26. Vedrana Rudan u klubu dobrih pisaca, kritičara i selektora, ili prilog
njezinom obračunu s njima ČETKA ZA DAMINA
LE-A Famozna
„pička“ u literarnom rječniku Vedrane Rudan funkcija je njezinoga
antifalusnog književnog diskursa. U njemu je adekvatno, u najmoćnijem i
najstrašnijem obliku, izašao na vidjelo obesviješteni sadržaj kolektivne
laži, samoobmane, nasilja, grubosti i bešćutnosti, potisnut iz hrvatskog
kulturološkog diskursa žrtve i svetosti „domovinskog rata“. Spisateljstvo
Vedrane Rudan izraz je ambivalentne potrebe cijelog hrvatskog društva,
uključujući i književnike uzvišenog i manje uzvišenog izražajnog stila, da
netko preuzme ulogu individualnog krivca-kazivača za najprljavije kolektivne
istine hrvatskog društva. |
Bura na hrvatskoj
književnoj sceni poprimila je s događajima na knjižarskom sajmu
„autorstva“ i „ženske moći“ u Puli razmjere oluje, no u njezinu središtu oko
Vedrane Rudan kao da vlada potpuni mir. Ako, netko poput nje u oku
kulturnjačke hajke na „trivijalne književnice“ smireno posegne za jednim od
aktera s ruba, poput mene, i nabaci se njime daleko u pozadinu svojih
progonitelja, na ikonu njihovoga sveca, onda je to ohrabrujuće: ovo doista
više nisu olovna vremena za usta puna zemlje. Ovo je vrijeme u kojemu visoka
kultura proizvodi najviše estradne zabave. Rat izdavača i rat dobrih muških
književnika protiv loših ženskih je postao kao engleski lov na lisice sa
zbunjivanjem pasa. Pozivanje književnice
Vedrane Rudan (Nacional, 16. 12.) na „usamljeni glas gospodina Mikulića u
Slobodnoj Dalmaciji“, točnije, na moju interpretaciju političkog agitiranja
književnika Miljenka Jergovića u ulozi nadripolitičkog gongija uoči
posljednjih političkih izbora (v. SD Forum, 30. 11.), korištenje je argumenta
iz konteksta političkih izbora za njezin obračun s „njima“ (Jergovićem,
Radakovićem, Popovićem, Rizvanovićem, Pogačnikovom itd.) u kontekstu rata
književnika. No, premda zakašnjela, to nije nelegitimna zloupotreba kritičara
iz jednog konteksta u drugom, jer su književni i politički pogon odavno
postali ravnopravni dijelovi hrvatskog društvenog spektakla. Upotreba
„usamljenog“ kritičara je samo skromna četka za leđa jedne moćne dame koja
izvodi svoj vlastiti artistički performans kritike. Dotičnom gospodinu M.,
tj. meni, to može biti samo milo, bez obzira je li to četka za ljudske kosti
u „Balkan baroku“ Marine Avramović ili za „vlaško maženje“ besmrtne Anđe iz
„Malog mista“: „Nizje, Roko, nizje“. Od te male zavrzlame oko
savezništava po srodstvu važnija je jasnoća na makroplanu velike oluje
knjižarstva: u ovoj je zemlji netko napisao književni tekst s riječima „Pička
… kurac … šaka u oko … maarš!!!“ i Hrvatska opet ne može u Europu! Riječ je o
Vedrani Rudan, dakako. Ona je „naprosto prevulgarna, o njoj nisam razmišljala
ni trenutka“, rekla je to izvjesna gospođa imenom Alida Bremer, lektorica sa
slavističkog seminara na sveučilištu u njemačkom gradu Giessenu i
prevoditeljica hrvatske književnosti na njemački, i sve to u svojstvu
selektorice pulske knjižarsko-sajamske manifestacije autorstva pod naslovom
„Moć žene i književno stvaralaštvo“ (Jutarnji list, 9. 12.). Selektorica,
teorijski analfabet knjižarstva Ta damska lakoća
izbacivanja „psovačica“ Vedrane Rudan i Arijane Čuline sa sajamske fešte
književnosti obični je diletantizam na funkciji kojoj je dano više moći nego
što posjeduje potrebnog znanja. To je pogrešno već zato što se ovdje i prije
zadnjeg olovnog desetljeća, na književnom diskursu „n‘bava ku’a“ Robija K.
gradila kritička kultura sredstvima spekulativne psovke kakvu zemlja
pjesnika, mislilaca i koncentracionih logora nije čula ni proizvela. Ali
rečena gospođa lektorica i prevoditeljica, doktorica trivijalne književnosti
i navodno „rođena Splićanka“, to ne zna! Ona brani dobar njemački književni
ukus od „prevulgarnog“ južnjačkog psovanja. Eliminacija Vedrane Rudan
(i Arijane Čuline) s pulskog festivala „autorstva“ 2003. dobila je time
konačno svoj pravi trgovačko-sajamski okvir ali i viši državni smisao.
