29. Politička
reciklaža manjina i upotrebna vrijednost izdaje Hrvatske za Europu Kinder Sanader Sanaderov politički početak je samo
povratak na izgubljeni 3. siječnja 2000., na prazninu smrti Tuđmana, fantazmatsko
obećanje slatke tajne koje se po definiciji nikada ne ispunjava i čiji će
posljednji grobar biti upravo Sanader. Jer, tajna
kinder-jajeta je izdaja same stvari, a izdaja HDZ-a je uvjet napretka
Hrvatske. |
Euforija
oduševljenja Sanaderom u velikom dijelu javnosti, uključujući liberalnu i
lijevu medijsku i intelektualnu elitu, nakon prvotnog šoka od pobjede HDZ-a
na posljednim izborima 2003., pokazala je dovoljno jasno da je nakon
četverogodišnje apstinencije od politike pod blijedom i stalno zavađenom
koalicijom Hrvatska opet pala u pravo političko sladostrašće. Putanja uspona
Ive Sanadera, giganta-nadčovjeka u crnom ancugu sa izbornih plakata, bivšeg
trgovca kinder-jajima koga prate nerazjašnjene HDZ-afere s novcem i nove s
nečasnim kadroviranjem (slučaj tjelohranitelja), kratka je ali blještava.
Nakon što je iz vrha partije istjerao najbliže povjerenike pokojnog Franje
Tuđmana, poput Pašalića i samog Miroslava Tuđmana, i proizveo dojam
„detuđmanizacije HDZ-a“, premda je to nemoguće kao i dealkoholizacija piva,
Sanader je zdušno prešao na deračanizaciju javne sfere reciklirajući sve
zapostavljene resurse — manjine, penzionere, slučaj Gotovine, cijenu
kruha, odnos s Vatikanom pa i „bolju suradnju“ s predsjednikom države.
Osvojio je čak i Vesnu Pusić čije je vehementno neprihvaćanje HDZ-a u ulozi
mandatara vlasti bilo upravo dirljivo. Tajna je u
tajni kinder-jajeta, igračke čija je funkcija da slatkoćom kompenzira
obećanje onog „višeg“ od same čokolade. To je Sanaderovo paradno i šminkersko
hrvatstvo good looka, banalna praznina u središtu hrvatske
političke svijesti. Brzi Sanaderov uspjeh ne leži u novim realijama nego u
zadovoljenju očekivanja javnosti frustrirane upravo onim što najmanje želi
— stranačku demokraciju. Hoćemo političku figuru, nadstranački hrvatski
autoritet, pomiritelja. Istrijanska
plemena O tome
zadovoljenju dovoljno govori Sanaderovo poklonstvo Istri čiji je lokalni
politički velmoža i papa, šef IDS-a Jakovčić, odmah nakon izbora
ekshibicionistički i djetinjasto prijetio „referendumom o autonomiji“. Tako
je sav simboliki kapital IDS-a, njegova anticentralistička, regionalna i
deklarativno proeuropska politika, napose zalaganje za civilno-društvene
vrijednosti poput ravnopravne kohabitacije većine i manjina, nestala u
političkoj histeriji dokazano koruptnog Jakovčića, zbog kojega najjača
istarska stranka nije postala više od regionalnog slučaja modela vladanja
oličenog u HDZ-u. Zato Sanaderov poklon za tu Canossu nije ni morao biti veći
od predmeta njegova bivšeg biznisa: Kinder-Surprise. Naime, obratiti
se — kao što je uradio Sanader u pompozno najavljenoj posjeti Umagu
— na školski uštogljenom talijanskom jeziku manjini koja je navikla na
izdašna politička i kulturna „narodnosna“ prava u socijalističkoj
Jugoslaviji, i to s nekoliko političarskih frazetina o manjinama kao
„ricchezzi“, ne znači ništa više nego medijski napuhivati banalnu gestu
političke korektnosti koja tu osviještenu i dobro tetošenu manjinu reducira
na indijansko pleme. No, s obzirom na desetogodišnje napetosti između
metropole i provincije, korištenje jezika „manjinca“ znači simbolično
zakapanje sjekira stare politike prema regijama da bi se postigao isti cilj:
višak vrijednosti manjinskog za igre s većim. U Umagu je osim
saborskog predstavnika talijanske manjine, Furia Radina, u pratnji premijera
bio i vidno polumamurni župan Jakovčić, do jučer najgrlatiji i zakleti
neprijatelj „bahatosti i bezobrazluka HDZ-a“. Ako je svita od lokalnih
čelnika svugdje u svijetu normalna i obavezna, u Hrvatskoj nije. Sjetimo li
se da su i predsjednik države Mesić i zakoni ove države doživjeli privatno i
službeno poniženje od Sanaderovih supartijaca u Zadru prilikom papina pohoda,
od bivšeg zadarskog gradonačelnika Kalmete i župana Prtenjače, uspjeh i
profit Ive Pokretača i Pomiritelja Hrvata u Umagu je upravo spektakularan.
