|
27. Uz visok plasman Karla Marxa i Stipe Šuvara na top-listama naznačajnijih
Nijemaca i Hrvata u anketama 2003/04.
KOLIKO KOMUNIZMA? Najznačajniji teorijski izraz komunizma danas predstavlja koncepcija
tzv. radikalne demokracije po kojoj stvarni, antagonistički procesi
suvremenih društava, dakle sam topos političkog, trebaju zauzeti funkciju
medija utopijske emancipacije. Umjesto dovršene povijesti ljudske
emancipacije, to je permanentni proces re-evolucioniranja ljudskih odnosa i
društvenih institucija. „Komunizam“ se kao radikalni politički koncept vraća
kao pitanje demokracije, tj. kao evropsko pitanje par excellence. Budućim
kandidatkinjama za europsku Miss Democratia, poput Hrvatske, ne preostaje drugo nego ispitati koliko
emancipacijskih potencijala komunizma sadrži realna domaća demokracija. |
|
U konjunkturi
masmedijske zabave krajem kalendarske godine plasiranje Karla Marxa na
četvrto mjesto topliste najznačajnijih Nijemaca svih vremena nije previše
senzacionalno u usporedbi s rezultatima hrvatske ankete u režiji Nacionala. Tu se
desilo veće čudo. Diskvalificiran od samih anketara kao „komunistički
ideolog“, obilježen kao posljednji predsjednik SKJ-a i, povrh svega, razvikan
kao “uništavač podmlatka hrvatskih elita” kroz školstvo, a ipak na 13. mjestu
do kralja Tomislava i ispred Josipa Jurja Strossmayera, Radića, Starčevića
ili “snježne kraljice” Janice Kostelić, za to treba biti Stipe Šuvar,
ljevičar rodom od Imotskog, dakle sa dna kace Marxovih „reakcionarnih naroda
Europe“. Budući da njegova politička stranka SRP nema izbornu bazu čak ni među
penzionerima socijalizma, koje je zakonom o mirovinama u praskozorje
demokracije u Hrvatskoj pokrao HDZ, ta visoka mjera simboličkog ugleda
komunizma tajanstvena je kao pitanje o naravi „čari“ ili „šarma“. Troškovi
hladnog pogona Stvar s
komunizmom danas stoji po svemu sudeći ovako: „Komunizam je lijepa stvar, ali
skupa!“ To nisu riječi Karla Marxa, nego organizatora konferencije pod
naslovom „Indeterminate! Communism!“, održane polovicom studenog 2003. na
sveučilištu u Frankfurtu, gradu najslavnije lijeve filozofije 20. stoljeća i
evropskog financijskog kapitala. Premda ga je organizirala mala studentska
inicijativa, kongres je okupio svjetsku teorijsku, akademsku elitu i
umjetničku avangardu lijeve orijentacije posvećenu emancipacijskim idejama u
uvjetima globalizma. Progutao je dobrih 150.000 eura iz savezne blagajne za
kulturu, i to usred studentskih demonstracija golim tijelima zbog kresanja
budžeta i uvođenja školarina. Zato je razljutio političku i
ekonomsko-upravljačku elitu Njemačke, od pokrajinskog šefa vlade iz
konzervativnog CDU-a do samog kancelara Schroedera i šefa socijaldemokrata.
Epilog je taj da „Inicijativa za demokraciju“ sa svojim frankfurtskim,
berlinskim i düsseldorfskim ćelijama na web-stranici traži donacije radi
održanja gole egzistencije ili „hladnog pogona“. I kao kulturni happening
komunizam je bankrot ili je to samo još jedan kapitalistički vic? Čemu
„Kommunismuskongress“? Suprotno
pozitivnoj historiji komunističkog pokreta s diktaturom proletarijata pri
vrhu i kompartijom na vrhu, najznačajniji teorijski izraz komunizma danas
predstavlja koncepcija tzv. radikalne demokracije po kojoj stvarni,
antagonistički procesi suvremenih društava, dakle sam topos političkog,
trebaju zauzeti funkciju medija utopijske emancipacije. Manje apstraktno
rečeno, umjesto dovršene povijesti ljudske emancipacije, to je permanentni
proces re-evolucioniranja ljudskih odnosa i društvenih institucija.
