Predgovor POLITIKA MEDIJSKE
FILOSOFISTIKE ili prilog 11. tezi dekonstrukcije O
naslovu — O montaži — Intramural, staklarij, kroatorij — O
kulturi kao žanru bitka — Medij kao poruka moći medija — Priznanja — Posveta |
Tekstovi okupljeni u ovoj
knjizi novinski su eseji pisani za Slobodnu Dalmaciju,
točnije za SD Forum. Prilog za kulturnu
tranziciju, te, manjim dijelom, za SD Magazin.
To porijeklo i namjena određuje u znatnoj mjeri njihov žanrovski karakter
filozofsko-teorijske publicistike, aplicirane na “dnevne” događaje i cijepljene
protiv virusa ozbiljnosti, uzvišenosti ili konstruktivnosti koji inače krasi
filozofe s osjećajem za “povijesni” ili “nacionalni” trenutak. Tekstovi su
nastali u kontinuitetu od ranog ljeta 2003. do jeseni 2004. i odnose se na
različite događaje i osobe u javnom — političkom, kulturnom,
znanstvenom i medijskom — prostoru Hrvatske u posljednjem razdoblju
tzv. trećesiječanjske vlasti te prvom razdoblju ponovne vladavine tzv.
reformiranog HDZ-a koji sa svojim partnerima iz redova manjinskih političkih
stranaka (nacionalne manjine i umirovljenici) ponovo vlada jednako groteskno
kao što je vladala prva koalicijska garnitura od 3. siječnja 2000.[1] Gledano iz te perspektive,
nijedan od ovdje zastupljenih tekstova nije izgubio — na žalost ili na
sreću — na aktualnosti. Ma koliko događaji bili jednokratni a tekstovi
prigodni, njihov groteskni značaj pokazao se toliko trajnijim od povoda da
gotovo svaki tekst poziva na pisanje “epiloga”. Od toga sam ovdje odustao
unatoč iskušenju. Re-aktualizacija je dio valorizacije, ona je podjednako ako
ne i više u nadležnosti recipijenta nego samog autora. O
naslovu Prigodnost, ponavljanje i
groteska, to su zajednički markeri događaja i pisanja. Stoga ovdje nije riječ
o repeticiji tropa poznate Filosofije palanke
Radomira Konstantinovića, kulturno-pesimističarskog štiva iz sredine 70-ih,
izvedenog velikim dijelom u maniri mutnog krležijanskog schopenauerizma, koje
je hrvatska kulturno-kritička elita stidljivo otkrila tek 90-ih. Suprotno
tome, kronično pisanje u žanru teorijske lakrdije u dnevnim novinama onoliko
je “filosofsko” koliko je filo-sofistička negacija same retorike
melankoličnog diskursa “filozofije palanke” koja tone u mistici crnog blata
kojeg se želi riješiti. Ako je od političkog osamostaljenja Hrvatske iz
Jugoslavije, osobito kroz metapolitičku kulturnu retoriku toga procesa,
postalo jasno da “tajnu hrvatstva” ne izriče potisnuti i cenzurirani Miroslav
Krleža, sistematski očiščen od ljevičarstva i komunizma, postalo je isto tako
očigledno da tu hrvatsku političku bit izriče još samo hrvatski pisac kojeg
nikad nije bilo — Branislav Nušić, komediograf obrenovićevske i
karađorđevićevske male-velike Srbije koja će postati “tamnicom Hrvata”. Danas
taj politički i kulturno-povijesni proces nepostajanja Nušića hrvatskim piscem
možemo čitati kao povijest alibija za hrvatsko samo-ne-prepoznavanje u žanru
radikalne groteske. U toj perspektivi,
krležijanska “hrvatska laž” znači prisvajanje maske tragizma da bi se
uzvisila i prikrila — upravo sahranila — obična banalnost efemernog
i kontingentnog u “vlastitom bitku”. Danas tu povijest hrvatskog političkog
samorazumijevanja kao komedije kulturalnog tragizma možemo očitati na
metamorfozama recepcije pisaca s rubova suvremene hrvatske književnosti,
poput Ive Brešana i, osobito, na povijesti zaborava i ponovnog otkrivanja
vrijednosti i funkcije književnog djela novinara, kolumnista i pisca Miljenka
Smoje. Književnosti kao mediju takvoga političkog procesa posvećeni su ovdje
neki esejistički i polemički prilozi kojima ujedno pripada i funkcija
autorefleksije. Novinska filosofistika nije
filozofski lament nad neautentičnom zbiljom nego imaginarni apologij
napredovanja jednog društva u beskonačnu regresiju žargona autentičnosti. Ona
je kraj crne mistike i početak vesele hermeneutike provincijskog krajolika
danas preosvijetljenog (pre-eksponiranog) blještavim sjajem “tranzicije” s
gigantskih reklamnih billboarda. Mitsko diluvijalno blato i crnilo
malograđanskog ne-duha danas su zasljepljujuće svjetlo reklamnog doba. Ako je
„Tranzitorij 2007“ deklarirani naslov ove zbirke, koji tek treba objasniti,
njezin potajni naslov već sad ne može ostati zagonetkom: on ne može glasiti
lorkijanski mistično poput “Hrvatska, uzvišena i nepredstavljiva”, kako sam
pisao početkom 90-ih, pa čak niti ironično-nostalgično, poput “Kronike o
Našoj Lipoj i Maloj”, kako sam povremeno zamišljao kao sezonski pisac od
ljeta 2003. do ljeta 2004. gledajući reprizu Smojine serije “Naše Malo misto”
na slovenskoj državnoj televiziji, nego još puno uzvišenije — “Croatia
Always Ultra”. Smisao takvog ne-naslova
ove zbirke čitalac će naći u dva teksta o pop-zvijezdi Severini čiji estradni
uspjeh počiva na tome da najotvorenije, bez uvijanja, utjelovljuje koketeriju
gole istine o medijsko-estradnoj konstruiranosti nacionalnog identiteta.
