sanjaju da su popperovci ili samo oportunisti koji sanjaju da
su bili kritički ljevičari. Ono najotužnije kod socijaldemokratskog ministra
kulture je njegovo praktičko neshvaćanje filozofsko-teorijskog liberalizma
koji navodno zastupa. Tome doktoru filozofije, koji tvrdi da je trenirao
popperizam još dok je Hrvatskom vladao "utopistički i metafizički
fundamentalizam", ne pada na pamet učiniti gestu koja je nužna ako hoće
da karakter njegovog ministrovanja kulturom bude civilan. Njemu je daleka
pomisao da novinarima današnjeg Globusa uzvrati zahtjevom da sama redakcija
Globus dade simboličku zadovoljštinu onima nad kojima je početkom 90-ih,
pomoću investigativnog diskursa svoga kućnog znanstvenika i uvijek ponovnog
predsjedničkog kandidata, Slavena Letice, izvršio mračni ritual kamenovanja.
Umjesto da suoči medij s vlastitom odgovornošću za anticivilnu korupciju
samog društva, ministar kulture je oprao ruke pričom o nevinosti države. Otud
se sva istina "trećeg puta" države na polju kulture u Vujićevoj
verziji sastoji samo u prešutnoj pretpostavci da su politički izbori od 3.
siječnja 2000. bili amnestija aparata države od nacionalizma i crne hadezeovštine,
da bi država zauzvrat poslužila kao stroj za pranje zle savjesti onog dijela
hrvatske društvene elite i medija koji se sami časte i slave imenom
„civilnih“. |
|
|