|
[26a] O “sestrama iz Požege” Vedrane Rudan i apsolutnim protivnicima
ubojstva u muškoj književnosti
Bonustrack za
književne etičare: Odgovor Borivoju Radakoviću povodom teksta
“Ostale su vam samo uvrede” (Jutarnji list, Magazin. Kultura, 20. 12. 2003) JEZA I PACIFIZAM Radaković previđa da izraz „sestre iz Požege“ kod Vedrane Rudan
označava zatvorenice, i tako olako postaje junak lošeg apstraktnog mišljenja
koje univerzalizira time što sve aspekte stvari svodi na jednu dimenziju.
Položaj ovih „ubojica“ izražava radikalan i nerazrješiv društveni konflikt:
one su „zločinke“ čije djelo sadržava pozitivni akt samooslobođanja od
životno pogibeljnog i moralno ponižavajućeg nasilja i, ujedno, njegovu
suprotnost, tj. nezakonit akt uništavanja drugog života koji neizbježno vodi
u samolišavanje osobne i građanske slobode. Zato njihovo legalno kažnjavanje
ne zadovoljava pravdu nego izaziva krizu legitimnosti i društvenu nelagodu u
legalizmu, a njihova osobna i obiteljska drama se još produbljuje. |
|
Opću medijsku raspravu o
sukobu „trivijalne” i „fakovske” književnosti netko je proglasio ratom. To je
skandal kulture. Jer, premda je riječ samo o „ratu ruža“, međusobno
uništavanja dojučerašnje tople braće na sceni afektivne veze literature i
javnosti odviše lako priziva lakoću otpočinjanja rata koju smo već vidjeli
1991.: netko nekome demonstrativno prereže grkljan i poslije toga ništa više
nije užasno da se ne bi ponavljalo. Ako se ja kao filozofski čarkator FAK-a
nemam pravo držati nevino, polemika je javna upotreba uma, protivnik je
kulturni ili medijski entitet za dekonstruiranje a ne privatna osoba za
ubijanje. Vjerujem da je tako mislio i Borivoj Radaković kad me u svome novom
prilogu citirao među oponentima tek za povredu taštine („jeftino dociranje i
dosjetke“), ali me pita za stav prema „propagiranju ubojstva“ kroz
literaturu. To je etička tema, svako javno pitanje je apel za komunikacijom,
pa i to etički obavezuje. Stoga odgovaram, ali ako ne
preskočim sjenu jeftine duhovitosti, degradiram se iz rata kulturnjaka u
društveno korisnu civilnu službu. Budući da sam jugo-nostalgičar, neka me se
kazni tucanjem kamenja na novim dionicama „Dalmatine“, i to na kruhu i tankoj
bevandi sa šakom maslina dnevno (sira samo nedjeljom). Bilo bi kao na
prisilnoj radnoj akciji na Autoputu bratstva i jedinstva, ali zdravo i
integralno hrvatski! Nedokazano
polazište O čemu je riječ? Radaković
tvrdi da je Vedrana Rudan, pored Mile Budaka, „jedina u hrvatskoj pismenosti
ispisala zlokobni naturalistički kič koji seže dotle da opravdava zločin i
potiče na njega“ te da „sramoti književnost“. Za to sam rekao (Forum SD, 14. 12.) da ne
slijedi iz Radakovićeve tekstualno-kritičke analize nove knjige Vedrane Rudan
(v. JL, 6. 12.) nego da je „sramotni višak“ njegovog kritičkog diskursa, i
nisam se bavio time nego reminiscencijom na „vještice iz Rija“. Radaković sad
tvrdi da se nisam dovoljno „usredotočio“ na njegov argument, koji glasi
ovako: „najprodavanija književnica“ je u jednom intervjuu (v. Magazin SD, 25.