Dakako, istina te realne iluzije identiteta ne leži u još famoznijem
Severininom video uratku, porno-filmu koji je digao na
noge cijeli Balkan. Ona leži daleko izvan Severine, upravo u tome da se
nacionalni mit o Hrvatskoj, toj napaćenoj i nepriznatoj
svetici evropske povijesti, uvijek utapa u
svome suprotnom pandanu, u mitu o pokvarenoj kurvi koji u hrvatskoj
malograđanskoj idiosinkraziji uvijek iznova zauzima ime Europe Svi tekstovi ove zbirke
obrađuju na različitim događajima iz prvih nultih godina novog tisućljeća taj
jedan te isti zaplet oko pretpostavljene nevinosti hrvatske laži, stvorene
početkom 90-ih. U tome smislu, ova zbirka tekstova nipošto nije ni prva a još
manje izvorna knjiga o laži. Novo u ovim tekstovima možda je samo nastavak
priče koji govori kako o lukavstvu kapitulacije herojstva laži
nacionalističke kulture 90-ih u današnjem mitu o kreposti laganja iz nužde,
zbog vanjskih povijesnih okolnosti, tako i o današnjem samorazumijevanju
heroja otpora toj laži i o njihovu svojatanju zasluga za “civilno-društvenu”
hrabrost. Ako je taj nastavak dekonstrukcije laži kao istinosnog diskursa
nacije u jednoj točki dotaknuo i današnje javno samorazumijevanje Dubravke
Ugrešić u književnom pogonu, koje ne dijelim u svim konzekvencijama[2], njezinoj knjizi “Kultura laži” iz 1995. i danas dugujem
istu orijentaciju ako ne i izvorište vlastitog publicističkog rada. Ona je
isporučila pređu koja, u kombinaciji s “Barikadama” Borisa Budena, daje ono
što u ovoj zbirci nazivam “intramuralom”, sa svom ambivalencijom toga izraza. To je pozicija u
kojoj se fenomeni ne mogu pojaviti u svome istinskom zakrivljenom obliku a da
se i pozicija promatrača ne pojavi unutar zakrivljenog prostora, kao mjesto
aktera-sukrivca u specifičnom zakrivljenju vremenitog i vanvremenog. Autor je
svjedok koji tapka osuđen da mora postati “izdajnikom” i tuđeg i vlastitog
govora da bi uopće govorio. To je pozicija u kojoj svaki pokušaj
(hegelovskog) “zahvaćanje svoga vremena” i sâm nužno pada u vrijeme, odnosno,
pokušaj u kojem refleksija nikad ne može biti izvanjska i nezavisna nego samo
izraz rada (hegelovske) “autonomne negacije” koja zahvaća i mjesto samog
subjekta. Rečeno derridijanski — refleksija je moguća samo kao rad
“diferancije”—“razluke”, padanja subjekta u procjep što ga rad
refleksije stvara kao vlastito vrijeme subjekta. Subjekt govora nikad ne može
izbjeći odgovornost koliko god da ne vlada svojom pozicijom. Ako su filozofi
oduvijek zagovarali promjenu svijeta, stalo je do toga da se uvijek iznova
ujedno promišljaju uvjeti i smjer promjene. Jedan od učinaka toga rada
samo-negacije na rubovima danosti jest taj da dijakronijski poredak historije
pretvara u sinkronijski učinak kao “događaj”. O njegovoj naravi povijesnog
novuma može govoriti opet samo potonji slijed historije ili rad
interpretacije. Interpretacija i promjena nisu isključive alternative nego
diskurzivni par opozicija koji dijeli i cijepa subjekt. O
montaži U mediju pisanja-u-mediju
poput novina to pretvaranje kroničnog u sinkronično ima za posljedicu to što
tek ova web-zbirka predstavlja jedan takav “intramural” ili semiotičko
“zdanje” sazdano od prozirnih i relativno raznorodnih elemenata (eseja,
analiza, polemika, autotematizacija, ilustracija, retoričkih i editorskih
intervencija, sugestivnog postavljanja linkova), koji tendiraju ka
koherenciji mreže i refleksivnom odnosu sa stvarnim premda su i sâmi tek dio
stvarnog. Ne samo kao pozitivna činjenica (skup tekstova na internetu) nego
kao dio nedovršenosti “stvarnog”: ova zbirka nije knjiga-na-internetu,
prethodno pripremljena, prelomljena i postavljena za downloading u komadu i
solitarno domaće čitanje off-line; ona je web-knjiga koja zahtijeva
interpretativni rad kroz kretanje, selekciju, povezivanje, vraćanje, vođeno
isto toliko prepoznavanjem koliko i nepoznavanjem. Tekstovi su ovdje poredani
i numerirani kronološki unatraške, a za potrebe ovog re-izdanja u obliku
web-zbirke mjestimice su izmijenjeni (dopisani ili otpisani) radi bolje čitljivosti.
Znatnijoj preradi podvrgnuta su četiri teksta ali bez mijenjanja teze ili
izmjene osnovnog sadržaja (v. „05. Gay na balkanskoj
transverzali“, „12. Goli, čupavi i
pisci“, “[35a] Nepismen,
neobrazovan i filozof” te “39. Jednom Štefica, uvijek
Kalimero”). Prvi prilog ove zbirke, numeriran kao zadnji pod brojem 00. (v. „11 teza o
nelagodi u demokratskoj nacionalnoj kulturi“), prvi je jer zapravo nije član
ovog niza. Pisan je za Jutarnji list početkom 2001., a njegova funkcija ovdje
je uvodna: on ocrtava na jednom konkrektnom povodu horizont velikog
političkog razočaranja pod imenom “3. siječnja” i anticipira buduće
antinomije “posttuđmanovskog”, demokratskog kulturalnog samorazumijevanja što
su odredile i još određuju javnu svijest društva. Uzimanje gotovog teksta iz
ranijeg vremena i drugog medija za uvod u ovu zbriku prvi je akt montiranja
knjige. Sljedeći je taj što zbirka pored samih novinskih članaka obuhvaća još
i polemičke intervencije kao korisne „nusproizvode“ ili, možda točnije,
ekskurse od glavnog toka pisanja u kojima sam glavni tok tek postaje tokom.
Oni se odnose na tri područja iz kojih su dolazile javne reakcije na izvorne
članke: to je odnos Katoličke crkve prema civilnom društvu, aktualni
književni pogon (vanknjiževno značenje FAK-a i sukob oko nove „ženske“
trivijalne književnosti), te, u ograničenoj polemičkoj epizodi, povijesni i
politički revizionizam o genocidu nad jugoslavenskim Nijemcima.[3] Ti polemički
ekskursi nazvani su ovdje “bonus track” zajedno s neobjavljenim izvornim
prilozima. (42. Krvava bajka na
Kavkazu i 15. Koliko nacizma?).
