|
[27b] Bonustrack za revizionističke povjesničare: Odgovor povjesničaru Vladimiru
Geigeru na tekst “Ne samo deportacije” (SD Magazin, 31. siječnja 2004.) ZNANSTVENA
RADIONICA “GENOCIDA” Dogmatsko pozivanje na neriješeno (ili nerješivo) pitanje kolektivne
odgovornosti manipulira se tipično u kolektivnu nevinost zato i samo zato što
je kolektivna odmazda neprihvatljiva sa stanovišta modernih civilizacijskih i
moralnih vrijednosti; kolektivne odmazde su danas dio ratnih zbivanja („etničko
čišćenje“) a poslijeratna politika se zamjenjuje procesima individualizacije
krivnje. Tako se i povjesničar Geiger naivno pita, u čemu se to
folksdojčerska kolaboracija s nacistima razlikuje od drugih? |
|
Polemici oko zloupotrebe
riječi genocid za politiku prema Nijemcima u Jugoslaviji 1945. pridružio se u
prošlom broju SD Magazina i jedan povjesničar, dr. Vladimir Geiger iz
Hrvatskog instituta za povijest. Bio bi to hvalevrijedan učinak da je ponudio
nešto više o predmetu spora od saborskog zastupnika njemačke manjine Nikole
Maka. Jednako arogantno kao ovaj novopečeni političar s cijelih 250 izbornih
glasova, i Geiger ponavlja istu priču — „folksdojčeri“ su žrtva
komunističkog genocida — i sve drugo služi samo toj priči. Kako ja
nisam osporavao nikakve činjenice u vezi s politikom prema Nijemcima
1944-45., odnosno 1945-48., pa čak niti njihovu tendencioznu i
falsifikatorsku redukciju na puku odmazdu, kojoj je i Geiger dao svoj
osebujni znanstveni doprinos, predmet mojih napisa i dalje ostaje
manipulacija i zloupotreba riječi genocid. Ona je očito vrlo konjunkturna i
profitabilna. Premda sam
posve jasno razgraničio područja problematike o kojoj govorim (historijske
činjenice, povijesne istine i medijska javna svijest), vrli dr. Geiger si
dopušta bezobraštinu da monopolizira pravo na znanstvenički govor oholim i
nelegitimnim obezvređivanjem protivnika: ja se „petljam“, veli on, „tamo gdje
mi nije mjesto“. To je doduše i u znanstveničkoj zajednici tipično ponašanje
intelektualno borniranih kao i u boks-ringu ili jatu vrabaca pa ću ga
podučiti znanstvenički. Povijesnu istinu o historijskim činjenicama ne
stvaraju povjesničari, oni ustanovljavaju relevantne činjenice. One su ujedno
i granica njihovih ekskluzivnih prava, jer relevancija je stvar teorije
konteksta a činjenice su teorijske veličine. Stoga je povijesno-znanstvena
istina o nekom dobu skup znanja, uvjerenja i vjerovanja o činjenicama, a
takav skup se od ideologije razlikuje po stupnju svoje obrazloženosti i
reflektiranosti, tj. po diferenciranom odnosu prema činjenicama i modusima
njihova saznavanja. Dr. Geiger, koji se bavi tako delikatnom temom kao što je
povijest folksdojčera, ne ostavlja dojam reflektiranog znanstvenika,
naprotiv. Da bi
obezvrijedio cijelu moju argumentaciju u vezi s zloupotrebom riječi genocid,
Geiger poteže spektakularan materijalni dokaz protiv moje tvrdnje o
nekorištenju izraza genocid nad Nijemcima u javnoj upotrebi u Njemačkoj.
Naveo je čak tri naslova njemačkih povjesničarskih knjiga koje obrađuju temu
protjerivanja Nijemaca iz Jugoslavije a od njih čak jedan, najrecentniji,
sadrži traženu riječ genocid u toj posebnoj upotrebi. Citirat ću taj njegov
bibliografski podatak, koristan je iz više razloga: dakle, Georg Wildmann i
suradnici, „Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948. Die Station
eines Völkermords“ (u prijevodu: „Zločini nad Nijemcima u Jugoslaviji
1944-1948. Postaja jednog zatora naroda“). Najprije, nije
točno da sam osporavao postojanje historičarske literature o tim povijesnim
zbivanjima. Tvrdio sam, prvo, da je slučaj jugoslavenskih folksdojčera u
suvremenim medijskim dokumentacijama u Njemačkoj zanemariv u odnosu na
protjerivanje sudetskih, poljskih i baltičkih Nijemaca, i, drugo, da se ni ta
opća politika prema Nijemcima niti tretman folksdojčera u Jugoslaviji u
javnom razumijevanju ne tretira kao genocid. Prema tome, moja i Geigerova
teza nisu iste: ne radi se o apsolutnom nekorištenju te riječi nego o tome da
ona nije prihvaćena u javnoj svijesti. Stoga ponavljam: izraz „genocid“ za
opću poslijeratnu politiku prema Nijemcima 1945. i njezine posljedice nitko u
Njemačkoj ne uzima kao genocid, i dodajem: nitko osim revizionista. U njih
spadaju militantni aktivisti „Udruga protjeranih“, neki njemački
povjesničari, a pridružio im se sad i doktor Geiger. Da ova tvrdnja
