|
|Homepage| |
|Publicistika| |Kolegiji| |Bibliografija| |Biografija| |Radovi| |
|
|
Etnologija, etnografija i postpolitičko svjedočenje |
|
Prikaz
i komentar
Devijacije i promašaji. Etnografija domaćeg socijalizma, ur.
Lada Čale Feldman i Ines
Prica Zagreb:
Institut za etnologiju i folkloristiku (biblioteka
Etnografija), 2006. (267
strana) |
Sažetak: U tekstu se prikazuje i komentira zbornik
od deset priloga kulturno-studijskih, semioloških i etnografskih analiza
posvećenih različitiim oblicima i razinama diskurzivne reprezentacije i
reprodukcije stvarnosti “domaćeg” socijalističkog načina života u bivšoj
Jugoslaviji i Hrvatskoj, u njegovim različitim historijskim fazama, u
njegovim službenim i neslužbenim oblicima diskurzivnih procedura
(dokumentima, konceptima, običajima, mitovima, reklamama, pop-ikonama). Pored
uvodne usporedbe s tematski ili metodološki sličnim publikacijama, tekst daje
tematski i tipski pregled obuhvaćenih priloga, a opširno se komentiraju dva
priloga: programski tekst zbornika, posvećen ideji etnografije socijalizma u
odnosu na nasljeđe etnologije, s obzirom na njegove eksplicitne i implicitne
znanstveno-teorijske pretpostavke; također se s obzirom na teorem
arbitrarnosti znaka komentira prilog posvećen retoričkoj analizi diskursa
tzv. liberalne političke disidencije socijalizma u Beogradu 80-ih godina,
posvećen dokazivanju odgovornosti inteligencije za društvenu katastrofu bivše
Jugoslavije kroz analizu veze između “riječi i činova”. |
|
Zbornik sadrži 10 izvornih priloga (s uvodnim tekstom dviju urednica)
većinom “domaćih” i troje inozemnih autora iz područja etnologije, kulturne
antropologije i kulturalnih studija. Obuhvaćeni su prilozi u širokom rasponu
etnografskog i kulturno-antropološkog pristupa socijalizmu u smislu
proizvodnje socijalističke svakodnevice na različitim razinama, od ideoloških
dokumenata i praksi do materijalnih formi života. Prilozi sežu od
disciplinarno-teorijskih, metodoloških i epistemoloških promišljanja (osobito
u prva tri priloga) do studija koje su u većoj mjeri obilježene deskripcijom,
interpretacijom ili simptomalnom analizom različitih fenomena u pojedinim
tipičnim sektorima stvarnosti bivše Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije iz ranog i kasnog razdoblja (pretežno u polju kulturne
produkcije) ili pak analizom pojedinih individualnih, javnih osoba (poput
Josipa Broza Tita ili pop-pjevača Johnnya Štulića), javnih ili polujavnih
dokumenata metakulturnog i metapolitičkog karaktera (poput tzv. “Bijele
knjige” ili institucionalne memorizacije NOB-a) te slobodnijih oblika javne
svijesti od retoričkih figura, krilatica, slogana i reklama. Premda ova publikacija slijedi već dobro uočljiv
i profiliran trend diskurzivne “muzealizacije” socijalističkog načina života
u njegovim reprezentativnim kulturnim oblicima, s pripadnom tendencijom
znanstveničkog-stručnjačkog ovladavanja predmetom koja je usporediva
s drugim i manje akademsko-znanstvenim ali identitetsko-političkim
pristupima sličnoj tematici (od kojih ću neke navesti u nastavku), zbornik je
po eksplicitnoj namjeri dviju urednica i po načinu rasporeda građe
programatski i teorijski ambiciozniji od priključenja trendu. Projekt želi
teorijski i praktičko-istraživački pokrenuti etnografiju “domaćeg socijalizma”
u njezinim dodirnim točkama s kulturno-antropološkim i
kulturno-studijskim pristupima modernim društvenim formacijama za razliku od
etnologije tradicionalnih društava. U tome smislu, ovaj zbornik predstavlja
koliko ambiciozan toliko i promišljen doprinos tome programu znanstvenog
zaokreta od substvarnosti jednog društva ka samom društvu kao formaciji. Zbornik je doduše (prema mome znanju) četvrti
primjerak po redu pojavljivanja metodološki srodnih ali ne istovjetnih
publikacija.[1] Ako ih sagledamo u
