|
[12a] O “Melkiorima” nove hrvatske književne generacije
Bonustrack za
književne finance: Odgovor
Nenadu Rizvanoviću, SD Forum, 24. 9. 2003. KNJIŽEVNA
REPUBLIKA BLITVA Osim pisanja piscu je, da bi bio stvarnim piscem, potreban izdavač, a novinaru
novine. Stvara ga dakle institucija sa svojom logistikom. No, u književnoj
republici Hratskoj stvari s književnim kapitalom stoje nacionalno:
današnjem hrvatskom piscu i njegovu nakladniku nužno je potrebno ministarstvo
za otkup knjiga i zato je stvarni problem uznemirenog spisateljsko-uredničkog
bića imenom Rizvanović samo to što ideološki fingira prirodnost svoje
dvojnosti. On i dalje želi biti originalna osobnost, dok istovremeno skriva
svoj derivirani karakter institucionalnog proizvoda. Rizvanović zamišlja sebe
i svoje junake i dalje kao „bardove“ ali s novinarskom lakoćom pisanja i
pratećim marketingom. |
|
Sudeći po broju književnih nagrada koje
književnici, kritičari, urednici i ostali pisci dodjeljuju jedni drugima, tim
nezavisnim duhovima oštre misli i jasna pera nikad dosta društvene časti. To
vrcanje meda iz spisateljskog saća valjda je već toliko samorazumljivo da se
ti samosvjesni subjekti općosti baš nimalo ne uznemire ni kad ih pogladi crna
ruka kultur-nacionalizma. Oni su mala ali sjajna niša u spektaklu društvene
moći pa tu za slobodarske spisateljske duhove nema baš nikakve ironije, a
kamoli autoironije. Zato se od filozofske ironije na njihov račun
njihov osjećaj moći smjesta pretvori u antiintelektualistički delirij
proizvoljnih asocijacija. Nema dvojbe, opet sam se teško ogriješio na
stranicama SD Foruma, ovoga puta o čuvara književnih plaža FAK-a, Nenada
Rizvanovića, a taman me liberalni katolik I. Z. Čičak u Jutarnjem listu odriješio grijeha počinjenih
na ovom istom mjestu protiv Viktora Ivančića iz Ferala i Zorana Vukmana
iz Hrvatskog slova. No, jezik mu je radio malo prebrzo i preliberalno,
prekrstio me u „Berislava“ i čarolija je omanula! Tu sam gdje sam! Ono malo što sam
— ako sam išta — razumio u Rizvanovićevim pseudopitijskim
rečenicama s previše zareza i premalo veznika, koje se danas u školskim
udžbenicima zovu „bezvezničkim“, površno je i zbrkano. Ono što nisam razumio
valjda je još površnije i zbrkanije. Od bijesa i mržnje zamračilo mu se sve i
svašta, od „11. rujna“, Židova i Amera, preko Srba i Hrvata, „Korčulanske
ljetne škole“ i antiglobalista, sve do Aralice „mikulićevskog kalibra“. Tko
nije s „fukarama“ taj je sam fukara. Obrni-okreni, opet s FAK-om! Ali
šta je to naprama pohvali koju sam dobio u Vjesniku od Njegove plećate
Malenkosti, gospodina Igora Mandića, što god o tome mislili žgoljavi pisci! Samo dvije stvari sam razlučio iz
Rizvanovićeve riblje sitnarije s grubom blitvom i rahlim kumpirom.
Ponižava ga to što ja u portretiranju naših današnjih beletrističkih muških
dika spominjem „Melkiora“. Nisam ja izmislio muke s profesijom kao sociološki
model autoreferencijalnosti u književnom postupku, a još manje sam zaslužan
za činjenicu da je većina danas vodećeg hrvatskog spisateljskog muškinja
novinarske ili polunovinarske profesije. No, čemu uzbudjenje i uvrijeđenost,
ima li tu nečeg sramotnog? Pa i neki „superiorni“ filozofi pišu „za novine“ (eto, na primjer i
Moja Neskromnost)! Sukob nije u egzistencijalnom spoju
novinar-pisac, i atomski fizičari kod kuće sviraju violinu ili pišu poeziju.