nije tek moja vlastita konstrukcija u stilu, revizionist je svatko tko misli
drugačije, o tome je mjerodavna najznačajnija intelektualna diskusija u
Njemačkoj početkom 90-godina, sukob unutar njemačkih povjesničara i drugih
humanističkih znanstvenika i intelektualaca, poznat pod nazivom
„Historikerstreit“, koji je obilježio njemačko ujedinjenje. Hrvatski
povjesničar Geiger očito ne poznaje ili zaobilazi taj kontekst u širokom luku
a u svome napisu skreće diskusiju o značenju i primjeni pojmova na jezična
pitanja. Tako se sam upetljava tamo gdje mu nije mjesto. Geiger otkriva
da se internacionalni izraz „genocid“ na njemačkom kaže „Völkermord“, misleći
valjda da ja zbog toga nisam prepoznao tu riječ u literaturi pa tvrdim kako
je nema. No, žalim slučaj, u krivu je, a kako je stvar veoma instruktivna,
valja dovršiti taj Geigerov sat njemačkog za čitaoce SD-a (v. Lemo). Riječ ‚Völkermord‘ je u njemačkom
jeziku tipični slučaj rogobatnih tvorbi tzv. „posudbenih prevedenica“ za
latinizam genocid (poput hrv. ‚krugovala‘ za njem. ‚Rundfunk‘), ali za ovu
diskusiju ta okolnost je važnija po tome što takva jezična tvorba ostaje
„posuđenica“ i u samom znanstvenom diskursu. Upravo to dokumentira gore
citirani naslov: riječ ‚Völkermord‘ dopunjava i interpretira prvi dio
naslova: „zločini nad Nijemcima u Jugoslaviji 1945.“ su „štacija“ zatora
jednog „(na-)roda“. Riječ je o
prenesenoj (metonimijskoj) upotrebi ili asocijaciji riječi po logičkoj
bliskosti pojmova (zločin-genocid, opće-posebno). To je važno zato što se
prijenos riječi ne odvija po sličnosti ili analogiji, premda revizionizam
pretpostavlja upravo to. Geigerov trofejni nalaz pruža uvid u revizionističku
radionicu ili workshop glajhšaltovanja, i to je njegov pravi dokazni domet.
On odaje još nešto: genocid nije samo jugoslavenska politika prema
folksdojčerima, ona je tek jedna stanica zatora njemačkog naroda. Time je ta
originalna teza postala univerzalna, ali ne i istinitija. Holokaust nad
Židovima i Romima u nacističkom Trećem Reichu paradigmatski je slučaj
genocida bez paralele u povijesti, pa svako prisvajanje te riječi za
poslijeratnu politiku protjerivanja Nijemaca ostaje koristoljubiva uzurpacija
ili krađa simbola. Narod — odnosno točnije, dio naroda poput
„folksdojčera“ — koji nikad nije osudio počinitelje masovnih zločina u
svoje ime — hoće danas koristiti simboličko i materijalno obeštećenje,
i to po pravu njihovih žrtava. To nije zabuna, to je pojava radikalnog zla. Budući da je
nemogućnost legitimiranja „uravnilovke“ između protjerivanja Nijemaca i
istrebljenja Židova, Roma i ostalih “nearijaca” prozirna valjda i samom
Geigeru, on svoj revizionizam pokušava naplatiti kod mene. Prvo optužbom da
ja komunističko-ideološki opravdavam revanšističku politiku time što navodim
čime je bila legitimirana (folksdojčerska podrška Trećem Reichu, regrutiranje
specijalnih SS-jedinica), a potom vikanjem o „nepostojanju kolektivne krivice“.
Na to da objašnjenje jedne pojave nije ujedno i njezino opravdavanje neću
trošiti riječi, to zna svaki magistar znanosti pa bi trebao i dr. Geiger. O drugom
pitanju ovaj povjesničar se ne čini informativniji od vrapca na grani, pa
treba reći sljedeće. Nepostojanje kolektivne krivnje nije dokazano kao ni
postojanje Boga, ali taj argument je u ovom kontekstu samo nova zloupotreba.
Naime, dogmatsko pozivanje na neriješeno (ili nerješivo) pitanje kolektivne
odgovornosti manipulira se tipično u kolektivnu nevinost zato i samo zato što
je kolektivna odmazda neprihvatljiva sa stanovišta modernih civilizacijskih i
moralnih vrijednosti; kolektivne odmazde su danas dio ratnih zbivanja
(„etničko čišćenje“) a poslijeratna politika se zamjenjuje procesima individualizacije
krivnje. Nad Nijemcima su 1945. provođene obje politike (uključujući tzv.
denacifikaciju, posprdno zvanu „persil-pranje“ kroz koje pridošli folks- i
rajhsdojčeri nisu prošli), no fenomen kolektivne odgovornosti nije nestao iz
svijeta. Ponavljaju se nacionalizmi, šovinizmi i rasizmi, tehnike njihovoga
provođenja (rasističko nasilje i etničko čišćenje) i prateća znanstvena
logistika (deklaracije i revizionizmi). Tako se i Geiger naivno pita, u čemu
se to folksdojčerska kolaboracija s nacistima razlikuje od drugih? Baš onako
bratski, svi smo isti i ravnopravni, naročito post festum. Ali nismo.
|