nizu, one odaju kretanje etnografskog znanstvenog interesa unatrag — od
tematike tranzicijskih promjena u hrvatskom i drugim postjugoslavenskim
društvima do tematskih zbirki koje također, kao i ovaj zbornik, pobliže
obrađuju kulturnu i društvenu stvarnost predtranzicijske, tj. bivše
socijalističke Jugoslavije, sa sličnih kulturno-antropoloških polazišta iako
s većim interesom za “ženski” udio u toj stvarnosti.[2] Tome nizu, u kojemu
žene čine poseban “etnos” ne samo na razini predmeta nego i na razini
autorstva, svakako treba dodati i već dobro poznatu, ali žanrovski različitu
publikaciju Leksikon Yu mitologije. “Leksikon” je, kao što je
poznato, iniciran na ideju Dubravke Ugrešić još 1989., u vrijeme samrti
socijalizma kao političke forme života, a realiziran je tek u drugoj polovici
90-ih, kao web site u koji se moglo (i još može) slobodno upisivati.[3] Premda neakademskog
karaktera, ova zbirka nije samo atraktivan kulturni proizvod današnjice nego
je koncipirana i kao diskurzivno-politički dokument rekonstruktivnog interesa
za popularnu kulturu socijalizma i identitetske politike, a u međuvremenu je
počela služiti i kao izvor empirijske građe, svjedočanstava o javnoj svijesti
i politici memorije za publikacije stručnog i znanstvenog tipa, poput upravo
ovog zbornika. Tako se prilog Ildiko Erdei, “Odrastanje u poznom socijalizmu:
od ‚pionira malenih‘ do ‚vojske potrošača‘” (str. 205-240) izričito poziva na
osobna svjedočenja iz leksikona i time stvara značajan efekt da procesi
svjedočenja nisu samo dio objektne razine istraživanja nego prelaze na razinu
metadiskursa o sjećanju i svjedočenju koju obično zaposjedaju znanstveni
istraživači. Tako se bez obzira na očiglednu žarnovsku razliku između
koncepcije Leksikona YU mitologije i najvećeg dijela njegovih
priloga te ovog zbornika radova iz “etnografije socijalizma” može govoriti o
usporednim i djelomice kompetitivnim publikacijama u kojima formalni i
neformalni, znanstveni i privatni oblici metasvjedočenja i interpretiranja
kon-kuriraju u smislu usporednih tokova. Na toj pozadini trend otvaranja novog
istraživačkog polja uz interferenciju autorica i dvojice autora iz različitih
akademskih institucija i istraživačkih polja te artikulacije znanstveno- i
teorijsko-političkih interesa dovoljno je uočljiv da bi mogao postati
posebnim predmetom analize ako ne za sociologiju znanja, onda svakako za
epistemologiju i semiologiju znanstvenog diskursa u tranzicijskim uvjetima
postmetafizičke znanstvene zajednice u kojima je predmet izgubio svaki
osigurani identitet. U Leksikonu je socijalistička stvarnost konstruirana od
“mitema” ili naracija o leksemima po principu osobne relevancije, u ovom
zborniku je ona dekomponirana na fenomene svakidašnjeg života i procedure
koje ga oblikuju. U sljedećem prikazu osvrnut ću se samo na
odabrane i karakteristične točke koje dotiču sistematsku raspravu i područja
aplikacije, a pružaju uvid u dvojnu narav zbornika kao već tipične ali ujedno
izuzetne publikacije, i u njegovu relevantnost u javnom diskursu. Suženje
izbora je u kontekstu ovoga prikaza moguće bez štete redukcionizma jer su svi
prilozi pisani tako da odgovaraju stručnom i znanstvenom standardu
deskriptivnog i analitičkog postupka (s formalno dosljedno ujednačenim
načinom tretiranja referentne literature), premda neki prilozi imaju
prepoznatljivo jači autorsko-esejistički udio i premda nisu svi podjednako izvedeni
u interpretativnim refleksijama svojih pretpostavki ili zaključaka. U prvom prilogu “Etnologija postsocijalizma i prije. Ili: Dvanaest godina
nakon ‚Etnologije socijalizma i poslije‘” (str. 9-24), koji ujedno otvara
zbornik, autorica i urednica Ines Prica izravno se i eksplicitno, nakon niza
iluminativnih i djelomice esejistički izvedenih opservacija o tzv.