Polemički dodaci mogu se čitati u nastavku izvornog teksta (povezani su
web-likom) ili čak i kao zasebni tekstovi bez nužnog posezanja za vanjskim
kontekstom polemike. (Zainteresirani čitalac naći će potrebnu referencu za
daljnje istraživanje.) Ovaj zgužvani i izvrnuti,
dijakroni i sinkroni poredak tekstova, kako ga omogućuje internet, izražava
fizički i sadržajno koherentnu, možda i jedinstvenu ali nipošto zatvorenu
cjelinu. Poredak je ne-završen i nadogradiv, spektralni niz žanrovski i
stilski srodnih tekstova od kojih neki teže da nadomjeste drugog. U tom
smislu, poredak je donekle i repetitivan. S obzirom na ovisnost o gotovo
tjednom slijedu događaja od ljeta 2003. do jeseni 2004., tekstovi su toliko
„efemerni“ koliko je samo pisanje „kronično“ u doslovnom i prenesenom smislu:
ono se odvijalo kroz određeno vrijeme, koje je isto toliko fizičko koliko je
i vrijeme vlasti, i ovisno je o tome vremenu formalno, sadržajno i
subjektivno-autorski. Ono što preostaje, jest sam izraz vremena, pokušaj
refleksivno-diferencijalnog “zahvaćanja svog vremena” u uvjetima njegove
medijsko-estradne reprodukcije i ponovljivosti. Ti uvjeti su uvjeti samog
pisanja. I ova web-zbirka je u odnosu na novinski medij reprodukcija kao što
je ujedno i alternativa “ukoričenju”, bilo papirnom bilo e-knjižnom, koje
ostaje su-prisutna mogućnost. Isto tako, i sam novinski ili „izvorni“ oblik
tekstova bio je učinak ili izraz re-produkcije tekstova, odnosno njihove
prilagodbe-kroz-nastajanje prema mediju velikih novina umjesto nekog drugog.
U tome smislu, ova web-zbirka je izraz ili stadij medijske proliferacije
pisanja ili pre-ispisivanja teksta kao samog procesa pisanja, jedan “avatar
knjige”. No, ako je sam medij poruka zato što jedan medij uvijek sadrži drugi
medij (web-knjiga, novinski tekst, književni esej, filozofski diskurs itd.),
vidjet ćemo da beskonačna proliferacija medija ima svoju unutrašnju granicu.
Razumijevanje medija mora se postaviti bitno drugačije: medij je poruka zato
što je svaka poruka medij neke druge poruke. Poruka medija u tehnološkom (i
“genuinom”) smislu izraza je moć. Ovdje je riječ o moći nad individualnim
pisanjem i javnim diskursom kroz njegovo ograničavanje i suzbijanje. Intramural,
staklarij, kroatorij Spomenuti događaji i osobe
stoje danas u kontinuitetu koji je u drugoj polovici mandata koalicijske
vlasti i osobito s povratkom HDZ-a na vlast programski i deklarativno
proglašen kretanjem Hrvatske prema zamišljenoj evropskoj godini Hrvatske
„2007“ pa se službeno i neslužbeno shvaća i naziva ne samo „hrvatskim
priključenjem Europi“ nego „povratkom Hrvatske u Europu“. Tako jedan racionalni
proces društva i države postaje polje za pokazivanje ustrajnog djelovanja
neiskorjenjivog simptoma bolesti identiteta u vječnom odlaženju i vječnom
vraćanju: „diskurs Europe“, „diskurs povratka Europi“ — ta navodno
neumitna budućnost Hrvatske za koju se kaže da „nema alternative“ —
pretvara institucionalne tranzicijske procese hrvatskog društva i države u
bezalternativnost prošlosti koja svaku priču o novoj budućnost pretvara u
beznadežnu komediju ponavljanja zabuna o samima sebi pred nezainteresiranim
pogledom drugog. To je komedija vječnog
hrvatskog osjećanja tragičnosti, čija je prava tragedija sadržana samo u
besramnoj laži glumatanja, i to se danas vidi kroz popularno-kulturne oblike
ponavljanja onog istog mita koji pripada visokoj hrvatskoj kulturi ili
sublimnoj književnosti: Krležin mit o „Povratku Filipa Latinovicza“. Taj mit
sad ima prividno obrnut, ali dvostruko obrnut smjer (pobjednički povratak u
Europu, ne gubitnički povratak iz Europe) ali njegova putanja i ulog su isti:
to je fantazma „Europe-u-nama“, Evrope koja se iz nekih unutrašnjih, „naših“
razloga ne može ostvariti premda je oduvijek već tu. Ako je hrvatski
antemurale christianitatis bio taj izvanjski, povijesni „usud“, on danas nije
ništa drugo do hrvatski intramurale ili onaj famozni kompleks osujećenosti. Zato ona nereflektirana
(ili posve malo reflektirana) „bezalternativnost Europe“, u svojoj manje
službenoj ali rječitijoj i utoliko — rečeno u terminima semiologije i
psihoanalize kulture — istinitijoj verziji, odaje karakter koji bi se
nešto suvremenijim žargonom možda bolje dao nazvati „bespućima“ hrvatskog
realnog. Realno — to u tehničkom žargonu psihoanalize subjekta i
kulture nije ništa „zbiljsko“ već ono najnezbiljskije na „stvari“, ono što
djeluje a nije dio predstavljive stvarnosti. Ako je Jugoslavija-u-raspadanju
kasnih 80-ih bila teoretizirana kao „nesvjesno Evrope“ (Mladen Dolar), danas
ta Europa — ili možda još točnije „Europa“ kao označitelj — ima
status realnog Hrvatske, status nepoznatog entiteta ili količine neprozirnih
sadržaja koji se ne daju prevesti u stvarnost Hrvatske, koji se ne daju
„pohrvatiti“ ili „kroatizirati“, koji ne mogu postati dijelom njezine
stvarnosti — njezine javne svijesti, zakona, politike, kulture,
školstva. Naravno, stvar je u Hrvatskoj, zemlji u kojoj i najočitiji znakovi
