37. Prilog
diskusiji o političkom konzumiranju srpskih simbola u Hrvatskoj BOŽE, PRAVDE ZA HRVATE! Kod pitanja srpskog prava na
korištenje simbola sugerira se da je glavni problem samo „preuranjenost“.
Ipak, malo pravde za istinu! Stav o „preuranjenosti“ je pseudoargument
najprije zato što parazitira na proturječju između obavezujuće činjenice da
postoji Zakon i proizvoljnosti njegove primjene zbog navodne
masovno-psihološke neprihvatljivosti. Hrvatska i dalje jednom nogom hoda po
rubu delirija zvanog „norčijada“ antilegalizma. No, problem s manjinom
stvarno nije mali, on leži u tome što ga većini stvara sama manjina. Biti
manjina znači biti kao svi, imati sva prava kao svi plus još jedno pravo
— ne biti kao svi. |
Rasprava o upotrebi srpskih
simbola u javnim prilikama u Republici Hrvatskoj pokazala je ponovno da je najveći
hrvatski problem ostvarenje prava na pravo. To je etički i politički problem
i zato hrvatsko samo-nerazumijevanje nije slučajno. No premda je po općem
priznanju stručnjaka i iskustvu javnosti neprimjenjivanje zakona temeljna
boljka hrvatskog shvaćanja državotvorstva, kod pitanja srpskog prava na
korištenje simbola sugerira se da je glavni problem samo „preuranjenost“.
Ipak, malo pravde za istinu! Osim lošeg tajminga, problema ima više: osim
izbora srpske himne, i samo pravo je već konzumiramo još u ljeto prošle
godine kad su specijalne jedinice zadarskog MUP-a izvele tajni „desant na
Srb“ i neutralizirale primjerak neprikladnog korištenja prava —
učestalo isticanje srpske državne zastave na nekom brdu. Tako vidimo da je sa
Sanaderovim maršom na pravoslavni Badnjak „položaj Srba“ u simboličkoj sferi
ostao isti. Oni su tu, ali još ne postoje. Naime, iako je to unutarhrvatsko
zakonsko i političko pitanje prestalo biti „moralno škakljivo“ najkasnije od
početka koalicijskog partnerstva vladajućeg HDZ-a sa strankama nacionalnih (i
civilnih) manjina, srpsko pitanje se i dalje u javnoj svijesti tretira kao
vanjskopolitičko, poput gostovanja srpskih pop-pjevača ovdje i hrvatskih
kazališnih kuća tamo te međusobnih državničkih „isprika“ i „izvinjenja“. Sve
to i dalje važi kao preuranjeno i neprilično, premda istovremeno nijednom
Hrvatu nije prerano da se hrvatski „brandovi“ poput „Vegete“ ili „Croata“
kravate koče po Srbiji ili da učenici u subotičkim gimnazijama govore i
čitaju hrvatski poput HTV-a — „nazočiti domjenku“ i „pribivati tijekom
prijma“. Stav o „preuranjenosti“ je
pseudoargument najprije zato što parazitira na proturječju između obavezujuće
činjenice da postoji Zakon i proizvoljnosti njegove primjene zbog navodne
masovno-psihološke neprihvatljivosti. Hrvatska i dalje jednom nogom hoda po
rubu delirija zvanog „norčijada“ antilegalizma. No, problem s manjinom
stvarno nije mali, on leži u tome što ga većini stvara sama manjina. Biti
manjina znači biti kao svi, imati sva prava kao svi plus još jedno pravo
— ne biti kao svi. Otud je najava Milorada
Pupovca, saborskog zastupnika SDSS-a i predsjednika Srpskog nacionalnog
vijeća, da će županijska vijeća nacionalnih manjina uskoro pokrenuti
inicijativu za uvođenje novih, autohtonih simbola srpske nacionalne manjine u
Republici Hrvatskoj, „delikatna“ iz sistematskih razloga. Ona se ne sastoji u
nametanju ekscesivnog srpskog prisustva u hrvatskom simboličkom prostoru
preko neobičnog, „bastardnog“ znakovlja poput šahovnice na srpskoj
trobojnici. Ona leži najprije u namjeri izdvajanja korpusa hrvatskih Srba
ispod patronata „matične“ države Srbije i njihova ponovnog, fizičkog i
simboličkog, vraćanja u „matičnu“ zemlju ili domovinu Hrvatsku. To je
pozitivni smisao nove zastave. Usprkos plemenitom
starčevićevsko-teslinskom nadahnuću („srpskog roda i hrvatskog naroda“),
Pupovčeva inicijativa o hrvatsko-srpskom znakovlju najprije je omaška ili
efekt prisustva nesvjesnog u političkom govoru. Šahovnica kao hrvatski detalj
na zastavi hrvatskih Srba analogna je fantaziji hrvatskog državotvornog
centralizma koji je supstituirao jugoslavenski centralizam kao što je ovaj
supstituirao ideju o svesrpstvu. Naime, kao što su u krunište sadašnjeg
