20. Vedrana Rudan u
ogledalu političkog face liftinga Vedrana Rudan, kolumnistkinja iz Nacionala i zvijezda drugih „glorijskih“ medija, u kojima po njezinim davnim
riječima nema mjesta za jednu Vesnu Parun, nije nipošto ona „pretučena“
hrvatska mladenka, kao da je pala niza skale i prije oltara. To je onaj mračni
prizor žene u bijelom pred svjetlima velegrada u noći, s plakata za
promociju nove knjige Vedrane Rudan. Između tih dviju Vedrana fali neka
karika. UHO, GLO, IGLA |
Strateška odluka PR-savjetnika
HNS-a da se Vesna Pusić radikalno odmakne od imidža „nove Savke“ dovela je
konačno do ostvarenja njezinu vlastitu politiku boljeg imagea, ali u
pervertiranom obliku. Vesna Pusić je na plakatu HNS-a dobila nov identitet
25-godišnjakinje kroz radikalan foto „face lifting“, a spektakl politike nov
fantastičan obrat: građani se masovno bave semiologijom stranačkih bill
boarda u izbornoj kampanji. Kakve su posljedice građanskog zanimanja za
spektakl politike umjesto za ozbiljne stranačke programe, posvjedočila je
jedna od kritički najosvještenijih građanki ove zemlje, Vedrana Rudan, bivša
novinarka Hrvatskog radija, spisateljica i kolumnistkinja. U istom broju Nacionala (od 28. 10.
2003.), u kojem građani mogu saznati od političarke Vesne Pusić, prezentirane
i u tehnici fotoliftinga i obiteljskim slikama u „realnom vremenu“, da svoju
političku sudbinu trebaju iščitavati iz partijskih brošura, kao da taj
politički akademizam prakticira ijedan birač na svijetu, Vedrana Rudan je
objavila kolumnu pod zlogukim naslovom „Ja se bojim“: ona ne izlazi iz kuće,
ne ide u kupovinu, priviđaju joj se iskežene face i zle, lažljive oči
političara s ogromnih izbornih plakata. Štoviše, uvukli su joj se i u peć:
„Aaaaaa … Sa stranica novina gledala me njena njuška. Usta je rastegnula od
uha do uha, ona je političarka, ona vozi traktor …“ Kolumna ne kaže
čiji to iskeženi portret ugrožava autoricu, ali Vedrana Rudan je posvjedočeno
najhrabrija i najiskrenija od svih sarkastičnih hrvatskih kolumnistkinja
njezine dobi, pa se to može lako ustanoviti. Po njezinu vlastitom ponovljenom
priznanju stvarni problem žene u krizi pedesetih nisu ni muž ni majka ni opće
stanje zemlje nego svako dvonožno žensko ispod 25 godina. Ako itko i išta
može više nego „to“ ugroziti Vedranu Rudan, koja kao i svi kritični Hrvati
prezire svoju političku elitu i njihove estradne saveznike, onda to može biti
samo pedesetogodišnja političarka koja izgleda poput neke djevojke od “25”
godina, makar i izobličena. Porculanski
lik žene Najpouzdaniji materijalni
dokaz o tome da je uzrok Vedraninog dubokog građanskog „nemira“ ona spomenuta
političarka, radikalno “podmlađena” na izbornim plakatima, pruža sljedeća
psiho-scena dokone domaćice ispražnjenih bankovnih računa: „Otišla sam u
kupaonicu, gledala u svoje lice i gledala. Zabila sam tanku iglu u jednu
mrlju, izvukla iglu, opet je zabila … Za tjedan ili dva koža će doći na svoje
(…).“ Ako netko i dalje sumnja u detekciju društvene istine preko psihičkih
simptoma pojedinca, konačni dokaz da je Vedranino strašilo s početka
priče političarka Vesna Pusić, a ne na primjer izbeljena Severina Vučković,
pruža retuš-fotografija same Vedrane Rudan, u pozi kolumnistkinje Nacionala. Od sličnih portreta
političarki i kolumnista koji prstima desne ruke pridržavaju bradu ovaj se
razlikuje po tome što (je) Vedranina ruka pridržava (la) uho. Tom
metonimijskom referencom na izvankolumnističku praksu pisanja („Uho, grlo,
nož“) probijen je doduše krug mudrosti kolumnističke kulture u Hrvata, ali
zatvoren je krug face lifting politike. Ta ambivalencija
je informativna. Porculanska Vedrana
Rudan iz Nacionala i drugih „glorijskih“ medija, od tjednika preko
časopisa do televizijskih talk showa, u kojima, po njezinim davnim riječima,
nema mjesta za jednu Vesnu Parun, nije nipošto ona „pretučena“ hrvatska
mladenka, kao da je pala niza skale i prije oltara. To je onaj mračni prizor
žene u bijelom pred svjetlima velegrada u noći, s plakata za promociju
nove knjige Vedrane Rudan koji se pojavio na naslovnoj stranici SD Magazina (25. 10.). Između tih dviju
Vedrana fali neka karika. Spisateljica je doduše u intervjuu za SD ponovila
poznatu tezu da je Hrvatska najužasnija zemlja s naj-mačo muškima, da piše
novi roman posvećen heroinama mužoubojicama iz Gradiške te da će usprkos sve
dešperacije izaći na izbore i „glasati za Šuvara“. Tolika je moć književne
riječi u ovoj zemlji, čak i kad je u pitanju „slaba žena“, da je ovu izjavu
dan poslije prenio Novi list.