Isključenje balkanskih i dalmatinskinb psovačica bio je uvjet za pregovore s
„Leipzigom“ koji je „zainteresiran za prezentaciju hrvatske proze“ (cit.
Bremer). Gledano sa stanovišta knjižarsko-državnog rezona to je stvarno dobra
vijest. Jedan je tu da se žrtvuje za druge, to su trenuci onih heroja i
heroina, polubogova i božjih sinova. No, loša vijest je to da se dama Bremer
u runu konceptorice „ženske moći“ pokazala kao teorijski analfabet,
podkvalificirani knjižarski agent. Premda je još i doktorirala na tematici
trivijalne književnosti, ona ne razumije da prevoditi znači posredovati među
diskursima, a ne reproducirati logiku nacionalnih jezika, država i
međunarodne trgovine beletrističkim proizvodima. Vaginin
diskurs U središtu je dakle priča o
književno nepredstavljivom stupnju „vulgarnosti“ izričaja, o psovci kao
književnom aktu. To je ono što je otkrila Alida Bremer misleći da govori o
psovci u književnosti. No, famozna „pička“ u literarnom rječniku Vedrane
Rudan samo je funkcija njezinoga antifalusnog književnog diskursa, pa tu nema
nikakve vulgarnosti. U njemu je adekvatno, u najmoćnijem i najstrašnijem obliku,
izašao na vidjelo obesviješteni sadržaj kolektivne laži, samoobmane, nasilja,
grubosti i bešćutnosti, potisnut iz hrvatskog kulturološkog diskursa žrtve i
svetosti „domovinskog rata“. Spisateljstvo Vedrane Rudan očito nije samo
dobro pogađanje niske „socijalne tipke“, kako misle neki novinski kritičari
opće prakse (poput J. Pavičića), pa makar to bilo i legitimno (Z. Ferić). On
je upravo izraz ambivalentne potrebe cijelog hrvatskog društva, uključujući i
uzvišene i manje uzvišene književnike, da netko preuzme ulogu individualnog
krivca-kazivača za najprljavije kolektivne istine hrvatskog društva. Zato, u aferi oko hrvatskih
„trivijalki“ dama Bremer je spojila, s jedne strane, svoju teorijsku
borniranost s prosječnim malograđanskim licemjerjem koje je valjda jedino što
priječi da i cijelih „osamdeset posto“ katolkinja među Hrvaticama još više
obožava grubu mimetiku grubog života kod Vedrane Rudan samo „kad ne bi bila
baš tak‘ grozno prosta“ (citat); s druge strane, s govorom
objektivističkog licemjerja učenog hrvatskog svijeta koji „fenomen“ Vedrane
Rudan podmeće velikodušno „sociologiji književnosti“ jer, iako loše piše,
„ona izražava potrebu određenog broja Hrvata“ (Matejčić). Tako
pseudoracionalizacija hrvatske književničke ludorije izbacuje posve zgodnu mudroliju:
i „pičkaranjem Hrvata“, ruženjem publike, može se zadovoljiti patriotska
potreba „određenog broja“ tih istih Hrvata, a s time i građanska dužnost
prema zajednici. To nipošto nije bez vraga. Psovka je kao performativni
jezični čin samo izraz želje za moći nad objektom, frustriran nemoći da
ovlada njime. Na njezinoj književnoj upotrebi „vulgarno“ je samo to što se te
istine u konačnici tiču čitača a ne likova, a zgodno to što se psovača ili
psovačice uvijek možemo odreći. Ako je Dubravka Ugrešić otišla iz hrvatske
književnosti proglasivši sebe krivom za rat umjesto „naših dobrih dečkih“,
Vedrana Rudan je ušla u nju da se svima „najebe“ očeva i sinova. Ako to ne
znači odmah i po sebi da ona piše zanatski vrhunsku književnost — taj
argument je trivijalan zato što važi za previše profesionalnih književnika
— to jednako tako ne znači niti da je njezin književni svijet
trivijalan. Vedrana Rudan je kao i svaki istinski pisac postala spisateljicom
uvevši razliku između akta pisanja i faktičkog života. Taj princip, koji
omogućuje umjetničku reprodukciju književnog govora u drugom žanru, ne važi
nužno i za neke vodeće „stvarnosne“ pisce. Oni su sâmi svoje djelo, do
