|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|

 

[27a].

 

Bonustrack za revizionističke političare

Odgovor saborskom zastupniku njemačke manjine na tekst “Genocid u ovom slučaju nije prejaka riječ”, SD Magazin, 17. siječnja 2004.

 

POLITIČKI ŠVERC GENOCIDOM

Upotrijebiti riječ „genocid“ za ambivalentnu ravanšističku politiku prema Nijemcima 1944/45., nakon što je rasistički motivirani i industrijski organizirani genocid nad nenjemačkim narodima provođen u ime svih Nijemaca u Trećem Reichu i u okupiranim područjima, morbidan je i besraman cinizam kojega se prosječan poslijeratni Nijemac i svaki čestit građanin Europe stidi, ne prihvaća ga i djeluje protiv njega. U Njemačkoj i Austriji danas se takva "istina" bez obzira na pojačan desničarski utjecaj u 90-ima ne prezentira bez kontekstualnog diferenciranja, odnosno bez stalnog upozorenja na nacističke zločine kao na uzročnika te poslijeratne patnje Nijemaca.

 

Saborski predstavnik njemačke manjine Nikola Mak smatra da ima pravo na proizvoljnu upotrebu riječi „genocid“ zato što je postao politički predstavnik narodne manjine koju smatra žrtvom genocida. To je samo politički dodatak uvjerenju o svojoj apsolutnoj nevinosti, trik u kojemu su stranka, odvjetnik i sudac postali jedna politička instanca u istoj stvari. Stoga ću odmah reći da me se nimalo ne doima samoproglašena „uvrijeđenost i povrijeđenost“ jednog neprikriveno antikomunistički i revanšistički nastrojenog predstavnika jedne nacionalne manjine koji dunđerski prekraja značenje krajnje delikatnih povijesnih događaja, činjenica i njihovih istina. Moja navodno „duboka uvreda njemačke manjine“ i „obmana hrvatske javnosti“ ipak je samo osobna stvar Nikole Maka i njemu sličnih, a ne opća stvar, premda se domogla političke moći (s cijelih 250 izbornih glasova!).

Moj prigovor u tekstu „Diskretni šarm komunizma“ (SD Magazin, 3. 1. 2004.) da je premijer Ivo Sanader odšutio zloupotrebu riječi „genocid nad Nijemcima i Austrijancima“ nije ni po čemu poseban, a najmanje sramotan ili uvredljiv za njemačku manjinu. Riječ je o važećem značenju i upotrebi toga termina u samoj Njemačkoj. Naravno, riječ je o suvremenoj Saveznoj Republici Njemačkoj, a ne o Trećem Reichu, koga se Mak ni jednom riječju ne odriče. Genocid se u općoj javnoj svijesti definira i razumijeva isključivo u odnosu na holokaust nad Židovima i Romima, tj. na tzv. „konačno rješenje“ (Endlösung). Nadalje, pojam i riječ „genocid“ nigdje se u suvremenoj prosječnoj upotrebi, bilo nekvalificiranoj bilo znanstvenoj, ne primjenjuje na poslijeratnu politiku prema Nijemcima.

Povijest masovnog protjerivanju „folksdojčera“ i „rajhsdojčera“ iz baltičkih zemalja (Istočne Pruske), iz Poljske i Češke, dramatična je. Riječ je o milijunima ljudi, a o zločinima crvenoarmejaca (o ubojstvima, silovanjima, o potapanju brodova) i danas svjedoče preživjele žrtve. No, u suvremenim njemačkim dokumentacijama te povijesti deportacije o Jugoslaviji se najmanje govori, a o genocidu u smislu „istrebljenja“ (Ausrottung) nema riječi. Zauzvrat ima puno govora o protjerivanju Nijemaca i jednako tako o njegovim uzrocima — o zločinima njemačke vojske (Wehrmacht) i specijalnih SS-divizija nad civilnim stanovništvom i, napose, o kolaboraciji kvislinga i lokalnog njemačkog stanovništva s nacistima (v. Lemo).

Suprotno svemu tome, Nikola Mak u svome tekstu najprije posve otvoreno vrši reviziju upotrebe toga pojma tako što odredbe iz opće definicije genocida iz rezolucije UN-a primjenjuje unatrag na događaj iz 1945. u Jugoslaviji. Te se odredbe ne odnose na njemačku manjinu, stoga je riječ samo o očiglednom samovlasnom interpretacijskom zahvatu Nikole Maka. O samim događajima u Jugoslaviji postoje javno dostupni različiti historijski izvori, povjesničarske interpretacije i osobna svjedočenja. One „nepobitne istine i činjenice“ iz „mračnog dossierea“, koje Nikola Mak navodi u četiri točke, ne donose ništa novo. On brka činjenice jednog doba i povijesnu istinu o tom dobu, što samo govori o autorovu odnosu prema istini tih istih činjenica. Taj odnos je tipično jednostran i tendenciozan, na jednoj strani pretjeruje a na drugoj zabašuruje, sračunat na „glajšaltovanje“ ili „uravnilovku“ struktura događaja s posve različitom vrijednošću.