“brzog napredovanja”, poput nove autoceste sjever-jug, izražavaju bespuće
čudnovatog mentaliteta svjesnog nesvjesnog: rupe, odrone, pomanjkanje
putokaza. Događaji i osobe na koje se
odnose ovi eseji predstavljaju slučajeve hrvatskog kolektivnog (ili možda
samo masovnog) bavljenja uspostavom nacionalnog identiteta kao potragom za
izgubljenim „europskim imageom“. Ovih 40ak slika govore o tome da je riječ o
pukom trošenju vremena, o autoopsesivnom tapkanju u mjestu, prividnom gibanju
kroz koje je ona bizarna, višekratno reciklirana geopolitička i kulturalna
hrvatska fantazma o Hrvatskoj kao predziđu „europske uljudbe“ ili kršćanske
civilizacije i kulture, konačno pretvorilo u ono što svaki takav mitem o
vlastitoj herojskoj izuzetnosti, poput „predziđa“, jedino može biti:
unutrašnja i stoga nevidljiva pregrada sazdana od posve neherojske
zaostalosti, zatvoreni svijet od debelog stakla, mutni pro-vizorij „treće“
ili post-privatizacijske, post-tuđmanske Hrvatske, čije „post“ nema nikakvo
značenje osim protoka vremena kroz ponavljanje istosti. U tome intramuralu i
kroz njega iznova se prelamaju sve neprerađene iluzije i nerazriješene
opsesije već koruptne i nasmrt bolesne, a nesazrele „mlade hrvatske
demokracije“ koja svoj svakodnevni društveni život pokušava ideološki
uzvisiti i to smatra kulturnim poslanjem. Ono što ovdje nazivam
„tranzitorijem“ jest upravo visoka pop-kultura u svojoj sekvenci 2003-04., od
političke scene preko sporta, kulturne proizvodnje u užem smislu (napose književnog
pogona) i klerikalizma sve do samih medija u njihovoj dvojnoj, pragmatičkoj i
transcendentalnoj ulozi. S jedne strane, informativnih i zabavnih medija
kao posebnog dijela društvenog pogona, i s druge strane, medija kao
općeg, nevidljivog uvjeta reprezentacije modernog društva bez kojih se ono ne
može pojaviti. Riječ je o pop-kulturnoj spektakularizaciji cjelokupnog
kulturnog areala društva koje ne može pronaći zadovoljenje u svome
“pronađenom identitetu”, o medijskoj (najstvarnijoj) stvarnosti, reprezentiranoj
kroz medije tzv. glavnog toka i sazdanoj od posebno osvijetljenih,
“auratiziranih” fantazijskih tvorbi koje u području institucionalne politike
i kulture predstavljaju raznoliku ali koherentnu cjelinu slike Hrvatske o
„sebi“, kao zajednice koja sad, nakon velikog razočaranja
očevima-državotvorcima i njihovim “familijama”, pronalazi svoje neutaženo
“samorazumijevanje” u konzumnim dobrima poput pekmeza, kobasica i piva koje
danas reklamiraju bivše rock i punk grupe, postale nosiocima pop-mainstreama
jednako kao i rapperi. Štoviše, ona te
oblike upornog, insistentnog vraćanja i ponavljanja takvoga
“samorazumijevanja” ne shvaća kao nemogućnost stjecanja tog istog identiteta
i kao svoju epohalnu zabunu nego, upravo obrnuto i uvijek iznova, kao potvrdu
ispravnosti svoga starog puta koji ju je iz tuđmanizma preko anti-tuđmanizma
odveo u post-tuđmanizam. Sva tajna anti-tuđmanizma je tuđmanizam ili utjeha
državotvorstva. Tako se u „posttuđmanizmu“
klasični ideologem modernog nacionalizma — podudarnost nacije, države,
jezika i kulture — dovršen početkom 20. stoljeća s Prvim svjetskim
ratom, posve samorazumljivo i bezbrižno reciklira kao reklamni produkt za
nov, post-nacionalistički oblik masovnopsihološkog fenomena uživanja, onoga
koji stvara plodno tlo za ideološku prihvatljivost djelovanja i najrigidnijeg
političkog aparata. Tako sad slika autentične, kulturne biti nacije, koja je
od 1990. nadalje militantno i šovinistički upotrebljavana za političku
afirmaciju države kroz retro-kulturni rat uz otvoreno odbacivanje modernosti,
postaje sve više reklamni, dizajnerski proizvod. Njegova deklarativna svrha
je simbolička afirmacija ili „stjecanje imagea“ prema „vani“. Njegova stvarna
funkcija i domet je uvijek ponovno obraćanje samome sebi kroz fantazijsku sliku
o sebi koja dolazi od nekog drugog-i-boljeg o nas samih. Njegov stvarni oblik
je konzumiranje samih sebe preko imaginiranog drugog. To je simbolička (i
doslovna) autofagija koju danas, nakon simboličkog akta u Tuđmanovu pokliču
„Imamo Hrvatsku!“, najbolje ilustira reklamni slogan „Kupujmo hrvatsko!“ i
njegova racionalizacija. (On je odnedavno službeni slogan i reklamni spot
Privredne komore Hrvatske.) Ako je onaj prvi poklič o političkoj emancipaciji
Hrvata prikrivao trulež ekonomskog kriminala njegove nove političke elite,
današnji slogan iskazuje ideološku istinu te emancipacije kroz debiliziranu
političku svijest: Kupujmo hrvatsko da bismo civilnom kulturom kupovanja
lokalnog proizvoda zauvijek depolitizirali svako pitanje o društvenom
karakteru tranzicije. Hrvatska je time postala fenomen kulturalnog
kanibalizma koji ne ždere stranca nego ga sama prežderava svojim tijelom
(zemljom, vodom, vinom, urodom), da stvori od njega debeli fetiš u kojemu je
prethodno već ostvarena kulturna bit Hrvata. Stranac — to je nešto
domaće, kulturni Evropljanin. Stoga nije čudo što se sada, kao prvo sljedeće
evropsko pitanje za domaću upotrebu, pojavilo ono o rasprodaji nekretnina.