“tranziciologiji” (kulturno-studijskim i antropološkim bavljenjima
“socijalizmom” koja su potekla iz postmodernističkih analiza), o odnosu čiste
‚core‘-antropologije i terenske ili “domaće” antropologije, o sukobu oko
etnologije kao “nacionalističke” discipline postkomunističkih društava
nasuprot tzv. kozmopolitskoj etnografiji, izričito poziva na domaće
znanstveno-akademsko nasljeđe (napose na djelo Dunje Rihtman-Auguštin); pri
tome, ona razvija shvaćanje o “etnologiji kao subverzivnoj disciplini”
nasuprot apologetskim disciplinama socijalizma poput sociologije i
filozofije: etnologija je, po mišljenju autorice, djelovala subverzivno tako
što je otkrivala skriveni, ignorirani svijet narodne subkulture; iz današnje
perspektive ona predstavlja genuinu “građansku znanost”. Na taj način stvoren je zanimljiv zaplet: u polju
napetosti između “prije” i “poslije” autorica konstruira nešto poput
građanske znanosti socijalizma nakon socijalizma i, s druge
strane, provokativno konstruira jaku tezu koja iznova sa svom oštrinom
revitalizira pitanje inovativnosti i konzervativizma jedne znanstvene
discipline, tezu koja konfrontira znanstveno nasljeđe socijalizma s novim
društvenim i epohalnim uvjetima rada u smjeru jedne “fenomenologije
socijalističkog svakodnevlja”. No, premda se tu najavljuje izvjesni zaokret u
znanstvenoj paradigmi, autorica nigdje ne ulazi ni konceptualno ni
historijski u određeniji pojam “fenomenologije” pa nije jasno je li riječ o
“fenomenima” ili o znanstveno-teorijskom doprinosu filozofske fenomenologije
za nastanak i razvoj kulturne antropologije i drugih kulturno-historijskih
disciplina u 30-im godinama 20. stoljeća. U ovom programskom tekstu
eksplicitan je doduše interes za emfatičnim potcrtavanjem projekta znanosti
lišene ideologije, pri čemu je međutim etnografija neideologična kao po definiciji, dok
sociologija i filozofija iz doba socijalizma također kao po definiciji
ispadaju apologetske premda su obje discipline iskusile disperzivan razvoj u
različitim fazama socijalizma. U pomanjkanju šire elaboracije, ideja
etnografije podsjeća na konflikt koji je u doba velikog Kulturkampfa na terenu teorija
znanosti htio razriješiti Karl Mannheim nudeći “sociologiju znanja” kao
građanski odgovor Lenjinovom “znanstvenom socijalizmu”.[4]
Međutim, usprkos naznačenim nedorečenostima, autorica nudi dovoljno
prepoznatljive imanentne indicije za ideju etnografije postsocijalizma:
njezin kontinuitet s etnologijom tradicijskih društava omogućuje kontinuitet
u “strukturalističkoj motivaciji”, tj. mogućnost teoretičara da paradigmatski
potencijal u analizi struktura tradicijskog mišljenja uklopi, odnosno
rekonstruira, u strukturi socijalističkog mišljenja. Time nastaje po mome mišljenju zanimljiv
politički a ne samo tipološki obrat u samoj znanstvenoj paradigmi koji
zavređuje barem aproksimativni komentar. Ako je etnologija u vrijeme
socijalizma djelovala, prema riječima autorice, “subverzivno tako što je otkrivala
skriveni, ignorirani svijet narodne subkulture”, problem ove teze ne leži
toliko u (spornoj) pretpostavci da narodna subkultura u socijalizmu i znanost
koja je reprezentira eo ipso predstavljaju subverzivni naboj naspram
socijalizma; osim toga, okolnost da taj potencijal dolazi do svoga pojma tek
nakon raspada socijalizma također povlači za sobom daljnja pitanja. Problem
je više strukturalne naravi, u tome što etnografija socijalizma mora danas