Stranački dogovor oko biznisa s Brijunima može početi, a dvojezičnosti
će biti i tamo gdje nema dovoljno Talijana: i hrvatska djeca uče iz
talijanskih iredentističkih udžbenika. Mirakul
srboljublja Odlaskom u
Istru, nakon što je s talijanskom manjinskom koalicijom razbio IDS-ovo
podgrijavanje neprijateljskog raspoloženja za još jednu pobunjenu hrvatsku
krajinu, Sanader je samo još jednom pokazao višestruko dno lonca stare
politike Tuđmanovog HDZ-a prema hrvatskim manjinama, Srbima napose, kojih je
bilo „previše“ i faktički i ustavno. Zato je Sanaderova istarska politika
značajna još više po tome što sadrži ključ za razumijevanje spektakularnog i
mirakuloznog srboljublja koje je pompozno razglašeno na pravoslavni Badnjak i
dočekano uz standing ovations cijele
politički korektne Hrvatske. Ali to nije ništa novo. Najprije je
programskim i ponižavajućim dezinteresom HDZ-a za manjine i njihovim
agresivnim potiskivanjem iz reprezentacijske sfere Hrvatske 1990. poništen
sav politički, civilizacijski i kulturološki efekt antifašističkog nasljeđa
federativne i socijalističke republike Hrvatske: odricanje od ustaškog
holokausta nad Židovima, Srbima i Romima, priznanje konstitutivne uloge Srba
u modernoj hrvatskoj povijesti i udjela Talijana u narodno-oslobodilačkoj
borbi. Preko manjina destruirana je vlastita hrvatska prošlost, uz masovno
prešutno odobravanje takve politike. Uz sve to,
politički predstavnici manjina korišteni su radi rušenja većih političkih
protivnika: kao što je to danas „prirodno“ izrasli IDS u Istri, onda je to
bio „prirodno“ reformirani SDP iz SKH. Današnja koalicija HDZ-a sa SDSS-om
Pupovca i Stanimirovića reminiscencija je na stare koalicijske igre HDZ-a s
Raškovićevim SDS-om prije početka samog rata, kad je sam Pupovac s
indignacijom odbijao ulogu profesionalnog Srbina i paradnog „Pribićevića“ a kulturnu
autonomiju kritizirao kao „getoizaciju Srba“. Ta davnašnja koaliranja navodno
nespojivih partnera možda su izblijedila iz javnog sjećanja, ali ona sad
zauzvrat izniču u aktualnom mutežu kao istina prošlosti: maskenbal koalicije
„građanskih stranaka“ na grobu političke kulture tolerancije i zajedništva
ovdašnjih naroda utemeljene u NOB-u. Egzotični
kršćani Zato Sanaderov
današnji odlazak u Istru ima dvojak učinak: on podsjeća na istinu da Tuđman
nije išao u Knin 1990. i ujedno je tuđmanovska surprise-politika za
razbijanje većih političkih tikava poput HSS-a. Otud je
Sanaderovo razvikano „Hristos se rodi“ isti cinizam paradiranja jezikom
manjinca, kao i u Istri, bez velikog (ako ikakvog) značaja za stvarnog
manjinca. Politička koalicija sa strankama srpske manjine pospješit će
sigurno rješavanje praktičnih pitanja, ali to će biti nova hrvatska politička
laž. Treba reći „Hristos se rodi“ na ulici pa vidjeti na sebi realne odjeke
te „estetike“ uživljavanja u drugog! Taj akt ima samo pragmatički učinak političkog
samouzvisivanja za izricatelja, a svoje navodne adresate, Srbe, pretvara u
egzotičnog kršćanina, prigodno izvučenog idiota s etno-eklezijastičkim, a ne
političkim identitetom. Pravi adresat je pogled Bruxellesa, a lokalna