Kulturni stranac se javlja u svome zakonitom obliku kao prevarant: onaj tko
samo hoće kupiti našu netaknutu prirodu ne obazirući se na našu kulturu nije
ništa drugo nego refleks “naše” volje za prodajom. Hrvatska je bila i ostala
takav zatvoreni tranzitorij, slijepi imaginarij zbunjenog samoidentiteta,
uvijek otuđenog u drugom ili u očekivanje pogleda Drugog. To nije ništa drugo
do pseudo-idealizirano i zato uvijek osujećeno vlastito Ja. Doduše, radi
teorijske korektnosti treba reći: ono normalno na toj bolesti identiteta
jest, kako nas uči kulturalna psihoanaliza, upravo nužnost samootuđenja i nemogućnost
samoidentiteta. Ipak, ono nenormalno na njemu ostaje ustrajna hrvatska
fantazma osujećenosti od drugog premda „se“ konačno „zna“ da smo taj alien
„mi“ (ili samo mi). Ovih 40ak slika prizori su u kojima to sretno priznanje
ne donosi refleksiju i zaokret nego proliferaciju mita. Hrvatski
postnacionalistički diskurs o sebi odvija se kao obrtanje orijentalističkog
diskursa zapadnjaka u okcidentalistički diskurs preko zamjenskog “istočnjaka”. O
kulturi kao žanru bitka „Tranzitorij 2007“ je tako
s jedne strane ime za uzastopnu kroniku završne faze gubljenja
„trećesiječanjskih iluzija“, i ujedno, ta je kronika niz pokušaja
dekonstrukcije tog novog vala istog nacionalističkog razumijevanja društva
koje se ponavlja i nameće kao normativni standard „post-nacionalističkog“
samorazumijevanja i društva i pojedinaca. Ono više nije izravno šovinističko
kao u „doba Tuđmana“; njegovi igrači i ikone nisu više (ili nisu pretežno)
predstavnici „supstancijalnog“ hrvatskog nacionalizma. Junaci novog doba nisu
Tuđmani, Gotovci, Aralice, Veselice … već civilno-društveno prosvijetljeni
nacional-demokrati u području kulture, politike i medija. Riječ je o
semiotičkim analizama društvenih efekata upravljačko-vlasničko-zabavljačke
elite, puštene kroz prizmu medija ili javne reprezentacije. Hrvatska elita je
(ponovo!) otkrila da je kultura (sad s dodatkom Znanosti, pisane velikim
slovom) temeljno nacionalno i jedino stvarno političko pitanje hrvatskog
društva, čak i turističke ponude. Ako u trećoj
(„posttuđmanovskoj“) ali sad „istinski“ demokratskoj Hrvatskoj više nije
riječ o etničko-nacionalnom identitetu kulture, onda kultura kao identitet,
kulturalni identitet, politička ideologija kulturalnog identiteta i pitanje
nacionalno-državne reprezentativnosti nije ništa manje opsesija
posttuđmanovske državne kulturne politike. To sad najbolje demonstriraju
„hrvatski znanstvenici“ u ulozi novih svećenika vječne žiške hrvatskog duha
čiji diskurs pod geslom „Hrvatska — društvo znanja“ u svome medijsko-reprezentacijskom
obliku predstavlja neslućene vrhunce žargona ideologije. To se jednako dobro
vidi u hrvatskom „turizmološkom“ diskursu koji spaja geološko tlo, folklorni
duh i mesne proizvode u ideologeme-recepte o sreći za postindustrijsko doba.
Ako pod koalicijskom vlašću 2000-03. više nije bilo toliko (ili ne samo)
riječi o nacionalnom identitetu kao pod vlašću „bivšeg“ HDZ-a, nego je
kulturna politika normalizirana kao praksa višeobraznosti kulturne
proizvodnje, danas je pod vlašću demokratiziranog HDZ-a ponovo i ekscesivno
riječ o kulturi politike, tehnologije i znanosti kao nacionalnom identitu,
dakako — sub specie tržišne upotrebljivosti. Taj „izvanjski“ moment je
unutrašnji ideološki formant samorazumijevanja pozitivističke teorije
znanosti, ali on je ujedno jedini racionalni moment koji javni diskurs
hrvatske znanstvene zajednice spašava od katastrofe gole primitivne
ideologije. Tako sad i tehnološki
„identitet“ konačno postaje proziran kao konstrukt ideologije kulture (ili,
rečeno s Rastkom Močnikom, „kulture kulture“). To je jedna od rijetkih
dobrih vijesti druge hrvatske tranzicije ili „posttuđmanskog“ doba. On sad
umjesto na kulturi kao etničkoj supstanci Hrvata počiva na metajedinstvu što
ga pluralnoj praksi kulture u dešoveniziranoj, donekle decentraliziranoj i
pluraliziranoj nacionalnoj državi daje ili nameće demokratorski stranački
aparat države, odnosno njezina ideološko-politička koncepcija reprezentativne
izvozne kulture za turiste “bolje platežne moći”. Ne treba dokazivati da se
opet radi o idealnoj projekciji kulturnih autofaga: kulturni Europljani
— to smo ponovo „mi“ ili oni najbolji među nama: dobitnici hrvatske
privatizacijske tranzicije i njihovi
eksponenti u polju kulture. Zato je tranzitorij
i dalje „naša“ neumitna budućnost prošlosti, sazdana od mutnog staklarija
nesuvisle, neprozirne sadašnjosti čijoj ideološkoj reprodukciji jednako
doprinose kulturna i znanstvena inteligencija koliko i propagandni aparat
države. Na njegovu čelu i dalje stoji nacionalna televizija koja postaje sve
autonomnijim ali ne nužno i obavještenijim subjektom. U tome smislu svrha ove
zbirke tekstova nije uveseljavanje cinika niskom od pukih parodija neumitne
stvarnosti razgolićavanjem njezinih maski. Maske padaju samo privremeno. Cilj je dati polemički
slijed komentara, ne-konkluzivan u sadržajnom i žanrovskom i vrijednosnom
značenju izraza. Ako ponavljanje lekcije nije nužno majka učenja, napredak
možda slijedi iz nemogućnosti ponavljanja istog. Ponavljanje nužno donosi
razliku — boljeg ili lošijeg. Tekstovi nisu pisani (ni
planirani) u žanru novinske kolumne. Oni su, na teorijskim pretpostavkama i
materijalu koji inače pripada semiotici, pokušaji filozofsko publicistike u
kojoj se događaji ne pojednostavljuju i ne pojašnjavaju nego prikazuju u
svojoj složenosti. Tretiram ih kao semiotički objekt (u rasponu od ikoničkog,
znakovnog do medijskog) iz kojega po naravi stvari ne može biti isključen ni
sam „subjektivni“ pogled. Objekt je semiotički utoliko što je, po minimalnoj
definiciji, znak nečeg drugog za nekoga drugog. Značenje je efekt strukture
onoliko koliko je sam znak već instanca pomaka ili trag pomicanja. Zato su i
tekstovi pomaknuti i ironični, ali zato se i konkretne osobe pojavljuju u
deprivatiziranom obliku, isključivo u svojoj medijskoj pojavnosti, po onome
što čine i govore kao javne ili „medijske osobe“. Tekstovi nisu usmjereni ad
hominem već ad personam, u tehničkom značenju toga izraza — na nosioca
javne maske, uloge. Pri tome, osobito u posljednjoj trećini knjige (koja je u
poretku zbrike prva), sami mediji ili medijsko posredovanje događaja sve
češće postaju fokusirani objekt ovih komentara. Medij
kao poruka moći medija Posljedica toga je da je
okretanjem prema mediju kao samoj maski i ovo novinsko-medijsko pisanje o medijskim
događajima dosegnulo granicu na kojoj se susreće i sukobljuje sa
samim medijem, sa svojim vlastitim uvjetom, onim istim bez kojega se ne
može pojaviti. Medij nije samo
mjesto tehničke prezentacije ili re-prezentacije događaja nego je i tehnološka
organizacija i sam događaj posredovanja događaja, kroz koji se odlučuje i o
pisanju. Medij je za razliku od delegirane društvene moći institucionalne
politike mjesto stvarne, ali izdvojene i koncentrirane društvene moći.