(“poslije“) odgovoriti, ako želi afirmirati subverzivni potencijal etnologije
od “prije”, na paradoks da je socijalizam kao modernistički, nadtradicijski i
nadetnički društveno-politički projekt zapravo povlašteno tretirao etnologiju
kao znanstveno umijeće konzerviranja tradicijskih oblika života koji su ga
potencijalno subvertirali, takoreći ex futuro, dok je manje naklono
tretirao filozofiju koja ga je eksplicitno tretirala kao režim otuđen od
svijeta života. Odatle proizlazi i drugi, još relevantniji paradoks
kontinuiteta znanstvene paradigme koji autorica pretpostavlja a koji
zahtijeva odgovor: naime to da se kontinuitet disciplinâ odvija kao obrat u
predmetu, da sâm socijalizam kao impersonalni, nadetnički definiran politički
subjekt znanstvenog pogona i sustava vrijednosti u polju znanstvene politike,
sada postaje etnografski objekt, čitav jedan decentrirani i depontencirani
sustav moći i formi života kao razuđeni niz eksponata u etnografskom muzeju,
sa svim ambivalencijama koje sobom donosi takav znanstveni pristup. U te
ambivalencije ili zamke “tranziciologije” spada bez daljnjega i već uočeni
depolitizirajući efekt kulturalizacije znanstvenog pogleda. Ako je 80-ih
godina još bilo iluminativno kroz osobnu inventarizaciju socijalističke
svakodnevice i njezinih robnih nestašica predočavati načine na koji smo “preživjeli
socijalizam i pri tome se smijali” (Slavenka Drakulić), danas teško da možemo
izbjeći spoznaju da ono čemu i onaj kome smo se smijali nije bilo ništa i
nitko drugi nego mi sami a ne samo otuđena partijska nomenklatura jednog
pseudo-emancipacijskog društvenog projekta. Možda prolaženje kroz proces
autoironizacije i kulturalizacije sistema političke moći iznova postavlja
zahtijev za političkim načinom pitanja u znanosti. Otud, evociranje
znanstveno-političkog nasljeđa domaće etnologije u uvodnom tekstu Ines Prica
svakako predstavlja kontrapunkt u velikom moru antipolitičke hipokrizije u
različitim oblicima javnog diskursaa, pa čak i u političkoj znanosti. Daljnja dva priloga nastavljaju liniju
teorijsko-preglednog pristupa samoj analitičkoj paradigmi s prelaskom u case
study, uzimajući odabrani primjerak socijalističke diskurzivne proizvodnje kao
privilegirani slučaj “kulturalnog pristupa”. Tako osobito prilog Reane
Senjković, “Izgubljeni u prijenosu. Kulturni studiji u uvjetima vladavine
ljevice” (str. 25-51), obuhvaća oba aspekta; autorica pokazuje s jedne
strane da analize G. Orwella o “jeftinim tiskovinama” još iz 40-ih god. 20.
st. pružaju paradigmatski model kulturnih studija ante literam, koji je, iako
zanemaren iz ideoloških razloga, posve usporediv s procedurama kulturnih
studija 70-ih u birminghamskoj školi. Slično tome, i Lada Čale Feldman u
prilogu “Bijela knjiga: nepoćudna književnost u kulturnostudijskoj
perspektivi” (str. 53-69), tretira notornu “Bijelu knjigu” kao takav dokument
“partijske inverzije” onakve “kulturno-studijske paranoje” kakva je djelomice
karakterizirala britanske kulturalne studije 70-ih prije zaokreta i
udaljavanja od ideološko-kritičkog modela. No, strukturalistička namjera iz uvodnog teksta
urednice nije ni u ovim prilozima provedena dalje kroz tematiziranje,
obrazlaganje ili analitičkog razvijanje sâmog strukturalnog koncepta
etnologije, antropologije ili kulturologije na uzetim iscječcima socijalizma