hrvatskog grba kičerski nagurani grbovi hrvatskih povijesnih zemalja, tako će
šahovnica lako stati u krunište svakog fantazmatskog grba svih srpskih
zemalja od Surdulice do imaginarne linije Virovitica-Karlovac-Karlobag, od
koje je odustao i Vuk Drašković. Budući da je to samo omaška a ne javna
politička predodžba Milorada Pupovca, ideja se može smisleno realizirati samo
u obrnutom obliku, ako se srpski grb s križem i četiri ognjila preklopi
sa šahovnicom na trobojnici tako da crvena polja i bijela ocila tvore neku
pra-srpskohrvatsku ligaturu čitljivu u etno-crkveno-državnom kodu. Ipak, racionalan moment u
Pupovčevoj inicijativi jest goruća želja da se korpus hrvatskih Srba udalji
od pozicije izvanjski manipulirane manjine i „pete kolone“. No, ako se
sadašnji političar Pupovac još ranih 90-tih branio od Tuđmanove potrage za
„urbanim Srbinom“ sa znakovima Svetozara Pribićevića, njegova sadašnja
inicijativa je zakašnjelo postajenje Pribićevićem i to s krivim ulogom. Problem Pupovčeve
inicijative je upravo u tome što ona pravo Srba na konzumiranje ustavnih
prava postavlja dvolično: s jedne strane po zakonu o manjinskim pravima
kao da su Srbi doista samo jedna manjina u Hrvatskoj iza koje, kao iza svih
drugih (osim Roma), ipak stoji matična država, dok, s druge strane,
ujedno hoće rehabilitirati hrvatske Srbe po njihovu autohtonom povijesnom
pravu, kao simbolički povlaštenu, nadmanjinsku konstituentu modernog
hrvatskog društva. Premda nipošto nije neutemeljena, ta dvojnost motiva na
obje razine sprečava unutarsrpski politički rascjep, kritičko
samorazumijevanje i političku subjektivaciju. Privilegija o kojoj je
ovdje riječ jest izostanak unutarsrpske rasprave o ratu u Hrvatskoj, o
nedostatku volje za suočavanjem s vlastitom odgovornošću pod izgovorom žrtve
ukliještene u žrvnju „Tuđmanove i Miloševićeve politike“, kao i, obrnuto, o
nedostatku hrvatske rasprave o odbacivanju i zaboravu Srba kao da nisu ni
postojali. Rasprave o ratu na razini antiratnih kampanja alternativnih
civilnih grupacija i antiratnih deklaracija hrvatskih i srpskih
intelektualnih elita, pod imenom „druga Hrvatska“ i „druga Srbija“, pokazale
su svu impotenciju novog liberalizma „alternativnih“ politika: njihov novi
fetiš su zaštićeni manjinski identiteti, partikularni, apolitični bez
unutrašnjeg rascjepa. Tako se desila nepravda: ono što „većinski Hrvat“ može
još samo s mukom, naime da bude politički kritičan i ostane Hrvat, to
svaki manjinac riješi bez muke: on svoga hadezeovca bira dvaput, i kao Ivu i
kao Jovu. Političkom scenom vlada multikulturalizam istih kultura i cinizam
dvostrukih izbornih prava. Na takvoj pozadini Pupovčeva inicijativa o stvaranju
srpskog kulturno-identitetskog znakovlja učinak je i nastavak Sanaderove
politike spektakla, a novo je samo to da je njome zatečen i njezin „tvorac“
Sanader. Što dolikuje Ivi, ne priliči Jovi. Tko dakle nije imao uši da čuje
kome se rodio Krist na pravoslavni Badnjak, sad ima dopunski tečaj iz
politike simbola: ekskluzivno pravo na političko samoizražavanje manjine u
ovoj proevropski orijentiranoj zemlji ima premijer. S pravom! Dok se oni
prenemažu „kulturalno“, on je već postao politički protojerej srpskih ognjila
za hrvatsku Europu. Zato nema kontradikcije u tome da Ivo Sanader lomi i soli
srpsku pogaču u Ravnim Kotarima, brboreći u prisustvu predstavnika OSCD-a o
„završetku rata i zacjeljenju rana za svakog našeg građanina“, dok u Zagrebu
hrvatske „rane domovinskog rata“ bujaju nezacjeljive. Kontradikcija počiva samo
na ponavljanju tranzicijske geste mimikrije kojom su subjekti političke moći
preosvijetljeni u polju simboličke reprezentacije da bi izblijedjeli do
nevidljivosti u polju političke kreativnosti. Što više srpskih simbola, to
manje stvarnih Srba. Vidjeli smo to već na Hrvatima. Tranzicija je modna
tekuća traka „novih“ naroda i političara bez politike, a Pupovac u svome
novom svojstvu svakako spada u one koji „pravo na promjenu mišljenja“ sami
proglašavaju demokratskom tekovinom. Tranzicijska demokracija i nije ništa
drugo do promjena njihovog mišljenja. Njezina politička istina je trendovski
i profitabilni smjer promjene! |