Politika, zajedno s upravnim aparatom, raspolaže samo silom izvedenom iz
ovlasti društva koje svoju samoprisilu prenosi na „izabranike“. Koliko god u
„politici“ bilo uzurpacije vlasti i derivacije viška u odnosu na ovlast,
odnos između „politike“ (u smislu efekata političkog aparata) i društva (koje
daje ovlast) u svojoj strukturi je metonimijski: politika se nadostavlja na
društvo, ona se dodiruje s njime kao njezin zasebni, ali sastavni dio.
Nasuprot tome, moć medija je izravnija jer odnos medija i javnosti
metaforički je ili supstitutivan: moderni informativni mediji, koji sve više
postaju suproizvođači zabave, institucionalizirana su javnost i, utoliko, oni
su zastupnik-supstitut samog društva ili njegovih dijelova. Zato su, kao
alternativni model odnosa društvo-aparat moći, ujedno izravna konkurencija
aparatu vlasti u njegovu odnosu s “narodom”. Danas se sve tri instance
— mediji, politika i narod — susreću u zajedničkom momentu:
estetizaciji postpolitike kao reminiscenciji političkog. Performans
anti-politike temeljna je politička gesta. Moć medija, osobito
privatnih, danas nije samo ime za odlučivanje o sadržajima pisanja, kao u
javnim medijima ili općenito u doba klasične cenzure. Ta riječ danas više
znači suverenost medija u odlučivanju o samom modusu re-prezentacije, u
selekciji i cenzuri sadržaja diskursa preko formi, u normiranju političkog
„stila“ mišljenja prema (navodnim ili stvarnim) očekivanjima „prosječnog
recipijenata“. Recipijent je navodno taj koji „odgaja“ ili disciplinira
medij, a ne obrnuto, kako je bilo donedavno (i još uvijek) u odnosu
dominacije država-društvo. Tajna toga demokratskog obrata u odnosu medija i
recipijenta je u tome da je ovaj potonji postao odgojen za lojalno
konzumiranje medija i, kao takav, on je nov „subjekt“-podanik —
neposlušan i autonoman prema „politici“, neotporan i nesvjestan prema
neodređenosti permisivne funkcije slobodnih medija. Ako je poznati i
ne-zaboravljeni slučaj masovne podrške zagrebačke javnosti Radiju 101 za
održanje i proširenje koncesije protiv HDZ-ovskog aparata, ostao malo analiziran
u svojim ambivalencijama, posljedice osamostaljenja medija naprama politici
više su nego očigledne u drugim sektorima medija: njihova moć se ne potvrđuje
toliko u cenzuri sadržaja koliko proizlazi iz vladavine arbitrarnosti —
sviđanja, dopadljivosti — umjesto deliberativnosti. Tako se novine u Hrvatskoj
danas, nakon obustave masovnih nagradnih igara pod koalicijskom vlašću,
prodaju kroz knjige: najprije predominantno kroz lijepu književnost a sad
kroz leksikone, Bibliju, DVD — i ponovo kroz nagradne igre. Čak i
najnoviji hrvatski dnevno-informativni tabloid 24
Sata — koji je nastupio s agresivnom promotivnom kampanjom za
brzu, provokativnu, ali pouzdanu i, nadasve, “cijelu istinu”, i sve to “upola
cijene” — ne prodaje svoju super-medijski prepariranu populističku
gestu bez paranovinskih drangulija u obliku stalnih “poklona”. Drugim
riječima, ono što doista prodaje novine u Hrvatskoj to nisu više same novine
kao materijalni oblik javnog diskursa, koliko god da se snizi cijena istine,
nego upravo nešto para-novinsko, para-javno na njima — masovne nagradne
igre, masovni „pisci“, masovni VIP-privjesci. Novine postaju sve više i
ubrzano samo logistički nosilac posve druge infrastrukture nekog posve drugog
javnog diskursa čija se konfiguracija još ne nazire osim u točki da same
novine postaju njegov oploditelj koji umire ili, rečeno žargonom S. Žižeka,
medijator koji iščezava. Još više, to je prizor stvaranja rupe, praznine na
mjestu simbola poretka gdje je nekad jedan medij (novine, tv) vršio ulogu
„centra“. To je danas rupa kroz koju vidljivo nestaju novine da bi stvorile
ne-centar ili ne-mjesto ne-vidljive, ali djelotvorne moći. Tu nevidljivost najbolje
uprizoruje fizička neuočljivost najvećeg privatnog novinskog koncerna u
Hrvatkoj, EPH, čija se tamna staklena
zgrada bez ijednog neonskog svjetla na fasadi ili na krovu nalazi u
najmračnijem dijelu južnog ruba centra Zagreba, pored same željezničke
transverzale Zapad-Istok. Ta komplementarnost tame u blještavoj zasićenosti
prostora reklamnim svjetlom neonskih logotipa ima veze s funkcijom
pojedinačnih agenata sistema a ne s nedjelotvornošću sistema kao
anonimnog velikog ne-subjekta (malog “imperija”) iz kojeg oni djeluju.
Umjesto transparencije vlasništva u hrvatskom medijskom prostoru, mediji
postaju dvostruka i višestruka pregrada kroz koju djeluje ta „skrivena“ moć o
kojoj svi znaju sve da nitko ne bi znao ništa (ili ne dovoljno). U
informativnim medijima onaj krležijanski „Kroatenlager“, mit koji danas troši
istrošena,“liberalizirana” kulturnjačka desnica preko Zlatka Viteza, ubrzano
napušta medij visoke kulture, teatra i moderne književnosti, i prelazi u
stroj omasovljene „kulture“ kroz masovne medije. Bivši „Kroatenlager“ usred
Europe danas je „kroatorij“ medijskih koncerna na jugoistočnom rubu Europe.