i postsocijalizma. Premda se sâm ovaj projekt zbornika može još uvijek
označiti kao znanstveno-teorijski work in progress, potreba za
eksplikacijom teorijske namjere postaje utoliko urgentnijom što se iz redova
aktera kulturalnih disciplina sve češće može čuti kako kulturna deskripcija
svakodnevnog života zadovoljava potrebu društva za autorefleksivim mišljenjem
i čini opsoletnim svaki amalitički i kritički diskurs koji premašuje medijski
podnošljivu razinu apstrakcije. Nasuprot izostanku teorijske razrade pojma
strukture u etnografiji svakodnevice, velik dio ostalih priloga u ovom
zborniku ipak neizravno potvrđuje tu opću ideju “strukture” ili matrice u
predmetu, baveći se upravo deskripcijom, analizom i interpretacijom tipičnih,
zadanih i “ritualnih” oblika ponašanja, pojedinačnih i kolektivnih, svjesnih
i nesvjesnih. No, zbornik nipošto ne predstavlja provedbu programske teze
nego je skup slično ali ne istovjetno provedenih znanstvenih pristupa koji
još čekaju na međusobnu konfrontaciju i artikulaciju, a u samom zborniku se
doimaju kao smjena pojedinačnih naracija koje iz različitih rakursa pričaju o
istoj stvari, s podjednakim pripovjedačkim entuzijazmom. Slijed štiva
ima svakako i tu simpatičnu stranu da ne samo u esejistički pisanim partijama
tekstova nego i kroz tvrdi diskurs evocira afekt osobne bliskosti s događajima
i osobama ili da provocira složeni osjećaj nostalgije prema
oduvijek-već-izgubljenom predmetu koji tek naknadno pokušavamo razumjeti. Posebno isticanje zaslužuju prilozi o
organiziranoj memoriji i sentimentalnosti, pravi mali historijati razvoja pojedinih
fenomena poput “službenog sjećanja” i “biografskog diskursa” kroz gotovo
cijelo razdoblje socijalizma, kao u prilogu Renate Jambrešić Kirin, “Politika
sjećanja na Drugi svjetski rat u doba medijske reprodukcije socijalističke
kulture” (str. 149-177), ili u prilogu Maje Brkljačić, “Svinjska glava. Priča
o djetinjstvu” (str. 179-203) koja analizira različite instance diskursa
službene biografije; sličan je tome i već spomenuti prilog Ildiko Erdei. Ovi
radovi, osobito prvi i trećenavedeni, neizravno potvrđuju i programsku
ambiciju zbornika da domaća etnografija socijalizma bude u stanju autonomno
provesti deskripciju i evaluaciju socijalističkog društva i suprotstaviti
svoje rezultate antropološkom pogledu izvana koji često nameće simplicističku
sliku socijalizma kao ideološki totalizirajućeg društva koja je i sama
ideološki unificirajuća, nediskriminativna, a za one koji su ga proživjeli i
preživjeli nerijetko i tutorski ponižavajuća. U isti niz s ovim radovima
spada i ekstenzivna semio-politička analiza dugog procesa nastajanja jednog
poznatog reklamnog slogana i pretpostavki njegova djelovanja u posljednjem
razdoblju socijalizma sve do danas, u prilogu Ive Žanića, “Podvučeno žutim.
Raspad Jugoslavije i značenjsko-funkcionalne transformacije jedne krilatice,
1987-2004.” (str. 121-148). Premda je autor u najvećoj mjeri uronjen u
distanciranu naraciju bez vrijednosne analize različitih konotacijâ toga
najslavnijeg slogana “kriptoliberalizma” kasnog socijalizma, dugom
historijatu slogana nedostaje napetost koju bi mogao pružiti savez
deskriptivne semiotike s psihoanalizom masovnog nesvjesnog. No, dramatika aktualizacije predmeta kroz
naraciju dovedena je u posljednjem prilogu zbornika, iz pera istraživačica
Nevene Škrbić Alempijević i Kirsti Mathiesen Hjemdahl, “Jesi li jedna od nas?