No, ta ozbiljna novina koja očito podržava istarske snage nije
prenijela i Vedranin argument za Šuvara: „Zato što barem ne krije što je i
tko je!“ (cit. SD) Književni mačo-ženski
diskurs Vedrane Rudan, u kojemu je ona moćna barem koliko i obećanje
Bate-aždahe „Saću da te karam!“ iz filmovane verzije romana Dubravke Ugrešić Štefica
Cvek u raljama života, poprima u žanru političkog intervjua značajke
rezoniranja zbunjene Štefice pred očekivanjima sreće. Budući da spomenutim
narodskim argumentom o nečijoj iskrenosti ne simpatiziramo samo sa svakim
„poštenim lopovom“, koji ne krije da krade, nego je također očigledno da
nijedan političar u Hrvatskoj i dalje ne krije tko je i što je (pa čak ni šef
HSP-a, plagijator magistarskih znanstvenih radova i demokratski
prosvijetljeni neoustaša pod imenom Anto -apić), nije jasno je li Novi
list tom redukcijom citata Vedrane Rudan htio dati doprinos estradizaciji
hrvatske ljevice ili zaštititi vedetu „vulgarnog“ ženskog pisma od agitacije
za „starog Šuvara“, a to znači — od nje same. Lijeva
moralna vertikala Argument kolumnistkinje Nacionala o današnjoj političkoj
vrijednosti „Šuvarovog“ poštenja ipak nije ništa informativniji od priznanja
koje Stipe Šuvar dobiva s desnice, od pripadnika ideološkog aparata
bivšeg HDZ-a. Oni, te vertikale hrvatske korupcije, mešetarenja i akademskog
švindleraja pod okriljem državnog aparata, smatraju da „zakletom neprijatelju hrvatstva, školstva i kulture“
treba priznati „fascinantnu političku dosljednost i osobno poštenje“ (cit. J.
Zovko, HTV, „Sve zabranjene Latinice“, ljeto 2003.). U tome javnom
slinavljenju jednog ražalovanog neoustaše koji se želi rehabilitirati za
političke salone posttuđmanizma, fascinantno samo to da se nepotkupljiva
hrvatska ljevica, pretučena višekratno u Stipi Šuvaru, javlja kao druga
hrvatska moralna vertikala. Stoga, uračunamo li mit o moralnoj uzvišenosti
„crkve u Hrvata“, koji se brže urušio nego što se uspostavio, porečeno i
pretučeno kolektivno sjećanje na bolje strane socijalizma nije tek puka forma
nesvjesne nostalgije. Ono je nasušna potreba za dignitetom „nepotkupljive
dosljednosti“ ma što ta ista hrvatska javnost ne htjela danas znati o
kapitalnim zaslugama Stipe Šuvara za hrvatsku kulturu ako već ne i za
stranačku demokraciju. Zato izravno odavanje
izborne tajne Vedrane Rudan ima veću društvenu vrijednost od njezine
dešperacije nad lažnim djevojkama. Ako i nije zbog same Vedrane Rudan, onda
je sigurno nakon izborne agitacije te spisateljice nečednoga izričaja i
Katolička crkva svojim licemjernim žargonom lažne svetosti obznanila svoje
političke direktive vjernicima da glasaju od HSS-a preko HDZ-a nadesno. No
hard-feministički performans pretučene žene (od viklera na HTV-u, preko
vjenčanice u SD-u do „gipsa“ na promociji nove knjige u Rijeci) i
mazohistička autoironija podmlađivanja iglom u kolumni odašiljaju
fundamentalniju političku poruku, dakako, preko najbližeg zamjenskog objekta:
„Glasajte za Šuvara zato što njegov stvarno pretučeni face lifting autentičnije od
moga odaje političku istinu Pusićkinih 25!“ Što je to realno u nesvjesnoj
političkoj fantazmi Vedrane Rudan, društveno-kritičke performerke i
poduzetnice u području nekretnina, što spaja „Šuvara“ i „Pusićku“?! Odgovor
je lak: ljevica kao estetski su-višak u marketingu demokratskog društva. Vedranu za
predsjednicu! Stipu Šuvara i Vesnu Pusić
povezuje samo to što njihove političarske pozicije izražavaju u najčistijem
obliku onu komplementarnu suprotnost dvaju polova političke, socijalne i
psihološke stvarnosti hrvatskog društva u kojima se kristalizira
realpolitička slika „druge tranzicije“ postjugoslavenskih zemalja — to
su pitomiji tajkuni izrasli iz socijalističkog direktorskog managementa i
obezvlašteno radništvo. „Novi Šuvar“, lišen negativne CK-ovske aure, u
reduciranom političkom obliku osamljenog tribuna socijalizma, i Vesna Pusić,
kao reminiscencija „stare Savke“, nisu ništa drugo nego dva preostala mjesta
iskazivanja prosvijetljenog, samoupravnog socijalističkog diskursa koja u
tranzicijskoj demokraciji daju znak da stari režim vrijednosti —
privredni napredak i socijalna pravda — (još) nije umro. Pod šminkom „nove
Savke“ vjerojatno definitivno hoće. Dok je prava Savka izgubila
izbore 1990. od Tuđmana pokušavajući kapitalizirati predifuzno sjećanje na
1971., njezin postpolitički klon Vesna Pusić forsira tehnokratsku policy kao najviši oblik
nove „građanske političke kulture“. Zato, u nedostatku stvarnih suprotnosti
na političkoj i društvenoj sceni biračima preostaje samo performerska
fantazija simbola „Šuvar“-„Pusić“, nepostojeća koalicija
radnika-i-poduzetnika za gradnju budućnosti. Stoga, budimo realni, tražimo
ono vjerovatno iako nemoguće: birajmo Vedranu Rudan za predsjednicu! |