Njegovi učinci do jučer možda nisu bili predvidljivi, ali su još prekjučer
bili posve opipljivi. Dovoljno uvjerljiv
pokazatelj toga iščezavanja medija ne pruža toliko spoznaja da „vezana
prodaja“ beletristike na novinskim kioscima donosi enormne zarade novinskom
koncernu a da pri tome nema ni funkciju tržišne konkurencije prema (još
uvijek državno dotiranom) zabavnom knjižarstvu, jer je ta prodaja u samom
začetku poprimila oblike napola legalne i posve sigurno nelegitimne
konkurencije koja osim toga stvara dezinformacije i nove mitove o knjižarstvu
kao branši. Niti pak prodaja knjiga pospješuje prodaju novina u svrhu širenja
informativnog, pa otud i kohezionog efekta na društvo. Dokaz leži u sadržaju
i konfiguracijama samog informativnog medija: novine, koje su osobito u
domeni privatnih koncerna zamijenile plahte tekstova, kao jedno zlo, plahtama
reklama kao drugim zlom, plutaju na lakom štivu kolumni, impresionističkog
novinarstva „stvarnosnih“ pisaca i sve „stiliziranijeg“ izražaja novinara.
Premda to nije samo lokalna specifičnost, u Hrvatskoj se ona čini osobito
naravnom: stvoren je dojam da je za novinarstvo dovoljna valjda još samo
kolumnistika s potpisom ili prepričavanje navodnih razgovora
s navodnim izvorima iz ovih ili onih „dvora“, s ovih ili onih groblja.
Umreženost političkih lunatika i financijskog kriminala dobiva sa sve
izraženijom estradizacijom novinskog diskursa svoju prateću logistiku. Ona se
najbolje, premda ne i jedino, može pratiti na transformacijama dnevnih i
tjednih izdanja koncerna EPH koji je
pokazao kako udara ritam veslačima estradizacije medijskog diskursa, od
politike, preko kulture do same estrade. U tome ga ne prate samo drugi veliki
privatni koncerni, poput Styrie, nego i državne medijske kuće poput HTV-a i
Vjesnika premda se zaklinju u “manje žutila”. Priznanja Ovi eseji iz Slobodne Dalmacije pisani su na odaziv po pozivu,
kroz jednogodišnje razdoblje s većim ili manjim intenzitetom i
učestalošću, i obustavljeni su “sporazumno” — na obostrano
nezadovoljstvo. Prestanak pisanja koincidira djelomice s pripremama
(jednom već „privatizirane“) Slobodne za
(ponovnu) privatizaciju u novim hrvatskim društvenim uvjetima estradne
demokracije. U svome žanrovskom i stilskom vidu, u retorici, u
materijalno-diskurzivnom obliku, ovi tekstovi su slika procesa napredovanja i
nazadovanja, povlačenja jednog načina pisanja s mjesta koje je zauzelo a koje
mu, prema uvriježenom očekivanju, ne pripada, kamo „takav način“ ne spada.
Utoliko i možda samo zbog te navodne impertinencije, ovi novinski tekstovi su
„filozofski“ u prosječnom javnom razumijevanju tzv. visoke filozofije. No,
daleko od svake akademske geste, oni su zapravo modificiran, filo-sofistički
žanrovski izraz filozofskog tipa mišljenja i diskursa i njegove politike
vođene na tuđem terenu — na (navodno) stranom području heterogenog
medija poput dnevnih novina. On je onoliko stran koliko je na-strano
preispitivanje uvriježenih vjerovanja i životnih praksi. Po općem uvjerenju,
„filozofiranje“ spada u akademski ili sveučilišni pogon. To je točno samo za
akademsku filozofiju u kojoj jednako kao i u drugim znanostima vlada
profesija zajedno s žargonom samorazumljive i neupitne autentičnosti. Za
sebe, filozofija se događa (tj. „zauzima mjesto“) samo tamo gdje joj nije
mjesto, gdje njezino mjesto nije ni prirodno ni stečeno tradicijom, ni
izvorno ni dobiveno. Filozofija ili filozofski identitet je, rečeno u
terminima politike filozofije nedavno preminulog Jacquesa Derride, ime jednog
iskustva koje počinje eks-poniranjem, iz-laganjem ili eks-patrijacijom iz
(navodno) prirodnog staništa. To je iskustvo akta kojim se jedino stječe,
dokazuje ili osporava pravo na filozofiju ili pravo filozofiranja. Ono je
— da ponovim riječ umrlog filozofa na čije se političko djelovanje to
pravilo o pravu na filozofiju jednako odnosi — posao usložnjavanja a ne
pojednostavljivanja. Otud, prividno paradoksalno i suprotno ne samo općem
uvjerenju o filozofiji nego i uvjerenju visoke kulture, u koju i sam
filozofski ceh prerado trpa svoj posao — filozofija je posvuda, samo ne
„kod sebe“ i sve drugo samo ne „ona sama“. Manje uzvišeno rečeno,
vanakademska filozofija danas, ako uopće postoji poslije herojskog doba
kritičke kritike, impertinentna je alijansa diferencijalnog mišljenja i
decentriranog centra moći, “neprincipijelna koalicija” između filozofa koji
održava figuru vladara i društva spektakla bez ideološkog težišta koje svoju
potrebu za ideologijom zadovoljava diskursom o ideologiji. Filozofija (ili ono što
time nazivamo) nije high-level-thinking već low-level-rethinking. Danas, u
uvjetima post-postmodernističkog nadoknađivanja modernosti ili ponovnog
traženja opće orijentacije u „globaliziranom“ svijetu, koji se navodno
riješio velikih priča i univerzalnih vrijednosti, najprirodnije neprirodno
mjesto filozofije u Derridinom smislu imena za iskustvo de-naturalizacije,
eks-patrijacije i izlaganja mišljenja u javne svrhe, jesu obični popularni
mediji. Slavoj Žižek je danas ime za ekscesivni oblik re-patrijacije
ekscentrične filozofije u svijetu spektakla. Za medijsku logističku podršku
filozofiranju-na-krivom-mjestu u trajanju od više nego jednu prepunu sezonu,
za angažman koji je počivao na istrajavanju u prešutnom sporazumu o
privremenosti i nepripadnosti, o latentnom prisustvu suspenzije iz različitih
razloga, zahvaljujem uredniku priloga SD Forum