S proslave Titova 112. rođendana” (str. 241-267) takoreći do paroksizma,
na taj način što uobičajeni mirni ton znanstvene dijegeze u prethodnim
prilozima odjednom upozorava na riskantnu poziciju samog istraživača u okolnostima
koje — a riječ je o ponašanju lokalne policije u Kumrovcu ranih 90-ih
— suspendiraju (ili prijete da suspendiraju) sam istraživački rad na
terenu. U takvom rasponu prilogâ i tekst Svetlane Slapšak pod naslovom,
“Osveta slabih učenika: stilistika i raspad predratne disidencije u Srbiji”
(str. 71-94), nudi osobito dragocjen primjerak prijenosa napetosti iz samog
predmeta na tekst pri čemu se također osjeća nedostatak dosluha sa
psihoanalitičkom semiologijom. Postupkom klasične retoričke analize govornih
figura, književnih djela i publicistike, autorica analizira diskurs srpske
(odnosno točnije: beogradske) disidencije 80-ih s izričitim ciljem da
pruži materijal za “dokazivanje veze između diskursa i čina” i za
postavljanje pitanja o izravnoj odgovornosti jedne od nacionalnih
inteligencija bivše Jugoslavije za opću društvenu katastrofu. Kako ističe
autorica, takva se analiza oslanja na postupak klasifikacije retoričkih
figura uobičajen od antike do modernih, ali on je jedino sredstvo kojim sâma
humanistika raspolaže za utvrđivanje odgovornosti svojih aktera —
dakle, humanističke inteligencije — u društvu. Takva namjera autorice
da udari temelj za raskrinkavanje društvene elite u ulozi “voljnih
kolaboratera” nije nipošto ostala izvanjska, premda, po mome sudu, ne razvija
u dovoljnoj mjeri latentni konflikt. To nije toliko “unutrašnja povezanost
različitih diskursa (književnosti, medija, politike) na razini stilistike,
upotrebe figura i imanentne mikro-poetike”, koliko prevrat u samom tome predmetu
za koji mi se čini da izmiče analizi: to je politička laž humanističke elite
kroz govor emancipacije. Naime, kao što i sama autorica uvjerljivo
podsjeća, srpska disidentska inteligencija se na sudskim procesima 80-ih za
tzv. “verbalni delikt” branila tezom o arbitrarnosti veze između pisca i
sadržaja inkriminiranih književnih djela. Posežući za uobičajenim postupkom
retoričke analize, autorica kao da na razini mikro-poetike previđa razinu
makro-politike, gdje se uspostavlja veza između strukturnog pojma
arbitrarnosti, političkog načela slobode umjetničkog djelovanja i juridičke
prakse u kojoj se ta dva načela, arbitrarnost i sloboda, javljaju kao
nedokazivost svake interpretacije koja autora inkriminira pred državom. No
s napredovanjem i konačnom pobjedom nacionalističkih projekata u
politici i kulturi krajem 80-ih došlo je i “veselo” priznanje da je ta mučna
borba političke disidencije za demokratsko pravo govora u nedemokratskom,
autoritarnom društvu istovremeno skrivala figu u džepu u pogledu samog
principa arbitrarnosti: neuhvatljivost veze između retorike diskursa i
političke namjere diskursa sama ta bivša disidencija socijalizma predstavila
je u novim, nacionalističkim uvjetima politike kao nacionalni program i
anticipaciju nacionalnih pokreta, a to znači kao nužnost i kao sâmu
supstanciju svoga političkog djelovanja kroz (navodnu) retoriku. Iako nisu
bili članovi partije, govorili su kao partijski konvertiti, u stilu:
‚Oduvijek smo se borili samo za nacionalnu stvar, a ne za apstraktni
univerzalizam‘. Drugim riječima, arbitrarnost veze između riječi i stvari kao
i između osobe pisca i njegova djela postala je svoja suprotnost — samo
drugo ime za alegoriju, tj. za šifriranu jednoznačnost. Ta konverzija disidenta socijalizma u klerika
nacionalizma nije doživljena kao nov slučaj “izdaje intelektualaca” jer je
sâm nacionalni pisac shvaćen i postavljen kao alegorija nacionalne stvari,
kao njezin ponovno rođeni medij a ne kao kritički intelektualac na položaju
“nestajućeg posrednika”.[5] No, tim unutrašnjim
prevratom izazvana je daleko veća šteta od moralne korupcije nekolicine
pisaca; iznova je izručen lošoj arbitrarnosti sam princip “arbitrarnosti”
veze između izraza i sadržaja, označitelja i označenog, između pisca i djela,