„Komunizam“ se kao radikalni politički koncept vraća natrag k Marxu, a
ne Lenjinu, i shvaćen je kao pitanje demokracije, tj. kao evropsko pitanje
par excellence. Budućim kandidatkinjama za europsku Miss Democratia, poput
Hrvatske, ne preostaje drugo nego ispitati koliko emancipacijskih potencijala
komunizma sadrži realna domaća demokracija. Publicistička bilanca Milana
Kangrge, vođena tokom 90-ih i dokumentirana u dvije knjige eseja o
restauraciji hrvatskog nacionalizma, negativna je, ali pođimo još jednom od
najpriručnijeg. Bozanić-Bata Nadbiskup zagrebački,
odnedavno u grimizu kardinala-mudraca kao Djedić Bozanić, nakon četiri godine
donio je naciji za Božić istu blagovijest da njome vladaju „grešne
strukture“. To sad nisu hadezeovski drumski otimači narodnog bogatstva nego
MMF koji ne brine za radništvo već samo za profit. S obzirom na brigu
crkve oko ukidanja posve blasfemičnog rada po sedam dana u nedjelji bez
zakonite naknade, to je zaista fascinantan prizor arhisindikalizma crkve.
Naime, izboriti jedan dan u tjednu bez rada nije samo otimanje pastve od
trgovaca za nedjeljnu misu, nego ukazivanje na dramatičan pad dostojanstva
„hrvatskog radnika“ u odnosu na biblijsko stanje temeljnih prava čovjeka
kojemu je Bog namijenio jedan sveti dan, šabat, da malo dangubi, ljubuje i
vodi podmladak na čitanje Božjih zakona. Čak i više od toga, to je
htjeli-nehtjeli reminiscencija na vrijeme predutopijskog engleskog
socijalizma, slavnog po bijedi radničke klase. Bozanić-Bata mora da je i sam
pod bor dobio jednog klasika marksizma, ali to ne znači da osim bijede
radništva u Hrvatskoj postoji i radnička klasa. Za to je potreban svjetovni
historijski subjekt s adekvatnom teorijom. Otkrio ga je famozni Florijan
Boras, novi saborski predstavnik „hrvatske dijaspore“ u Hercegovini, osobni
poklisar predsjednika HDZ-a i novog premijera Sanadera u Širokom Brijegu:
ukazao mu se Račan i ostale sluge okupatorskog MMF-a komunističkom vlašću nad
hrvatskim narodom. Reklo bi se,
svi uvjeti za komunizam su dani samo treba prevrat. No, riječ je ipak samo o
totalnoj zabuni desnice. Dok se kardinal kao protokršćanski marksist u duhu
socijalnog nauka pape Woytile s pragmatičnim eklezijastičkim ciljem trsi
oko ograničavanja eksploatacije radništva, arhinacionalist u vladajućoj stranci naziva
komunizmom kapitalističko carstvo neograničenog rada i socijalnog bezakonja.
Stoga dilema oko komunizma u ovdašnjoj real-političkoj demokraciji glasi: ili
između fundamentalističkog taloga HDZ-a i navijačke crkve nisu obavljene
osnovne agitpropovske konzultacije ili je MMF s „marksističkim“ Vatikanom
nova svjetska urota protiv Hrvata i ostalih nebeskh naroda. „Komunizam“ ovdje
označava samo jedno — deficit u razumijevanju demokracije. Ekstremni
demokrati O tome rječito
govori jedna uočljiva osobitost inače blijede postizborne diskusije o
ponovnom vraćanju Hrvatske udesno. To je eklatantni izostanak vike o potrebi
za „jakom ljevicom“. Naime, ono što se odmah nakon izbora 3. siječnja 2000.