napetost postoji još samo u tome što ti manjinski Srbi-„troprstaši“ isuviše
nalikuju većinskim Hrvatima-„dvoprstašima“, tvoreći u javnoj svijesti
potisnutu protusliku nasmrt suprotstavljenog folklornog drugog; „Talijanci“
su nedostignuto hrvatsko zapadno idealno Ja. Sanader je kao čokoladice
progutao obje Ja-žabe, i bizantinsku i vatikansku, i tako tuđmanovskoj
megalomaniji hrvatske superiornosti dao humanije lice za Europu. Tek ta
plastična estetika novog korektnog hrvatstva pruža ushit cinično
prosvijetljenim patriotima, željnim da budu Hrvati „bez stida“ i da ostanu
pošteni. Danke, Sanader! Bravo Croato! Muk o izdaji Na toj pozadini
teza o „srpskoj izdaji Hrvatske“, koju je izvukao urednik i voditelj HTV-a
Aleksandar Stanković u razgovoru sa Stipom Šuvarom (Nedjeljom u 2, od 4. siječnja),
jedini je relevantan oblik pitanja o političkoj ulozi Srba, koliko god da je
ostala bizarno nepromišljena čak i za jednog htv-voditelja. Izuzevši
ograničeni interes povjesničara, politologa i teoretičara, ni u Hrvatskoj ni
u ostalim zemljama-akterima raspada Jugoslavije nema nikakvog javnog i općeg
interesa za bilo kakvom političkom istinom o genezi rata i nesposobnosti za
saveznu državu. Osim statistika smrti, jedini interes je onaj privatni za
nestalima i poginulima. Govoriti o izdaji znači pitati za odgovornost o
nečemu zajedničkom do čega je stalo. To može biti samo „suživot“ do kojega je
ovdje stalo kao do lanjskog snijega. Stoga je istina
ad hoc izrečene teze o „srpskoj izdaji Hrvatske“ samo istina o njezinoj
javnoj bezvrijednosti, bez obzira na njezinu faktičku istinosnu vrijednost.
Sanaderova današnja brbljava darežljivost prema Srbima živi od Račanove
šutnje i tabu-statusa „srpske izdaje“: o njoj se šuti kao i o svim drugim
izdajama, lažima, poluistinama i ambivalencijama, od one „tko je prvi počeo“
do one o „masovnom dobrovoljnom odlasku Srba u Oluji usprkos pozivima
predsjednika Tuđmana da ostanu i čekaju hrvatsku vojsku“. Nisu je čekali ni
Hrvati u Slunju, znajući da nema ničega što ih dovoljno razlikuje od Srba,
čak ni šahovnica na prozorima. Prešutna zlatna
istina hrvatsko-srpske tragedije je to da je pobuna „ludog naroda“ (Jovan
Rašković) bila najbolji bratski poklon srpske krajinske klike pod jelku
„božićnog Sabora“ Hrvatske, bogomdani prilog hrvatskoj samoobmani o
apsolutnoj ispravnosti šovinističkog samorazumijevanja kao političkog puta u
samostalnost. Iz te bukare Sanader može neograničeno i bučno srkati
nepotrošivu zlatnu laž na slamčicu „srpskog Badnjaka“. Istinu o njoj govori
nijemi Preradovićev trg u Zagrebu koji u taj čas spontano ostaje prazan od
civilnog života kao zazorno mjesto. To je scena na kojoj „srpske gaće“ s
Tuđmanova štapa iz 1995. danas vrijede zlata za berlusconijevski politički
spektakl Evrope. Sanaderov
politički početak je zato samo povratak na izgubljeni 3. siječanj 2000., na
prazninu smrti Tuđmana,
fantazmatsko obećanje koje se per definitionem nikada ne ispunjava i čiji će
posljednji grobar biti upravo slatki Sanader. Jer, tajna
kinder-jajeta je izdaja same stvari, a izdaja HDZ-a je uvjet napretka
Hrvatske. |