i SD Magazin, Sandru
Pogutzu. Bez njegove predanosti svome vlastitom poslu, koja uključuje
kroćenje autora do posljednje kapi teksta, a osobito ne bez brižne novinske
opreme, ovaj niz tekstova sigurno ne bi poprimio tematsku raznovrsnost niti
bi na dug rok razvio svoj početni žanrovski oblik rastresenog novinskog eseja
u koncizniji oblik analize. Ako u tome ima ičeg medijski relevantnog i
uspjelog, zasluga za to svakako pripada najprije njemu. U nekoj budućoj
filozofskoj utopiji uživat će predsjedničku penziju. Isto tako zahvaljujem
nekolicini prijatelja i prijateljica, velikodušnih kolega i kolegica, koji su
redovito ili povremeno čitali ove tekstova i prije njihova objavljivanja u
novinama, na njihovim komentarima i kritikama. Za ono što je dobro u ovim
tekstovima, suodgovorni su i oni. Za ono što oni nisu dovoljno kritizirali,
odgovoran sam jedino ja sam. Tužni
trop postpolitke Zbirku posvećujem
sjećanju na preminulog Stipu Šuvara,
anti-junaka postjugoslavenske tragedije, s kojim me vezivalo kasno otkriveno
osobno prijateljstvo. Ono je otpočelo ironično kao svako dobro razumijevanje
točno na dan kad sam toga “notornog neprijatelja hrvatskog naroda”,
potkazanog za “uništavanje hrvatskog školstva” i sam “denuncirao” u jednom novinskom
članku nazvavši ga unapređivačem visoke hrvatske kulture i
progoniteljem filozofske kritike birokratskog socijalizma. On je to shvatio
na pravi način rekavši: „Mikuliću, tu vašu kritiku neće razumjeti nitko i ja
mogu mirno hodati ulicom bez bojazni od batina [...] A znate li vi filozofi
iz Hercegovine sa žicama? Ne radi mi telefon u kabinetu!” Za autentičnost ovoga
(montiranog) citata jamčimo samo ja i spomenuta telefonska žica koja se još
držala na jednom vlaknu u njegovu kabinetu na Filozofskom fakultetu, C 208.
Na tim je vratima, mjesecima nakon njegova odlaska, istrajavao cvijet
studentskog žalovanja. Ići dalje bez bojazni, u
okolini zatrovanoj barbarstvom ideološkog revanšizma do uništenja tijela osobe,
vratiti se običnoj građanskoj profesiji sveučilišnog nastavnika i nastaviti
politički poziv u uvjetima “bez žica”, ne odustati od ideje koju smatraš
boljom — to je danas sublimna vrijednost idealistički prosvijetljenog
pragmatičara Stipe Šuvara. Ona je tim autentičnija što je danas ciničnija
politika bivših liberalnih disidenata socijalizma, pod čijom se vlašću
dovršava organizirano poricanje boljih tekovina socijalizma sa svim
posljedicama samoskrivljene hrvatske društvene katastrofe 90-ih. Ako je autoironija bila tužni
trop Šuvarova držanja lijeve političke fronte poslije kraha političkog
sistema koji svoga grobara nije proizveo toliko u nacionalizmu koliko u
apolitičnosti i cinizmu masa, “tužni tropi” su možda dobro ime ovog niza
filosofističkih vježbi filozofije bez protreptičke svrhe i ideološke utjehe. Zbirka
je namijenjena svakome i nikome, obaviještenom i neobaviještenom,
zainteresiranom i slučajnom “surferu/surferici” koji nađe interesa da je
upotrijebi za svoje svrhe. |
|Homepage|
— |Naslovna|
— |Sadržaj|
— |Predgovor|
— |Uvod|
— |Vrh stranice| |
[1] Ova skupina
tekstova predstavlja peti ciklus publicističke produkcije, otpočete u Profilu
Nedjeljne Dalmacije (1992-93), nastavljene na Trećem programu Hrvatskog radija
(1993-95), Arkzinu 1995-98, te na kratko u Jutarnjem listu (2000-01) Uz pet
eseja na Trećem programu br. 40/1993., pod naslovom „Filozofija u pretilo doba“,
str. 88-117, ovo je jedina objavljena zbirka kao web-samizdat, u okviru mojih
osobnih web-stranica na serveru Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
[2] V. ovdje
tekst 39. Jednom Štefica, uvijek Kalimero (u SD
pod redakcijskim naslovom: „Štefica Cvek u raljama novca. O povratku Dubravke
Ugrešić u hrvatsku književnost“). Za razumijevanja uloge Dubravke Ugrešić u
stvaranju kritičkog diskursa u diskurzivno devastiranoj Hrvatskoj s početka
90-ih upućujem također na jedan od svojih ranijih radova, Zastave. Beskonačni
manjak ideološke utjehe (Arkzin. Bastard 1996) ili ovdje.
[3] Od polemike
s Viktorom Ivančićem, urednikom Ferala i nipošto manje značajnom
protivnikom od crkve ili „stvarnosnih“ hrvatskih književnika, vođene u kasno
ljeto 2003. ovdje postoji samo završni tekst
spojen u polemiku s kolumnistom Hrvatskog slova, Zoranom Vukmanom.
Svoje sam prethodne odgovore Ivančiću (SD Forum od 20. i 27. 8.) ovdje
izostavio zbog sadržajne irelevancije. Moj dezinteres za polemiku proizašao je
iz očigledne niskosti Ivančićeve više osobne nego sadržajne polemike protiv
mene, izazvane jednom mojom opaskom o odnosu radakcije Ferala prema Ivi Bancu
koji je postao ministar okoliša, u tekstu “Metlom na močvaru” (ovdje “Krijesnice u močvari”) kao i činjenicom da je taj
“napad” na nedodirljivi Feral objavljen u Slobodnoj Dalmaciji. Bez obzira na
ukupno 18 stranica koje je urednik Ferala kroz tri broja u svome tjedniku (tada
još na glanc-papiru s raskošnim ilustracijama) utrošio na moja tri retka u
SD-u, smatrao sam tada, i sada smatram, da je ono relevantno o Feralovoj društvenoj
podvojnosti rečeno u Arkzinu na vrijeme, osobito u tekstu Borisa Budena, „Čak i
Feral“ iz 1994. (v. Arkzin br. 21, od 2. 9. 1994., također u: Barikade, Zagreb:
Arkzin, bibl. Bastard, 1996. pod naslovom „Plivači i plutači“, str. 103-108).
Moj noviji prilog o simboličkoj poziciji i samorazumijevanju Ferala sadržan je
ovdje u tekstu „32. Feralov kompleks ili želja
medija. O medijskoj regresivnosti druge Hrvatske“.