banalne istosti. Nulti stupanj
falusne moći Za razliku od psovke,
trivijalnost narativnog svijeta opstoji u samom srcu visoke literature, poput
jadnika iz „Izlaza Zagreb jug“ Ede Popovića; oni sav svoj cinizam prema svome
vlastitom životu znaju formulirati samo kroz figuru famoznog hrvatskog
oportunizma: „Ja sam se ševila protiv komunizma, protiv HDZ-a, protiv … !“ Ipak, pravi problem ovakve
Popovićeve, zanatski pogođene „ironijske tipke“ nad vlastitim likovima samo
je u tome što je od trivijale unutarknjiževnog svijeta trivijalnija
ideologija neideologije „kultnog“ pisca poput Popovića koji ni danas, kao ni
80-tih ni 90-tih, nema za reći o svome i njihovom cinizmu ništa više od njih
samih. On je identičan s njima, pa je i refleksivni prostor književnosti na
nultom stupnju. Stilski sirov i narativno naivan književni diskurs, poput
spisateljstva Vedrane Rudan, ne daje slučajno veće estetske i kulturološke
učinke, jer su njezina sredstva medijske reprezentacije književnosti, koja
dijeli s FAK-ovcima, artistički radikalnija, začudnija i dosljednija od
„zanatskih autoriteta“ pisanja. Njezino oruđe je diferencija, a ne
kontinuitet, a njezin učinak je proširenje književnog polja. U svome obračunu
s FAKovcima, koji još uvijek mole Gospoda da im kupi Mercedes Benz,
Vedrana Rudan je tehnikom ne-čitačice dostatno dobro pokazala da kompleks
kastracije ne vlada samo literarnom maštom njezinih protivnika, nego i samom
književničkom scenom. Proglas o samoukidanju FAK-a i reakcije sudionika
pokazao je a fortiori da je u FAK-u i na FAK-u bilo više ortakluka „dobrih
dečkih“ i tople mistike muškog druženja nego promišljene forme i
metaknjiževnog koncepta. Zato, dok su jedni očito držali toj stvari figu u
džepu i prije, drugi žale i plaču nad krajem poslije. Čarapa sa
zašivkom Vedrana Rudan, koja za sebe
kaže da nije FAKovka, premda je tamo nastupala, u pravu je iz najmanje dva
razloga. Ona je aktivna ne-čitačica svoje literature, jer za razliku od
muških kolega-čitača koji izvode sami sebe, ona uvodi heterogeni, ali
ravnopravni artistički performans, koji se ne odnosi na nju osobno nego na
sadržaj; on se anaforički ponavlja kroz medije i ostavlja dubok trag kao
jasna simbolička kritika hrvatskog društva. Za razliku od FAK-autista koji
sebe predstavljaju kao puko produženje svoga djela i stvaraju iluziju
društvene sreće u kojoj književni bogovi hodaju svijetom od kluba do kluba i
stvaraju novu kulturnu ugodu kroz književno druženje, Vedrana Rudan je
radikalno shizofren fenomen u polju metaknjiževne performerske kulture koja
sarkazmom zasijeca u svako uljuljkivanje i ostavlja oporu književnu sliku
svijeta i, ništa manje, nelijepu i nelaskavu sliku samog književn(ičk)og
svijeta. On je sam shizofren: dok nju i Arijanu Čulinu izbacuju, dva romana u
rukopisu, koja dezavuiraju sam knjižarski i književnički svijet, dobivaju
nagrade. No, knjižarska politika književnih nagrada posebna je priča. Stoga je sama Vedrana Rudan
ambivalentna u spekulativnom smislu, kao Hegelova čarapa: ako je zašivena,
ona je sastavni dio hrvatskog beletrističarskog korpusa; kao diferencija u njemu,
ona je poderotina, nužan moment uvijek razdrte cjeline. U prvom smislu i
Vedrana Rudan je samo nova literarna boginja, pala guzećke na gumno od love.
Vedrana i FAKovski drugari svojom fizičkom nazočnošću — ona nogom i
šljivom na oku, oni samo jezikom — simboliziraju i objašnjavaju svoju
književnost. S FAK-om i s Vedranom Rudan književnik je postao
vidljiv i neodvojiv dio samog akta književnosti. Razlika je u osjećaju sreće
od mitske bliskosti s bogovima ili od uloge bogova u svijetu. |