između osobe i iskaza. Drugim riječima, jedna te ista “veza” između riječi i
stvari prevedena je iz društveno-kritičkog registra u apologetski, bez
značajnijeg ako ikakvog društvenog otpora, a načelo diferencijalnosti
označitelja preneseno u supstancijalnost i fatalizam iz samog označenog.[6] Ono što je u jednom
režimu djelovalo emancipatorski, bilo je ujedno čin prevare inteligencije za
koji društvo nije imalo detektor budući da se emancipacijski potencijal
djelovanja crpi iz principa arbitrarnosti, i budući da disidencija
socijalizma po samoj svojoj naddruštvenoj i nadpolitičkoj poziciji održava
politički model u kojemu kulturna forma ili parapolitička pozicija
iskazivanja daje vrijednost sadržaju a ne obrnuto. Ako je ovakvo viđenje konzistentno
s navedenim prilogom, onda se time ne postavlja samo iznova staro pitanje
političkog i društvenog cinizma inteligencije u epohama raznih duhovnih
preporoda nacije, nego i niz pitanja o samom društvu, o tome kako i kada
saznajemo za tu prevaru, kako je dokazujemo i kako je procesuiramo. Da li se
izdaja principa arbitrarnosti veze između označitelja i označenog, dakle
principa koji izbavljuje od procesuiranja, može procesuirati? Je li zločin
inteligencije za huškanje i ratnu mobilizaciju dokaziv onoliko koliko je
evidentan ili je uvijek već zaštićen upravo tom arbitrarnošću? Je li on
svodiv na ono što je rečeno i kako je rečeno ili prije na odluku o djelovanju
riječju? Nije li djelovanje riječju jednako obavezujuće po onoga tko djeluje
kao što je i djelovanje po riječi zakona obavezujuće za onoga tko “samo
djeluje po zakonu” i kad čini zločin. Nije li individualni udio uvijek u
načinu na koji preuzimamo opći zakon a ne u samom slovu zakona. Ako
arbitrarnost vlada između slova i označene stvari, čini se da nužnost obitava
jedino u vezi između akta iskazivanja i subjekta iskazivanja. No da bi se
intelektualcu reklo: ‚Premda si samo čovjek koji je pogriješio oko istine
stvari, istina je da si griješio kao građanin, i to je zapravo jedina i
dovoljna istina o tvojoj odgovornosti‘ — za to je potrebna javnost u
kojoj intelektualci nisu klerici. Posttranzicijsko civilno društvo u tome se
pogledu počinje razlikovati od predtranzicijskog socijalističkog, no pitanje
je koliko politička uloga inteligencije postaje vidljiv motiv u “etnografiji
socijalizma” koja djeluje u uvjetima smrti i posljednjih od tih “nestajućih
posrednika”. Tekst Svetlane Slapšak svakako održava taj nesvakidašnji moment
socijalističke svakodnevice da ne potone u zaboravu. Kao što, s druge
strane, i Lada Čale Feldman u svome prilogu pokazuje kako se arbitrarnost veze
između materijalnog izraza i virtualnog iskaza raspada u činjenici faktičkog
nepostojanja najfamoznijeg dokumenta kulturne politike kasnog socijalizma,
tzv. “Bijele knjige”, koja se pokazuje kao čist slučaj plutajućeg označitelja
čija je stvarnost samo vjerovanje u moć označenog, samoinducirano ropstvo ili
čist teror. Neovisno o pojedinačnim pitanjima interpretacija
u zborniku, širok tematski raspon njegovih prilogâ, od
disciplinarno-teorijskih promišljanja preko analize kulturnih institucija
socijalizma i “diskursa režima” do deskripcije i analize pojedinih osoba i
događaja, kao i vrlo detaljan postupak te bogata referentna literatura,
posvjedočuju da je programska ambicija ovoga zbornika da sadržajno i
metodološki otvori novo polje “etnografije socijalizma”, ujedno i u
kontinuitetu i diskontinuitetu s domaćim znanstvenim nasljeđem
etnologije, antropologije i književnih studija, promišljeno postavljena,
dovoljno široko zahvaćena i interpretativno izazovna. U tome smislu, od svih
srodnih ili djelomice podudarnih projekata koji su se u novije vrijeme
pojavili u području stručne i znanstvene produkcije, ovaj projekt je po
perspektivama i pitanjima koja otvara metodološki i sadržajno najsloženiji, a
po pojedinačnim analizama i interpretacijama koje nudi najizazovniji. |
|
|Homepage| |
|Publicistika| |Kolegiji| |Bibliografija| |Biografija| |Radovi| |