10.) izjavila da svoju knjigu „posvećuje sestrama iz Požege, gospođama koje
su smogle snage i ubile svoje kućne gadove“. To za Radakovića nije „mrtvo
slovo na papiru“ nego živi dokaz da Vedrana Rudan zagovara ubojstvo kroz
literaturu. No, osim tvrdnje da ga hvata jeza i da je apsolutni pacifist,
drugih argumenata kod Radakovića nema, pa se i dalje nema o čemu
raspravljati. Tvrdnja o zagovaranju ubojstva kroz literarnu posvetu najblaže
rečeno je non sequitur u zaključivanju, a u težoj verziji, petitio principii,
nedokazano polazište ili question-begging. Dakle, sva je prilika da se
Radaković jezi od nečega što može biti samo njegova vlastita jeza, ili, kako
kaže drug Hegel, strah od pogreške je pogreška sama. Ali, to nije sve. Strah
od pogreške je strah od istine, i to one o nama samima, pa da vidimo. Prvo, posveta knjige nije
nikad, ni u samoj knjizi ni na drugom mjestu, dio književnog teksta ili
izrečenog, ona spada u čin izricanja u sadašnjem vremenu izricatelja, pa
narativni svijet ili sadržaj iskazanog ne može neposredno prijeći u
zagovaranje ubojstva. (Zato Radaković i kaže „seže dotle da …“. To je samo
metafizičko „praznoslovlje“ tamo gdje ne možemo premostiti provaliju i
spojiti misaoni, narativni i stvarni svijet. Upravo zbog takve „kenologije“
Aristotel se posvađao s učiteljem i drugom Platonom, ali neću o tome.)
Izraz „sestre“ označava samo afektivnu vezu između spisateljice i adresata
posvete, i zato „jeziva“ veza ostaje uvijek samo izvanjska. Za mene ona
označava solidarnost po osobnim sudbinama ili životnim pričama koje su se već
odvile, a ako Radaković misli na neko mitsko „sestrinstvo“ furija radi
komadanja muškaraca, to nije ista priča, iz sljedećeg razloga. Apstraktno
mišljenje s placa
Stoga nikakav, pa ni
Radakovićev „apsolutni“ pacifizam ovdje ne predstavlja argument nego je
slučaj pukog voluntarističkog decizionizma, a njegova nedostatnost i
posljedice su mnogostruke i pogubne. Spomenut ću samo jednu. Tko zanemari
kažnjeništvo kao stvarni aspekt na ubojici, taj misli apstraktno i denuncira
iznuđeni prijestup kao ubojstvo naprosto i fatalistički prikiva zločinke za
goru stranu njihova izbora, za život u nasilju, kao da nisu izabrale zatvor i
kao da nemaju pravo na slobodnu budućnost. Zato Radaković, koji sigurno nije
htio postati denuncijant, ima još samo drugi rog prisilnog izbora, a to je da
ostane apstraktni mislilac iz galerije Hegelovih likova s placa. Samozadovoljni
idiotizam identiteta Što se pak tiče njegovoga
pozivanja na argument Nadežde Čačinović da „nedostatak estetičke dimenzije
dopušta nažalost prihvaćanju nasilja“, to sigurno nije razumio. Višak
estetske dimenzije u književnosti i filozofiji oduvijek je lako dopuštao
prihvaćanje malog i velikog nasilja u male i velike povijesne svrhe. Neka
radije promisli o vlastitom estetičkom i urbano-ideološkom uzvisivanju
agresivnih hordi Bad Boysa i njihova Blue šovinizma. Ja osobno ne osjećam ni
hladnu jezu ni moralnu indignaciju nad solidarnošću Vedrane Rudan sa
ženama-mužoubojicama. Naprotiv, dijelim je. Antiestetika drastičnog govora
adekvatno je estetsko sredstvo protiv moralnog cinizma i samozaborava
društva, a politički je legitimnije i avangardnije od estetizacije
oportunizma. Za suvremenu moralnu senzibilnost potreban je feministički odgoj
djevojčica i dječaka kao i ekološka svijest i poštovanje principa
dostojanstva osobe. Feminizam nije tek dio hrvatske ideološke priče o
pripadnosti evropskoj univerzalnoj kulturi. Dok se ta priča ovdje i dalje
reproducira kroz samozadovoljni idiotizam identiteta, feminizam je nasljeđe
kritičke emancipacijske kulture 70-tih i 80-tih, usprkos današnjoj ideologiji
i praksi zatvaranja u manjinske identitete. Tko god danas jeftino odbacuje
kritički potencijal feminizma zbog estetičkih manjkavosti trivijalne
književnosti sam producira trivijalu ili apstrakciju piljarice. |