moglo čuti na javnim panel-diskusijama od raznoraznih hrvatskih demokrata, u
širokom rasponu od novinara do kulturnjaka, bila je povika o hitnoj potrebi
za „jakom desnicom“ kao „demokratskom protutežom“ lijevim strankama i
vrištanje na „teror ekstremne ljevice“. Vika je potrajala tako dugo da se i
predsjednik države Stipe Mesić iščuđavao nad lakovjernošću kvalificiranih
predstavnika javnosti poput Radija 101: „Ma, haj’te molim vas, gdje vi vidite
ekstremnu ljevicu? Nitko u Hrvatskoj ne zagovara boljševizam ili komunizam.“
Ekstremna ljevica je bila fantom bez pokrića, lažni bauk. Ali, to što je za
Mesića bio obični bau-bau, za Račana je bio tabu. I nakon posljednjih izbora
imamo konzervativni centar i HSP kao ekstremno demokratsku desnicu, a od
lijeve protuteže ni traga. Štoviše, neki komentatori smatraju da danas čak i
„ljevičari“ drže palce Sanaderu premda je on puki „ponavljač“ u školi
političke kulture. Ostali su dakle samo liberali. No, i
liberalizam kao i komunizam poznaje podjelu na statički ili utopijski ili
dinamički ili procesualni koncept. Prvi je onaj koji polazi od liberalnih
načela, tj. općeljudskih vrijednosti kao temelja moderne kulture; drugi se
definira kao stanje tolerancije prema trenutnim odnosima snaga ili vladavini
većine. U hrvatskoj političkoj i vanpolitičkoj (kulturnoj) stvarnosti vlada
bez sumnje ovaj drugi model relativnog liberalizma s obzirom na odnos
snaga. To je lokalni model političkih odnosa koji skriva logiku ravnoteže
snaga poznatu iz globalnog hladnog rata. Njegova tajna je dakle komunizam:
zbrisan kao vanjska granica demokratskog svijeta, on djeluje iznutra kao
nevidljiva sila ograničavanja moći kapitalizma koja histerizira rođene
demokrate. Cinični
karakter takve političke kulture odnosa snaga savršeno odgovara hrvatskom
društvenom cinizmu. Premda se deklarira kao izvorni liberalizam, naš
liberalizam „dobre škole“ nije ništa drugo nego kulturalno prosvijetljeni
nacionalizam koji se u političkoj filozofiji naziva „komunitarijanizmom“. On
je politički derivat retroaktivnog teorijskog ili kulturalnog legitimiranja
nacionalne političke tradicije 19. stoljeća koje su vršili kulturni agensi na
vodećim mjestima u hrvatskim političkim strankama. Otud je liberalizam bio i
ostao propagandističko djelo političkih stranaka, njihovo funkcionalno
kulturno-ideološko samouzvisivanje. On je kulturni fake političkog, a ne
politička stvarnost. O njegovoj političko-formativnoj snazi rječito govori
karijera jednog zombija nacionalizma na položaju šefa HSLS-u, a danas to
potvrđuje položaj LS-a kao prirepka SDP-a: akademski liberalizam kao
protuteža sili jednog neukog hrvatskog konzervativca i ekstremnog sportaša
zvanog „CroCop“, u ulozi saborskog zastupnika socijaldemokrata. U tome odnosu
snaga „ekstremna ljevica“, ako je i postojala, može biti bauk samo za
Hercegovce, Imoćane i ostale „zagorce“. Genocid za
Europu To možda objašnjava
okolnost da za razliku od vijesti o plasiranju Marxa u njemačkoj anketi
popularnosti, jedna vijest u Hrvatskoj nije izazvala baš nikakvo uzbuđenje.
Naime, da je Ivo Sanader još u svojstvu kandidata za premijera potpisao
sporazum s predstavnikom njemačke manjine u Saboru da će Hrvatska obeštetiti
preko 30.000 „folksdojčera“ za nacionalizaciju imovine i protjerivanje 1945.
te da je dotični predstavnik, Nikola Mak, nazvao taj povijesni događaj
„komunističkim genocidom nad Nijemcima“. Ponosni Dalmoš na mjestu
svehrvatskog vladara koji inače tvrdi da suvereno ignorira direktivu
njemačkog veleposlanika o nepuštanju HSP-a u novu vladu, iako radi točno po
njoj, nije ni trepnuo na zloupotrebu riječi „genocid“ jednako kao ni njemački
veleposlanik, premda se ona u Njemačkoj kvalificira kao kažnjivo djelo
relativizacije holokausta. (Za podsjećanje: Zbog retoričke usporedbe Busha s
Hitlerom povodom američke invazije na Irak pala je njemačka ministrica
pravosuđa Däubler-Gmelin iz SPD-a.) No, što je za velevaroškog Splićanina
jedna mala hrvatska veleizdaja kontra premijerske mise u Agramu ako su u
pitanju konzervativne njemačke veze i pokroviteljstvo? Priznati lažni „genocid“
nad podunavskim Švabama 1945. uz istovremeno poricanje faktičkog etničkog
čišćenja Srba 1991-95. mora da je proeuropski profitabilnije za Hrvatsku nego
„poslušništvo Račana i ekipe“. Crnje od te dileme je to da se moderna
hrvatska demokracija preko Sanadera pokazuje spremnim adresatom politike
revanšističkog revizionizma Europe koju je izrazio austrijski „slobodar“
Haider zahtijevajući svojedobno od Slovenije da za svoju evropsku kandidaturu
ukine odluke Avnoja kao navodnu anticipaciju „genocida germanskih naroda“. Je
li to sve previše lošeg demokratskog potencijala za ono malo emancipacije
kroz komunizam ili su dvije arhikomunjare, Marx i Engels, tako dešperatno
bili u pravu o političkoj reakcionarnosti Hrvata i Srba s juga crne
monarhije? Odgovor neće dati etnogenetička znanost nego opet samo povijest. |
