|
[35a] Bonustrack za ljubitelje književnih aluzija: Odgovor Miljenku Jergoviću, Tema. Časopis za
knjigu, br. 3-4, 2004.
Pismen, nesumnjiv i ne-filozof Naddruštveni intelektualac je mrtav a
o Jergovićevoj kompetenciji za demokratsku javnost govori to što on koristi
vulgarnu difamatorsku aluziju s ključem, baš kao Araličina „Fukara“ koja
je njemu posvećena. Otud je Jergovićeva upotreba aluzije i neimenovanja
strateška, ona je oponašenje demokratorskog načina govora koji ne priznaje
postojanje drugog koji ga ugrožava. Njezina tajna nije samo “gongoizam” nego želja
vlasti. |
|
Otkako poslije teksta „Kad
jaganjci krvare“ više ne pišem u Forumu SD, pritužbe redakciji zbog
moga preteškog načina pisanja o lakim društvenim temama dobile su
tekstualno-kritičku ocjenu ne samo od rasrđenih katolika, laika i duhovnika,
nego i od pisaca. I to s najvišeg literarnog mjesta u državi. Naime, Miljenko
Jergović, taj trenutno najcjenjeniji pisac i novinar EPH-a, rekao je u
intervjuu za književni časopis Tema nešto o “liku” koji bi mogao biti autor
mojih tekstova iz Foruma. Jergović kaže: „(…)
neki likovi poput jednog zagrebačkog filozofa, inače polupismenog i posve
sumnjivog obrazovanja, i još neki drugi ljudi koje neću imenovati (…)“
(Tema, br. 3-4/ 2004., str. 13). Premda bi se malo tko
pristojan osvrnuo na ovakve aluzije — napose u zemlji poput Hrvatske
koju njezina vlastita kulturna elita slavi kao zemlju šutnje te iste kulturne
elite — kontekst ove izjave (FAK-književnici, trivijalna
i normalna književnost, žensko
pisanje) dovoljno je ozbiljna tema da stavim
glavu u tu fotorobotsku sliku društvenog negativca i Jergovićevog antipoda.
Rado ću se slikati na Sunset Boulevardu
hrvatske književnosti ali neću filozofirati o aluzivnom stilu i identitetu.
Ovdje je riječ o politici aluzije „jednog zagrebačkog pisca“ imenom Miljenko
Jergović. Piscu i
novinaru Jergoviću posvetio sam u Forumu (SD
30. 11. 2003.) jednu posve nealuzivnu analizu povodom zadnjih parlamentarnih izbora. U njoj sam
pokazao zašto je njegova agitacija preko Gonga u stilu „Svi na izbore, inače
nećete imati pravo na kritiku političara!“ bila sadržajno pogrešna, politički
nelegitimna i osobno pretenciozna. Otud je Jergovićevo „portretiranje filozofa“
samo banalni obrazac omalovažavanja „lika“ kritičara, puka želja pisca da
naknadno i na drugom terenu osveti svoju izgubljenu auru političkog mudraca,
i to do korjena: Prešuti mu ime, odreži mu žile ali ga prethodno dobro
„opišaj“ prije nego što njegova kritika o tebi postane dostupna ili
prihvaćena. Ta atavistička gesta
najviđenijeg hrvatskog pisca ima jasnu društvenu logiku. Prvo, onaj tko
izriče vrijednosne sudove i kvazi-činjenične tvrdnje o nekome a ne navodi pri
tome barem ime dotične osobe, moralna je bijeda. Jergović slijedi načelo duha
palanke: gdje prestaje mišljenje, vlada trač ili „dobri duh“ zajednice „među
nama“. Drugo, Jergović se ponaša kao prosječni um prosječno mislećeg
inteligenta koji svoje mimikrijsko prilagođavanje javnosti brka s figurom
intelektualca. Takav naddruštveni intelektualac je mrtav, a o Jergovićevoj
kompetenciji za demokratsku javnost dovoljno govori upravo povod ove
reakcije: on koristi vulgarnu difamatorsku aluziju s ključem, baš kao
Araličina „Fukara“ koja je njemu posvećena. Otud je, treće, Jergovićeva
upotreba aluzije i neimenovanja oponašenje „demokratorskog“ načina govora
koji ne priznaje drugog koji ga ugrožava nego koristi samorazumljive opise
poput „stoka sitnog zuba“ ili obećanja tipa „ne čujem vas ali želim da vam
kažem ...“ itsl. Tajna Jergovićeve aluzije nije samo “gongoizam” ili
transdemokratska agitacija za demokratsku partitokraciju nego sama želja
vlasti. Otud je u njegovu metaknjiževnom svijetu „lik filozofa“ ime za jedino
preostalo područje iz kojeg nešto ili netko može ugroziti sliku pisca o
svojoj totalnoj pismenosti u javnom prostoru u kojemu je on i lonac i
poklopac. Sve preko toga je „napola“ i „sumnjivo“. Time je moje
“nepismeno” pisanje u novinama o crkvi,
politici, niskoj pop-kulturi i visokim književnicima, postiglo svoju pravu
društvenu mjeru. Ona je jergovićevska: ono što je — za trenutno
najprecjenjenijeg hrvatskog pisca — čini nepismenom, poluobrazovanom i
sumnjivom nedvojbeno i eksplicitno je filozofski višak. No, filozofiju čini
njezin paradoks: ona je ekskluzivna i ujedno dostupna svima. U mojim
ne-pismenim tekstovima svi su sve razumjeli, pa i Miljenko Jergović. Tako se
filozofsko-teorijska publicistika ili “novinsko filozofiranje” kao dio
kritičke kulturne prakse pokazala informativnom lokalnom društvenom igrom.
Vidimo ponovo i opet da društveni cenzor javnog diskursa nije ni država ni
“politika” nego njezini uvijek spremni izvršitelji u kulturi: privilegirani
nosioci duha - pisci, teolozi, znanstvenici.
Umjesto državotvornih pisaca tuđmanizma, ovi su pisci iz redova demokratskih
pisaca posttuđmanizma. Svaka hrvatska tranzicija skida masku Aralice da bi
stavila novog Jergovića. To je prirodno, jer književnost je po svojoj prirodi
aluzivni identitet nacije, njezina maska. Zato ponovo: tajna jergovićevske
aluzije nije samo “gongoizam” pisca Miljenka Jergovića nego sama književnička
želja vlasti. Ona je također jergovićevska mjera dobrog
spisateljstva. Oba narativca, i Aralica i
Jergović, poželjan su prosjek čitljivosti za standard kritičnosti javne
svijesti koja i dalje traži svoju političku samopotvrdu u lijepoj kulturi.
Promjena je u logističkoj podršci. Poslije državno dotiranog knjižarstva
narod opismenjuju beletristikom s kioska one medijske kuće, poput EPH,
čije su novine prednjačile u izbacivanju posebnih priloga za kulturu i u
estradizaciji i radikalnoj komercijalizaciji kulturne proizvodnje! Lake novine i svijet lijepe
knjige, uz laki korak marša novih pisaca, to je nova alijansa za staru
društvenu ugodu. Tko je oponirao autoritarnosti države, neće slobodi medija. |