Riječ je o temeljnoj i neponištvoj razlici između dviju politika. S jedne strane, između apriorističke politike nacističkog genocida kroz eksproprijaciju do zubi i deportaciju u logore s ciljem izravnog robovskog iskorištavanja i fizičkog uništenja ljudi u industrijski organiziranim postrojenjima smrti, i s druge strane, naknadne revanšističke politike eksproprijacije i protjerivanja stanovništva u „matičnu zemlju“. Osim motiva i provedbe tih politika različita su i opravdanja: nacistički genocid je glorificiran rasistički a utemeljen na prethodno donesenim zakonima; revanšističko protjerivanje Nijemaca obrazloženo je činjenicom masovnog prihvaćanja ili podržavanja nacističke politike genocida ili sudjelovanja u toj politici. Stoga, genocid u smislu apriornog, planskog i striktno provođenog fizičkog uništenja ljudi na okupiranim područjima i „genocid“ u obliku naknadnog revanšističkog protjerivanja u svrhu depopulacije ostaju nesvodive veličine kao organizirano ubijanje i nehumano preseljenje. Danas znamo da je i druga politika protjerivanja samo antihumanistička i perverzna istina „humanog preseljenja“.

Upotrijebiti riječ „genocid“ za ambivalentnu ravanšističku politiku prema Nijemcima, nakon što je rasistički motivirani i industrijski organizirani genocid nad nenjemačkim narodima provođen u ime svih Nijemaca u Trećem Reichu i u okupiranim područjima, morbidan je i besraman cinizam kojega se prosječan poslijeratni Nijemac i svaki čestit građanin Europe stidi, ne prihvaća ga i djeluje protiv njega. U Njemačkoj i Austriji se takva "istina" bez obzira na pojačan desničarski utjecaj u 90-ima ne prezentira bez kontekstualnog diferenciranja, odnosno bez stalnog upozorenja na nacističke zločine kao na uzročnika te poslijeratne patnje Nijemaca. Putujuća izložba hamburškog Instituta za socijalna istraživanja pod naslovom  “Zločini Wehrmachta” po njemačkim i austrijskim gradovima krajem 90-tih potresla je posljednje temelje zaborava i potiskivanja. Stoga je cinična upotreba riječi genocid uvijek nužno izraz revanšističkog nastrojenja i revizionizma koju su u poslijeratnoj i ujedinjenoj Saveznoj Republici Njemačkoj zagovarale i zagovaraju ekstremno revanšistički nastrojene Udruge protjeranih i krajnja politička desnica poput Republikanske stranke.

Tu su politiku revanšističkih zahtjeva suzbijale sve njemačke vlade, pa čak i one iz crno-žutih koalicija CDU-CSU-FDP. Štoviše, ni nakon ujedinjenja dviju njemačkih država, kad su u kontekstu proširenja Evropske Zajednice na zemlje poput Poljske i Češke (i Slovenije) glasno izricani zahtjevi za obeštećenjem protjeranih Nijemaca kao uvjetom za pristup tih zemalja EZ-u, rasprave o protjerivanju nigdje i nikada nisu bile samorazumljivo nediferencirane i prezrive prema cijeloj povijesnoj istini. Saborski predstavnik njemačke manjine nadoknadio je taj crni manjak prema Europi. Utoliko je to simptomatičan događaj za stanje stvari u Hrvatskoj.

Kakvo god bilo „razumijevanje nove hrvatske vlasti“ (tj. HDZ-a) za materijalna očekivanja predstavnika njemačke manjine, na koje se poziva Nikola Mak, ono ne daje tom saborskom zastupniku pravo na skandalozan šverc riječju genocid. Njime on ne kompromitira samo antifašistički ugled postjugoslavenske Hrvatske u antifašističkoj Europi i u Njemačkoj nego svojom ideološkom manipulacijom obezvrijeđuje stvarnu zlu stranu svake politike protjerivanja manjina pa i sam zahtjev za obeštećenjem.

 

|Homepage| — |Naslovna| — |Sadržaj| — |Predgovor| — |Uvod|