Problem je samo u tome što rečeni egzistencijalni spoj ne stvara po sebi ni
pisca ni novinara, a najmanje dobrog kolumnista. Osim pisanja piscu je, da bi
bio stvarnim piscem, potreban izdavač, a novinaru novine. Stvara ga dakle
institucija sa svojom logistikom. No, u književnoj republici Hratskoj stvari
s književnim kapitalom stoje nacionalno: današnjem hrvatskom piscu i
njegovu nakladniku nužno je potrebno ministarstvo
za otkup knjiga i zato je stvarni problem uznemirenog spisateljskog bića
imenom Rizvanović samo to što ideološki fingira prirodnost svoje dvojnosti da
bi skrio institucionalnu pozadinu. On i dalje želi biti originalna osobnost,
dok istovremeno skriva svoj derivirani karakter institucionalnog proizvoda
knjižarstva. Rizvanović zamišlja sebe i svoje junake i dalje kao „bardove“
ali s novinarskom lakoćom pisanja. Modernije rečeno, socijalističke sinekure
državno zaštićenih pisaca su nestale, pa zato postsocijalističkim piscima
pripadaju stipendije (tako Jergović). Valjda zato da ne ostanu vječni
novinari. Greška u računici je u tome što novinar za književničku stipendiju
već mora biti pisac ili nečiji miljenik, ali to je već druga stvar. Drugi izraz te dijalektike u dvojnom biću
pisca vidi se na tome što naš novinar svoju praktičku ambiciju da bude pisac
teorijski legitimira pozivanjem na uzore. Paradigme su njemu stvarnost, baš
platonički. Tako se Rizvanović u medjuvremenu (u članku novinara-pisca Renata
Baretića, Slobodna Dalmacija, 19.9.) sjetio i Gabriela G. Marquesa, i to
pod sljedećim premisama: Marques je bio pisac-novinar, to znači, mutatis
mutandis, novinari-pisci su in nuce Marquesi, samo trebaju uvjete da se
razviju, jer, a to je ključno, veza pisca i novinara je prirodna. Ipak, catch
je ponovo u tome što novinar koji umišlja da je po prirodi ličinka Marquesa,
točnije: još-ne-Marques, nikad ne postaje leptir nego ostaje domaći Melkior:
on glumi pisca dok novinarči, novinarči kad piše književnički, a u kolumni je
ili bard ili antropolog ili kritičar iz naše kalete ili sve to zajedno. Bio
analitičan ili mističan, za tu ga ulogu povjerenika glasa naroda kvalificira
to što je pisac. Što će mu teorija i škola, pisac zna stvarnost. Zato je
novinar. Tako Rizvanović iz takvih metafizičkih premisa
svoga mutnog teksta poteže mućak „teorije ukidanja razlike izmedju pisaca i
čitatelja“ i baca ga na mene. No, on je taj koji je ljetos praktički,
štoviše, akustički, ukidao rečenu razliku, zbližavajući „horizonte“ produkcije
i recepcije u jedinstvo čitača i slušača. Nema u tome „po sebi“ ničeg
postmodernog, radilo se tako i u predhomersko doba, samo što je o
autentičnosti tadašnjih novinara-pisaca odlučivala publika, jajima ili
kamenjem, a ne selektor festivala koji je ujedno slabašan pisac i loš
novinar, a o urednikovanju neka sude drugi. Postmoderan je u njemu samo taj
D.J. male književnosti, urednik na mjestu pisca. Još veće užasavanje kod Rizvanovića izazvala
je moja navodna teza o „prodanosti“ pisca, takoreći za „šaku kuna“. Ne samo
da nisam ni s kraja pameti nazvao fakovske pisce „stokom“, „šuftovima“ i
„glupanima“ — bit će da je to prije naličje njegove vlastite
predozirane odanosti uspješnijim Melkiorima u krdu! — nego se nisam
bavio ni njihovim honorarima, a kamoli čašću. Toliko je obnevidio od bijesa
taj novinar-pisac-urednik Rizvanović da ne shvaća ni običnu gramatiku obične
zamjenice „koji“ u mome tekstu, ona se ne odnosi na „pisca“ nego na nešto
temeljnije. Gramatički objekt rečenice, koju on krivo citira,
ujedno je jedini subjekt slobode — „nakladnički kapital“. Riječ je
najprije o institucionalnoj slobodi koja je temelj profesionalne i osobne
slobode pisca i princip moderne (i postmoderne) književnosti. To je taj
„argument“ mojih „zaključaka bez argumentacije“ za kojim vapi Rizvanović. On
je poznat svakom studentu književnosti, ali ne i beznadnom
književniku-novinaru-uredniku. Što mu, dakle, preostaje nego to što stvarno i
radi: on umjesto „prirodne“ povijesti modernog pisca poteže „matematiku“, da me
dotuče argumentom loše stvarnosti pisaca. Nju čine, s jedne strane,
istina o malom novcu hrvatskog pisca, o onih skromnih „osam posto“ na biznis
izmedju nakladnika i države, a s druge velik rad i spektakularne naklade
najuspješnijih i nezavisnih pisaca nove generacije — „od 3000 ili 5000
ili 15.000 primjeraka (u Tomićevom slučaju)“ (cit.). Nije trebalo Rizvanoviću izmišljati nikakvu
„mikulićevsku superiornost“ da se vidi egzaktna istina nacionalno-državnog
dotiranja pisaca u postsocijalističkim uvjetima tranzicije — kulturni
proizvodni proces na koji reket ubiru izdavači i njihovi jataci u državnom
aparatu, ma tko oni bili. Fakovac Rizvanović zna i uči narod da je
„uobičajeno biti novinar i pisac“, ali nije ni toliko novinar da sebi samome
i publici prizna profitersku ekonomiku igara s literaturom između
knjižara i države: u njoj pisac izdavaču znači koliko i činovniku u
Ministarstvu kulture, osobito ako se „probije“. Stoga, ako ta djeca književne republike Blitve
misle uzeti reket izdavačima, kao ovi državi, da bi i oni bolje živjeli od
državnog otkupa svoje zabavljačke lektire, vrijeme im je da se sindikalno
utabore pred crkvom Svetog Marka i traže povišicu postotka, kao branitelji,
policajci i svi drugi „potrebiti“ koje ova država nije zbrinula. Takav prijedlog
o pravednijoj preraspodjeli otkupnog kolača knjižarski je ceh već oborio na
Ministarstvu na štetu književnih autora i drugih pisaca. Zašto inače jadikuju
i najuspješniji medju piscima da „tu i tamo kapne neka kuna“ (Tomić)? Ili se
samo prenemažu da bi ostali nevini u novom bordelu medijskog novca koji se
obrće preko književnosti? Ako sam nešto krivo razumio, neka im je za
utjehu: ni filozofska produkcija ne stoji bolje. Novina je majka filozofije,
a plaća kao maćeha — samo “svojoj djeci”. |
